Dałe
- Učlanjen(a)
- 04.10.2011
- Poruka
- 3.295
Slobodan Marković
(Libero Markoni)
Izvor:Wikipedia
Susreti i rastanak
- Mislim da je on mene prvi put primetio kada sam imala devetnaest godina. Bilo je to jednom prilikom kada sam se bukvalno sudarila s njim. Događaj se zbio na uglu Makenzijeve i Ulice Koče kapetana, na ulazu u staru kafanu "Novi Beograd": prolazila sam tuda, Slobodan je upravo izlazio. "Gle ti male", izustio je i odmerio me od glave do pete. "Izađi Ričarde, da vidiš čudo", doviknuo je nekom unutra, a ja sam mnogo godina docnije saznala da je Ričard zapravo njegov sabrat, slikar Slava Bogojević. Mislim da sam bila crvena kao bulka, dok sam žurno odmicala ulicom plašeći se da se osvrnem. Bio je tako lep…
Prošle su dve decenije od tog slučajnog susreta, Slobodan je već uveliko ušao u istoriju srpske književnosti, antologije i udžbenike, dok je ona bila kustos od karijere u Muzeju pozorišne umetnosti.
- Došao je nenajavljen, banuo oko jedanaest, kao "advokat" slikara Dragana Savića, kome je Muzej dugovao neki novac na ime honorara. Ostao je do pola tri, a da Dragana nije ni spomenuo. Kad je ušao, ponovo me je odmerio, onako, i pitao odakle sam? "Sa Čubure", promucala sam. "Sa moje Čubure?!", upitao je zgranuto, kao da ne veruje da sam mu ipak promakla. Nisam znala kako da ga oslovim a da ne pokažem da ga poznajem odavno. Odlučila sam se na – pesniče! "Pesniče, moramo da zaključamo muzej", promucala sam i raspršila magiju njegove priče. A poveravao nam je šta je doživeo za vreme sopstvene kliničke smrti. Čudesna priča, ali i velika čast; jer on to nije pričao u kafani, već nama, zbunjenim a zadivljenim ženicama, kustosima… Valjda nas je procenio? Bio je april, mutilo se na kišu, a toplo, kao usred leta. On u beloj uniformi. Pružio je dlan, pa rekao: "Pale su dve kapi. Ja ću opet doći!" Uzdrhtala, vratila sam se u sobu Vere Petrović i rekla joj s uzdahom: "Ja bih ovog čoveka mogla da volim". "I ja", odgovorila mi je.
Viđala ga je, potom, kad god je dolazio u Trnsku ulicu, u kuću neke ruske porodice u kojoj je pronalazio utočište od života kad mu dođe. Tu je živeo njegov advokat, a on je stalno bio u nekakvim razvodima.
- Ponovo smo se sreli licem u lice tek aprila 1980. godine, ispred "Beograđanke". Opet sam se zbunila. Bilo je neočekivano. Hteo je tada da mi pokloni knjigu "Jednom u gradu ko zna kom", koja je upravo objavljena, ali je "Prosvetina" knjižara preko puta već bila zatvorena. Odveo me je na kasato i kafu u beli salon hotela "Park", koji se nalazi na mestu gde je nekad bila njegova omiljena kafana "Složna braća". Bio je bled i govorio mi je neke stihove; uznemirila sam se toliko da sam samu sebe štipala za nogu da se ne bih odala. Nikada mi nije poverio šta je to, koji su to stihovi, uvek se zagonetno smeškao. Danas pomišljam da su to oni koje je, mnogo kasnije, posvetio meni? Posle me je ispratio do vrata, a moja mama je rekla: "Oh, imamo goste!" Od tada smo bili zajedno, sve do 30. januara 1990. kada me je prevario i otišao predskazavši u jednoj svojoj tek napisanoj pesmi sopstvenu smrt. Ostavila sam ga tog dana samog nakratko, otišla na sahranu Todi Čolaku…
Boem sa leptir-mašnom
Priča da njegovo udvaranje nipošto nije bilo trivijalno: godilo je i rastapalo led. Do tog susreta pred "Beograđankom" je, priznaje, svako udvaranje doživljavala kao laž. I, odjednom, pojavio se Slobodan sa ogromnim iskustvom koji nije primenio nijedan muški trik da bi je osvojio.
