Reče mi prijatelj Savo

Član
Učlanjen(a)
17.04.2009
Poruka
4.299
Reče mi prijatelj Savo


Vojnici su uvek nečija deca, čak i kada su profesionalci pod ugovorom.






Bio sam pre nekoliko dana u Podgorici na televiziji „In”. Zvao me je gospodin Savo Kentera, predsednik Atlantskog saveta Crne Gore. I kod njih je tema ulazak, ili neulazak u NATO aktuelna. Javnost Crne Gore nije za ulazak u NATO.

„Ne brini”, reče mi Savo, „imamo mehanizme da javnost bude za NATO”.

„Dobro”, kažem mu ja, „vi ste u Crnoj Gori ipak u nešto drugačijoj situaciji, nemate problem Kosova, imaću u TV emisiji razumevanje za vašu specifičnu poziciju”.

„A ne, ti treba da oštro napadneš sve nas koji želimo da Crna Gora uđe u NATO. Jer nama onda na Zapadu cena raste, mi onda moramo mnogo više da radimo. A ko radi taj i zarađuje. Kapiraš brate?”

„Čekaj Savo, jer vi hoćete da Crna Gora što pre uđe u NATO ili nećete?”

„Da li si normalan, pa što bismo onda posle mi radili?”

Kad bolje razmislim, Savo je u pravu, zapravo, ja pomažem i „srpskim Savama” da lepo žive. Od čega nemam nikakve koristi.

Dakle, ovih dana jedan „srpski Savo”, ovde u Beogradu, izneo je svoje teze u prilog ulasku Srbije u NATO. Ne bih se ovde bavio mogućom prodajom srpske hrane, cipela, posuđa i ćebadi za potrebe NATO-a, o kamionima da i ne govorimo, jer prvih pet novih domaćih kamiona za potrebe vojske tek treba da dobijemo. Elem, „srpski Savo”, koji nije baš mladić, a koji se pre 2000. godine nikada nije javljao po bilo kojem pitanju o NATO-u, odjednom je ekspert za NATO. Usput, tu su bili i neki saveti u vezi sa prodajom viškova naših vojnih nekretnina.

Elem, „srpski Savo” kaže da naša deca neće ginuti u Avganistanu, jer od 2011. neće ići u vojsku. Vojnici su uvek nečija deca, čak i kada su profesionalci pod ugovorom, no slažem se da naša deca neće ići u Avganistan. Jer za 2011. Amerikanci su već najavili i odlazak iz Avganistana. Izgubljen rat, u koji nema smisla da se ide poslednji.

Druga teza našeg srpskog Save jeste „da u ovom trenutku Rusija ima daleko bolje odnose sa NATO-om nego mi, da je aktivnija od nas u Partnerstvu za mir i da je komitet NATO – Rusija vrlo aktivan, i da bi naši građani bili iznenađeni činjenicama o njihovoj saradnji”. Meriti aktivnost Rusije i Srbije u Partnerstvu za mir naprosto je smešno, jer ogromne su razlike u veličini vojnih budžeta i vojske. Ono što može Rusija, ne može i Srbija. Primarni interes Rusije i SAD jeste sprečavanje slučajnog izbijanja nuklearnog rata i normalno je da oko toga postoje intenzivne konsultacije i veze. „Temeljni akt o međusobnim odnosima, saradnji i bezbednosti” između NATO-a i Rusije iz maja 1997. bio je za Moskvu slaba kompenzacija za širenje NATO-a na zemlje nekadašnjeg Varšavskog ugovora. Osnivački akt je imao preambulu u četiri dela, u. „vojnoj dimenziji” odnosa, NATO potvrđuje „da nema nameru ni plan za razmeštanje nuklearnog oružja na teritoriji budućih istočnoevropskih članica, kao ni za smeštanje nuklearnih skladišta, da nema nikakvu potrebu za trajno razmeštanje značajnih borbenih snaga na teritoriji budućih članica”. Tada, 1997. godine, i Rusija i NATO su povukli „crvene linije” koje ni jedna ni druga strana ne smeju da pređu. Za Moskvu to znači da nijedna bivša sovjetska republika ne može postati članica NATO-a.

Moskva je kasnije upravo u vezi sa tim i prevarena, baltičke zemlje ušle su u NATO, a NATO je otvorio i vojne baze u Mađarskoj, Bugarskoj i Rumuniji. Komitet NATO – Rusija u Briselu nije otišao dalje od posmatrača, diskretne obaveštajne aktivnosti i neobaveznog razgovora uz votku.

I konačno, pitanje atomskog oružja u zemljama NATO-a. U vreme hladnog rata SAD su imale više hiljada komada atomskog oružja u 15 država sveta, na Islandu i u Maroku bez znanja njihovih lidera, napisao je još Valter Pinkus u „Vašington postu” od 20. oktobra 1999. Francuska nije znala da su joj Amerikanci u tada francuskom Maroku između 1954. i 1956. tajno smestili atomske bombe. Maroko je bio francuski i španski protektorat, o bombama nije znao ni Madrid.

„Vlada Islanda nije bila svesna prisustva američkog atomskog oružja na Islandu”, glasila je izjava Fridrika Džonsona, prvog sekretara ambasade Islanda u SAD za „Vašington post” od 20. 10. 1999.

Godine 1994. SAD su priznale da su tajno držale nuklearno oružje od 1958. do 1965. u bazi Tula na Grenlandu, delu teritorije Danske koja se uvek zalagala protiv atomskog naoružanja. Bio je to politički skandal u Danskoj zvan „Tulagejt”.

Do sada se u procenama polazilo od 180 komada atomskog oružja u 13 vazduhoplovnih baza u sedam evropskih država NATO-a. Rukovodilac Informativnog centra za transatlantsku bezbednost u Berlinu, Otfrid Nasauer potvrdio je u razgovoru za „Berliner cajtung” od 30. maja 2001. da su kapaciteti tih baza predviđeni za 360 atomskih bombi tipa B-61, a u još četiri rezervne baze do 66 dodatnih atomskih bombi i da će te baze biti operativne do 2018. godine.

Ipak, NATO bi Srbiji verovatno ostavio slobodu da sama odluči hoće li dozvoliti uskladištenje nuklearnog oružja na svojoj teritoriji ili neće. Jer, Savo će se pobrinuti da nas u to i ubedi.

Sa zadovoljstvom.

Izvor: Politika/ Miroslav Lazanski
 
Natrag
Top