Slike i priče o nesebičnoj hrabrosti volontera,spasilaca,specijalaca

MODERATOR
Učlanjen(a)
02.05.2009
Poruka
30.637
Priča o dečaku koji je ispao iz čamca Video
RTS | 22. 05. 2014. - 21:37h |
Tokom spasavanja u Obrenovcu, mali Ivan ispao je iz čamca koji je bio pun dece.

Zahvaljujući jednom mladom čoveku, ovaj hrabri dečak je spasen.


 
MODERATOR
Učlanjen(a)
02.05.2009
Poruka
30.637
(FOTO) Upoznajte Miroslava Mlinara - čoveka koji je spasio 700 ljudi u poplavama!
Čovek za kojim je tragalo preko sedamsto ljudi, da bi mu se zahvalilo što je uspeo da im spasi živote, konačno je pronađen! Radi se o Miroslavu Mlinaru, koji je hrabro učestvovao u spašavanju i evakuaciji ljudi iz Obrenovca.

1.jpg

Nakon što je pružio neophodnu pomoć, Mlinar je morao da nastavi dalje i da ode na drugu lokaciju radi pomaganja ostalim ljudima čija je evakuacija trajala tokom poplava.

Građani Obrenovca, koji su tog dana spašeni zahvaljujući njemu, ostali su u Osnovnoj školi ” Jefimija” bez ikakvih podataka o tome ko je čovek koji im je pomogao kada je bilo nateže.

2.jpg
Facebook


Nakon duge potrage, konačno su stigle informacije o tome ko je zapravo ovaj heroj, koji je došao 17. maja u ugroženo mesto i počeo da pomaže ljudima, koji navode da je ostao uz njih dok nije izvršena evakuacija poslednjeg deteta.

Miroslav je Srbin iz Zadra, i bio je visoki funkcioner Srpske demokratske stranke. Pored toga, on je vojno lice i uspeo je da preživi jedan atentat, dok je tri puta ranjavan. Za vreme ratova koji su se dešavali u Jugoslaviji, izgubio je jedanaest članova porodice i borio se na strani Vojske Republike Srpske Krajine.

Godine 1999. godine, iako je živeo u Australiji, došao je u Srbiju kada je njegovu zemlju napao NATO pakt. U Beograd je stigao 1. aprila, drugog dana nakon što je u Sidneju organizovao demonstracije protiv NATO bombardovanja na kojima je učestvovalo više od 50.000 ljudi, pretežno Srba. U noći 23. aprila našao se ispred zgrade RTS, kada mu je iznad glave prošištala raketa. Silina detonacije ga odbacila i povredila mu nogu. Nakon poslednje rakete koja je pogodila zgradu Televizije u onoj prašini i dimu začuo je zapomaganje i jauke unesrećenih ljudi, koji su se našli u toj strašnoj gomili armiranog betona. Ništa ga, međutim nije sprečilo da prvi uleti u porušenu zgradu i pomogne povređenima. Popeo se na ruševine i ušao u zgradu.

3.jpg
Facebook


Aprila meseca 2008. godine, odlukom Vlade Srbije, renomirani žiri, u kome su među ostalim bili: Potpredsednik Vlade Srbije, Božidar Đelić, Aleksandar Saša Đorđević, Miodrag Stojković, Dejan Ilić, Zdravko Čolić, Manojlo Vukotić, Bojan Brkić i Bojana Stepanović, doneli su odluku da se u znak poštovanja i zahvalnosti, zbog herojskog spasavanja radnika RTS iz porušene zgrade Televizije i svega onoga što je uradio za srpski narod, Miroslavu Mlinaru dodeli srpski pasoš sa brojem 1.

- Ne radim ovo zbog slave, povukao sam se iz javnog života davno. Otišao sam sa kolegama iz policijske brigade kao dobrovoljac. Tamo je bilo preko hiljadu ljudi. Svaki put spasavajući te ljude očekujem da u njima vidim pogled nekog od mojih najmilijih – izjavio je Mlinar za Telegraf.

Što se tiče Obrenovčana koje je spasio, oni nisu odustajali od apela za potragom, i dali su detaljan opis i informacije od velikog značaja, kako bi pronašli Mlinara.

- Taj čovek je na sebi imao ronilačko odelo i florescentnu oranž jaknu. Bio je krupan, visok i crne kose. Dok su ga zvali preko radio-stanice oslovljavali su ga sa “MLINAR”, što mislimo da je verovatno neka šifra – naveli su građani Obrenovca.

