Član
- Učlanjen(a)
- 20.12.2010
- Poruka
- 892
Kao 'skoro-pa-magistra' psihologije iz Zagreba, ja ti mogu reći koju riječ iz vlastitog iskustva. :dtyste:
I ja sam kao i većina onih koji se odluče za ovaj fakultet imala sliku psihologa kao nekog tko se više-manje manje bavi pomaganjem ljudima, drugim riječima- kliničkom psihologijom. To je vrlo manjkava slika. yes3 Pravu kliničku sam trebala čekati do 4.godine studija. Stoga, kao što je rekao 100Dinara, pripremi se za puuuno informacija koje nemaju veze s tim. Neke će biti očajno dosadne i naporne (meni su to bile biološka, razvojna i školska psihologija), a neke će te možda "odgovoriti" od kliničke. Mene danas uz kliničku zanimaju socijalna i forenzička. Naravno, mnoge od tih dosadnih stvari su baza za one zanimljive pa ih moraš znati.
Još nešto. U prvom postu si napisala: "Posebno me intesuje klinicka psihologija, rad sa mentalno poremecenim osobama..." Ne znam što točno misliš pod 'rad', ali klinički psiholozi se u najvećem broju slučajeva bave psihodijagnostikom i tu nema prevelikog pomaganja pacijentima. Tu dolazimo do psihoterapije...
Psihoterapija (kao i psihološko savjetovanje) je odvojena od osnovnog studija psihologije. Ovisno o kojoj se radi, traje od 2 godine naviše. Zašto tako dugo- zato što u većini terapija ti sama trebaš biti klijent i vidjeti kako je to s druge strane stolice. :dtyste: Zato svaka i ima nekoliko faza. U kasnijih fazama trebaš imati vlastite klijente iz područja u kojem radiš da bi mogla dalje pohađati psihoterapiju i "vježbati" na njima, zato se često traži barem 2 godine radnog iskustva prije te faze i aktivan rad u psihološkoj struci. U principu, mnogi mogu krenuti na edukaciju iz psihoterapije (i završiti neki stupanj), ali ne mogu svi postati psihoterapeuti. VAŽNA STVAR- edukacije su skupe!
Što se zapošljavanja tiče, situacija nije ništa gora nego u drugim strukama. Postoje mjesta gdje se psiholozi više traže (vrtići, škole), a i ona gdje ih ne treba puno. Dobra stvar je što se njihovo znanje i korist počinju sve više prepoznavati (više nego prije), budući da postoje područja u kojima su samo oni kvalificirani raditi i odlučivati. To opet ne znači da poslodavac neće nekog zaposliti samo zato što je žena s dugim nogama, a rezultati psih. testiranja kažu da nije najbolji kandidat za taj posao. :acute:
I ja sam kao i većina onih koji se odluče za ovaj fakultet imala sliku psihologa kao nekog tko se više-manje manje bavi pomaganjem ljudima, drugim riječima- kliničkom psihologijom. To je vrlo manjkava slika. yes3 Pravu kliničku sam trebala čekati do 4.godine studija. Stoga, kao što je rekao 100Dinara, pripremi se za puuuno informacija koje nemaju veze s tim. Neke će biti očajno dosadne i naporne (meni su to bile biološka, razvojna i školska psihologija), a neke će te možda "odgovoriti" od kliničke. Mene danas uz kliničku zanimaju socijalna i forenzička. Naravno, mnoge od tih dosadnih stvari su baza za one zanimljive pa ih moraš znati.
Još nešto. U prvom postu si napisala: "Posebno me intesuje klinicka psihologija, rad sa mentalno poremecenim osobama..." Ne znam što točno misliš pod 'rad', ali klinički psiholozi se u najvećem broju slučajeva bave psihodijagnostikom i tu nema prevelikog pomaganja pacijentima. Tu dolazimo do psihoterapije...
Psihoterapija (kao i psihološko savjetovanje) je odvojena od osnovnog studija psihologije. Ovisno o kojoj se radi, traje od 2 godine naviše. Zašto tako dugo- zato što u većini terapija ti sama trebaš biti klijent i vidjeti kako je to s druge strane stolice. :dtyste: Zato svaka i ima nekoliko faza. U kasnijih fazama trebaš imati vlastite klijente iz područja u kojem radiš da bi mogla dalje pohađati psihoterapiju i "vježbati" na njima, zato se često traži barem 2 godine radnog iskustva prije te faze i aktivan rad u psihološkoj struci. U principu, mnogi mogu krenuti na edukaciju iz psihoterapije (i završiti neki stupanj), ali ne mogu svi postati psihoterapeuti. VAŽNA STVAR- edukacije su skupe!
Što se zapošljavanja tiče, situacija nije ništa gora nego u drugim strukama. Postoje mjesta gdje se psiholozi više traže (vrtići, škole), a i ona gdje ih ne treba puno. Dobra stvar je što se njihovo znanje i korist počinju sve više prepoznavati (više nego prije), budući da postoje područja u kojima su samo oni kvalificirani raditi i odlučivati. To opet ne znači da poslodavac neće nekog zaposliti samo zato što je žena s dugim nogama, a rezultati psih. testiranja kažu da nije najbolji kandidat za taj posao. :acute:
