Povijesne građevine i njihove priče

Član
Učlanjen(a)
08.11.2009
Poruka
167
Za početak jedna manje poznata građevina, crkva i toranj u Leeuwardenu u Nizozemskoj.

Oldehove

3.jpg

Na trgu gdje gdje danas stoji Oldehove postojala je mala kamena kapela oko 1100 godine, koja je zamjenjena u 13 stoljeću većom crkvom sagrađenom od cigle.

Kad su se 1435 sela Nijehove and Hoek spojila i nastao grad Leeuwarden javila se potreba za većim vjerskom objektom. Tako je počela nastajati bazilika svetog Vida.

Građani Leeuwardena htjeli su crkvu i toranj kao što su imali stanovnici Groningena. Radovi su započeli i novac je počeo pristizati iz čitave pokrajine Friesland. Do maja 1529 skupio se dovoljno novca da gradsko vijeće i crkveni predstavnici za taj projekt unajme majstora Jacob van Aaken-a. Dogovoreno je da majstor graditelj za svoj trud bude plaćen sa 5 penija na dan, kućom za stanovanje i tijekom 6 godina na koliko se procjenjivalo da će trajati izgradnja crke i tornja,novim doličnim odjelom svake godine.

Spreman za rad Jacob van Aaken je započeo sa postavljanjem temelja, iako je do tada navikao raditi na čvrstim tlima. Za njega je gradnja na frislandskoj glini svakako bila nova kušnja.Za temelje iskopao je duboku jamu i napunio je tvrdom kredom i gustom glinom. Povrh toga namjeravao je podignuti toranj.

Da bi smanjio bilo kakav rizik toranj je imao vrlo širku bazu i 8 vrlo teški potpornih stupova. Svejedno ni to nije pomoglo. Kad je bio visok samo 10 metara, počeo se naginjati u smjer sjeverozapada.
Po mišljenjima stručnjaka velika težina stubišta, sa svojih 127 kamenih stuba, naslonjenog na sjeverozapadni potporni stub uzrokok je propadanju.

Sam Jacob van Aaken nije doživo završetak tornja. Umro je 3 godine prije.
Novi arhitekt je postao Cornelis Frederiks. Radio je godinu dana a onda je gradnja stala ostavljajući toranj nezavršen i vidno nagnut. Konstrukcija je prekinuta i kad je reformacija Martin Luthera doprla do Nizozemske. Zato što je Oldehove trebala biti katolička crkva svetog Vida, nije više bilo novca na rapolaganju za njenu gradnju.

Zadnja restauracija započeta je i završena tijekom 1988 godine. Uz dosta vještine, truda i novca glavna građevina u Leeuwardenu, iako i dalje nakošena, sada izgleda reprezentativno i spremna za možda i nekoliko sljedećih stoljeća.

Tehnički detalji o građevini:
Toranj je visko 40 metara i ima sveukupno 183 stube. Nagnut je 1.68 metara u donosu na podnožje.
To je na visinu od 40 metara otprilike kut od 2 stupnja. Sjeverni i južni zid su 2.36 metara debeli a zapadni i istočni 0.6 metara. Toranj je trebao biti visok 120 metara po uzoru na crkvu u njemačkom gradu Freiburgu.

Engleski izvornik: Live.oldehove.eu
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.11.2009
Poruka
167
Bazlika sv. Petra

Bazlika sv. Petra

11.jpg

Bazlika sv. Petra je vatikanska crkva izgrađena u stilu klasične renesanse, na mjestu prethodne ranokršćanske bazilike.Prema tradiciji i povijesnim izvorima, prvo zdanje podignuto je na mjestu mučeništva i grobu sv. Petra, jednog od dvanaest apostola i prema katoličkoj tradiciji prvog rimskog biskupa, a time i prvog u nizu papa. Staru baziliku sv. Petra, najglasovitiju i najveću starokršćansku baziliku, sagradio je car Konstantin Veliki na molbu pape Silvestra I. još 326. godine na mjestu mučeništva sv. Petra, u blizini Neronovog cirkusa.

