Sedam najlepših zdanja kojima treba reanimacija

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
12. 09. 2010
Press


Sedam najlepših zdanja kojima treba reanimacija


Izuzimajući građevine koje su stradale u NATO bombardovanju, većina ovih objekata je ruinirana jer se za njihovo održavanje nije izdvajalo ne godinama, nego decenijama

1.jpg


Zgrada Beogradske zadruge, odnosno „Geozavoda", spomenik kulture i jedno od najlepših zdanja u glavnom gradu, a koje je ruinirano ne samo zbog zuba vremena već pre svega zbog nemarnosti i bahatosti, nije jedino kojem su potrebne obnova i rekonstrukcija. Od dvadeset pet najznačajnijih dela srpske arhitekture koja se nalaze u Beogradu, prema izboru arhitekte i autora „Enciklopedije arhitekture" Slobodana Maldinija, bar tri četvrtine bi mogle da se „našminkaju" kako bi odgovarale značaju koji im se pridaje, dok su za sedam zdanja potrebne urgentne intervencije. Izuzimajući one koji su stradali u NATO bombardovanju, većina objekata ruinirana je zahvaljujući tome što se za njihovo održavanje nije izdvajalo ne godinama, nego decenijama.

Generalštab

3.jpg


Postoji opravdana sumnja da je zgradu Generalštaba obišlo i videlo više stranaca od 1999. godine do danas nego za prethodnih četrdeset i kusur godina, računajući tu sve znane i neznane vojne delegacije. Zahvaljujući vidnim tragovima razornog bombardovanja 1999. godine zgrada Generalštaba postala je jedna od turističkih „atrakcija" Beograda, nažalost nenaplativih. I pored toga što je devastirana do potpune neupotrebljivosti, postoje stručnjaci koji smatraju da ni NATO rakete nisu uspele da umanje grandioznost ovog remek-dela arhitekte Nikole Dobrovića. Ponekad osporavane, češće hvaljene kao najuspelije delo nastalo da tlu Srbije, zgrade Državnog sekretarijata narodne odbrane (danas znane kao Generalštab) koje se nadvijaju nad ulicom Kneza Miloša, nastale su između 1954. i 1963. godine, a kompleks predstavlja planine koje se dižu iz kanjona reke Sutjeske. Na predlog Društva arhitekata Beograda, Generalštab je 2005. dobio status spomenika kulture, a predstavnici vojske i Zavoda za zaštitu spomenika saglasili su se da se pri rekonstrukciji obnovi prvobitni izgled fasade, ali da se enterijer prilagodi budućoj funkciji. Sudbina Generalštaba je i dalje potpuno neizvesna, iako su postojale različite ideje o tome u šta bi mogao da se prepravi - od poslovnog objekta do hotela. Glavna prepreka, prema nekim procenama, bilo je upravo to što bi budući investitor morao kompleksu da vrati prvobitni oblik. U svakom slučaju, ministar odbrane Dragan Šutanovac rekao je da je njegova ideja da porušenu zgradu trampi za adekvatnu zgradu kod VMA.