- Ne samo mene već i moju majku. Ona je oduvek želela sina, a sa Slobodanom je dobila i zeta i sina. On je u našu kuću i naše živote uneo nov duh, a moja mama je za njega, čak i kad bi zgrešio, govorila: "Božji stvor". Štitila ga je od mene, čak i od njega samog, a on joj je to uzvraćao iskrenošću i poštovanjem. Govorio je: "Kad pređem ovaj sveti prag, znam da sam na sigurnom" i time bespotrebno kupovao indulgencije. On je, zapravo, osvojio svakog ko ga je upoznao.
Osvajao je svojim šarmom akademike i alase, kneževe i konduktere, sveštenike i umetnike, političare i polusvet… Pa, iako je oduvek strogo vodio računa o svojoj spoljašnosti, o svom odevanju, na primer (pesnik mora poštovati formu), umeće s ljudima mu je donelo zvanje boema: poslednjeg pravog beogradskog boema s leptir-mašnom. Ponekad i u uniformi admirala!
Iza razbarušenog ponašanja i mondenskog izgleda i života natopljenog vinom krilo se ono što je zbunjivalo mnoge, a čime su zabrinute majke s manje ili više uspeha pokušavale da zabludele sinove vrate na pravi put. Slobodan je, naime, za sobom imao – delo. Ogromno, izuzetno vredno i neponovljivo. Bio je novinar, pesnik, prozni pisac, scenarista, slikar, prevodilac, svetski putnik i ko zna šta još. Objavio je šezdeset dve knjige, još dve su štampane posle njegove, ipak, prerane smrti, a slike, koje je stvarao strasno kao i pesme, danas krase domove prijatelja i kelnera širom sveta.
Ostavština
Da je preživeo taj 30. januar 1990, Slobodan bi danas imao sedamdeset pet. Možda bi ga život zaskočio već na sledećoj krivini, možda ne bi preživeo sve ono što se događalo njegovoj voljenoj zemlji, možda bi plovio svetskim morima tražeći negde sigurnu luku, ko zna, ali njegova Ksenija, njegovi prijatelji, veruju da bi danas bio tu, među njima.
Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju, kraj Miloša Crnjanskog. Pričalo se da su tada, u času ukopa, zvonila zvona sa Visokih Dečana, a da su kaluđeri sa tugom podsećali na amanet da njihov grešni brat Elefterio bude sahranjen upravo tu, kod njih, u njihovoj lavri.
Dan pre smrti Libero Markoni je napisao pesmu u kojoj je opisao blisku budućnost: "Biće to divan pad. /Obožavani mrtvac. I u ime svega, /poneće me na rukama grad /kao kneza poslednjega". A zatim još: "I u moj obožavani Dvor /uleteće da raznesu /oružje, riznicu, al’ u besu /zaboraviće o r e o l!"
Takoreći odmah posle sahrane, dok mnogi koji su ga znali nisu mogli da poveruju da Slobodana zaista nema, izvesna poetesa koja nikad neće ući u čitanke, sa rešenjem u rukama je uletela u njegov atelje na ćuviku solitera u Ulici Franca Rozmana, poviše Južnog bulevara. Oni koji su joj izdali rešenje su, kao i ona sama, poverovali da je njen "stambeni problem" veći od ostavštine velikog pisca?!
- Sve dok nisam upoznala Slobodana, verovala sam da je čoveka moguće proceniti po onome što čita. Ali, u njegovom slučaju, to je bilo nemoguće. Jer, u svojoj biblioteci je pohranio gotovo četiri hiljade knjiga sa delima iz najrazličitijih oblasti. Kako proceniti takvog? Pa, za to je nedovoljan ceo ljudski vek…
Odmah sam, još slomljena bolom, pokrenula postupak ocenjivanja njegovog umetničkog dela i ostavštine!
Tako je pokojni Slobodan "komisijski" postao velikan: delo mu je ocenjeno, a ostavština proglašena za izuzetnu kulturnu i umetničku vrednost.
Danas je ta ostavština, smeštena u ogromne drvene sanduke, pohranjena u Skupštini opštine Vračar (Čubura) i u Arhivu Srbije. Ali, to nipošto ne znači da je na sigurnom. Jer, ona je, kako se to kaže, predmet ostavinskog spora. Na nju, po zakonu, pravo polažu Ksenija i troje Slobodanove dece. Deca ne žele da ona ostane celovita, u komadu, svako bi svoj deo, svoju četvrtinu rukopisa, dokumenata, slika, knjiga, polica, autorskih prava…
- Neposredno posle njegovog odlaska formiran je odbor za izgradnju Muzeja Libera Markonija. Opština Vračar je, čak, namenski izdvojila jedan plac iza "Pejtona", na uglu Mačvanske i Makenzijeve ulice, kao investitori su se pojavila braća Karić, ali je potonja vlast SPO-a to zemljište prodala nekoj banci. Po njemu je prozvan skver na kraju Makenzijeve, a tu je i tesna "Prosvetina" knjižara koja je dobila ime "Libero". To je sve, to je, uostalom, predskazao. Bliži se dan kada će njegova ostavština biti podeljena, raskomadana. Uplašena da će sve to netragom nestati u lavirintu vremena, podnela sam Sekretarijatu za kulturu Skupštine Beograda predlog projekta kompakt-diska Slobodan Marković. To je nova tehnologija koja zaista omogućuje da se nečije delo sačuva, još i da bude pristupačno svakom. Tako je pohranjeno i delo Danila Kiša, sa zadovoljstvom sam pregledala taj ce-de, bio mi je uzor kada sam pripremala projekat za mog Slobodana. To nije skupo, ako se uzme u obzir značaj njegovog dela. Neko mi je rekao da, zbog skeniranja, cena može da bude oko dvesta pedeset hiljada dinara?! Čekala sam odgovor tri meseca.
Onda je lično otišla u Sekretarijat za kulturu i dobila nezvaničnu informaciju da projekat o Slobodanu Markoviću, pesniku, književniku, slikaru, scenaristi, novinaru, putopiscu i ko zna šta još - "nema osnova"!
- Sahranjuju ga ponovo, bespovratno. Time sahranjuju i deo mene, delić svakog iz te njegove danas zaboravljene generacije.
(Libero Markoni)
Izvor:Wikipedia
Susreti i rastanak
- Mislim da je on mene prvi put primetio kada sam imala devetnaest godina. Bilo je to jednom prilikom kada sam se bukvalno sudarila s njim. Događaj se zbio na uglu Makenzijeve i Ulice Koče kapetana, na ulazu u staru kafanu "Novi Beograd": prolazila sam tuda, Slobodan je upravo izlazio. "Gle ti male", izustio je i odmerio me od glave do pete. "Izađi Ričarde, da vidiš čudo", doviknuo je nekom unutra, a ja sam mnogo godina docnije saznala da je Ričard zapravo njegov sabrat, slikar Slava Bogojević. Mislim da sam bila crvena kao bulka, dok sam žurno odmicala ulicom plašeći se da se osvrnem. Bio je tako lep…
Prošle su dve decenije od tog slučajnog susreta, Slobodan je već uveliko ušao u istoriju srpske književnosti, antologije i udžbenike, dok je ona bila kustos od karijere u Muzeju pozorišne umetnosti.
- Došao je nenajavljen, banuo oko jedanaest, kao "advokat" slikara Dragana Savića, kome je Muzej dugovao neki novac na ime honorara. Ostao je do pola tri, a da Dragana nije ni spomenuo. Kad je ušao, ponovo me je odmerio, onako, i pitao odakle sam? "Sa Čubure", promucala sam. "Sa moje Čubure?!", upitao je zgranuto, kao da ne veruje da sam mu ipak promakla. Nisam znala kako da ga oslovim a da ne pokažem da ga poznajem odavno. Odlučila sam se na – pesniče! "Pesniče, moramo da zaključamo muzej", promucala sam i raspršila magiju njegove priče. A poveravao nam je šta je doživeo za vreme sopstvene kliničke smrti. Čudesna priča, ali i velika čast; jer on to nije pričao u kafani, već nama, zbunjenim a zadivljenim ženicama, kustosima… Valjda nas je procenio? Bio je april, mutilo se na kišu, a toplo, kao usred leta. On u beloj uniformi. Pružio je dlan, pa rekao: "Pale su dve kapi. Ja ću opet doći!" Uzdrhtala, vratila sam se u sobu Vere Petrović i rekla joj s uzdahom: "Ja bih ovog čoveka mogla da volim". "I ja", odgovorila mi je.
