UREDNIK
Učlanjen(a)
24.03.2015
Poruka
5.467
Slobodan-Perovic-SF.png





Kod:
https://www.imdb.com/name/nm0674463/




Slobodan Cica Perović je rođen u Kragujevcu 6. maja 1926. godine. Glumom je počeo da se bavi pre nego što je upisao Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu 1949. godine. Bio je član Beogradskog dramskog pozorišta, Jugoslovenskog dramskog i Ateljea 212 od 1951. godine.
Filmsku karijeru započinje ulogom Marka u filmu “Njih dvojica“ iz 1955. Iste godine pojavljuje se i u filmu “Šolaja“. Glumi partizanskog komesara po imenu Vlado. Najkomercijalniji film u kome se pojavljuje u drugoj polovini pedesetih je ostvarenje “Pop Ćira i pop Spira“ iz 1957. U njemu tumači lik učitelja Petra Petrovića.
Najupečatljivije uloge Slobodan Perović ostavio je u TV dramama.
U TV drami “Žute fesfice“ iz 1973. tumači lik Nikole koji preko oglasa upoznaje Radu koju glumi Mira Banjac. Njih dvoje odlučiće da se uskoro venčaju ali do toga neće doći jer će se oboje zaljubiti u osobe koje su im trebale biti kumovi. Nikola će dovesti za kuma u Radin stan Milovana koga glumi Mića Tomić, a Rada će za kumu izabrati njenu najbolju prijateljicu Borku koju glumi Olivera Marković. Dakle, neposredno pred venčanje doći će do potpuno nepredviđenih izmena. Nikola će ipak odlučiti da mu buduća supruga postane Borka, a na to će se najvećim delom odlučiti kada sazna za Borkinu ljubav prema miševima jer Nikola je ljubitelj ovih sićušnih životinja i u svojoj kući čak i ima svog miša koga je dresirao.
Te 1973. Perović glumi i u TV drami “Drveni sanduk Tomasa Vulfa“ nastaloj po scenariju čuvenog pisca Danila Kiša a koju je režirao Branko Ivanda. U drami glume samo Perović i Zoran Radmilović. Ponovo sami, zaigraće jedan pored drugog i u kratkom filmu “Halucinacije“ iz 1975. nastalom po tekstu Embrouza Birsa. Tu kratku dramu realizovala je grupa tadašnjih studenata sa Fakulteta dramskih umetnosti. Bio im je to ispitni film.
Perović i Radmilović zaigraće još i u filmu “Paviljon VI“ iz 1978. koji zapravo predstavlja ekranizaciju istoimene novele čuvenog ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova. Perović u ovom filmu glumi lekara Andreja Ralskog koji je u svakodnevnom kontaktu sa duševnim bolesnicima. Polako će i sam početi da gubi vezu sa realnošću, a sticajem čudnih okolnosti postaće i pacijent.
Ako ne najznačajnija a onda sigurno najpopularnija ulogu Slobodan Perović je ostvario 1975. god. u seriji „Zimovanje u Jakobsfeldu“ gde je maestralno odigrao Jakoba Jeriha, folksdojčera, velikog pobornika Trećeg Rajha, ali čoveka koji je umeo da prepozna i podrži vrednog i istrajnog dečaka druge vere, predstavljenog u liku malog Damjana kojeg je igrao Slavko Štimac.
U najvećem broju uloga, po kojima je ostao poznat Perovićev osobeni stil, glumio je neobično zbunjene, introvertne i pomalo neurotične osobe.
Ono što je originalno u tim likovima je čudna apsurdnost.
Oni su tihi i povučeni sa specifičnim glasom ozbiljnog čoveka, a u isto vreme i detinjasto stidljivi i lucidno smotani.
Naizgled su ti likovi staloženi ali u njima gotovo uvek tinja neka muka, a ponekada i bes. Pritajena nervoza, dekoncentrisanost, dezorjentacija, nespretnost, čudni tikovi, sve su to osobine likova koje je Perović sa lakoćom glumio ili je barem to tako izgledalo.