U 15. stoljeću stara bazilika sv. Petra je bila stara više od 1100 godina i pokazivala je znakove starosti, pa je papa Nikola V. htio staru baziliku nadograditi i pretvoriti je u katedralu dostojnu veličine
i snage katoličke crkve.

Obnova je započela 1452. godine prema nacrtima Bernarda Rossellinija, no radovi su tri godine kasnije, poslije smrti pape, obustavljeni; zidovi su se uzdizali jedva metar iznad površine zemlje.
Prije pontifikata Julija II. (1503.-1513.) nije bilo ozbiljnijeg pokušaja da se bazilika restaurira ili pregradi. Papa se sjetio starih nacrta i odlučio da ponovo započne gradnju te je nakon 50 godina ovo gradilište opet oživjelo. Odlučio je da obnovi drvenu baziliku na prikladan imperijalan rimski način, kao
suvremenu suparnicu rimskim kupalištima i Panteonu.

Jedan dio nove Petrove crkve valjalo je predvidjeti kao mučeničku grobnicu ili komemorativnu crkvu. Crkve mučenika bile su obično kružnog tlocrta, a upravo u isto vrijeme projektirao je Bramante sićušni Tempietto San Pietro u Monitoriju, janikulskom brežuljku, gdje se pogrešno mislilo da je svetac bio mučen. Isprva je, između mnogih nacrta, Julije II. upravo odabrao Bramanteovu crkvu u obliku istokračnog grčkog križa s četiri mala grčka križa u krakovima. Iznad središta trebalo je da se izdiže golema glavna kupola koja se stepenasto uzdiže oponašajući Panteon. Četiri manje kupole su bile predviđene za četiri kraka križa.

U praksi međutim crkve centralnog tlocrta nisu prikladne za velike svečanosti u kojima sudjeluju tisuće ljudi i poslije 1514. godine, kada je umro Bramante, za vrijeme njegovih nasljednika Rafaela (do njegove smrti 1520.), fra Giovannija Gioconde iz Verone i Giuliana da Sangalla promijenio se taj genijalni plan i došlo je do kompromisa. Dugo se vremena vodila prepirka ne bi li tlocrt u obliku latinskog križa bio bolji. Velik, ružan drveni model napravljen za Antonija da Sangalla mlađeg, koji je umro 1546. godine, predstavlja kompromisno rješenje nekolicine problema, naročito po nespretnom miješanju središnjeg tlocrta i tlocrta latinskog križa. Njemu nedostaje Bramanteov osjećaj za klasičnu jednostavnost. Njegovo najistaknutije obilježje je neobičan most koji povezuje vestibul i glavni brod.

Michelangelo, kojemu je papa Pavle III. 1546. zapovjedio neka nastavi gradnju, vratio se grčkom križu. Jedino je on, poput Bramantea, bio u stanju zamisliti pravo mjerilo ove velike građevine. Njegove ideje
poznate su nam s nekoliko bakroreza, nekoliko njegovih crteža i drugog velikog drvenog modela. Michelangelo je nadmašio Bramanteov projekt jasnoćom i ekonomičnošću otvorivši tlocrt u kutovima, stvorivši tako jedinstven integrirani križ i četvorinu i jedinstven interijer. Najvažniji doprinos građevini Svetog Petra što ga je genijalni kipar pridonio bila je blistava, uza svu veličinu, bestežinski djelujući, kupola iznad papinskog oltara (visoka 138 metara). Kupola je poduprta apsidijalnim galerijama, a iznutra je nose četiri masivna stuba, svaki u četvorini sa stranicama od 18 metara. Kamena rebra koja se dižu iz tambura s kolonadom dvostrukih stupova, da bi nosila lanternu na vrhu, povećavaju njen dinamični odnos. Nakon njegove smrti 1564. godine, rad je preuzeo Giacomo Della Porta 1573. godine, koji je ponešto promijenio projekt.Kupolu su dovršili Michelangelovi nasljednici od 1588. do 1593. godine, dugo nakon njegove smrti, i vjerojatno lakšu i šiljastijeg oblika nego što je on želio.

Za gradnju najvećeg hrama bilo je potrebno puno novaca, a taj novac je najvećim dijelom potjecao od trgovine oprostima.