4.jpg
Facebook


Nepoznati heroj je rekao ljudima da je svoju porodicu ostavio u Beogradu, kako bi pomogao ugroženima i pored imena “Mlinar”, nije se znalo mnogo o njemu. Kada su stigli policajci, ljudi su pitali za njegovo ime, ali tu informaciju nisu mogli dobiti.

- Policajci iz beogradske brigade policije koji su došli da ga zamene rekli su nam samo da je on njihov bivši kolega dobrovoljac ali nisu mogli da nam daju njegovo ime i prezime bez odobrenja komandanta. Molimo i preklinjemo da makar doznate da li je čovek živ ako ne možete da nam date njegovo ime i prezime da mu se makar jednoga dana zahvalimo za sve. On je naš spasilac i heroj i mi majke iz škole Jefimija smo mu zahvalne do groba! – oglasile su se zahvalne majke.

Na sreću svih građana koji su apelovali da se ovaj čovek pronađe, potraga je završena i sada znaju da je on dobro i mogu mu se zahvaliti.

Izvor: Telegraf
 
MODERATOR
Učlanjen(a)
02.05.2009
Poruka
30.637
24.05.2014 10:44
Heroji u žuto-crvenim prslucima kojima se mora pamtiti ime
143372.jpg
NIŠ - Stigli smo na područje Lajkovca i zatekli autobus usred bujice sa 45 putnika koje je hitno trebalo evakuisati, priča danas vođa Specijalnog tima za spasavanje i rad na vodi iz vatrogasnog bataljona Niša Marko Radovanović, jedan od junaka koji su učestvovali u spasavanju ugroženih poplavama u Srbiji.

Kiša pada, dva sata je iza ponoći, započinje akcija tima za spasavanje, navodi Marko i još nema odgovor kako je autobus mogao da se nađe u takvoj bujici.
"Morali smo da se vraćamo više puta, uvek strahujući da li ćemo zateći autobus sa preostalim putnicima", govori Marko reporteru Tanjuga na nišavskom keju po povratku sa poplavljenog područja i posle osmodnevne i neprestane borbe dok se "nebo cedilo" i kada se Srbija suočila sa nesrećom kao da je zavojštilo.

Marko posebno ukazuje da je jedan od putnika pokušao da se spase sam skočivši u reku, a bujica ga je bukvalno zalepila za drvo.

Spasilački tim ga je našao i izvukao na bezbedno kao i sve putnike iz autobusa.

To je bila najteža akcija niškog tima, a najupečatljivija slika je spasavanje tromesečne bebe na području Uba, koja je s majkom od puta bila udaljena četiri kilometara.
"Spasioci su gurali čamac, jer je zbog terena pretila opasnost da se ošteti elisa i motor stane", navodi Marko i ukazuje da se sa majkom i bebom nije moglo istim putem kroz vodu, pa je angažovan helikopter koji je spustio korpu do čamca i izvukao ih.

Zvuk helikoptera uznemirio je bebu, a Marko je bio posebno dirnut činjenicom da se dete našlo u okolnostima koje se viđaju samo na filmu.

Zatekli smo jezivu sliku Obrenovca koja ostaje za ceo život, ljudi su pozivali u pomoć glasom i čaršavima kojima su davali znak da su tu, još su živa Markova sećanja o gradu pod vodom, o gradu bez ulica i trotoara gde "tišina romori" i gde voda donosi i zlo i dobro, i slavu i sramotu.

Sa ljudima koje spasavamo i evakuišemo nema mnogo priče, ali niko nije odbio da krene sa nama, ljudi nam veruju, nastavlja Marko svoju priču pored pripitomljene Nišave.

Pitamo, da li spasilac sme da se uplaši, a onda se Marku oteo dubak uzdah.
"Teško pitanje, strah verovatno postoji, ali o tome razmišljamo tek posle akcije", kaže Marko.

U prisećanju na dane na ugroženom području, Marku su dovoljne samo reči hvale od onih ljudi koje su evakuisali, oni ih prepoznaju po njihovim žuto-crvenim prslucima, plavim šlemovima i dzipovima tipa "micubiši L-200".

Marko, koji je komandant Vatrogasno-spasilačkog bataljona u Nišu, napominje da spasioci moraju da budu opremljeniji za akcije spasavanja. Niški tim je bio angažovan na svim plavljenim područjima u Srbiji od svog osnivanja 2008. godine.

Da dela više vrede i traju od reči, sećanja dosežu i do Trgovišta i 2010. godinu kada su Marko i njegov kolega iz trećeg ili četvrtog pokušaja došli do čoveka koji je čekao spas na drvetu, na području gde su u bujici već stradale dve osobe.
Niški spasioci su osposobljeni za akcije na vodi, a marljivost sve savlada.