Bio je potpuno originalna pojava, skoro pa incident na našoj pozorišnoj i filmskoj sceni. Išao je daleko ispred svoga vremena, a svojim specifičnim glumačkim koloritom, iznijansiranim umetničkim izrazom i jakom, nekonformističkom ličnošću predstavljao je kreativni most između posleratnih glumačkih generacija i onih koji će na veliku scenu stupiti ubrzo nakon njegove smrti, početkom osamdesetih.
Takođe, na izvestan način bio je i avangardna kopča srpske glume sa velikim svetom, jer ono što je on radio tokom šezdesetih godina u pozorištu i na filmu, način na koji je gradio svoje likove iznutra, skoro deset godina kasnije postaće glavni trend u američkom filmu sedamdesetih, kroz pojavu metodskih glumaca poput Dastina Hofmana, Ala Paćina i Roberta de Nira koji su izašli iz glumačkog studija Lija Strazberga.
Iako sasvim nesvestan toga, Cica Perović bio je najčistiji i najbolji zastupnik Stanislavskog u srpskom pozorištu, jedan od protagonista novog, modernog pozorišnog izraza koji je sa sobom doneo novi odnos prema tekstu, novi govor, novi akcenat, novi način mišljenja i osećanja. Kod Perovića ništa nije bilo kao kod drugih – ni životni stil ni shvatanje glumačkog poziva. „Bio je ili poslednji boem prošlog stoleća ili prvi glumac budućeg vremena” (J. Ćirilov).
Perović je bio i veliki avanturista. Često je putovao i proputovao je veliki deo planete ali je čitav život zapravo bežao od sebe.U jednom intervjuu za NIN, govorio je i o svojim putovanjima:
„Najprijatnije u njima je to što polako nestajete u stalnom promicanju, proticanju, u onome što u trenutku spazite. Prilazeći nekom gradu, prolazeći kroz njega na brzinu, najčešće sam imao gotovo popunu predstavu i o njemu i ljudima koji tamo žive. Suprotno tome, kad god sam se negde duže zadržavao gubio sam kriterijume, prilagođavao sam se prilikama i ljudima kojima sam bivao okružen: moja predstava se zamagljivala, počinjao sam na poznati građanski način da ih procenjujem, da ih prihvatam kao dobre ili loše, kao bogate ili siromašne, u saglasnosti sa onim što sam doneo među njih.”
Cica Perović je naročito bio impresioniran stavom prema životu i ljudima koje je, tokom svojih putovanja, susreo u Indiji. Fascinirao ga je način na koji im je uspevalo da budu srećni uprkos materijalnoj bedi, što je bilo u saglasnosti i sa njegovom životnom filozofijom. „Nemam čulo za materijalne vrednosti. Posmatram život kao reku koja teče. Za mene je život jedno iskustvo i ništa više.”
Ono što je zajedničko za sve likove koje je glumio je to da su oni uvek odavali energiju istinske usamljenosti. Očigledno je i da je u životu veliki glumac bio zapravo večno usamljen jer takva specifičnost teško se može prilagoditi masi bezličnih. Dobio je najprestižnija glumačka priznanja druge Jugoslavije, poput niškog „Cara Konstantina” (za film Buđenje pacova), pulske „Zlatne arene” (za komediju Muškarci) i „Sterijine nagrade” za pozorišni rad.
Cica Perović preminuo je, neposredno pred svoj pedeset i drugi rođendan, 2. maja 1978. u Beogradu.
Danas se o Peroviću retko priča, a mlade generacije ne znaju gotovo ništa o njemu. Činjenica je da je on jedan od najvećih naših glumaca ali je i činjenica da se velikani, kakav je on bio, kod nas lako zaboravljaju i da su zato najveći krivci takozvane institucije koje kao da ne žele da se takve nepravde isprave.​
 
Natrag
Top