Rat, hrišćanstvo i ateizam

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Napisao Aleksandra Nikolić

scaled.php


Da li smo Zlo prepoznali ili ne, da li živimo u simbiozi sa njim, ili se borimo protiv Zla – odgovori su različiti i zavise pre svega, od naše vere. Naše znanje o Zlu koje jasno vidimo kod druguh ljudi, naročito kad su u pitanju prirodne katastrofe, ratovi, epidemije, ne bi imalo imena niti bi toliko zaokupljalo našu pažnju, da ne postoji nešto, u vidljivom i nevidljivom svetu, nešto sto se suprotstavlja Zlu.
Umri i postani!" Gete
Umri, za zlo u sebi, za greh koji nosiš, i opet postaješ čist, a tada si blizu Bogu, još ovde na Zemlji, a i posle smrti.
Proces nastajanja i nestajanja, umiranja i ponovnog rađanja, je univerzalni proces koji se milionima godina odigrava u galaksijama i na Zemlji. Šta biva sa čovekom kada umre? Za materijaliste, za koje duša nije besmrtna, telo se raspada i transformisana materija služi drugim bićima za razvoj. Za one koji veruju, duša posle smrti nastavlja da živi, za hrišćane u nekom "međusvetu" do Strašnog suda za budiste, hinduiste, dzainiste, duša ulazi u neko novo telo, reinkarnirajući se hiljadama puta.
Odakle dolazi Zlo? Ono što nas muči i traži egzistencijalni odgovor je nas stav prema Zlu. Da li smo Zlo prepoznali ili ne, da li živimo u simbiozi sa njim, ili se borimo protiv Zla – odgovori su različiti i zavise pre svega, od naše vere.
Naše znanje o Zlu koje jasno vidimo kod druguh ljudi, naročito kad su u pitanju prirodne katastrofe, ratovi, epidemije, ne bi imalo imena niti bi toliko zaokupljalo našu pažnju, da ne postoji nešto, u vidljivom i nevidljivom svetu, nešto sto se suprotstavlja Zlu. Ta protiv - sila je Dobro, koje se pripisuje Bogu. Vera nam pomaže da uložimo napor i poverujemo da je Dobro jače od Zla, a Svetlost moćnija i trajnija od Tame. Onaj koji nam pomaže da ovakvu veru steknemo, da je jačamo i da je do kraja života održimo je Isus Hrist, koji nam je pre dve hiljade godina poručio: "U svetu ćete imati muke, zlo i nerazumevanje, bićete izlagani gonjenjima i mučenjima sve do smrti, ali ne bojte se, Ja sam pobedio svet!"
Hristova kazivanja u sva četiri Jevandjelja, Poslanice apostola Pavla, čitava hrišćanska literatura kroz vekove, nepobitno kazuje da zlo potiče od djavola, i da čovek može da bude opsednut djavolom, i da od ove opsednutosti može da bude izlečen jakom verom u Hrista, koji je, upravo tražeći veru od čoveka, izgonio djavola.
Sa razvojem nauke kroz vekove, naročito medicine, kao i razvojem svesti i samosvesti, skeptičkog i racionalnog mišljenja čoveka – vec početkom ΧII veka, počinje neverica u postojanje đavola. Danas je sve manje ljudi koji veruju, bilo u Boga, bilo u đavola. Dostojevski je s pravom rekao da je đavolov trijumf kada postigne da čovek prestane da veruje u njega. Pošto ne postoje ubedljivi dokazi koji bi nas uverili da je čovek opsednut đavolom, a ne samim sobom (sadržajima svog nesvesnog bica – individualnog, porodičnog, nacionalnog, i kolektivnog), potrebna je velika opreznost u vezi sa ovim pitanjem. To se lako može objasniti na primeru epilepsije. U Jevandjeljima imamo primere Hristovog lečenja epileptičara, isterivanjem zlog duha iz bolesnika. Danas nam je poznato da najveći broj epilepsija, a ima ih oko deset vrsta, ima svoj fiziološki uzrok – tumor mozga, traume glave, razna trovanja organizma... Da li bismo, ipak, smeli neke vrste epilepsije koje medicina stavlja u grupu tzv. genuinih ili idiopatskih epilepsija (epilepsija kod kojih nije moguće ustanoviti uzrok), poistovetiti sa bolestima usled opsednutosti đavolom, veliko je pitanje.
