ALKA - MIT KOJI SE OBNAVLJA
Kada se poslije podne na trkalištu pojavi povorka alkara i alkarskih momaka, uvijek zavlada dubok tajac kao da neki prastari zov prošlosti obuzme ljude. To traje samo kratko vrijeme, a onda se razlegnu pljesak i razdragani usklici. Momačka četa, u ritmu koračnice, dostojanstveno stupa. Brkati orijaši ne obaziru se ni lijevo ni desno, noseći na ramenima duge puške kremenjače, a za pojasom, u "zmijskom gnijezdu" (pripašnjači) kubure i handžare. Iza njih jaše četa alkara. Svi su alkari bogato odjeveni u stare plemićke odore iz ovih krajeva, s kalpacima od samurovine na kojima podrhtava bijelo čapljino perje. Konji, bogato ukrašeni,
bijesno poigravaju frkćući i kopajući nogama.
Počinje Sinjska alka, jedinstveno viteško natjecanje i u Hrvatskoj i u Evropi, koje se održava svake godine.
U kolovozu 1715. bitka za grad Sinj, strateški ključ glavnog puta prema moru, završila je potpunim porazom turske vojske. Tursko-mletački ili takozvani Mali rat, koji je trajao oko četiri godine suštinski je započeo i završio bitkom za Sinj, zbog čega ga neki nazivaju i Sinjski rat. Za ishod rata, odnosno bitke za sinjsku tvrđavu Grad, vezan je nastanak Sinjske Alke. U namjeri da povrati izgubljene položaje u Dalmaciji, ljeta 1715. godine, Turska je poduzela osvajački pohod preko planine Kamešnice. Podno njenih zapadnih obronaka prolazila crta razdvajanja zaraćenih strana, umjetna granica između Bosne i Dalmacije.
Prva na udaru turskoj vojsci našla se Cetinska krajina, u kojoj središnje mjesto zauzima drevna sinjska tvrđava Grad. Turski osvajači seraskera Mehmed-paše Čelića izbili su na zapadne obronke Kamešnice 23. srpnja 1715. godine, te se rasporedili duž cijele pogranične crte u Cetinskoj krajini - od Čačvine do Vrlike. Do 5. kolovoza, dok im nisu stigli topovi, bez kojih nisu mogli udariti na tvrđavu Sinj, uništavali su manja "morlačka" utvrđenja. Na prevaru su zauzeli tvrđavu Vrlika, a zatečeno stanovništvo pobili.
U sinjskoj tvrđavi Grad zatvorilo se oko 700 branitelja, dobro snabdjeveni i naoružani za dugu borbu.O događajima koji su se zbivali u toku ove znamenite opsade
Pisan je na talijanskom jeziku, jezgrovit, trijezan, a istodobno vrlo živ ("Giornale del blocco ed assedio della fortezza di Sign"). Orginal rukopisa čuva se u Arhivu Franjevačkog samostana u Sinju. U Dnevniku su registrirana sva najvažnija zbivanja koja su se odigrala otkako se turska vojska pojavila na Prologu (23. VII) dok se, nakon neuspjele opsade, nije povukla opet u Bosnu (15. VIII).
Veličanstveni pogled sa sinjske tvrđave na polje i okolicu omogućio je piscu da, kao s nekog vidikovca, promatra i zapazi sve što je neprijatelj tamo poduzimao, a istodobno, nalazeći se u tvrđavi,
"Sedmoga kolovoza oko dva sata dođe iz tabora glasnik, praćen jakom pratnjom, te, ustavivši se na nekoj udaljenosti od ograde, zaiska da bi predao pismo svoga gospodara našemu predstavniku. Bi u tu svrhu poslan kavalir don Ivan Grčić (Ivan Filipović-Grčić, Sinjanin, narodni borac i pisac). On primi četiri lista upravljena predstavniku i glavarima ove Krajine, a posebice vrhovnoj vlasti u pokrajini. Jedan od njih, otvoren, pisan na talijanskom jeziku, bi usput pročitan. Sadržaj mu je bio: serasker poziva našega Predstavnika da mu, prije negoli zagrme njegovi topovi, preda grad koji pripada sultanu. Ne učini li odmah ono što se od njega zahtijeva, neće kod njega naći smilovanja nego će sva gradska posada biti nabijena na kolac.
Pismo bude predano našem nepobjedivom Predstavniku, koji odgovori da mu je njegov general naredio neka ne prima pisma i neka odbije svako dogovaranje, nego da brani grad do posljednje kapi krvi sve posade. Glasnik se povuče i svi se spremahu na obranu.