Marko, koji kaže da je "to moj posao i gotovo", za ranije podvige spasavanja nagrađen je medaljom "Miloš Obilić".


tanjug.rs
 
MODERATOR
Učlanjen(a)
02.05.2009
Poruka
30.637
HEROJI IZ SENKE: Niški spasioci i njihova velika dela!
Stigli smo na područje Lajkovca i zatekli autobus usred bujice sa 45 putnika koje je hitno trebalo evakuisati, priča danas vođa Specijalnog tima za spasavanje i rad na vodi iz vatrogasnog bataljona Niša Marko Radovanović, jedan od junaka koji su učestvovali u spasavanju ugroženih poplavama u Srbiji.

Tan2014-5-16_16375573_2.jpg

Kiša pada, dva sata je iza ponoći, započinje akcija tima za spasavanje, navodi Marko i još nema odgovor kako je autobus mogao da se nađe u takvoj bujici.

"Morali smo da se vraćamo više puta, uvek strahujući da li ćemo zateći autobus sa preostalim putnicima", govori Marko reporteru Tanjuga na nišavskom keju po povratku sa poplavljenog područja i posle osmodnevne i neprestane borbe dok se "nebo cedilo" i kada se Srbija suočila sa nesrećom kao da je zavojštilo.

Marko posebno ukazuje da je jedan od putnika pokušao da se spase sam skočivši u reku, a bujica ga je bukvalno zalepila za drvo. Spasilački tim ga je našao i izvukao na bezbedno kao i sve putnike iz autobusa.

To je bila najteža akcija niškog tima, a najupečatljivija slika je spasavanje tromesečne bebe na području Uba, koja je s majkom od puta bila udaljena četiri kilometara.

"Spasioci su gurali čamac, jer je zbog terena pretila opasnost da se ošteti elisa i motor stane", navodi Marko i ukazuje da se sa majkom i bebom nije moglo istim putem kroz vodu, pa je angažovan helikopter koji je spustio korpu do čamca i izvukao ih.

Zvuk helikoptera uznemirio je bebu, a Marko je bio posebno dirnut činjenicom da se dete našlo u okolnostima koje se viđaju samo na filmu. Zatekli smo jezivu sliku Obrenovca koja ostaje za ceo život, ljudi su pozivali u pomoć glasom i čaršavima kojima su davali znak da su tu, još su živa Markova sećanja o gradu pod vodom, o gradu bez ulica i trotoara gde "tišina romori" i gde voda donosi i zlo i dobro, i slavu i sramotu.

Sa ljudima koje spasavamo i evakuišemo nema mnogo priče, ali niko nije odbio da krene sa nama, ljudi nam veruju, nastavlja Marko svoju priču pored pripitomljene Nišave.

Pitamo, da li spasilac sme da se uplaši, a onda se Marku oteo dubok uzdah.

"Teško pitanje, strah verovatno postoji, ali o tome razmišljamo tek posle akcije", kaže Marko.

U prisećanju na dane na ugroženom području, Marku su dovoljne samo reči hvale od onih ljudi koje su evakuisali, oni ih prepoznaju po njihovim žuto-crvenim prslucima, plavim šlemovima i dzipovima tipa "micubiši L-200".

Marko, koji je komandant Vatrogasno-spasilačkog bataljona u Nišu, napominje da spasioci moraju da budu opremljeniji za akcije spasavanja. Niški tim je bio angažovan na svim plavljenim područjima u Srbiji od svog osnivanja 2008. godine.

Da dela više vrede i traju od reči, sećanja dosežu i do Trgovišta i 2010. godinu kada su Marko i njegov kolega iz trećeg ili četvrtog pokušaja došli do čoveka koji je čekao spas na drvetu, na području gde su u bujici već stradale dve osobe.

Niški spasioci su osposobljeni za akcije na vodi, a marljivost sve savlada. Marko, koji kaže da je "to moj posao i gotovo", za ranije podvige spasavanja nagrađen je medaljom "Miloš Obilić".

Izvor: Tanjug
 
MODERATOR
Učlanjen(a)
02.05.2009
Poruka
30.637
24/05/2014 - 15:47
Evo zašto je Jagodina ponosna na Tanju Nešović iz Rečne policije! (FOTO)
- Zauvek će mi ostati u sećanju kad sam u poslednjem trenutku spasila ženu koja se davila, zgrabivši je za kosu - kaže pripadnica Rečne policije, koja pamti i majku koja joj je predala dvoje dece strahujući da neće preživeti


Spasilacka-ekipa-recna-policija-Tanja-Nesovic.jpg




Ne postoji reč kojom bih opisala Obrenovac, ali moji najjači utisci vezani su za spasavanje ljudi iz stambene zgrade, koje je bujica nosila i momenat kada mi je majka predala dvoje dece na čuvanje jer je mislila da neće preživeti, priča policajka Rečne policije Tanja Nešović, ponos i dika Jagodine.