Sve ovo, mada u manjoj meri, važi i za brojne vrste duševnih oboljenja (psihoze) za koje se vekovima smatralo da su dokaz postojanja đavola, odnosno, njegove prisutnosti u čoveku. Danas je biološka psihijatrija u mogućnosti da veću grupu duševnih oboljenja prepozna kao poremećaj moždanog metabolizma, ili kao oštećenje određenih delova mozga, i da ih pritom uspešno leči.
Ovo naravno, ne treba da razuveri čoveka u postojanje đavola. Ali, treba da ga učini obazrivijim, opreznijim, i kritičnijim jer neki ljudi i danas, neguju u sebi animističko – magijsko mišljenje, staro hiljadama godina (kao arhajski sloj u psihi svakog čoveka). Među ovim ljudima ima verskih fanatika, duševno bolesnih ljudi, čudaka, agnostika, ateista, nažalost, veliki je i broj pravoslavnih hrišćana.
Pitanje razlikovanja demonske opsednutosti čoveka od neke poznate ili nepoznate psihičke bolesti, može postaviti samo onaj religiozan čovek koji veruje u egzistenciju demonskih bića. Dok su politeističke religije sveta pre pojave prve monoteističke, judaističke, slabije razlikovale dobre od rđavih duhova, u jevrejskoj hrišćanskoj i islamskoj religiji ova podela je oštra i beskompromisna (primer odnosa prema zmiji sve do danas, ovo jasno pokazuje). Upravo u hrišćanskoj civilizaciji, vrlo dugo, čak i kada je nauka počela da se razvija, vladalo je opšte misljenje da su duševne bolesti posledica demonske opsednutosti, pa se pribegavalo različitim načinima i sredstvima isterivanja zlih duhova iz demonizovanog ljudskog bića. Neurologija i psihijatrija su u međuvremenu toliko napredovale da je poreklo velikog broja duševnih poremećaja otkriveno, pa i je i njihovo lečenje umnogome napredovalo.
Površno posmatrano, svaka bolest je zlo, makar ona bila najbezazlenija i najkratkotrajnija, telesna ili psihička, ona nas ometa u našoj nameravanoj aktivnosti, pa se nikad i ne zapitamo da li su naše neposredno zamišljene aktivnosti ispravne, pre svega moralno ispravne. Potrošacka kultura XX veka gotovo da je potisla pitanje smisla bolesti, jer biti bolestan, u ovoj kulturi, znači najveću moguću nesreću: dok traje bolest, bolesnik je ne samo u materijalnom gubitku, već mu, dužim bolovanjem, preti gubitak radnog mesta, pa je i njegova egzistencija ugrožena.
Neobična je u čovekovom ponašanju prema bolesti činjenica da on, suočavajući se svakodnevno sa smrću, ostaje naizgled ravnodušan i prema bolesti, i prema mogućoj, sopstvenoj nagloj ili sporijoj smrti. Zbog ovakvog čovekovog ponašanja, koje kao da nosi “slepu mrlju” , prema bolesti i smrti, čini se kao da je strah od smrti njegova prirodna odbrana.
Što se tiče smisla bolesti, objašnjenje koje je pristupačno verujućim ljudima jeste da je smisao bolesti da nas nečemu poduči. Podučiće nas da smo najpre sami uzročnici neke sopstvene bolesti. Ako smo i ovakvu stvarnost otkrili i postali “psihosomatičari”, na najboljem smo putu da u drugoj fazi osvešćivanja smisla bolesti, postanemo pažljiviji i pronicljiviji, jačajući introspekciju u pogledu nasih osećanja, misli i postupanja u svakodnevnom životu sa sobom i sa drugima. Tako ćemo sve bolje uočavati koliko su naša osećanja i naše misli odgovorne za nastanak neke akutne ili hronične bolesti kod nas samih, odnosno, koliko su zaslužne za relativno dobro održavanje našeg zdravlja. Najzad, u trećem, najvišem stepenu osvešćivanja, odnosno, sticanja uvida u smisao svake bolesti, čovek stiže do zahvalnosti Bogu što mu je poslao bolest i što ga je na taj nacin opomenuo da nije hrišćanski ispravno živeo, a takođe mu je zahvalan i zbog toga što mu je otkrio put i način za ozdravljenje, ili što ga je očuvao zdravim usred bolesti svakodnevnice, društva i doba u kome zivi. U tom smislu, bolest nije uvek zlo.
Veliki je značaj ranog detinjstva za obrazovanje prvih predstava o Bogu. Te predstave su kod malog deteta strogo antropomorfne i izgrađuju se na osnovu likova prisutnih roditelja ili odgajivača. Muž i žena koji žive u skladnom braku, vole svoju decu, pritom su i religiozni, mogu sa dosta verovatnoće da očekuju da ce i njihova deca biti takođe religiozna i da će u predstavi Boga sagledati dobrotu, milosrđe, pravdu i ljubav. Kada ova deca odrastu neće imati teskoća oko verovanja, i biće na dobrom putu daljeg usavršavanja svoje vere. U psihologiji i pedagogiji se smatra da je ovakav pozitivan ishod psihološkog i religijskog razvoja u porodici rezultat prihvaćenosti deteta od strane roditelja, koje vodi osećanju poverenja i u Boga. Nažalost, veliki je broj porodica koje karakteriše neslaganje medju supružnicima, ambivalentan ili prevashodno negativan odnos prema deci, praćen nekad i zlostavljanjem dece, što je dovoljno da izazove strah od roditelja, ali i osećanje odbačenosti koje vodi osećanju odbačenosti od strane Boga.
Ukoliko roditelji nisu vernici, mala je verovatnoća da ce njihova deca kad odrastu, biti vernici. Zanimljivo je da su biografije poznatih svetitelja svedočile o tome da su njihovi životi, posebno u detinjstvu i u adolescentnom dobu, bili veoma teški, ispunjeni nesrećama, progonima, mržnjom, bolestima, neki su relativno dugo živeli kao teški grešnici, pa ipak je došlo do preobraženja. Čuda preobraženja i pokajanja su najdramatičnija i najradosnija čuda koja se događaju. U Talmudu se kaže: “Pokaj se i jedan dan pre smrti!” Čuda se u svetu neprestano događaju, i u vezi s tim Paracelzijus kaže: “Ne dozvolite da sa očajnim Satanom kažete: to je nemoguće!”
Zbog zle ljudske prirode koja je agresivna (agresivnost je nagon), zavidna, pohlepna, sadistička, vode se ratovi. Ratovi se vode i zbog straha od “drugog”, zbog prirodne ljudske ksenofobije. Od straha se najčešće branimo agresijom. Podela ratova na napadačke i odbrambene je samo delimicno tačna, mada se zaista čini da su neki narodi, recimo germanski, po prirodi, osvajački, a neki, na primer slovenski, odbrambeni.
Istina je da rat vode ateisti, i to je sve očiglednije u XX veku. I ranije, kao i sad, verske ratove vodili su ili skriveni nevernici, ili bolesni, fanatizovani vernici. Ni krstaske ratove nisu vodili hrišćanski vernici, već skriveni nevernici, i skriveni fanatici. Četvrti krstaški rat 1204. godine nije imao za cilj oslobađanje Hristovog groba u Jerusalimu od muhamedanaca, već osvajanje Vizantijskog carstva. To svedoči da ratove zaista vode ateisti, a hrišćanski vojnici vodili su i vode sasvim drugačije ratove. A sve što se dešava loše u jednim narodu, to se odražava i na pojedinca. Ukoliko je on hrišćanskog uverenja, onda sva ta opšta zbivanja osetljivije prima. Prema rečima apostola Pavla, ljubav hrišćanina je “milokrvna, sve nosi, sve veruje, svemu se nada, sve trpi...” patnička je, jednom rečju, jer zna da pati i da učestvuje u patnjama drugih ljudi.
Politička situacija i kod nas i u svetu, je veoma nestabilna, napeta i zavisna od odluka moćnih, pa se čovek zbog toga oseća sve nemoćniji, uplašeniji i nezaštićeniji. Ali upravo u takvim situacijama čovek polaze veliki ispit izdržljivosti, dokazujući sebi i drugima jačinu svoje hrišćanske vere, nade i ljubavi. To je šansa hrišćaninu da izgradi sebe u jos cvršćeg hrišćanina, jer usavršavanju čoveka u veri, nadi i ljubavi, nema kraja. Samo se hrišćanin kao čovek koleba, sumnja, pada i opet uspravlja; hrišćanstvo kao nepokolebljiva i nepobediva Hristova Crkva ostaje uvek isto. Verovatno će se broj hrišćana u budućnosti smanjiti, ali ce oni biti kvalitetniji. Istinski hrišćani, uprkos ratovima, revolucijama, i pomorima, ostaće nepokolebljiv i nepobediv jer zna za Oca (Boga su i mnogi prehrišćanski narodi nazivali Ocem), i Njegovog Sina (preko Hrista Bog nam je postao bliži i nežniji Otac, preko Hrista mi smo usinovljeni), i Svetog Duha – znači zna za Svetu Trojicu, koji su nam uvek na pomoći, koji nas produhovljuju i čine stvaraocima, kad god Boga tražimo “svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom” voljom svojom.
