Razvod je proces

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Razvod je proces

Politika 13.08.2011 06:27

211239.jpg

Ljudi se razvode kada imaju toliko različite predstave o važnim životnim pitanjima da nisu u stanju da ostvare zadovoljavajući i stabilan odnos. Ali kada ljudi veruju da je razvod pokazatelj da je neko nemoralan, kriv, iskorišćen, glup, prevaren itd., njihov razvod će sigurno biti ružan i veoma bolan za sve uključene.

Bezbolni razvod jednostavno nije moguć, ali je moguće razvesti se na način koji mnogo manje boli i ne obeležava kasniji život uključenih. Posebno dece.
Da bismo ocenili neki razvod, potrebno je da gledamo najmanje dve stvari: način na koji se ljudi ponašaju tokom razvoda i kakav odnos imaju posle razvoda. Činjenica je da razvod nije događaj, već je jedan psihološki proces koji započinje mnogo pre i traje i posle razvoda, što nekada može trajati godinama.
Ljudi počinju da razmišljaju o razvodu onda kada shvate da supružnik zaista neće promeniti ono ponašanje koje im je neprihvatljivo. Kada neko mesecima razmišlja o brojnim promenama koje mogu da nastupe kao posledica razvoda, on se emocionalno i praktično priprema za razvod. A kada postane siguran u svoj izbor, partneru predočava odluku i zahteva sporazumni razvod.
Kada pripremljeni supružnik svoju odluku saopštava onom drugom nepripremljenom, nastaje „fazni pomak”. Dok je onaj koji hoće da se razvede već daleko odmakao u svom procesu razmišljanja i doneo odluku, tako da je sada zainteresovan da se razvod brzo obavi, onaj drugi je šokiran zahtevom i tek je na samom početku svog procesa psihološkog prihvatanja razvoda. To udaljava od sporazuma.
Kako razvod jeste jedna vrsta gubitka, na njega se može primeniti sled psiholoških faza kroz koje prolaze oni koji tuguju. Svaka od ovih faza ima različit mentalni stav i dominantno osećanje. Prva faza je otpisivanje činjenice koja je neprihvatljiva. Ljudi veruju da je drugi dao izjavu u afektu, da samo preti kako bi iznudio neko ponašanje, da nema hrabrosti to da uradi, itd. A kada shvate da drugi ima ozbiljnu nameru da se razvede, tada sledi faza protesta. Nju karakteriše optuživanje drugog, zastrašivanje oduzimanjem dece, ljutnja i bes, nekada i nasilje. Sledeća faza je faza obećavanja kada osoba pokušava da se iz pozicije prividnog prihvatanja razvoda što bolje predstavi kako bi ponovo impresionirala. Kada shvati da ni to ne pomaže, počinje faza očaja, u kojoj osoba gubi svaku nadu da će uspeti da zadrži supružnika. Tada doživljava gubitak, tuguje za izgubljenim i polako prihvata novu realnost.
Kako je za sve to potrebno neko vreme, nije dobro forsirati. Razumevanje faznog pomaka povećava šansu za sporazum i dobar razvod.

Zoran Milivojević
 
TMF
Član
Učlanjen(a)
09.07.2011
Poruka
1.433
Razvod njegov i njen*

[h=2]Razvod njegov i njen*[/h]* Naslov ovog teksta pozajmljen je od autorke Beti Karter, koja je u svom članku istog naziva, objavljenom u knjizi Nevidljiva mreža, opisala rodne razlike u doživljaju prekida partnerske veze.

razvodxsmall-300x200.jpg

Statistike pokazuju da žene mnogo češće pokreću brakorazvodnu parnicu nego muškarci. Odgovor na pitanje zašto je to tako leži u činjenici da su žene odgajane da brinu o kvalitetu emotivne veze i da kao jedan od osnovnih prioriteta u životu upravo postavljaju kvalitet partnerskog odnosa.


Tako su žene sebi, pored brige i rada na odnosu, natovarile i odgovornost da taj odnos, kada prestane da valja, prekinu. Ali ne bilo kako, već uz dovoljno dobre razloge, opravdane argumente, i na takav način da se obe strane u odnosu osećaju koliko-toliko dobro.