Godine 1606. zapovjedio je papa Pavle V. neka se vrate obliku latinskog križa s namjerom da se osigura više prostora. Tada je Carlo Maderno gradio uzdužnu lađu katedrale i baroknu fasadu i tako modificirao cijeli odnos kupole i pročelja. Danas se Michelangelova kupola, gledajući iz blizine, skriva iza masivne barokne fasade. Ispred fasade je portik s pet vrata koje vode u baziliku, na čijem vrhu su konjaničke skulpture Konstantina (Bernini) i Karla Velikog (Cornacchini).

Tek poslije posvete crkve, 18. studenog 1626., Bernini, nasljednik Maderna, da dovrši građevinu i čitav njen okoliš. Berninijevo je djelo visoki tabernakul iznad glavnog oltara, ali prije svega njemu se ima zahvaliti za današnji izgled Petrovog trga. Pravi umjetnik gradnje osnovao je prekrasne kolonade sa 284 stupa i 88 nosača koji okružuju u svoj svojoj cjelini taj jedinstveni trg. Bernini je, također, napravio i nacrte za 162 svetačka kipa na balustradi. Obelisk 25 m visok, u sredini trga, potječe iz Egipta. Kaligula je ukrasio njime Neronov cirkus. Godine 1586. transportirali su ga na današnje mjesto i
ondje ga postavili.

Unutrašnjost

22.jpg

Glavni brod

66.JPG

Sveta vrata. Oltar sv. Petra s Berninijevim brončanim baldahinom i apsidom iza.

55.jpg

Pietà (Michelangelo)

Unutar trijema iznad glavnog ulaza je poznat i potpuno obnovljeni mozaik Navicella (brodić), koji je za prvotnu baziliku izradio Giotto o prvoj Svetoj godini (1300.).

Posljednja vrata desno nazivaju se "Sveta vrata" (Porta Santa) i ona su otvorena samo za "Svete godine". Na Badnji dan papa, po osobitom obredu dolazi do tih vrata praćen svečanom procesijom i nakon što triput klekne i triput udari čekićem odstranjuje se zid i papa prvi njima ulazi u Baziliku. Na Sveta tri kralja poslije jubilarne godine vrata se ponovno zazidaju, uz posebnu svečanost. Moderne reljefe koji ukrašavaju ta vrata izradio je Vico Consorti.

Središnja vrata su "Vrata Filarete" (Porta di Bronzo) izradio je u 15. stoljeću Filaret za drevnu Konstantinovu baziliku, ugledavši se u Ghibertijeva vrata u Fienci. Njih uokviruju dvoja vrata iz suvremenog doba, Minguzzijeva "Vrata dobra i zla" (Porta del Bene e del Male), i Crocettijeva "Vrata svetih sakramenata" (Porta dei Sacramenti), a posljednja vrata s lijeva, tzv. "Vrata smrti" (Porta della Morte), na kojima su prikazani Isusova i Bogorodičina smrt, te smrt u svemiru, su najnovija (1964.) i njih je napravio Giacomo Manzù za papu Ivana XXIII.

Devedeset devet svjetala poredanih u polukrug oko oltara se čuva uvijek upaljenima kako bi osvijetlili grobnicu sv. Petra ispod oltara.

Brončani baldahin iznad oltara, visok 29 metara, izradio je najveći barokni kipar Bernini. Baldahin nose spiralni stupovi odliveni od brončanih dekoracija s Panteona, a na vrhu se nalazi golema skulpturalna kompozicija uznesenja sv. Petra. Dekoracija apside je isto tako djelo velikog kipara. Umjetnik je zamislio veliko barokno relikvijarno prijestolje u pozlaćenoj bronci koje okružuje drveni tron za koji se vjeruje da je originalni tron sv. Petra. Iznad njega su veličanstvene trake "Svete svjetlosti" s golubicom Duha Svetoga i brojnim figurama u štukaturi.

