Pustinja u Hrvatskoj - Đurđevački pijesci

[Olimp 987]

Putevi prema rijekama nekada su čudni. Vode nas pored raznih predjela, nameću lijepe scene za poglede, a usput nas i educiraju o dalekoj prošlosti zemlje i povijesti kraja kroz kojeg prolazimo.



Prolazio sam kroz razne šume, šikare, planinske i brdske lance i klance, nizine i močvare ne bi li došao do rijeka i njima plovio, a eto dogodilo mi se i da putujem i kroz pustinju.

Pri pomenu na pustinju odmah si zamišljamo Afriku i njene nepregledne širine pokrivene pijeskom iz kojega žari sunce, a na horizontu titra vrelina ili se pojavljuju fatamorgane.


Ovoga puta sam daleko od Afrike, nisam izlazio iz Hrvatske, ali sam i u njoj naišao na pustinju. I to kakvu pustinju. Pravu pravcatu.Pustinju u Podravini.

Priča o ovoj pustinji u Podravini započinje davno, još u ledena doba koja su vladala ovim djelovima zemaljske kugle. Golemi ledenjaci dominirali su Alpskim krajevima i svojom ogromnom težinom usijecali doline, mrveći stijene u sitni pijesak. Pijesak je putovao ledenjačkim rijekama i taložio se u ledenjačkim jezerima.

Dolaskom toplijih doba i sve većim otapanjem ledenjaka, pojavljivala se i veća voda koja je ispirala taj pijesak i rijekama, Murom i Dravom, donosila ga u Panonsku nizinu, gdje su se rijeke usporavale a pijesak taložio.


No pijesak nije niti ovdje mirovao. U suho doba godine vjetar ga je pomicao stvarajući dine koje su se neprestalno micale.

U prirodnom spletu okolnosti, radom rijeka i vjetra nastade tako 12 kilometara dug, prostrani pojas pijeska u Podravini, poslije nazvan i Hrvatska Sahara.


Da bi se zaštitio ovaj fenomen neuobičajenoga krajolika stvoren je Posebni geografsko - botanički rezervat pod sadašnjim imenom Đurđevački pijesci.

Na tome krajoliku za pamćenje, nije se nikada lijepo i ležerno živjelo. Pijesak, nepolodna zemlja za poljoprivredu, bio je izvor jada , nevolja i tegoba za ljude. Nošen hladnim vjetrom zdolcem, zatrpavao je usjeve, vrtove, putove, pragove kuća i kroz najsitnije pukotine pronalazio put u unutrašnjost kuća.

Zlatni pijesci za seljake su bili "krvavi pijesci" jer je na njima bilo izuzetno teško živjeti i preživljavati. Pjeskovito tlo na kome su tokom godine uspjevale tek pojedine pješčane biljne vrste zimi se pretvaralo u nepreglednu bijelu pustinju od koje su ljudi zazirali.


Ali seljaci se nisu mirili sa takvim stanjem i uslovima života. Odlučili su da peske primire, pokore i podrede sebi i načinu života koji se odvijao u tim krajevima.

I umjesto da pijesci upravljaju čivjekom, čovjek je počeo njih krotiti i upravljati njima. Počeo je kopati jarke u pijesku, u njih saditi grm zaik ili lakotnik, a između sijati travu - sivkastu gladicu i vlasulju bradicu. Na taj način zaustavio je pijeske a nakon toga ih pošumio.

Uz takav rad čovjeka i priroda je učinila svoje. Zarastila je pijeske i na taj način promjenila životne uvijete na tlu i u tlu. Počinju se razvijati i druge biljne vrste. Pustinja je prestajala postojati.

U zadnje vrijeme nadležni iz grada Đurđevca ipak su odlučili da malo "otvore" od raslinja lokalitet pješčane pustinje, dotjeraju ga da izgleda kao pustinja i od njega načine turističku atrakciju. Poduhvat hvale vrijedan. Čak su i table postavili da bi uputili prolaznike gdje je "pustinja", i pored nje tablu sa kratkim informacijama o njoj.

Prošetao sam se po pijesku pustinje, čak se izuo bos da je bolje osjetim. Jedino što zamjeram nadležnima je da ovu pustinju nisu napravili drugačijom nego Afričke pustinje. Mogli su pored nje postaviti makar mali kiosk u kojemu bi se moglo kupiti i konzumirati hladno pivce.

Na žalost nema kioska a ni pivca, pa sve savjetujem koji ovdje dolaze, da ga ponesu sa sobom, zlu ne trebalo.Ipak je pustinja,- pustinja.