Viđala ga je, potom, kad god je dolazio u Trnsku ulicu, u kuću neke ruske porodice u kojoj je pronalazio utočište od života kad mu dođe. Tu je živeo njegov advokat, a on je stalno bio u nekakvim razvodima.
- Ponovo smo se sreli licem u lice tek aprila 1980. godine, ispred "Beograđanke". Opet sam se zbunila. Bilo je neočekivano. Hteo je tada da mi pokloni knjigu "Jednom u gradu ko zna kom", koja je upravo objavljena, ali je "Prosvetina" knjižara preko puta već bila zatvorena. Odveo me je na kasato i kafu u beli salon hotela "Park", koji se nalazi na mestu gde je nekad bila njegova omiljena kafana "Složna braća". Bio je bled i govorio mi je neke stihove; uznemirila sam se toliko da sam samu sebe štipala za nogu da se ne bih odala. Nikada mi nije poverio šta je to, koji su to stihovi, uvek se zagonetno smeškao. Danas pomišljam da su to oni koje je, mnogo kasnije, posvetio meni? Posle me je ispratio do vrata, a moja mama je rekla: "Oh, imamo goste!" Od tada smo bili zajedno, sve do 30. januara 1990. kada me je prevario i otišao predskazavši u jednoj svojoj tek napisanoj pesmi sopstvenu smrt. Ostavila sam ga tog dana samog nakratko, otišla na sahranu Todi Čolaku…
Boem sa leptir-mašnom
Priča da njegovo udvaranje nipošto nije bilo trivijalno: godilo je i rastapalo led. Do tog susreta pred "Beograđankom" je, priznaje, svako udvaranje doživljavala kao laž. I, odjednom, pojavio se Slobodan sa ogromnim iskustvom koji nije primenio nijedan muški trik da bi je osvojio.
- Ne samo mene već i moju majku. Ona je oduvek želela sina, a sa Slobodanom je dobila i zeta i sina. On je u našu kuću i naše živote uneo nov duh, a moja mama je za njega, čak i kad bi zgrešio, govorila: "Božji stvor". Štitila ga je od mene, čak i od njega samog, a on joj je to uzvraćao iskrenošću i poštovanjem. Govorio je: "Kad pređem ovaj sveti prag, znam da sam na sigurnom" i time bespotrebno kupovao indulgencije. On je, zapravo, osvojio svakog ko ga je upoznao.
Osvajao je svojim šarmom akademike i alase, kneževe i konduktere, sveštenike i umetnike, političare i polusvet… Pa, iako je oduvek strogo vodio računa o svojoj spoljašnosti, o svom odevanju, na primer (pesnik mora poštovati formu), umeće s ljudima mu je donelo zvanje boema: poslednjeg pravog beogradskog boema s leptir-mašnom. Ponekad i u uniformi admirala!
Iza razbarušenog ponašanja i mondenskog izgleda i života natopljenog vinom krilo se ono što je zbunjivalo mnoge, a čime su zabrinute majke s manje ili više uspeha pokušavale da zabludele sinove vrate na pravi put. Slobodan je, naime, za sobom imao – delo. Ogromno, izuzetno vredno i neponovljivo. Bio je novinar, pesnik, prozni pisac, scenarista, slikar, prevodilac, svetski putnik i ko zna šta još. Objavio je šezdeset dve knjige, još dve su štampane posle njegove, ipak, prerane smrti, a slike, koje je stvarao strasno kao i pesme, danas krase domove prijatelja i kelnera širom sveta.
Ostavština
Da je preživeo taj 30. januar 1990, Slobodan bi danas imao sedamdeset pet. Možda bi ga život zaskočio već na sledećoj krivini, možda ne bi preživeo sve ono što se događalo njegovoj voljenoj zemlji, možda bi plovio svetskim morima tražeći negde sigurnu luku, ko zna, ali njegova Ksenija, njegovi prijatelji, veruju da bi danas bio tu, među njima.
Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na beogradskom Novom groblju, kraj Miloša Crnjanskog. Pričalo se da su tada, u času ukopa, zvonila zvona sa Visokih Dečana, a da su kaluđeri sa tugom podsećali na amanet da njihov grešni brat Elefterio bude sahranjen upravo tu, kod njih, u njihovoj lavri.
Dan pre smrti Libero Markoni je napisao pesmu u kojoj je opisao blisku budućnost: "Biće to divan pad. /Obožavani mrtvac. I u ime svega, /poneće me na rukama grad /kao kneza poslednjega". A zatim još: "I u moj obožavani Dvor /uleteće da raznesu /oružje, riznicu, al’ u besu /zaboraviće o r e o l!"
Takoreći odmah posle sahrane, dok mnogi koji su ga znali nisu mogli da poveruju da Slobodana zaista nema, izvesna poetesa koja nikad neće ući u čitanke, sa rešenjem u rukama je uletela u njegov atelje na ćuviku solitera u Ulici Franca Rozmana, poviše Južnog bulevara. Oni koji su joj izdali rešenje su, kao i ona sama, poverovali da je njen "stambeni problem" veći od ostavštine velikog pisca?!
- Sve dok nisam upoznala Slobodana, verovala sam da je čoveka moguće proceniti po onome što čita. Ali, u njegovom slučaju, to je bilo nemoguće. Jer, u svojoj biblioteci je pohranio gotovo četiri hiljade knjiga sa delima iz najrazličitijih oblasti. Kako proceniti takvog? Pa, za to je nedovoljan ceo ljudski vek…
Odmah sam, još slomljena bolom, pokrenula postupak ocenjivanja njegovog umetničkog dela i ostavštine!
Tako je pokojni Slobodan "komisijski" postao velikan: delo mu je ocenjeno, a ostavština proglašena za izuzetnu kulturnu i umetničku vrednost.
Danas je ta ostavština, smeštena u ogromne drvene sanduke, pohranjena u Skupštini opštine Vračar (Čubura) i u Arhivu Srbije. Ali, to nipošto ne znači da je na sigurnom. Jer, ona je, kako se to kaže, predmet ostavinskog spora. Na nju, po zakonu, pravo polažu Ksenija i troje Slobodanove dece. Deca ne žele da ona ostane celovita, u komadu, svako bi svoj deo, svoju četvrtinu rukopisa, dokumenata, slika, knjiga, polica, autorskih prava…
- Neposredno posle njegovog odlaska formiran je odbor za izgradnju Muzeja Libera Markonija. Opština Vračar je, čak, namenski izdvojila jedan plac iza "Pejtona", na uglu Mačvanske i Makenzijeve ulice, kao investitori su se pojavila braća Karić, ali je potonja vlast SPO-a to zemljište prodala nekoj banci. Po njemu je prozvan skver na kraju Makenzijeve, a tu je i tesna "Prosvetina" knjižara koja je dobila ime "Libero". To je sve, to je, uostalom, predskazao. Bliži se dan kada će njegova ostavština biti podeljena, raskomadana. Uplašena da će sve to netragom nestati u lavirintu vremena, podnela sam Sekretarijatu za kulturu Skupštine Beograda predlog projekta kompakt-diska Slobodan Marković. To je nova tehnologija koja zaista omogućuje da se nečije delo sačuva, još i da bude pristupačno svakom. Tako je pohranjeno i delo Danila Kiša, sa zadovoljstvom sam pregledala taj ce-de, bio mi je uzor kada sam pripremala projekat za mog Slobodana. To nije skupo, ako se uzme u obzir značaj njegovog dela. Neko mi je rekao da, zbog skeniranja, cena može da bude oko dvesta pedeset hiljada dinara?! Čekala sam odgovor tri meseca.
Onda je lično otišla u Sekretarijat za kulturu i dobila nezvaničnu informaciju da projekat o Slobodanu Markoviću, pesniku, književniku, slikaru, scenaristi, novinaru, putopiscu i ko zna šta još - "nema osnova"!
- Sahranjuju ga ponovo, bespovratno. Time sahranjuju i deo mene, delić svakog iz te njegove danas zaboravljene generacije.