Sećanje na Carevca

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sećanje na Carevca

Bard srpskog melosa, Vlastimir Pavlović Carevac, dobio monografiju u izdanju Zavoda za udžbenike. Opsela ga je narodna muzika, a on nju zauzvrat proslavio. Delo zapisano u vremenu

KUL-carevac.jpg
Vlastimir Pavlović Carevac

POSLEDNjI romantik narodne muzike, bard srpskog melosa, Vlastimir Pavlović Carevac, dobio je - zasluženo, „Od zlata gudalo“, istkano od reči, slika, nota... sabranih u istoimenoj luksuznoj monografiji (u izdanju Zavoda za udžbenike). „Gudalo“ su kao omaž Carevcu priredili Nikola Rackov, Branko Belobrk i Ivo Cenerić, a rečima punim ljubavi i poštovanja prema legendarnom muzičaru pozlatili su ga mnogi (etno)muzikolozi i poštovaoci dela poznatog violiniste i dirigenta.

Gotovo pola veka je minulo od kada je, januara 1965, zauvek zamukla njegova violina... A svirala je, do tada, baš svuda - na televiziji, radiju, koncertnim podijumima i u malim kafanama periferije.
- Koji kraj najviše volite? - pitali su ga.
- Čuburu!
- Zašto?
- Čini mi se da nikad nisam padao u takav sevdah kao u malim čađavim kafanama ovog kraja, koliko puta sam dočekao zoru u „Kičevcu“ i „Sokolcu“ svirajući ozarenim licima zidara, dimničara, kočijaša, bifedžija... Kad umrem recite: „Carevac je odsvirao“. Samo to. Ne volim govore i nekrologe.
Tako je i bilo. Orkestar od deset violina je za kovčegom, dok su se prsti ledili i drhtali, poslednji put tada svirao Caru, Vlastimiru Pavloviću, najboljem muzičaru, poznavaocu narodnog melosa, članu Komunističke partije od 1919, partizanu iz 1941, logorašu s Banjice i Dahaua, večitom borcu i stvaraocu bez odlikovanja... Tim rečima je poslednju „muzičku pratnju“ za velikana i „poslednjeg pravog beogradskog boema“ opisao Saša Marković.

- Carevac je bio pojam i mit dok je bio živ, dok je sa njegove violine strujao životni dah narodne muzike - zapisao je Dušan Plavša, muzikolog, pijanista i muzički kritičar. - Da li je on bard ili rapsod svoga naroda? I jeste i nije... Jer u doba masovnih medija, radija, televizije, proizvodnje gramofonskih ploča, u takvim uslovima biti „narodni umetnik“, to već zahteva artizam, znanje zanata, profesionalizam. Takav tip „narodnog umetnika“ kakav je bio Carevac, ne mora biti „čovek iz naroda“, ali mora biti talentovan da oseti biće, dušu narodne umetnosti.

A Carevac je to još kako znao. I osećao. A pritom bio i taj „čovek iz naroda“.

Bio je, s početka prošlog veka, dečak koji je, čuvajući stada ovaca na proplancima, slušao pesme pastira i pokušavao da od kukuruzovine izdelje nešto što bi imalo vlati i ličilo na violinu... Noću dugo nije mogao da zaspi preslišavajući se svih pesmica i melodija koje je do tada čuo. Izjutra bi nekom tamo šaptao o jedinoj želji da ima violinu, da svira. Nije smeo da moli oca - neumoljivog u želji da mu sin upozna mukotrpan seljački rad, ali i da se školuje, da bude dobar đak i još bolji činovnik... samo da bude „gospodin“.
Dečak, sin seoskog delovođe, rođen 1895, nije postao „gospodin“. Postao je Car.
Postao je to još onog dana kada je seoski uča doneo njegovoj kući gramofon s velikom trubom i ručkom kojom se navijao feder da okreće ploču. Mali Vlastimir pevao je uz muziku sa gramofona. A učitelj je sav srećan preporučivao njegovom ocu da ga da u bogosloviju. Samo pop može imati takav glas i takav sluh.
Tako piše Marković o tom diplomiranom pravniku koji je mogao raditi stotinu poslova u kojima nema muzike. Da je hteo. No nije hteo, na sreću svih koje je zabavljao bez predaha, obuzet svojim strunama, „posednut“ muzikom iz naroda.

Jedina ploča njegovih interpretacija izašla je devet godina posle njegove smrti. Nijedna muzička škola ne nosi njegovo ime. Kao da je zaboravljen... - navodi dalje Saša Marković, i konstatuje:

„Ali, Carevac se ne može zaboraviti... Kad god se približava zima, osete vetrovi i snegovi nastupajućeg januara, jave se uspomene na velikog barda narodne muzike Vlastimira Pavlovića, koga su odnele košave desetog dana jednog snežnog januara, i rodi se želja da tog dana svi ciganski orkestri koji najbolje osećaju veličinu violinske melodije, cele noći sviraju samo „Svilen konac“, onaj pravi, Carevčev...“.
U velikoj, gotovo pobožnoj ljubavi koju je gajio prema narodnoj muzici, zaokupljen jakim osećanjima za pevanje i sviranje, uspeo je da ovu muziku uzdigne do osobene lepote. Tako piše o Carevcu etnomuzikolog Dimitrije Mikan Obradović, koji kaže: - Tako, slušajući narodnu muziku, mi ne shvatamo u prvi mah da je pred nama umetničko delo jedne skladne, prefinjene duše. Neko će to zvati prava narodna muzika, a neko muzika Vlastimira Pavlovića Carevca. Carevac je govorio da melodija oživi samo ako je dušom i merom otpevana odnosno odsvirana. Otuda i ona priča njegovih muzičara da Car govori violinom, saopštavajući duboke tajne svoje muzike.

Mnogi će reći: Carevac je neponovljiv, najveći. Možda je tako. Ali je sigurno da govor kojim je pevao i svirao ostaje putokaz kako treba voleti i davati.

Vlastimir Pavlović, violionista, šef orkestra, pedagog, nevidljive crteže svoje duše uneo je u našu svest. Opsela ga je narodna muzika, a on nju zauzvrat proslavio.
Njegovo delo je zapisano u vremenu.

POSLEDNjI ROMANTIK

- UVEK je bilo pravo uživanje slušati ga. Razigra srce kolom, rastuži ga tužnom pesmom. On se muzici predavao celim bićem. I tada, dok je svirao, ili pratio pevača, on je postajao rapsod. Predvodio je svoje oduševljenje i uvek pri sviranju nasmejane muzičare. Bio je to jedan od poslednjih velikih romantika narodne muzike. Zato Carevčevu umetnost treba ceniti kao i svaku veliku umetnost, jer ona ima sva njena bitna obeležja; data je čoveku od čoveka sa odnegovanim estetskim senzibilitetom te ga čini boljim, plemenitijim, uzvišenijim, poetičnijim. Šteta je što oni koji su nekada snimali zvuk Carevčeve violine nisu sa više pažnje i brige sačuvali veći broj njegovih snimaka i njegovog orkestra, da bi se na njima učile generacije sviranju i pevanju narodne muzike u čistom, nepatvorenom obliku - piše Dušan Plavša, dugogodišnji muzički urednik Radio Beograda.

Izvor: Večernje novosti

 
Poslednja izmena od urednika:
Natrag
Top