Geozavod

4.jpg


Sava je u pesmi potopila beogradski Mali pijac, a u stvarnosti je na Malom pijacu đubre preplavilo zgradu „Geozavoda". Ta zgrada je jedna od retkih u Beogradu koja je poživela duže od sto godina. Nastala je po projektu Nikole Nestorovića i Andre Ivanovića između 1905. i 1907. godine, a bila je poslovni objekat „Beogradske zadruge", prvog srpskog osiguravajućeg društva. Oni koji se malo bolje razumeju u arhitekturu kažu da je ona napravljena u „duhu eklekticizma sa naglašenim neobaroknim elementima, ali i savremenijeg arhitektonskog izraza, posebno secesije" i da je prilikom njene gradnje prvi put u Beogradu upotrebljen armirani beton. Posle Drugog svetskog rata „Beogradska zadruga" je imala više naslednika. Najduže je u ovom objektu obitavao Institut za hidrotehnička i geološka istraživanja, a tu su krov nad glavom našli i Pravosudna akademija i prostorije Kluba privrednika. Njihovi sustanari, odlukom Vlade, trebalo je budu poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitnik građana, ali umesto da se useli, ombudsman je obavestio javnost da je zgrada, koja je zaštićena kao spomenik kulture, toliko ruinirana da može da služi za snimanje filmova strave i užasa. Nju su, između ostalog, i koristili sineasti, kojima se u scenario, izgleda, uklapalo to što zgrada izgleda kao da nije krečena otkako je napravljena, pa ni to što krov tu i tamo prokišnjava, ali se radijatori nikako nisu uklapali, pa su ih jednostavno isekli. Kad nije bilo filmova, organizovale su se žurke, čiji su se učesnici, dobro organizovani u dvojke, trojke i vodove, pobrinuli da tu i tamo razbiju koji prozor i vrata viška.

Spomenik Neznanom junaku

5.jpg


Zli jezici kažu da spomenik Neznanom junaku neće doživeti obnovu i konzervaciju sve dok se neki od visokih gostiju iz inostranstva prilikom polaganja venaca ne spotakne i ne zabode nos u mermer. Ukoliko venci budu imali gde da se polože, jer su se na spomeniku usled neodržavanja pojavile pukotine koje se stalno šire. Pre nego što je nastao mauzolej na Avali, seljaci koji su učestvovali u balkanskim i Prvom svetskom ratu podigli su 1922. godine pomen nepoznatnom vojniku čiji su grob pronašli. Pre njih, Nemci su sahranili jednog vojnika 1915. i na grob postavili krst sa natpisom „Ein unbekannter serbischer Soldat" (nepoznati srpski vojnik).
Gradnju spomenika Neznanom junaku inicirao je Aleksandar Prvi, koji je bio i finansijer, a spomenik je trebalo da bude posvećen žrtvama Prvog svetskog rata i balkanskih ratova. Kamen temeljac položen je na Vidovdan, 28. juna 1934. godine, a četiri godine kasnije je završen. Projektovan je u neoklasičnom stilu u formi grčkog hrama, a nastao je po zamisli vajara Ivana Meštrovića, koji je kao inspiraciju koristio grobnicu kralja Kira. Gradili su ga inženjerci jugoslovenske vojske. Grob leži na pet uspravnih blokova granita i okružen je karijatidama koje nose krov. Osam skulptura simbolizuju majke vojnika i narode i regione tadašnje Jugoslavije. Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Srbije izradio je još 2004. projekat obnove i konzervacije, a bilo je predviđeno uređenje platoa, prilaznih staza, stepeništa, rekonstrukcija elektroinstalacija i osvetljenja, vodovoda, obilaznog asfaltnog puta. Sredstva za prvu fazu, koja je obuhvatala rekonstrukciju kanalizacije, velikog stepeništa i platoa, obezbeđena su 2008. godine, ali radovi iz nejasnih razloga nisu ni započeti.

BIGZ

6.jpg


Kako prazna zgrada BIGZ-a u paučini i memli tavori već godinama, prazne prostorije iskoristili su muzičari, glumci, vajari i slikari, koji su u njima improvizovali muzičke studije, ateljee, male pozorišne scene i umetničke radionice i napravili neku vrstu alternativnog kulturnog centra Beograda. Svi će oni, naravno, morati da se isele kad vlasnik zgrade, kompanija MPC, obezbedi nekih tridesetak miliona evra koliko je procenjeno da je potrebno da se napravi hotel i poslovni centar. Radovi je trebalo da počnu još pre dve godine, ali je sve zaustavila ekonomska kriza. Zgrada koja ima oko 25.000 kvadratnih metara smatra se za jedan od najvažnijih i najznačajnijih objekata srpske moderne i danas je zaštićena kao spomenik kulture. Izgradnja zgrade Državne štamparije, koja je ostala poznata kao zgrada jednog od najvećih izdavača u bivšoj Jugoslaviji, propalog Beogradskog izdavačko-grafičkog zavoda, završena je 1940. godine, posle sedmogodišnjih radova, a projektovao ju je arhitekta Dragiša Brašovan.