Dva su monumentalna nadgrobna spomenika s obje strane oltarne apside: grobnica pape Pavla II. (Guglielno della Porta 1575.) i grobnica pape Urbana VIII. (Bernini 1647.). Uz četiri golema centralna stuba (pilastra) nalaze se skulpture svetaca od kojih je možda najljepši sv. Longinus s kopljem kojim je proboden Krist (Bernini). Ostale skulpture su: glasoviti brončani kip sv. Petra iz 13. stoljeća, Carica sv. Jelena Andree Bolgija, sv. Veronika Francesca Mochija i sv. Andrija Françoisa Duquesnoya.

Uz pilastre, u bazilici se nalaze mnogobrojni spomenici, kao npr. Kristina Švedska Carla Fontane, Berninijeva matilda iz Canosse (1635.), Canovini spomenici Klementu XIII., Urbanu VIII. I posljednjim Stuartima.

U bazilici se nalazi i Pietà koju je veliki Michelangelo isklesao s nepunih 25 godina za jubilej 1500. godine.

U Svetištu i muzeju riznice sv. Petra (Tesoro) nalazi se dragocjeni Donatellov ciborij i grobnica pape Siksta IV., djelo Antonia del Pollaiola.

Ispod jednog od stubova kupole nalazi se ulaz u Vatikansku kriptu u kojoj se nalaze ostaci stare Konstantinove bazilike i grobnice dvadesetak pontifikanata (među kojima su Pio XII., Ivan XXIII., Pavle VI. i Ivan Pavao I.). Iskapanja ispod Konfesije donijela su važno otkriće koje je papa Pavao VI. objavio 26. lipnja 1968.: "Relikvije sv. Petra su identificirane na način koji možemo smatrati uvjerljivim".

izvor:wikipedia
 

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
Rim: Koloseum



Autor: Dragomir Vlajsević

Rim, ili kako ga zovu - Večni grad, centar je bogate antičke kulture, od koje je do današnjih dana ostalo mnogo spomenika, a jedan od najvećih je Koloseum, koji je 2007. godine uvršten među sedam novih svetskih čuda. Kažu da ko je bio u Rimu, a nije video Koloseum, kao da i nije bio u Rimu. Koloseum je najveći amfiteatar ikada izgrađen i simbol starorimskog duha. Ako zalutate u Rim, obavezno posetite ovo veličanstveno čudo graditeljstva i istorije.
col1.jpg

Vespazijan iz dinastije Flavijevaca rešio je da napravi impresivno veliku i trajnu građevinu. Ona je danas u celom svetu poznata kao Koloseum. Izvorno, ovaj objekat je nazvan Flavijev amfiteatar, a drugo ime, pod kojim ga i danas znamo, dobio je po "kolosalnoj" bronzanoj skulpturi cara Nerona, visokoj čak 40 metara, koja se nalazila ispred amfiteatra. Gradnja je započeta 72. godine, u vreme cara Vespazijana, a dovršena desetak godina kasnije, za vreme vladavine njegovog sina Domicijana. Iako se u to vreme većina arena gradila van gradskih trgova, car je hteo da napravi grandioznu građevinu u srcu Rima. Svečanost otvaranja trajala je punih 100 dana, što je i jedan od najboljih primera primene poznate maksime "hleba i igara", čime su tadašnji vladari učvršćivali svoju popularnost.
Postojalo je 76 ulaza u Koloseum, što je omogućavalo da gledaoci brzo ulaze ili izlaze. Za samo pet minuta svih 80.000 gledalaca, koliko je moglo da stane u Koloseum, imalo je mogućnost da napusti ovo zdanje. U njemu su se održavala takmičenja u raznim sportovima na suvom, ali i na vodi, odnosno igre, među kojima su najpoznatije bile borbe gladijatora i zveri. To su bile surove borbe s potocima krvi. Ulaz je bio slobodan za sve rimske građane, a zavisno od toga gde su sedeli u publici moglo se videti kakav status uživaju u društvu. Što ste bili bliže borilačkoj areni, kao što su bili car, Vestalke ili senatori, to ste bili važniji. Sva mesta su bila tačno numerisana, a iako je većina građana bila dobrodošla, grobari, glumci i bivši gladijatori ipak nisu smeli da uđu unutra.
Ovaj veličanstveni kompleks graditeljstva i vajarstva koji je služio brojnim spektaklima sagrađen je u obliku velikog valjkastog tela na elipsastom tlocrtu, sa sedištima koja se koso spuštaju prema borilištu ili areni. Zid koji okružuje ovo zdanje skoro da nestaje u otvorima arkada, koje ga raščlanjuju u tri sprata i kroz koje su hodnici dobijali preko potrebnu svetlost i vazduh. Arkade su bile su ukrašene celim skulpturama, a čak je postojao i pokretni krov od platna koji se koristio u slučaju kiše. Legenda kaže da su održavane i pomorske bitke s pravim brodovima, a za te je prilike arena bivala potpuno ispunjena vodom. Drveni pod bio je korišćen da bi prikrio prostor u kojem su se nalazili gladijatori i životinje. Koloseum svoje današnje lice "duguje" požarima i potresima, a najviše činjenici da je tokom srednjeg veka služio kao građevinski materijal za druge gradske građevine, sve dok ga u 18. veku papa Benedikt XIV nije proglasio za sveto mesto, simbol hrišćanskog mučeništva i stradanja.
col2.jpg