Hrišćanstvo je prirodna religija za sve one bezazlene, čista srca, malo okaljane grehom (ličnom zaslugom, dobrih i verujućih roditelja, povoljnih spoljasnjih prilika u kojima su živeli i rasli), ali i za one intelektualce među filozofima, naučnicima i umetnicima, koji su prošli kroz lavirint “individuacionog procesa” i imali sreće da pomocu Arijadninog konca (Animusa ili Anime, ljubljene žene ili muža, prečiste Deve Marije) izađu iz lavirinta i podju putem oboženja; za neke poput Tertulijana, uz “sacrificijum intelektus”, ali drugi, “prirodniji”,koji mire um i veru, primivši novozavetnog Hrista, u celini onakvog kakvog su nam Jevanđelja predstavila.
Sa druge strane, ako je čovek prirodno biće i ako njegov razvoj razumeju svi ateistički filosofi kao i materijalistički naučnici i evolucionisti, onda je hrišćanstvo, ili tačnije, judeohrišćanstvo, ono koje uči o Bogu koji je stvorio svet “ni iz čega” i čoveka “po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga, muško i žensko stvori ih...” , zatim učenje o padu čovekovom u greh zbog neposlušnosti Bogu, pa sve do Hristovih zapovesti o praštanju neprijatelju, odricanja od sebe i vere u vaskrsenje mrtvih – onda je hrišćanstvo, apsolutno neprirodna religija.
U tom smislu javlja se dilema o protivrečnosti hrišćanstva – da li je ono prirodna ili neprirodna religija, kada i za koga. Istina je, međutim, da je mnogo toga u našem životu antinomično, nažalost nekad i protivrečno. Nekad su u večnom sporu (pa čak i u svađi), muško i žensko; duh i duša; duša i telo; nagoni i duh; “muško” i “žensko” u nama samima; svesno i nesvesno; svesno i nadsvesno; vera i sumnja; na kraju krajeva, život i smrt!
Ratovi i građanski ratovi u XX veku, mučenje ljudi u logorima Aušvica, Kolime, Jasenovca, stradanje žena i dece, kaluđera i sveštenika, posebno u XX veku Jevreja, Jermena i Srba, kao da su spustili pakao iz nevidljivog sveta na zemlju, izmišljajuci takva sadistička i perfidna mučenja ljudi, koja se jedva mogu porediti sa predstavama pakla i paklenih mučenja kod Dantea, na srednjovekovnim freskama, sa prikazivanjem Strašnog suda, na slikama Bosa i Brojgela...
Sartrova maksima: “Pakao, to su drugi!” , kao filosofija egzistencijalizma u XX veku, tačno je odgovorila na realna zbivanja medju ljudima i narodima, stvarajući kod čoveka najveći mogući strah, ne od pakla, gnevnog Boga, ispasštanja posle smrti, već je probudila realan strah od drugog čoveka, ovde na Zemlji.
Ljudsko biće je negde iz prastare dubine svog dvostrukog porekla (božanskog i zemaljskog), sklono i revnosti i fanatizmu, a pre i češće, fanatizmu nego revnosti. Dok za našu lepu reč revnost, imamo veliki broj sinonima: trud, nastojanje, živa želja, briga, marljivost, obazrivost, usrdnost itd., strana reč fanatizam, fanatik (lat. fanaticus), prevodi se kao zaslepljenost, zanetost, zanos.
Recimo deca, koja imaju sličnosti sa psihom tzv. primitivnih naroda, u toku igre mogu biti toliko zaneta da ne primećuju kako im iz neposredne blizine preti, nekada, i životna opasnost. I odrastao čovek je sklon zanosu, pa i zaslepljenosti nekim ili nečim što ga opčinjuje. Čovek je najčešće očaran nečim što jako želi, nečim čemu silno teži. Najraniji čovekov intiman svet, svet je slike, imaginacije, fantazije i fantazma (fantazam je, za razliku od fantazije, definisan kao “mentalni izraz nagonske želje nabijene afektom”), i kada ovaj svet želja u toku sazrevanja čoveka postepeno bude potisnut i zamenjen svetom realnosti i razuma, nikada se u čoveku neće u potpunosti izgubiti svet filogenetski dugog detinjstva. Posledice ovoga mogu biti pozitivne i negativne.