Toga dana naš zapovjednik, saslušavši mišljenje odličnijih časnika, odredi da se napusti Kamičak (mala utvrda usred varoši Sinja u kojoj je bila predstraža nap. ured.), jedno zato što ga je s mnogih razloga bilo nemoguće braniti, a drugo stoga što se onom posadom mogla pojačati gradska posada. Ta je odluka bila odmah izvršena.
Ostali dio toga dana neprijatelj se pozabavio time da golemim četama konjanika osigura sve pridošle snage popalivši što je bilo ostalo kuća na obroncima bregova.
Iduće noći stupalo je pješaštvo prema tvrđavi noseći svežnje pruća i koševe za prokope, a s njima iđahu mnogi opkopari s motkama i željeznim lopatama koji u četiri sata počeše kopati rovove. Ali su dotle vazda bili ometani od neprekidne vatre koja se sipala s tvrđave puškama, granatama i kamenjem, te su se mnogi svaljivali u jarke koje su sami bili iskopali. Usprkos tome, ujutro u 6 sati ugledasmo da je tvrđava na puškomet okružena prokopima i da je izgrađen gotovo neosvojiv utvrđeni opkop, a nasuprot gradu bijahu smještene četiri baterije, od kojih je jedna tukla topom od 20, dvije topovima manjeg promjera, a četvrta sa dvije lubarde, od kojih je jedna bacala kugle 300, a druga 100 librica težine (0,45 kg).
Sve su četiri bile pokrivene tako jakim koševima da im naše topništvo gotovo uopće nije moglo naškoditi.
8. kolovoza, dakle, neprijatelj, mnogim hicima pozdravi tvrđavu, ali ni ona nije oklijevala da mu uzvrati žestokom učestalom paljbom, čime mu dade na znanje kakvi su junaci njezini branitelji. Rečenog dana bi zapaljena varoš, osim nekoliko tvrđih kuća, u koje se smjestiše mnogi neprijatelji što iz barbarskih pušaka (chembi) ne dopuštahu nikomu u gradu da se približi zidu prelazeći s jednog mjesta na drugo, i mnogi su čak poginuli od takvih hitaca. Toga dana izgorješe i dvije crkve, zbog čega od žalosti proplakaše svi vjernici.
9. kolovoza Turci s još većom žestinom nego prije udarahu na grad hitajući bez prestanka bombe i pucajući učestalom paljbom, te je za malo sati unutarnji dio grada bio napola razrušen.
Dana 10, 11, 12, i 13. kolovoza nastavi dušman, kao što je rečeno, udarati grad iz lubarda i topova i dovede nas u teško stanje.
Grad je već bio vrlo oštećen i zapao u krajnju nevolju, bio je izrešetan ne samo iznutra nego i izvana,
14. kolovoza u praskozorje navali na nas nebrojeno mnoštvo pješaka, za plećima im bijenu konjanici i rezervne čete da prilete gdje bi bila potreba. Najveći pokušaj bio je izvršen protiv Novoga i Staroga Korlata. I za malo je časaka neprijatelj toliko uznapredovao da je zasadio svoje zastave blizu Novoga Korlata. Ali, ni mi ne stajasmo skrštenih ruku, nego na njih oborismo živu vatru svake vrste i sa svih strana, da ih se mnoštvo svaljivaše na zemlju, žrtve našega gnjeva. To divlje jurišanje trajalo je dulje od tri sata,
Sinjani su kao svjedočanstvo i uspomenu na svoju veliku pobjedu ustanovili "živi" spomenik, Sinjsku Alku. Po uzoru na rasprostranjene igre tog vremena osmišljena je igra u kojoj su se svake godine na godišnjicu velike bitke i pobjede, natjecali vitezovi iz te bitke, a poslije njihove smrti natjecanje su nastavili njihovi potomci i nasljednici po junaštvu i domoljublju. Za metu je odabrana stilizirana podloga za stopalo
Sinjani čuvaju oružje, odoru i opremu, te ratne trofeje, da bi ih svake godine, u kolovozu, za vrijeme održavanja Alke, prikazivali kao opipljiv dokaz o velikoj pobjedi, o svom junaštvu i slobodarstvu. Alkarsko natjecanje satkano je od niza ceremonija,
Iako je najvažniji događaj izlučivanje slavodobitnika, sve prateće ceremonije se međusobno isprepleću i dopunjuju da tvore jedinstvenu predstavu slave i kolorita.