Žene, analiziraju razloge za i protiv, otvaraju hipoteze šta bi bilo kad bi se ovo ili ono promenilo sa ove ili one strane i zaboravljaju jednu važnu stvar: kao što veza nije samo stvar žene, tako ni razvod nije samo njen problem.



Ta ženska ”urođena emotivna kompetentnost” ili ako ćemo iskreno svojatanje prava na emotivnost zapravo predstavlja mač sa dve oštrice. Naime, mnogi muškarci koji sa svojim partnerkama dolaze na savetovanje, na kraju priznaju kako se osećaju ugroženim silinom ženske dominacije na emotivnom planu. Emotivno i socijalno kompetentni muškarci svoju sposobnost jednostavno ne uspevaju da pokažu i dokažu jer se nalaze u oblasti pod neprikosnovenom vlašću žene. Time gube moć u partnerskom odnosu i samim tim dolazi do problema u vezi.



Takođe, kada se veza ili brak jednom prekine, sredina je veoma često više usmerena na ženu nego na muškarca bez obzira na to ko je bio inicijator prekida. Ovo je, s jedne strane, opravdano jer je žena obično ta kojoj se dodeljuju deca, i samim tim, ima realnu i praktičnu potrebu za podrškom, ali ako pomislimo da je muškarac taj, koji je odjednom iščupan iz svog svakodnevnog okruženja, odvojen od dece i veoma često primoran da započne život u nekom praznom iznajmljenom stanu, ili da se vrati u roditeljski dom, jasno je da je puno razloga da se i njemu pruži određena doza empatije.



Bez obzira na razloge zbog kojih je do toga došlo, nakon zvaničnog prekida i muškarci i žene će prolaziti kroz slične faze ”emocionalnog razvoda”, koji zapravo predstavlja mnogo složeniji proces od donošenja odluke i potpisivanja papira.Put emocionalnog razvoda ima brojne etape, ali se u najopštijem smislu može podeliti na period dezorganizacije i reorganizacije.



Dezorganizacija
podrazumeva jednostavno da način funkcionisanja, koji je do sad postojao, više ne postoji. Nema partnerskog ”bitisanja”, emotivne povezanosti, seksa,razgovora i diskusija. Nema praktične podrške u organizovanju svakodnevnih aktivnosti, nema prisustva drugog. Ovaj period praćen je osećajem praznine kod oba partnera, i kod onog koji je inicirao prekid i kod onog drugog. To je svojevrsna faza privikavanja na novonastalu situaciju i može da potraje prilično dugo, a u zavisnosti od toga koliko se partneri uspešno izbore sa njenim izazovima zavisiće i uspešnost sledećih faza.



Ovo je takođe period koji je najdelikatniji kada su deca u pitanju jer su roditelji fokusirani na sopstveni proces tugovanja i njihove kompetencije za brigu o deci drastično opadaju. Džuli Lin Edvards u svojoj knjizi ”Razvod, a šta sa decom?” bavi se upravo ovom temom i navodi primere roditelja, koji se neposredno nakon razvoda, upuštaju u česte promene seksualnih partnera, kasne noćne izlaske i opijanja, ne bi li pokazali sebi da su u redu, zaboravljajući pritom na svoju decu. Ove roditelje ne treba osuđivati, već im treba pružiti podršku da ovaj period autodestruktivne ”borbe za samoodržanjem” što pre prođe.




Muškarci
s obzirom na socijalizaciju koja ih je oblikovala u stilu ”dečaci ne plaču”, svoju zabrinutost, tugu i uplašenost demonstriraće kroz izlive besa i agresivnosti. Taj bes može biti okrenut prema spolja ili prema unutra, a najčešće je okrenut prema bivšoj supruzi kojoj prave probleme tokom susreta, ili joj jednostavno zakidaju alimentaciju.



Interesantan je podatak da u seansama sa parovima koji se nalaze pred razvodom retko možete čuti muškarca koji kaže kako je ”postao nezodovoljan partnerskom relacijom”, u bilo kom smislu. Muškarci retko zaista vide svrhu razvoda, osim ako ga sami ne pokreću jer su upoznali drugu osobu, i zato ne iznenađuje što često jako dugo ostaju ljuti na bivšu partnerku, osećajući se odbačenim. Zato se psihoterapija sa muškarcima nakon razvoda zasniva na umanjivanju osećanja besa i ljutnje, i jačanju roditeljske relacije, u kojoj su neophodni, naspram partnerske, iz koje se osećaju izbačenim.



