Sandro Pogutz: Shopping je dokrajčio naivne Hrvate
11.11.2010. | 23:33 Izvor: Slobodna Dalmacija
Sve je na popust? Ma, ne popuštajte! Baš kao što smo nekako u ovo doba 1999. čekali kada će Tuđman umrijeti, sada se čeka da privedu Sanadera jer takav cilj putovanja onoga koji je jahao na čelu karavane svi vide kao povijesnu nužnost.
Dođu tako neka vremena kada stvari ne može kontrolirati nikakav crni rizničar ni spin doktor, nikakav lobist, kada je već svima i u zemlji i u inozemstvu jasno da je karavana bila zapravo “bal čudovišta“ prema kojemu se “monster ball“ na pozornici oko Lady Gage doima poput rođendanskog partyja nevinih mališa.
No, ova naša čudovišta nisu pop-kulturna fantazija. Ispala su iz stvarnih ormara sa šminkerskim odijelima, izišla su iz službenih automobila i sišla s jahti, sve su to povlaštena djeca konzumerizma nakon komunizma koja naprosto nisu mogla stati. Mi o “politici“, a riječ je zapravo o katastrofalnom stanju na tržištu roba, kapitala i ljudi.
Evo, baš sam pročitao Kuljiševu knjigu o tome, “Hrvatski bog Merkur“, a to je bog – trgovine. Da, uvjeren sam da je sve ovo što se sada događa zapravo samo kraj jednoga velikog, neobuzdanoga šopinga, na svim razinama. Raja je dobila trgovačke centre, elita luksuzne butike i autosalone.
Neki Duje Dujić je ulazio u sve dublji minus, navlačili su ga sistematično do statusa džankija, a vlastodržac je njegovim poreznim novcem sve bezočnije punio crnu blagajnu da bi imao za svoj skupi životni stil i kupovinu sitnih ljudskih duša. Tom luksuziranju dolazi kraj i svatko će platiti svoje dugove na svoj način.
Sanader će, čini se, u pritvor, a vi – nećete valjda opet krenuti peglati karticu u nekom trgovačkom “sakralnom“ objektu?! Jer, “shopping mall“ je zapravo mjesto gdje se odvija pravi “monster ball“. Evo će sad još jednog otvoriti u Splitu, a novi zagrebački je već dočekan s gotovo socrealističkim zanosom “maljčika“ koji prosperitet ne vide u “fabričkim jutrima“ nego u beskrajnom potrošačkom radnom danu.
Pa, ako već niste potrošili baš sve novce i živce, oni i dalje čine sve da vas uvjere da u ovoj igri ipak možete proći jeftino. Privest će vam Onura i Šeherezadu. Dovest će čak i svećenika da vas pozove u kupovinu, kao na otvaranju “Arena centra“. Crkva na Boktuljinom putu u Splitu odavno je u narodu dobila ime od milja, prema trgovačkom centru pokraj kojeg se nalazi – Gospa od Kauflanda. Lako je zamisliti vjernike kako se nakon mise nedjeljom samo “prikomiste“ preko puta, za obavit spizu.
A kako je krenulo s utjerivanjem potrošačke vjere u bolju budućnost, idući korak moglo bi biti otvaranje kapelica u okviru samih mallova, pa s Kaptola više nitko neće zucnuti o zabrani rada nedjeljom. Bila bi to savršena sinergija, prava win-win situacija. “Joker“ bi na taj način, recimo, do kraja postao zamjena za naše malo misto – što već na neki način jest – kojemu bi za potpuni dojam falio još samo zjog za balote.
Da se ne bismo pogrešno razumjeli – nisam vam ja fundamentalist koji bi pozivao na bojkotiranje modernih narodnih običaja okupljanja u merkantilnim svetištima. Već sam jednom napisao da su svih sedam Kaštela dobila zgodan zajednički gradski centar u “Emmezeti“, a da je “Mercator“ značajno urbanizirao Solin. I čisto mi je praktično kad na Sve svete “Joker“ radi do 21 sat, ali ne da bih tamo visio.
No, ono što mene brine jest temelj na kojem trgovački “ribari ljudskih duša“ čak i u ovoj krizi grade sve veće centre i svoje optimističko uvjerenje da je nas, tupu djecu konzumerizma, još uvijek moguće - izlovljavati.
Znaju li o nama nešto što ne znamo sami? Zar smo doista tako lak plijen, jesmo li stvarno ostavili takav dojam u proteklom razdoblju obmane i razgradnje? Kerum nas je čak počeo uvjeravati da se Brodogradilište Split može restrukturirati u proizvođača – čeličnih trgovačkih centara. Je li vidite dokle smo to došli!? Crkva i industrija – sve bi se to moglo “spakirati“ u artificijelni svijet velikih trgovačkih centara, misle njegovi gurui.
E, mene više neće dobiti. Nikakvim popustom. Ne popuštam! Kupujem samo u nuždi. Počeo sam osjećati odvratnost, baš onako organsku, prema reklamama koje me uvjeravaju da ću na toj-i-toj kartici imati “uvijek točan iznos“, da mogu dignuti dva velika kredita i još mi uvijek ostane za veliku kupovinu i ljetovanje, a najviše mrzim kad uđem u supermarket u kojemu je prividno sve na akciji.
S plafona iznad svakog reda polica vise golemi transparenti: AKCIJA, AKCIJA, AKCIJA. Tuku ti po glavi kao onaj ŠOK, ŠOK, ŠOK iz reklame koja te zove da kupuješ s Onurom. Pa, ako je danas sve na akciji, koliko smo sve to do jučer plaćali više? Nepotrebno, a dragovoljno i naivno. Dakle, ništa nova...
Oni koji vas zovu na akciju ne očekuju ljude od akcije, njihova meta su povodljivi kupci. Oni isti koji će i na političkom tržištu pasti na jeftine fore koje ćemo svi na kraju, kad se sve zbroji, skupo platiti.
SANDRO POGUTZ