Treba naglasiti da se Alkarske svečanosti održavaju u ambijentu u koji su smješteni: drevna sinjska tvrđava Grad, pomoćna tvrđava Kamičak, Alkarski dvori, Alkarsko trkalište i niz drugih prostora, što zajedno sa učesnicima - alkarima i alkarskim momcima i razdraganim mnoštvom u gledalištu i ulicama čini poseban sklad i čar, 
Alkarske svečanosti održavaju se svake godine u prvoj nedjelji kolovoza i traju tri dana. Prvi dan je natjecanje alkara za Baru, a drugi dan za Čoju koja je generalna proba za glavno alkarsko natjecanje trećeg dana, Alku. Alkar u punom galopu gađa alku kopljem. Alka ima dva koncentrična željezna obruča povezana s tri kraka, tako da je razmak među obručima podijeljen na tri jednaka dijela. Središnji najmanji obruč vrijedi tri boda, gornje polje dva, a dva donja polja po jedan. Slavodobitnikom postaje onaj tko u tri trke Alke skupi najviše punata (bodova).
Sinjska Alka - Viteško natjecanje
SINJSKA ALKA je vjekovno tradicionalno viteško konjaničko natjecanje u kojem jahači (alkari) na konju, u punom galopu, 3 metra dugačkim kopljem gađaju željeznu alku obješenu na konopu preko trkališta. Starim statutom uređeno je da u Alci mogu sudjelovati isključivo članovi Viteškog alkarskog društva u Sinju, a čine ga samo neporočni žitelji Sinja i Cetinske krajine ako su tu rođeni i roditelji im tu imaju zavičaj. Sinjska alka je organizirana po uzoru na brojne srednjovjekovne viteške turnire koji su u to vrijeme održavani gotovo u svim dijelovima Europe, a posebno u sredozemnim zemljama. Ustanovljena je 1715. godine u spomen na glasovitu pobjedu sinjskih vitezova nad turskim osvajačima. Te godine je turska vojska od 60.000 pješaka i konjanika opsjela Sinj u namjeri da ga ponovo pripoji Tomanskom carstvu. Svega 700 branitelja junački je odolijevalo petnaestodnevnoj opsadi, a konačna i junačka pobjeda Sinjana pred blagdan Velike Gospe, snažno je odjeknula tadašnjom Europom. U zahvalu Bogorodici, koja je prema legendi spasila Sinj i njegove branitelje, i za sjećanje budućim pokoljenjima, Sinjani ustanoviše alkarski viteški turnir koji se u Sinju održava već gotovo tri stoljeća svake prve nedjelje u kolovozu.
Alkarsko natjecanje započinje svečanom povorkom koju predvodi harambaša i odabrana četa alkarskih momaka, za ovima su buzdovandžije i štitonoša koji nosi trofejni turski štit, a potom vodiči Edeka (konja bez jahača) na kojemu je trofejna oprema što je, po legendi, pripadala serasker Mehmed-paši Čeliću, turskom vojskovođi iz vremena opsade Sinja 1715. godine. Alkarsku četu predvodi barjaktar s pobočnicima i alkarski vojvoda (zapovjednik Alke) s ađutantom. Barjaktar nosi alkarsku zastavu, a pobočnici mu i vojvodin ađutant iskane sablje u desnici. Za ovima u dvoredu jaši četa alkara s kopljima. Na začelju povorke je alkarski alajčauš (zapovjednik čete alkara kopljanika). Harmbaša i alkarski momci u povorci idu pješice. Naoružani su kuburama, handžarom i puškom, a obučeni u svečanu starinsku nošnju naroda Cetinske krajine. Alkarska četa je na bogato urešenim konjima, odjevena u izvornu vitešku odoru sinjskih branitelja s početka XVIII. stoljeća. Na glavi alkara je kalpak od kunovine i čelenka od čapljina perja, gaće i dolama su od najbolje modre čoje, bogato vezeni srebrnim ukrasom. Ispod dolame je brokatni krožet i bijela košulja, a na nogama čizme s mamuzama. Naoružani su 3 m dugačkim, na vrhu okovanim kopljem i sabljom u desnom bedru.
U viteškom alkarskom natjecanju sudjeluju samo alkari kopljanici, a slavodobitnik je onaj koji iz tri trke gađanjem u alku sakupi najviže punata (bodova). Sama alka je željezni kolut (od arap. balqa = kolut) koji se sastoji od dva koncentrična obruča spojena s tri željezne prečke na način da međuprostor dijele u tri jednaka dijela. Pogodak u mali srednji kolut donosi 3 punta, u gornji pregradak 2, a pogodak u jedan od dvaju pregradaka po 1 punat. U slučaju da dva ili više alkara i nakon trke imaju isti broj punata, vrši se pripetavanje. Slavodobitnik Alke je bogato nagrađen, a Sinjani i narod Cetinske krajine, do Alke iduće godine, slave ga kao svoga najodlučnijeg junaka i viteza.