Pozitivne i konstruktivne su posledice čovekovog zanosa ako se taj zanos usmeri, pretvori (sublimira) u nesto stvaralačko; nikad nije bilo velike umetnosti, pa ni filosofije i nauke bez znatnog udela puer aeternus u čoveku – stvaraocu, a naročito u religiji.
Negativan, destruktivan i samodestruktivan tok uzima naš svet mašte i želja kada zanos pređe u zanetost, zaslepljenost, odnosno, u fanatizam. Upravo zbog ove, jedva primetne razlike između zanosa i revnosti u nama samima, i zbog brzog i lakog prelaza iz zanosa u zaslepljenost, svaki čovek je u stanju da povremeno ili duže vreme reaguje kao fanatik. Da li će se reagovati fanatično, kada i koliko dugo, zavisi od više činilaca: od urođenog temperamenta, karaktera, uticaja rane porodične sredine, inteligencije, skladnog ili neskladnog odnosa izmedju četiri osnovnih psihičkih funkcija (mišljenje, osećanje, čuvstvovanje i intuicija), uticaja društva, podložnosti ili otporu sugestiji ili autosugestiji (koji imaju silnu energetsku snagu u čoveku) itd...
Čovek ipak nije samo biće fantazije i fantazma, već i misaono biće, biće ideja. Kako onda zadovoljiti oba bića u čoveku, obe osnovne potrebe: steći osnovnu misao ili ideju – vodilju, i u isto vreme biti konstruktivno zanet njome? Ove prirodne potrebe u čoveku najuspešnije zadovoljava religija, a isto tako uspešna je i politika. Tu revnost ili fantazam dolaze do svog punog izražaja, unoseći u ljude, narode, društvo i istoriju, blagoslov ili prokletstvo. Ni u jednom drugom području ljudskog delanja čovek ne polaze tako osetljiv ispit savesti, kao kad je obuzet Bogom ili politikom.
I kako onda razlikovati revnost od fanatizma? Hristove su reči: “Po plodovima njihovim poznaćete ih. Drvo dobro dobre plodove rađa, a rđavo samo rđave!”
Kada govorimo o religiji, nije tesko prepoznati revnosne vernike. Istinska revnost odaje se smirenošću i skromnošću, blagošću i opraštanjem, nepokolebljivom verom i nadom u Hrista, verom koja se nikad i nikome ne nameće, razumevanjem drugih ljudi i srcem i umom. Sve suprotno od ovih vrlina prepoznaćemo u ponašanju, izrazu lica, i delanju fanatičnog čoveka. Kako treba da se ponaša revnosni čovek kad se sretne, suoči ili sukobi sa fanatikom? Sa dubokim razumevanjem, sa osećanjem i hrišćanskim sažaljenjem, sa sposobnošću razlikovanja greha od grešnika. Jer iza nesrećne maske fanatika krije se strah i osećanje velike slabosti, nesigurnost i potreba za nadkompenzacijom inferiornosti. Među fanaticima je veliki broj neurotičara, psihopata i psihotičara.
I najzad, bitna razlika izmedju fanatičnog i revnosnog vernika je u tome što revnosan čovek celog života preobražava sebe, a fanatičan teži da preobrazi druge.
Bitno je praviti razliku izmedju samosvesti i gordosti. Samosvest se u psihologiji definiše kao “svest o samom sebi, o svojoj egzistenciji”. Čovek je jedino biće koje je svesno i samosvesno. On do svoje samosvesti dolazi relativno rano, negde oko treće godine, zahvaljujući pokliču koji ne dolazi spolja, vec iznutra, iz njega samog, iz same suštine njegovog Bogolikog bića: Ja sam ja! To je poklič koji mnogo podseća na Jahveovo javljanje Mojsiju: Ja sam onaj koji jesam!
Samosvest je onda neophodan stupanj u razvoju jer ona označava izlazak individue iz “roda, krvi i mase” , iz anonimnosti kolektiva i paganstva, put osvešćivanja sebe kao bogolikog bića, kao dela Božije zajednice, kao osvešćenog bića sa određenim smislom i ciljem u životu. Bez razvijene samosvesti nema ni pristupa slobodi, ni slobodi biranja, ali onda je i čovekov prilaz Bogu opterećen strahom i ropskom pokornošću. Nedovoljno razvijenu samosvest kod čoveka koristili su oduvek svi vlastodršci sveta kako bi narod držali u strahu, ali ne u strahu pred Bogom vec pred njegovim lošim zamenicama na zemlji, koji sebe uzdižu na stepen božanstva.