"Ave Caesar, morituri te salutant!" (Zdravo, Cezare, pozdravljaju te oni koji će umreti.). Tako su u antičkom Rimu, prema istoričaru Svetoniju, gladijatori svaki put pre borbe pozdravljali cara. Rimljani su veoma voleli igre u Koloseumu, posebno one krvoločne. Prave predstave koje su rimski carevi poklanjali svom narodu. Od gladijatora bi na kraju borbi malo ko ostajao živ. Njihov život bio je u carevoj ruci. Kada bi neki gladijator bio pobeđen, gladijator koji ga je pobedio pogledao bi gore u ložu, prema caru. Ako bi car okrenuo palac prema dole, to je značilo naredbu da se pobeđeni gladijator ubije. Ukoliko bi palac bio okrenut prema gore, to je značilo da je pobeđenom gladijatoru život pošteđen.
col3.jpg
.
Termin gladijator potiče od reči gladijus (lat. gladius), koja označava kratki rimski mač, bodež. Gladijatori su bili robovi, ratni zarobljenici, kriminalci. Jedno vreme borile su se čak i žene, koje su se obično prerušavale u legendarne Amazonke.
col4.jpg
Ponekad su se slobodni Rimljani prijavljivali za borbu zbog nekoliko trenutaka slave. Kao bivše mesto mučenja, Koloseum i u današnje vreme prenosi snažnu poruku. Naime, svaki put kad se nekome ko je osuđen na smrt ta ista presuda ublaži ili ukine, bela noćna rasveta pretvori se u zlatnu, simbolizujući tako borbu protiv smrtne kazne. Kolika je u prošlosti, ali i danas, važnost ovog mesta za Rim i njegove građane najbolje govori ova rečenica: "Dok Koloseum stoji, stajaće i Rim, kad Koloseum padne, pašće i Rim, kad padne Rim, pašće i svet".
col5.jpg
 
Član
Učlanjen(a)
08.11.2009
Poruka
167
Aja Sofija

a.jpg

e.jpg

b.jpg

c.jpg

d.jpg


Aja Sofija ili Crkva Svete mudrosti (grčki: Hagia = svet, Sophia = mudrost) građevina je u Carigradu (Istanbulu), bila je najveća crkva u Istočnom Rimskom odnosno Bizantskom carstvu.

Crkvu je izgradio car Justinijan 537 godine, u samo 5 godina nakon što je stara crkva na istom mjestu srušena usred pobune. Njena golema kupola visine 56 metara djeluje kao da lebdi u prostoru i prema tome predstavlja nebo. Aja Sofija je bila najveća katedrala svijeta slijedećih 1.000 godina, dok nije bila sagrađena katedrala u Sevilli. Bila je krunidbena crkva bizantskih careva.