Pripadnici Rečne policije Begrada prvi su ulazilu u poplavljena područja, prvo u Veliko Crljanje a zatim u Obrenovac. Prva policijska jedinica nasuprot onome što mediji prenose, koja je 16. maja ušla u Obrenovac, bila je jedinica rečne policije, sa šest čamaca i 40 policijskih službenika, od kojih većina nije ni odlazila kući nakon noći provedene u Lazarevcu.

- Evakuacija se odvijala čamcima bez motora, što je znatno otežavalo rad, uz konstantnu kišu i vetar. Na sreću, žrtava nije bilo. Osim rečne policije, u Velikim Crljanima nalazila se samo još jedna policijska jedinica, koja se povukla kad je pala noć. Ni u najgorim slutnjama nisam mogla da zamislim šta će me dočekati u Obrenovcu! Tamo sam stigla oko 11 sati, kada je grad već bio potpuno poplavljen. Pomislila sam da nije moguće to što vidim, da se to ne dešava u Srbiji, pred mojim očima, kao u filmu holivudske produkcije. Preplavili su me šok i neverica, a potom i adrenalin i želja da se što pre krene na teren – svedoči policajka Tanja Nešović.

Tanja-Nesovic-2.jpg

Foto: Tanja Nešović

Tanja još ne može da sredi utiske posle stravičnih prizora koje je videla. Kako kaže, najjači utisak na nju je ostavilo spasavanje žene koja je ispala iz čamca sa još nekoliko osoba, nakon što su naleteli na stub rasvete.

-Iskrcavali smo evakuisane kad smo začuli vrištanje sa obližnje zgrade i videli ljude u vodi. Bujica ih je neverovatnom brzinom nosila. Uspeli smo da pokupimo troje, ali je jednu ženu voda odvukla iza zgrade. Iskustvo nam govori da ukoliko neko ko je u vodi potone dva puta, trećeg izranjanja obično nema, a ona se već dva puta gubila ispod površine vode. U poslednjem trenutku uspeli smo da je uhvatimo za kosu i izvučemo. Žena je davala znake života i bila je komunikativna kad je preuzela hitna pomoć. Nadam se da je živa i da se oporavlja – priča Nešović.

Spasilacka-ekipa-recna-policija.jpg

Foto: Rečna policija

Policajki Tanji Nešović zauvek će u sećanju ostati majka koja joj je u ruke predala svoju decu, strahujući da sama neće preživeti.

- U vodi smo videli kamion pun ljudi koji nije mogao da ide dalje zbog bujice. Naš čamac je bio već pun, kada me je žena iz kamiona zamolila da uzmem njene dve ćerke od sedam i devet godina, da njih da spasem. Strašno je kad ti majka da decu, misleći da neće preživeti. Uzela sam ih i srećom nakon nekog vremena majka je uspela da se izvuče i ponovo je bila uz njih. I ja sam majka i moja ćerkica se nalazi kod bake i deke u Jagodini i jedva čekam da se sve završi i da je zagrlim – kaže ova hrabra žena.

Kako navodi ova policajka, celokupna akcija je bila veoma naporna i odvijala se u teškim uslovima. Neprestano je padala kiša, nije bilo nikakvog osvetljenja, a ni ona ni njene kolege nisu poznavali grad. Voda je na nekim mestima prelazila pet metara dubine, pa često nisu znali ni šta se nalazi ispod njihovog čamca.

Tanja-Nesovic-1.jpg

Foto: Tanja Nešović

- Sve vreme je postojala opasnost od oštećenja čamaca i ugrožavanja bezbednosti evakuisanih ljudi i posade. Bujice su nailazile iz svih pravaca, tako da nismo znali šta nas očekuje na sledećoj raskrsnici. Bilo je strašno – zaključuje Nešović.

Kako kaže, iz svega što joj se dogodilo izvukla je različite pouke, ali i iskustva koja će je pratiti čitavog života.