Najjednostavnije bi bilo reći, polazeći od tradicije Starog i Novog zaveta, da je gordost – pragreh, dok je neposlušnost Adama i Eve prema Bogu praroditeljski greh, izvedeni, posledični greh. Zavođenje prvih ljudi došlo je spolja, od vrhunskog zavodnika, palog anđela Lucifera (a doslovno “nosioca svetlosti”), koji je rekao: “Učiniću sebe jednakim Svevišnjem” i povukao za sobom kolebljive prve ljude. Lucifer se inače protiv Boga pobunio zbog zavisti. Gordost je oduvek bila u prisnoj vezi sa zavišću. I zavist i gordost predstavljaju osnovno preljudsko, vanljudsko i ljudsko zlo. Josif Brodski je zlo ovako objasnio: “Zlo je vulgarnost. Koren svih zala je teorija da si ti bolji od nekog drugog. Ljudi misle da su bolji od drugih i da im više pripada nego drugima. Tu počinje zlo.”
Melani Klajn tvrdi da dete veoma rano počinje da oseća zavist, ali to naravno, ne znači da će ono celog svog života biti zavidljivo. Svakako da čovek nekada u životu pokazuje zavist. Jednostavno, u osnovi svakog čovekovog sagrešenja prisutni su zavist i gordost, a gordost je jedan od sedam smrtnih grehova, stavljen na prvo mesto. Najpre, to je najstariji ljudski i preljudski greh, a i svi ostali gresi su u primetnoj ili manje primetnoj vezi sa ovim prvim grehom.
Sinonimi za gordost u srpskom jeziku su: oholost, bahatost, uobraženost, samoljubivost, nadmenost, razmetljivost, obest...Sama ova brojnost sinonima ukazuje na starost i dubinu, raznolikost ispoljavanja, upornost trajanja i tvrdokornost održavanja gordosti kao pragreha i praroditeljskog greha.
Samosvest, kao Božija blagodet i dostojanstvo dato je čoveku kako bi koračao sigurnom stazom i sigurnim korakom ka Bogu, a gordost je izopačena samosvest, koja gura čoveka sa Božije na lucifersku stazu, uvek sa mogucnošću da se (prepoznavanjem greha i kajanjem) čovek vrati na pravu stazu. Često je borba izmedju samosvesti i gordosti u nama doživotna; odlučan znak u ovoj borbi je njeno osmišljavanje.
Treba takođe praviti razliku između straha i strahopoštovanja prema Bogu. Svi se ljudi nečeg boje. Prenatalni psiholozi pišu da se ljudski embrion u majčinoj utrobi grči kad preti neka spoljašnja opasnost, ili kada se majka nečeg jako uplaši. Strah nas ne napušta čitavog zivota, a nekad je i sam čin umiranja praćen traumom. Strah osećaju i biljke kada im preti uništenje, dokazali su fitolozi.
Strahovi se razlikuju od mesta, vremena i doba starosti. Strahovi u detinjstvu i u adolescenciji mogu da budu veoma jaki i da ostave trajne posledice na razvoj čoveka. Naravno da nisu svi strahovi neurotične ili psihotične prirode, već postoje i prirodni i opravdani strahovi (strah od zemljotresa, erupcije vulkana, poplava, požara...), koji imaju biološku funkciju – služe kao opomena i zaštita od opasnosti.
Čovek je uvek verovao u onostrane i natprirodne sile: ove sile ili bogovi mogu biti naklonjeni ili nenaklonjeni prema ljudima, a najčešće su oni bili ambivalentni, koji poseduju dobru i lošu stranu svoga bića, pa su se tako, krajnje ćudljivo i nepredvidivo ponašali prema čoveku. Zbog toga je čovek stalno morao da smišlja načine kako da umilostivi ove natprirodne sile, ne samo da bi se ublažila njihova srdžba, vec i da bi se bolje upoznala njihova stvarna priroda. Ovakvo ljudsko osećanje u odnosu na bogove, otkrilo je ljudima put boljeg poznavanja, a onda i lagano ovladavanje zakonima prirode.