Nakon što je osvojio grad 1453. g., Mehmed Osvajač je bio toliko impresioniran da je crkvu svečano prenamijenio u džamiju a izvana su dodana četiri minareta. Pri osvajanju grada otomanski su vojnici u crkvi učinili pokolj građana koji su se onamo bili sklonili. Mozaici, koji su postojali u crkvi, prekriveni su vapnom. Aja Sofija je ostala najveća sakralna građevina u Istanbulu, iako je svaki moćniji sultan pokušao sagraditi veću džamiju. Nijedan nije uspio što samo naglašava grandioznost ove crkve i izuzetno umijeće ranokršćanskih arhitekata iz davnog 6. stoljeća. Kraj crkve nalazi se grob cara Konstantina Velikog. Aju Sofiju je 1935. godine Mustafa Kemal Ataturk dao pretvoriti u muzej.

U grčkom narodu i danas postoje legende o, za njega najvažnijoj, crkvi. Jedna je vezana za pokolj koji su izvršili otomanski vojnici nad narodom koji se sklonio u crkvu prilikom osvajanja grada. Vjeruje se da su pokolj i zarobljavanje izbjegla samo dva redovnika koji su se pred Osmanlijama popeli na galeriju crkve i ondje ušli u zid iz kojega će izaći kad grad opet bude kršćanski. Druga legenda kaže da se jednoga od posljednjih dana prije osvajanja grada cijeloga dana nije dizala gusta magla. Kad se predvečer napokon podigla, pojavila se misteriozna crvenkasta svjetlost. Ta se svjetlost penjala po kupoli crkve sve do križa na njenome vrhu. To je protumačeno da će se kršćanstvo kupati u krvi. Neki znanstvenici danas smatraju da je bila riječ o efektu koji je izazvala vulkanska erupcija. Podizanje crvene zrake do križa s kojeg je nestala, neki tumače i tako da je Duh Sveti napustio katedralu neposredno prije nego što je oskrnavljena.

Izvor: Wikipedia
 
Poslednja izmena od urednika:
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
[h=1]Dioklecijanova palata
[/h]



Dioklecijanova palata je građevina u Splitu, u Dalmaciji, današnja Hrvatska koju je izgradio car Dioklecijan u 3. veku. U vreme kada je građena nije postojao grad Split, već je grad kasnije izgrađen unutar i oko palate. Latinski naziv grada, Spalatium, znači „mala palata“.

Dioklecijan je dao da se ova velika palata sazida kako bi u njoj proveo poslednje godine života posle abdikacije 1. maja 305. Sagrađena je u zalivu koji se nalazi na južnoj strani malog poluostrva koji zadire u Jadransko more sa dalmatinske obale, 6,5 km udaljenom od Solina (Salona), glavnog grada rimske provincije Dalmacije. Teren na kome je palata sagrađena se blago naginje ka moru. To je tipično karstni teren, niski krečnjački grebeni koji se pružaju od istoka ka zapadu s pukotinom od laporca između njih.

Ova palata je danas srce unutrašnjeg grada Splita gde se mogu naći najznačajnije istorijske građevine. Važnost Dioklecijanove palate daleko nadilazi njen lokalni značaj zbog dobre očuvanosti i građevina iz kasnijih istorijskih perioda, od rimskih vremena pa nadalje, koji daju posebnu draž starom Splitu. Palata je jedna od najpoznatijih arhitektonskih i kulturnih građevina na hrvatskoj jadranskoj obali i zauzima značajno mesto u mediteranskoj, evropskoj i svetskoj baštini.

U novembru 1979. UNESKO je prihvatio predlog da se istorijski centar Splita, sagrađen oko palate, uključi na listu Svetske baštine.

Osnova palate je nepravilni pravougaonik s kulama na zapadnom, severnom i istočnom pročelju. Ona kombinuje vrednosti luksuzne vile s vojničkim logorom, sa širokim kapijama i osmatračnicama. Palata je okružena zidinama, i u svoje vreme je u njoj stanovalo preko 9.000 ljudi.