- Svima nama je ovo iskustvo za koje nismo ni sanjali da će se desiti. Bilo je dosta nedostataka, ali važno je da se to nije odrazilo na osnovne zadatke, odnosno da nije ugrozilo stanovništvo. Nedostatak opreme je definitivno najveći problem, pored organizacije, što smo videli na primeru ruskih posada. Njihova oprema nama je delovala kao iz naučno-fantastičnih filmova – dodaje ova policajka.


telegraf.rs
 
MODERATOR
Učlanjen(a)
02.05.2009
Poruka
30.637
SPASAO VIŠE OD 700 LJUDI
"Najteže je bilo gledati porodice kako se razdvajaju"
Autor: Ružica Kantar | 25.05.2014 - 18:30:00h | alo.rs


Miroslav Mlinar (47), koji je u poplavljeni Obrenovac došao samoinicijativno, samo sa jednom željom, da pomogne koliko može, spasao je više od 700 ljudi, među kojima su mahom bile žene, trudnice i sasvim mala deca. Hrabro i staloženo, sve vreme u vodi do pasa, organizovao je dopremanje hrane i pića, evakuaciju najugroženijih i ulio uspaničenim ljudima nadu u spas!

1203202-spasioci-foto-g-srdanov0552.JPG


Miroslav Mlinar (47) | Foto: Goran Srdanov

Kada je tog 16. maja čuo koliko je ozbiljna situacija u Obrenovcu, gde je Kolubara već uveliko nemilosrdno potapala sve pred sobom, Miroslav je bez razmišljanja otišao u policijsku brigadu u blizini mesta gde živi i ponudio svoju pomoć. Tog dana, zajedno sa još dva dobrovoljca, Milanom Paravinjom i Goranom Jeremićem, seo je u čamac i krenuo u evakuaciju.

- Kada smo se oko tri sata ujutru narednog dana vratili sa još jednom grupom ljudi, rečeno nam je da se u OŠ „Jefimija“ porađa jedna žena i da treba da do tamo prevezem lekara i babicu - započinje priču za „Alo!“ Miroslav, koji je, kako priča, kada je video na stotine uspaničenih ljudi, koji su se osećali kao da su ostavljeni na milost i nemilost, bez ičije pomoći, odlučio da uprkos naredbi ostane i pomogne.
1203216-04mlinar1.jpg


Miroslav Mlinar sa kolegama u Obrenovcu

- U školi je bilo oko 1.200, 1.300 ljudi, više od 700 žena i dece, dvadesetak trudnica... Vladao je potpuni haos. Ljudi su bili malaksali, gladni, žedni, uplašeni... Vladali su strah, tenzija i napetost. Bilo je svađe, čak i nekoliko tuča - dodaje on. Videvši to, Miroslav je rešio da ostane.
- U takvoj situaciji najvažnije je ostati koncentrisan, usredsređen i pribran. Putem radio-veze obezbedio sam prvo jednu amfibiju, a onda i drugu. Ljude za evakuaciju sam podelio po prioritetima. Prvo smo evakuisali majke sa troje i više dece i trudnice, a onda i ostale, sve po redu - kaže Miroslav. Ugrožene su u početku od škole do amfibije prevozili čamcem, a onda su napravili lanac i prebacivali decu od ruke do ruke. Miroslav je veći deo vremena bio u vodi do pasa, ponekad je nosio i po dvoje, troje dece odjednom.

- Najteže je bilo gledati porodice kako se razdvajaju. Otac ti pruži ženu i dvoje dece, ne zna ni ko si, ni šta si i samo pogledom te moli da ih čuvaš, da prežive - objašnjava Miroslav. U školi je ostao sve dok amfibije nisu na sigurno prevezle više od 700 osoba iz škole.

- Onda sam oko podneva morao da odem. Došla je smena. Preostalim ljudima u školi sam se zakleo da će i oni uskoro biti spaseni - priča ovaj odvažni čovek, koji je iz škole ispraćen gromoglasnim aplauzom preostalih Obrenovčana.
Dobrovoljci dali krv!
1203240-spasioci-foto-g-srdanov0557.JPG


Novinarka “Alo!” je juče zajedno sa Mlinarom i Milanom Paravinjom, Goranom Jeremićem i Slobodanom Ljubopratovićem u Zavodu za transfuziji KBC „Zemun“ dala krv za Obrenovčane kojima je pomoć potrebna. Mlinar i njegovi prijatelji, sa kojima se do potopa nije poznavao, jednoglasno su tvrdili da nisu nikakvi heroji.


- Mi smo na čamcu ceo život, pa smo hteli da pomognemo. Svako je od građana uradio koliko je mogao. Neko je dao hranu i vodu, neko garderobu. Svi građani Srbije su pokazali veliku humanost - naglašavaju Milan, Goran i Slobodan.

Gledali smo u njega kao u boga!

