Rajko Petrov Nogo

[erinija]

Rajko Petrov Nogo rođen je 13.maja 1945. godine u Borijama kod Kalinovika, u Hercegovini. Diplomirao je književnost i jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirao na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Objavio je, u više izdanja, knjige pesama:

-Zimomora,
-Zverinjak,
-Bezakonje,
-Planina i počelo,
-Lazareva subota,
-Na kapijama raja,
-Hajdučija / Malo dokumentarnih detalja,
-Nedremano oko,
-Glosu Ječam i kaloper
-Rodila me tetka koza,
-Koliba i tetka koza,
-Ne tikaj u me,
-Knjiga književih kritika: Jesi li živ,
-Studija: Obilje i rasap materije,
-Knjige eseja: Na Vukovoj stazi i Suze i sokolari

Priredio je Pjesme Alekse Šantića, Poeziju Jovana Dučića, Poeziju i prozu Branka Ćopića, Priče kod vode Ćamila Sijarića, Sonete i poeme Skendera Kulenovića i Oči na oba sveta, izbor iz poezije i putopisne proze Jovana Dučića.

U junu i julu 1997. godine u Zadužbini Ilije M. Kolarca i manastiru Studenici horski je izvedena muzičko-poetska rukovet Vrata spasa Svetislava Božića i Rajka Petrova Noga. Na Vavedenje 1999. godine u Zadužbini Ilije M. Kolarca horski je izvedena muzičko-poetska rukovet Svetislava Božića i Rajka Petrova Noga Serbijo, iže jesi (hilandarski palimpsest), kojom je obeleženo osam vekova Hilandara.

Rajko Petrov Nogo dobio je najznačajnije pesničke nagrade, a za knjigu Nedremano oko Vitalovu nagradu "Zlatni suncokret", nagradu "Meša Selimović" i Nagradu Vukove zadužbine i mnoge druge.

Za dopisnog člana Akademije nauka i umetnosti Republike Srpske Rajko Petrov Nogo izabran je 1997, a za redovnog 2004.godine.

Živi u Beogradu.



Tvoje je da koračaš

Ne možeš ti u takve poslove da se pačaš,
nije za tebe tresak niti cepanje suvo.
Budi ono što jesi, ceo pređi u uvo-
tvoje je da vibriraš, tvoje je da koračaš.

U novim predelima slute se tvoji koraci.
Dok palacuju munje, plava te toga štiti
( neprobuđeni u detetu čamuju pipci smrti)
i tvoje opore reči ovde su jedini znaci.

Ne budi razuman, ponekad možeš da vračaš
zeleno vreme apokalipse, na preskok žita zriju,
zapenušaj u svemu, pusti da ti se smiju-
po stoti put ti kažem: tvoje je da koračaš.

 

[erinija]

Uspavanka

U domu, do mene, u sobi broj deset
krevet broj devet prestao da diše -
usnio ljepši svijet.
I krvotok mu jednostavno prestao da radi -
hronični bronhitis, naslijeđen od oca,
umotan u prljav čaršav,
kraj metle i lavora lijepa glava,
do nogu boca -

o ne budite ga, ne budite ga,
teka sad mirno spava.


Na nas i gadove

Svet se ipak deli na nas i gadove,
nas treba pobiti što gadovi žive;
zbog tih šiljovratih, glistonogih, nežnih
u mome su kraju propištale njive.

O da hoće što god krupno da se desi,
nebitno tmasta, nebitnoga veka,
os tebe oboleh, crknuću, a čeka
jogunastu mladost neko kraj direka.

Na ceo svet plazma pruža pipke svoje,
ko meduza već ga u nehaju srela,
a ja započeo bat-nedohvat hrabro;
ja beskraja žedan, gugutko debela.

 

[erinija]

Zapis za blijedu za ovu bijedu

Iz opanaka, s pašnjaka,
u lakovane cipelice,
nacijo, gospođice,
jesi li to ti?
I kuda ptice,
kamo ti srce,
naše srce,
ljupkosti.
Jer ako si stvar hormona, pjesmo,
čemu milostinja,
bar tu gdje jesmo - nek smo,
nek nam balkanskog inja,
zar uvoz, zar pustinja :
Milozvučni koncerti uškopljenika,
ja odlučno glasam
za priplodnog bika
i usnu vruću
što cvrkne na ledu.
A ne limunadu, ne zamak u pruću,
za ovu blijedu, za ovu bijedu.