Nakon ove faze dolazi faza reorganizacije, koja podrazumeva ponovno uspostavljanje životnih navika, od onih najbezazlenijih kao što je bacanje đubreta, koje je inače obavljao onaj koji je otišao, do složenih socijalnih dešavanja kao što su kontakti sa prijateljima i širom okolinom. Veliki je izazov reći svetu da više niste dvoje nego jedan i da ste ponovo na tržištu ljudi koji traže partnera. Taj svet takođe treba ubediti i da ste dobro i da su deca u redu, a zapravo se osećate prestrašeno i usamljeno.



Za žene je ova faza posebno delikatna, jer one imaju tendenciju da se, više nego muškarci, identifikuju sa bračnim savezom, i one će imati veće teškoće da ponovo uspostave društveni život, posebno zato što osećaju da je njihov identitet okrnjen. Jednostavnim rečnikom, kada prestanu da budu supruge, ne znaju više tačno šta su, ili to što jesu više nije dovoljno vredno, i zato su sklone samookrivljavanju i razvijanju depresivnih simptoma. Psihoterapijski cilj u tom smislu je pomoći ženi da ”ponovo kreira sebe” i nastavi sa svojim životom.



Na kraju, ukoliko sami ne prolazite kroz razvod, već u svom najbližem okruženju imate nekog ko se nedavno razveo, budite sa njima veoma pažljivi, oni prolaze kroz ozbiljnu krizu i svaka podrška im je veoma značajna.



Ženama
je važno omogućiti prostor da govore o tome kako se osećaju, i da na kraju dana kada su potpuno izmoždene, imaju nekoga sa kim će moći da razmene svoje strahove i nesigurnosti, dok je muškarcima, s druge strane, važno organizovati društvene aktivnosti.



Ako je vaš prijatelj sveže razvedeni tata, pozovite ga da vas poseti onda kada je sam sa decom. Danas su muškarci mnogo uključeniji u negu dece nego osamdesetih, kada je Beti Karter pisala svoj članak, ali i dalje ostaje aktuelna njena konstatacija da se velika većina muškaraca može osetiti prilično ugroženim kada se nađe nasamo sa svojom decom, posebno ako su nižeg uzrasta.



Nema recepta za srećan razvod, to je jednostavno stresan period u životima svih koji su njime pogođeni, ali sagledavanje rodnih razlika itekako može da pomogne da oni koji kroz njega prolaze uvide da stvari sa kojima se suočavaju dele sa velikim delom populacije, a oni koji su u neposrednom okruženju shvate da imaju veliku ulogu u stvaranju mreže podrške. To postaje posebno važno imajući u vidu da je razvod postao značajan faktor u promišljanju o savremenoj porodici, i da partneri sve češće dolaze na savetovanje ne samo da bi sačuvali brak, već da bi sačuvali funkcionalan odnos nakon razvoda.

psihološki kutak
 
Član
Učlanjen(a)
14.04.2011
Poruka
61
Slazem se nema recepta ali ukratko vazno je rascistiti par stvari.Razvod cak nije ni neophodan u onom papiroloskom vidu,jer nikakav papir ne cuva brak kao i to da su i vanbracne zajednice nekad jace i trajnije nego bracne.Naravno ako govorimo o ekonomski nezavisnim osobama ,a ja sam vazda bila za opciju da se u ozbiljnu vezu moze uci samo ako su oba partnera nezavisna.Druga stvar je da je konstatacija da je razvod dug proces i u psiholoskom i u emocionalnm smislu,potpuno tacna jer sve pocinje i zavrsava se u nasim glavama.I ne treba nista pozurivati.Sve uvek dodje na svoje.Vazno je da su obe osobe nacisto sa svojim osecanjima i nacisto sa tim da postoje nepremostive razlike a to je najcesce nedostatak ljubavi,i da je jedini i najzdraviji izlaz da dalje svako krene dalje svojim putem.Do te spoznaje je veoma tesko i bolno doci ali kada se to resi sve je dalje lako bezbolno i kulturno.
 
Natrag
Top