Pre no što smo pronašli Mlinara, našoj redakciji obratila se jedna od spasenih žena, koja nas je zamolila za bilo kakvu informaciju o „čoveku u kojeg su gledali kao u boga“. „Obraćam se vašoj redakciji sa željom i u nadi da ćete nam pomoći da makar doznamo ime i prezime čoveka koji je spasao više od 700 Obrenovčana. Čovek je u školu došao ranom zorom u subotu, 17. maja, i ostao uz nas sve dok nije organizovao evakuaciju i poslednjeg deteta... U školi je vladao totalni haos, niko nije mogao da zavede red i disciplinu. Bilo je na desetine svađa i tuča, ljudi su od straha i panike bili u totalnom haosu, a on je uspeo da sve to dovede u red. Teško je i opisati rečima koliko se čovek trudio da nam pomogne. Išao je od čoveka do čoveka, tešio nas, pričao sa decom i zakleo se pred svima da neće otići iz škole dok i poslednje dete ne bude evakuisano. Gledali smo u njega kao u boga koji je došao s neba da nas spase“”, napisala je naša čitateljka.
Spasavao i iz ruševina zgrade RTS-a
1203230-04mlinar6.jpg


Miroslava Mlinara sudbina nije mazila, ali se ni on nije krio od nje! Rođen je u Benkovcu i bio je visoki funkcioner Srpske demokratske stranke. Preživeo je jedan atentat, tri puta je bio ranjavan. Za vreme ratova koji su se dešavali u Jugoslaviji izgubio je 11 članova porodice. Kada je 1999. počelo NATO bombardovanje, vratio se iz Australije. Iako povređene noge od detonacije, pre vatrogasaca je ušao u zgradu RTS-a i počeo da izvlači povređene. Jednom je čak i amputirao nogu. Godine 2008, odlukom Vlade, zbog herojskog spasavanja radnika RTS-a i svega što je uradio za srpski narod, Mlinaru je dodeljen srpski pasoš sa brojem jedan.
 
MODERATOR
Učlanjen(a)
02.05.2009
Poruka
30.637
Priče hrvatskih spasilaca

rts.rs

Spasavali smo ljude s krovova, tavana, u čamcu je bilo i po deset beba, priča hrvatski spasilac koji je bio u Obrenovcu. Ljudi su predivni, došao bi, kaže, opet vrlo rado.

Hrvatski spasilački tim u Obrenovcu, udaljenom tridesetak kilometara od Beograda, našao se vrlo brzo nakon što ga je počela plaviti Kolubara, prenosi hrvatski Večernji list.

Spasioci.jpg

"U ovom jadu i nesreći, koja je i nas i vas zahvatila, vidi se ko je čovek, a ko ne. Ne mogu ništa drugo reći, nego jedno veliko hvala na pomoći koja je iz Hrvatske stigla kada je i sama Hrvatska u potopu", rekao je jedan Obrenovčanin pripadnicima hrvatske policije koji su učestvovali u akcijama spasavanja građana.

Nasip je probijen i grad poplavljen u noći s petka na subotu oko dva sata, a pripadnici ATJ Lučko i interventne policije bili su u Obrenovcu već u četiri sata ujutru, te u osam sati započeli akciju spasavanja.

"Krenuli smo razmišljajući o tome što nas sve očekuje, ali ono što smo doživeli premašilo je i naša najgora očekivanja. Ovde je bila prava kataklizma. Ne postoje reči kojima bih opisao tu katastrofu, paniku, strah ugroženih ljudi, njihov plač, uplašena i uplakana deca... Učinili smo maksimalno koliko smo mogli. Mislim da smo odradili dobar posao", rekao je u Obrenovcu Nikola Flanjak, zapovednik hrvatskog spasilačkog tima za Večernji.

Teško je opisati sve što se događalo, kaže interventni policajac Jasminko Mirović.

"U sat i po voda je u nekim delovima bila visoka već dva-tri metra. Kada je grad poplavljen, voda je dosezala dubinu od četiri do pet metara. Neke se kuće nisu ni videle ispod površine vode, dok su nekima virili samo krovovi", priseća se Mirović.

Uslovi za rad bili su teški, zbog iznimno jake kiše ni helikopteri MUP-a Srbije nisu mogli leteti i spasavati ljude iz kuća, koje su iz minuta u minutu bile sve dublje u vodi.

"S drugoga sprata zgrade bebe i njihove mame stavljali smo u čamac. U jednom trenutku imali smo u čamcu desetak beba i njihove mame. Svi uplašeni, vrište i plaču. Teško je bilo i s nepokretnim osobama, kojih je bilo dosta, te starijim osobama. Uslovi su bili nenormalni za rad", kaže Mirović.