Sve što je rečeno o strahu kod ljudi, odnosi se i na njegov strah prema Bogu. Paganski čovek, prisutan i danas u nesvesnom, kolektivnom biću, kada veruje u Boga, plasi ga se kao nemilosrdnog sudije koji stalno kontroliše njegove misli i postupke, kažnjavajući ga za prestup. Kada čovek ne veruje u Boga, on tada nesvesno, svoj prirodan strah od Boga zamenjuje najrazličitijim manifestacijama straha iz vidljivog i nevidljivog sveta. Otkrivanjem novozavetnog Hristovog bića u sebi, njegov prastari paganski, delimično i starozavetni strah od Boga uspešno se zamenjuje strahopoštovanjem prema Bogu.
Razlika između straha i strahopoštovanja prema Bogu je u tome što se strah oseća prema Onome čega se bojimo, a strahopoštovanje prema Onome koga volimo. Što je šira i dublja ljubav u čoveku, ne samo prema Bogu, već i prema ljudima, okolini i svetu uopšte, to je manji njegov strah a veće strahopoštovanje prema Bogu. Samo ljubav može da nas održi budnim na mestu gde ce nas strahopoštovanje prema Bogu sprečiti ne da naljutimo Boga, vec da ga ne ožalostimo. U jutarnjoj hrišćanskoj molitvi kaže se: “Gospode, nauči nas da u toku današnjeg dana nikoga ne razgnevimo i ožalostimo.”
Svi naši psihički problemi i duhovni su problemi, čak i kada su telesne prirode. Mi smo kao duhovna bića odgovorni za sva zbivanja koja se odigravaju u našoj duševnoj i telesnoj sferi. Nasi najčešći psihički problemi proishode iz našeg odnosa sa ljudima, najčešće sa onima koji su nam najbliži, u porodici i na radnom mestu. Naši odnosi sa drugim ljudima, međutim, zavise uglavnom od našeg odnosa sa samim sobom.
Da li uopšte osoba želi da prepozna stvaran uzrok problema u sebi, ili ne želi, tako što ce ga potisnuti u nesvesno – prvo je značajno pitanje koje treba da postavi sebi osoba koja ima psihićke probleme. Drugo je značajno pitanje koje treba osoba koja je prepoznala u sebi psihičke probleme sebi da postavi je da li može da ih reši sama ili ne može. Ako zaključi da ne može da ih reši sama, postavlja sebi treće pitanje – da li da se za pomoć obrati psihijatru ili duhovniku.
Ukoliko čovek nije religiozan, svakako će se za pomoć obratiti psihologu, psihijatru ili psihoterapeutu. Religioznom čoveku je teže, naravno, da donese odluku. U zapadnoevropskim zemljama vernik se obraća religioznom psihoterapeutu.
Ispovedanje i pričešćivanje spadaju u sedam svetih hrišćanskih tajni, pa svaki hrišćanski vernik treba da ih izdržava. Ispovest u hrišćanstvu ne bi trebalo da bude prinuda li samo spoljašnja dužnost vernika. Čovek dolazi na ispovest duhovniku kada je nesto zgrešio i prepoznao svoj greh, tj. kada oseti unutrašnju potrebu za ispovešću, a ima želju da se nekom bliskom poveri. Ipak, hrišćanski ispovednici odavno znaju da ispovedanje, i kada je iskreno, ne mora da znači i kajanje.
U jevrejskoj religiji, i u praksi stare hrišćanske crkve, postojale su dve vrste ispovedanja: unutrašnje i spoljašnje. S vremenom, pošto je kod ljudi bilo sve manje vere i odnos prema Crkvi se hladio, jačao je zahtev, prvenstveno u rimokatoličkoj crkvi, da se vernici obavezno ispovedaju u pravilnim vremenskim razmacima a i po svojoj sopstvenoj potrebi.
Pravoslavna crkva je u nemanjicko doba takode negovala praksu ispovedanja koje su se držali i srpski vladari i vojna i civilna lica. Čak ni za vreme robovanja pod Turcima nije zanemarena u srpskom narodu praksa ispovedanja, povezana sa svetom tajnom pričešća. Poznato je da je narod pred hrišćanske praznike kilometrima pešačio da bi došao do nekog manastira ili crkve i da bi se pričestio i ispovedio. Prvi ozbiljan udar ovoj tajni nanet je u XVI veku, kad je izvedena poznata Luterovska revolucija. Od tada pa do danas odnos vernika prema Bogu u protestantskoj crkvi je ličan, bez posrednika, odnosno bez ispovednika. Protestanti ne priznaju ispovest kao svetu tajnu, jer ne prihvataju da sveštenik, odnosno Duh Sveti kroz njega, prilikom izvršavanja akta ispovesti može da oprosti grehe čoveku.
izvor:psihologijaonline
 