 

[erinija]

Nadiremo skitski

Nadiremo skitski, zdepasti i tvrdi,
osvajamo mučki, lopovski, hajdučki,
kosooki, krivonogi, prigušeni, skitski,
trpki, poludivlji - nadiremo mitski.
Pod kupolom šugavom internatskog neba,
sa periferija, iz vlažnih budžaka,
zeleni od mržnje i žuti od žuči,
uniženi, prepuni kriminalnog mraka,
pregrizli smo grkljan dosadnoj epohi -
napudrana kurva graciozno lipti;
mi idemo dalje, mi jezdimo brže
po ukletom krugu,
možda krugu smrti.
Iza nas ostaju staze i bogaze,
lomni, grudobolni pasteli ravnina,
blagoslovene kraj plotova žena -
iza nas ne osta čak ni mjesečina.
Prepuni gustog kriminalnog mraka
iz ko zna još kakvih pradjedovskih tmica,
mi pucamo strasno, iz publike, s Lica -
neka se okonča ova komedija,
ovaj idiotski teatar ulica.

Nekrolog sročismo za pseudorulju,
izlišno slobodni, do grla u mulju.

 

[erinija]

Nek pada snijeg Gospode

Nek pada snijeg Gospode
Iz sjećanja po očima
Spavajte šumske jagode
Sve moje s vama počiva

Spavajte moji umrli
bez groba i bez biljega
Neka vas vjetar zagrli
Zavije pokrov snijega

I neka majku zbodenu
I njenu crkvu jeliku
Bijelim ruhom odjenu
Za našu tugu veliku

 

[erinija]

Ljubavna

Sneg snova meko zatrpava
oči i usne, ušni kanal -
zli demon zbunjen obigrava
nestašni čunić -val.

Astralno šumi gusti svod
i kuca tajnu ritam bled.
Sed sam - ozaren munjovod,
naš demon isto sasvim sed.

Čupkam li ga to za bradu, gle,
kakav to svet ovde niče,
bezoblično već je sve -
u snu se samo palac miče.

 

[erinija]

Kraj puta

Je li ikom noćas kao meni hladno,
dok sklapam brak s dalekom planetom,
s korijenjem dok vezu pronalazim jadnom
i propijam mladost silovanim svijetom.

I mjesec pijanči sa pjesničkim šljamom,
zvijezde kao bulke, ja trunem kraj puta -
samo moja glava sa Kumovom Slamom,
neutješna, nezbrinuta, po orbiti luta.

Šta od mene hoće probavni organi,
kadsam lomna sjenka, kad sam samo dijete,
ja, nahoče, nebu naređujem: svani
jer na zemlji ljubim bešćutne predmete.

 

[erinija]

San

U mahovinu detinjstva lagano zarasta glava.
U mraku materice, svijeno,
umoran embrio spava.

Vlažna toplina i modra paučina.

Jutro me svetlom rani, danju se meni spava -
u mahovini detinjstva noću zarasta glava.


Pir vukova

U dumači mojoj pirovali vuci...

A jutro boso ko tigrova šapa
i rosno beše i pomalo jeze
belonogih breza, drhtave i sive.

U mekoti mahovine nicale su gljive,
meke i stidljive, a nedelja bela
sipala je rumen po toplim gnezdima
i plavim i toplim od topline noći:

vukovi će doći, vukovi će doći...

 

[erinija]

Prstenovanje

Ovako vatren
a okićen snegom
brezi mesto tebi
žig usana vreo
utiskujem
pa da se oledi
na njezinoj kori
srebren prsten beo.


Iznutrica

Kakav to đavo sumnje
priviđa nam se noću
i u lubanju svira
naceran žutu zloću

U podočnjacima - mreže
plavkasto bledih klica
spolja smo srebrenasti
trune nam iznutrica

 

[erinija]

Nema večnost

Ovaj muk je očaj konačnijeh stvari,
njihov sleđen napr od koga se sedi-
sve je ovde jednom htelo biti drugo
a sve nema večnost bezdušno zaledi.

Ovo je bela dolina kristala,
od zvuka vlažna i prepuna sene,
ova mrtva studen, zaleđeno vreme,
večni mir i pokoj, odsustvo promene.

Za utrobu zemlje privezani nemo,
sad nesvesni, slepi i ukleti, ali-
u snu stari nemir otvara im zene,
za pokret, i u snu, opet sve bi dali.