Hrvatski-spasioci.jpg

Radili su tako da posada čamca bude što malobrojnija kako bi što više ljudi mogli izvući. Nisu brojili, ali kažu da su na sigurno izvukli više od 90 stanovnika Obrenovaca.

Pri tom su nailazili na sve moguće zapreke i probleme. Prvi je bilo to što ne poznaju teren, a drugi što je bujica bila iznimno jaka i nosila je čamac, kojim je bilo jako teško upravljati. Ugrožavale su ih i stvari koje je nosila voda.

Više od hiljadu automobila bilo je potopljeno pa su i oni plutali oko njihovih čamaca i pretili da ih prevrnu.

Na pitanje kako su ih prihvatili domaći ljudi, vojska i druge službe, hrvatski policajci uglas kažu da je sve sjajno, da su ljudi super i da im svakodnevno prilaze i zahvaljuju na svemu što su za njih učinili proteklih dana.

"Ljudi su predivni. Došao bih opet vrlo rado. Obećali su nam domaći ljudi da će nas pozvati u Obrenovac kada se situacija u gradu malo smiri i sanira koliko je to moguće. Ako poziv dođe, svakako dolazimo. Sada nam je svima potreban odmor i želimo da se što prije vratimo svojim kućama i obiteljima", kaže interventni policajac Ivan Rožđak.
 
UREDNIK
Učlanjen(a)
27.06.2011
Poruka
10.549
Vatrogasac Atila Varadi: Najveća nagrada je ljudski život!
Autor: N. N. Travica | 01.06.2014 - 19:25:00h | alo.rs


Novosađanin Atila Varadi (45), pripadnik Vatrogasno-spasilačke brigade, šef tima za spasavanje iz ruševina, kaže u intervjuu za „Alo!“ da bi, kada bi se ponovo rodio, opet izabrao da radi kao vatrogasac spasilac. Iako je posao izuzetno težak, kako kaže Varadi, pun je izazova, a svaka intervencija predstavlja priču za sebe. Adrenalina ima na pretek, a najveća nagrada za svakog pripadnika sektora za vanredne situacije je spasti ljudski život. Sa spasavanjem ljudi i imovine srpski vatrogasci susreli su se poslednjih dana, pokazavši nesebičnu hrabrost, rizikujući sopstvene živote i pomažući stanovništvu poplavljenih područja naše zemlje.

Ovaj neustrašivi novosadski vatrogasac, otac dvoje dece, skoro već 20 godina pomaže ljudima u najtežim situacijama, i to obično kada pomisle da im spasa nema i da im niko drugi pomoći ne može.
1215471-atila-varadi.JPG


Nikada nam se nije dogodilo da se stranci ne sklone sa puta, ali domaći vozači to često čine

ALO! Zbog čega ste se odlučili da svoj život posvetite pozivu vatrogasca?

- Otac mi je bio dobrovoljni vatrogasac. Kao mali sam osetio veliku ljubav prema tom pozivu. Gledao sam i učestvovao u raznim takmičenjima. Ovo je posao pun adrenalina i u njemu se uvek nešto novo događa. Kod nas nikada ne mogu da budu dve iste intervencije. Krajnji rezultat i lepo osećanje je svakako kada nekom pomognete i na kraju ga spasete.
ALO! Da li biste voleli da i vi imate naslednika, kao što ste vi nastavili očevim stopama?
- Sin mi je rekao da bi svakako voleo da pomaže ljudima boreći se sa vatrom. Treća je godina srednje škole i ovaj poziv ga privlači. Voli da sluša doživljaje. U neku ruku, voleo bih i ne bih da nastavi tatinim i dedinim stopama. Kada sam ja počinjao da radim, građani su na naš posao drugačije i vedrije gledali. Vremena se menjaju, a i Novi Sad je zadesila takva sudbina da su ogromne nesreće, sa mnogo ljudskih žrtava, postale česte.
1215489-314394-283428105012093-100000347180609-969299-119939249-n.jpg


Spasavanje iz ruševina

ALO! Kako građani gledaju na vas i vaš poziv? Kolilo nam je razvijena svest o ozbiljnosti i kompleksnosti spasavanja iz požara?