Član
Učlanjen(a)
13.11.2010
Poruka
317
mislim izvor psihologijaonline,a postavljeno na religiji.hm...promasen pdf
 
Član
Učlanjen(a)
06.06.2010
Poruka
320
Sto kopira tekst ? Slece put skobodno daj samo link :) (lakse je )
 
Član
Učlanjen(a)
03.06.2010
Poruka
14.297
Атеизам није никакво зло. Атеиста је човјек који невјерује у Бога. Мржња према Богу је почетак зла тј. само зло. Духовни рат за људске душе је почео још од побуне Луцифера. Они који су били против хришћанства нису били атеисти напротив они су мрзјели Бога. Све сатанске идеологије (нацизам, комунизам, глобални капитализам и оне прије хедонизам итд) нису пропагирали атеизам него мржњу према Богу и хришћанима. Ево ко стоји иза психопата Маркса, Хитлера и др.

Маркс каже цитирам: "Укидање религије као илузорне среће човјека је предуслов за стварну срећу човјека. Ја желим да се осветим Ономе (Богу) који влада одозго. Ми морамо да објавимо рат свим религиозним идејама о држави и платонизму."

У поеми која се зове "Онај који је у очају", Маркс пише:

Тако, Бог је зграбио од мене све моје у проклеству судбине. Све његове ријечи су безнадежно отишле. Ништа ми не преостаје него освета.

Маркс не само да је свијестан постојања Бога, него му се и противи. А ево ко иза Маркса стоји.

У другој поеми Маркс пише: "Свака моја ријеч биће ватра и акција моје груди биће једнаке са Творцем.

Овдје треба запазити из Марксових ријечи да он није атеиста него да он јасно и недвосмислено мрзи Бога. Само обични људи у комунизму су били атеисти. Маркс и други су мрзили Бога.

Ево доказа да је Маркс сатаниста. У 3. поеми Маркс пише "...ПРИНЦ ТАМЕ (мисли се на Сатану) ми предаје мач. он побијеђује вријеме и даје ми знак да са већом смијелошћу играм игру смрти".

Према тумачењу Вумбранта, значај мача је што се употребљава у сатанистичким церемонијалним обредима приликом примања нових чланова.

Бакуњин пише: "Сатана је први слободоумни мислилац и спаситељ".

Флоренс пише: "Наш непријатељ је Бог. Мржња према Богу је почетак мудрости".

Пјер Прудон пише: "дођи Сатано који си оклеветан од безначајних људи и краљева"

Лењин: "Комунизам поништава вјечну истину. Он поништава религију и морал."

Хитлер: "Хришћанство је најтежи ударац који је икада задат човјечаснтву. Комунизам је копиле хришћанства. Обоје су чудовишни изданак Јевреја:"

"Искоријенићу хришћанство. Или си хришћанин или си Немац. Не можеш бити и једно и друго".

Лењин: "Ми морамо да ратујемо против религије". "Живео атеизам. Ширење атеизма је наш најважнији задатак".

Из ових изјава се јасно види да ови људи нису атеисти него да вјерују да постоји Бог и Сатана и да су јасно на страни Сатане.
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
"Ispravnost” ili "pogrešnost" nije unutrašnje stanje, to je subjektivna procena u ličnom sistemu vrednosti. Našim subjektivnim procenama mi stvaramo sebe -našim ličnim vrednostima određujemo i pokazujemo ko smo.
Život postoji takav kakav jeste da bismo mogli donositi ove procene. Da životpostoji u savršenom stanju, naš sistem vrednosti bi bio prekinut.
Završio bi se. Karijera advokata bi se sutra završila kada više ne bi bilo parnica.
Karijera doktora bi se završila sutra kada više ne bi bilo bolesti.I karijera naša bi se završila sutra kada ne bi bilo više motiva,dokazivanja.
Toliko o postavci koja nije na pravom mestu i kija je trebala biti samo link. Mnoge svari u religii su psihologija tako je i ova postavka religijska psiholigija.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Kad neko ima želju i potrebu naći nešto što ga zanima sam potraži na izvoru koji je naveden. Potražite draga gospođo i sami se uverite u tačnost. Sve vam piše.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
03.06.2010
Poruka
14.297
Ratove u knjizi Isusa Navina je vodio Bog. A u pokoravanju čini mi se Jerihona jasno stoji da je Bog više ubio bezbožnika nego Jevreji i to jasno stoji u Bibliji. Dokaz da je Bog vodio te ratove jeste to što su Jevreji pokorili 31 paganskog cara i 7 knezova. A Jevreji su od svakog od 7-8 naroda koji su bili na tom području bili malobrojniji, od svakog pojedinačno. Ti ratovi su bili Božija volja.
 
Član
Učlanjen(a)
19.07.2010
Poruka
132
Tripo, ovi navodi su ti odlični, pošto lično imam problem sa svarim Marksa (još ni "Kapital" nisam završio, a kako mi se čini neću ni u skorije vreme). Ali zamolio bih te da mi navedeš izvore za Hitlerove citate (zbog lične arhive).

Zjovan, kakvo bi divno mesto bio svet kada nebi bilo potrebe za advokatima i doktorima. Još malo pa liči na raj.
 
Član
Učlanjen(a)
03.06.2010
Poruka
14.297
Неће ми нешто латиница али ево ово сада што долази је на латиници дупло В. Јохман ед., Адолф Хитлер: Монологе ин Фирерхауптквартиер, 1941-1944 Хамбург, 1980, 41. Ово КВ од квартиер је КУ.

Цитирано у Џон Корнвел, Хитлеров папа, Службени лист, Београд, 2000, стр. 249.

Вјероватно се ради о митингу нациста у Хамбургу, пошто је извор наведен у овој књизи. Немам ја директно то горе те изворе него сам нашао у овој књизи.
 
Natrag
Top