Centar „Sava"

7.jpg


„Stakleni dvorac", kako su između ostalog nazivali Centar „Sava", u trenutku nastanka 1977. bio je među pet najvećih kongresnih centara na svetu, a sa 100.000 kvadrata i danas važi za jedan od pet najvećih u Evropi. Legenda kaže da su bile potrebno samo dve godine funkcionisanja centra da bi se isplatila njegova izgradnja. Nije sve u legendi: za proslavu tridesetogodišnjice izračunato je da je u Centru „Sava" održano oko 20.000 kulturnih programa, oko 8.000 kongresnih skupova i da ga je za te tri decenije posetilo više ljudi nego što Srbija ima stanovnika: oko deset miliona. Do izgradnje „Arene" nije postojalo značajnije ime iz sveta kulture i šoubiznisa koji za svoj nastup nije iskoristio upravo ovaj centar. Centar „Sava" nastao je po Titovom nalogu, koji je želeo reprezentativan objekat za održavanje Konferencije o evropskoj bezbednosti i saradnji. Počeo je da se gradi marta 1976. i završen je za 11 meseci, koji izgledaju utoliko neverovatnije ukoliko se zna da je Centar „Sava" podignut doslovno na pesku. Projektovao ga je za samo četiri nedelje arhitekta Stevan Maksimović, koji je autor i susednog, komplementarnog „Kontinentala" (bivšeg „Interkontinentala"). U održavanje Centra „Sava" nije ulagano skoro ništa do pre pet godina, kada je počelo unapređivanje tehnike i doterivanje kongresnih sala, popravka krova, dok obnova fasade i staklene krovne konstrukcije čekaju neko bolje vreme.

Hotel „Jugoslavija"

8.jpg


Prema onome što je u junu rekao ministar trgovine Slobodan Milosavljević, obnova hotela „Jugoslavija" završiće se za oko dve godine. Procena je optimistična ukoliko se zna da se pod obnovom ne podrazumeva samo kompletna rekonstrukcija zdanja, već i izgradnja solitera od nekih tridesetak spratova i investiciju tešku od 120 do 150 miliona evra, kako bi ovaj hotel mogao da uđe u lanac kompanije „Kempinski hoteli". Hotel „Jugoslavija" bio je zle sreće još prilikom izgradnje - bilo je potrebno punih 18 godina da se realizuje ideja arhitekte Lavoslava Horvata, od temelja koji su postavljeni još 1947. godine do trenutka kada je hotel dobio sedam spratova i 1.500 prostorija. Kada je konačno izgrađen 1965. godine, bio je najmoderniji objekat u Jugoslaviji i u njemu su odsedali predsednici, svi značajniji muzičari i glumci koji su dolazili u Beograd, od Ričarda Niksona, kraljice Elizabete Druge, Vilija Branta, Džimija Kartera, do Tine Tarner i Nila Armstronga.

Palata „Albanija"

9.jpg


Obnova enterijera i fasade nikako ne bi škodila ni ovom zdanju, koje je sa svojih 13 spratova i 53 metra, u vreme izgradnje 1939. godine, bila najviša zgrada u jugoističnoj Evropi i prvi i jedini oblakoder u Beogradu. Palata „Albanija" je u stvari zgrada Hipotekarne banke Trgovačkog fonda Kraljevine Jugoslavije, a popularno ime koje je do dan-danas ostalo u upotrebi dobila je po kafani „Albanija", koja se nalazila na istom mestu i koja je bila nezaobilazno boemsko mesto. „Albanija" je nastala po projektu Branka Bona i Milana Grakalića, a u duhu kasnog modernizma. Od 1983. palata važi za spomenik kulture, odnosno kulturno dobro od velikog značaja.

Rade Stanić



 
Natrag
Top