- Prilikom gašenja nekog objekta, građani ne vide šta mi radimo unutra, već samo spolja. Prava drama se najčešće događa u unutrašnjosti zapaljenog objekta, gde se vatrogasci bore sa ogromnom temperaturom, jarom, gde otpada malter, pa i tavanica... Nešto te lupa po glavi. To je ono što se ne vidi. Otežavajućih okolnosti ima mnogo. Nailazimo na parkirana vozila, zatvorene prilaze... Mnogi vozači ne reaguju na naše rotacione sirene. Jednostavno, neki ne žele ni da se sklone s puta. Mi rotaciju nikada ne uključujemo za džabe, a svaki minut predstavlja večnost. Nikada nam se nije dogodilo da se stranci ne sklone sa puta, ali domaći vozači to često čine.
ALO! Koliko je vaš posao opasan i da li prilikom odlaska na teren razmišljate o sebi i svojoj bezbednosti?
- Događaj koji je bio posebno rizičan za nas vatrogasce je požar na objektu „Uradi sam“, u novosadskom Novom naselju. Kada smo stigli na lice mesta, požar je već bio u razbuktaloj fazi. Trojica kolega i ja smo ušli i počeli da gasimo vatru sa unutrašnje strane. U jednom momentu smo osetili usisavanje vazduha preko naših leđa, što je moglo da izazove povratni udar. Prilikom naglog dotoka vazduha dolazi do paljenja dima i eksplozije. Poznato je da u svetu vatrogasci najčešće upravo tako stradaju. Izbegli smo nesreću jer je u tom trenutku došlo do urušavanja krova. Niko od nas vatrogasaca prilikom intervencije ne razmišlja o sebi. Mi na teren idemo samo da spasemo šta se spasti može.
1215497-dscn0335.JPG


Sve misli usmerene na spasavanje

ALO! Vi ste šef tima za spasavanje iz ruševina, to jest sa visina, iz dubina, iz klizišta? Šta je svrha tog tima?

- Tim ima 12 članova i dvojicu kerovođa. Imamo službene pse za pretragu i pronalaženje ljudi. Francuzi su nas obučavali, jer su oni najbolji u svetu što se tiče tog posla. Radimo po njihovim pravilima i uputstvima. Išli smo u Tursku, Sloveniju, Moldaviju... Svugde smo bili najbolji od svih zemalja koje su učestvovale na tim takmičenjima... Dva dana smo bili u Kraljevu kada ga je zadesio zemljotres. Vlada je ponudila našu pomoć kada su bili zemljotresi u Italiji, Turskoj, Japanu...
1215512-img-1262.JPG


Potpuno predani svom poslu

ALO! Pored lepih događaja i sutuacija, u vašem poslu se srećete i sa neopisivim i teškim tragedijama. Šta ćete pamtiti celog života?

- Svi mi prolazimo kroz neke teške trenutke, posebno kada smo početnici. Neko se navikne, a neko se nikada ne navikne, pa ga izostavljate iz tih dešavanja. Najgore su tehničke intervencije. Nije lako da vidite polomljene ruke, mrtve ljude, ljude u delovima koji su stradali u saobraćajnim nesrećama. Kao i svi, na decu sam i ja posebno slab. Celog života ću pamtiti saobraćajnu nesreću u blizini mosta kod Beške. U automobilu je izgorela četvoročlana porodica. Kada smo mi stigli, za sve je već bilo kasno. Dočekala su nas ugljenisana tela, među kojima je bilo dvoje dece... Takve scene se ne zaboravljaju.
Golub na grani, koza u šahtu
ALO! Sećate li se nekih neobičnih situacija na poslu?
- Pamtim da nas je žena vrišteći zvala jer joj je slepi miš uleteo u sobu. Kad smo to rešili, stiže dojava da treba da skinemo goluba sa drveta. Mislili smo da se neko šali s nama. Kada smo stigli, videli smo da se golub umotao u pecaroški najlon koji se obmotao oko grane. Kako poleti, tako padne na granu. Oslobodili smo ga. Vadio sam i kozu iz šahta. Spustio sam se dole, kozu za rog i vadi životinju napolje. Vlasnik zahvalan do neba. Svestan sam da je upravo ta koza bila njegovo bogatstvo.
Kad gori, nikako u lift
ALO! Koliko su ljudi upoznati s tim šta treba da rade kad izbije požar?
- Znanje može mnogo da pomogne. Prilikom izbijanja požara nikako ne smeju da se koriste liftovi. Najgore je kada požar izbije na višim spratovima. Mnogi tada pokušavaju da pobegnu liftom, što je najopasnije. Lift u takvim situacijama nikako ne sme da se koristi. Ako ste se zadesili na spratovima iznad požara, ne krećite nadole. Stavite mokre peškire na vrata, izađite na prozor, mašite i vatrogasci će vas spasti. Najgore je da se krene kroz dim, jer tako možete da izgubite svest i posle nema spasa.
 
Natrag
Top