Jedino južno pročelje, koje se uzdiže direktno sa, ili vrlo blizu mora, nije zaštićeno zidovima. Razvijena arhitektonska kompozicija galerija s arkadama na višim spratovima razlikuje se od grubljeg izgleda ostala tri pročelja. Monumentalne kapije u sredini svakog od ovih zidova vode do unutrašnjeg dvorišta. Južna Morska kapija je jednostavnijeg izgleda i manjih dimenzija od ostale tri. Verovatno je njena prvobitna namena bila da bude privatni imperatorov prolaz ka luci ili kao ulaz za snabdevanje.


Dioklecijanova palata

Dualistička priroda arhitektonskog plana, koji je i vila i kastrum, uočljiva je i u uređenju unutrašnjosti. Poprečni put (decumanus) koji povezuje istočne i zapadne kapije deli čitav kompleks na dve polovine. U južnoj polovini nalaze se luksuznije građevine: imperatorov stan, javni i privatni, i kultne građevine. Imperatorov stan je okrenut ka morskoj obali. Zbog toga što nagnuti teren stvara razliku u nivoima, stan se nalazi iznad nižih građevina. Iako su kroz vekove služile kao odlagalište otpada ove niže građevine su dobro sačuvane, pružajući dokaz o izvornom izgledu i rasporedu gornjih prostorija.

Monumentalno dvorište, zvano peristil, omogućava severni pristup imperatorovim odajama. On je takođe prilaz Dioklecijanovom mauzoleju na istoku i trima hramovima na zapadu.

Severna polovina palate, koja je podeljena na dva dela glavnom uzdužnom ulicom (cardo) koja vodi od Severne kapije do peristila, manje je očuvana. Pretpostavlja se da je svako od ovih delova činilo velike stambene komplekse, u kojima su živeli vojnici i sluge, a verovatno je imao i druge namene. Oba dela su verovatno sa svih strana bila okružena ulicama. U podnožju zidina nalazile su se pravougao zgrade, verovatno skladišta.

Palata je zidana lokalnim krečnjačkim kamenom visokog kvaliteta, uglavnom iz kamenoloma sa ostrva Brača; pesak je uziman iz obližnjih reka, a cigle su pravljene i solinskim i drugim radionicama. Deo materijala za dekoraciju je uvezen: egipatski granitni stubovi i sfinge, fini mermer za oblogu i kapitele proizveden je u radionicama u Prokonesu (Proconnesos) u Grčkoj.

Voda za palatu dovođena je iz reke Jadra blizu Solina. I danas se mogu videti impresivni ostaci akvadukta duž puta od Splita do Solina. Akvedukt je znatno restauriran u 19. veku.

Britanski neoklasicistički arhitekt Robert Adam je ispitao ostatke palate i 1764. objavio knjigu „Ruševine palate cara Dioklecijana u Splitu u Dalmaciji“ (Ruins of the Palace of the Emperor Diocletian at Spalatro in Dalmatia).


( Vikipedija )

 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Тајне таманског Деметриног храма

Тајне таманског Деметриног храма

Голос России/ vostok.rs



17045_vest_3286.jpg


Храм посвећен богињи Деметри, који је откривен на Таманском полуострву у Северном приобаљу Црног мора привлачи пажњу стручњака из целог света. По њиховом мишљењу, аналог овог јединственог археолошког споменика може бити можда једино светски познати Стоунхенџ у Енглеској. У једином античком светилишту на територији Русије и земаља ЗНД, за које се испоставило да је 50 година старије и од самог Партенона, обављали су се једни од најзагонетнијих и најважнијих обреда у стара времена – Елеусинске мистерије.

Сензационално откриће код таманског насеља Весник заинтересовало је научнике из многих земаља. Магистар историјских наука Николај Сударев, руководилац Источно-Босфорске експедиције Института за археологију РАН, која је открила храм, сад је свуда тражен: већ је посетио колеге у Немачкој и спрема се да иде у Италију. Даља ископавања ће, убеђен је археолог, потврдити да је пронађено здање само део великог храмовног комплекса. Саграђен по свим класичним старогрчким канонима, грандиозан за своје време, објекат је могао бити подигнут само уз учешће врховна власти Босфорског царства, истиче научник:

Одмах је постало јасно да је ово здање необично, јавно. Односно, да није грађено од приватног новца, већ од државног или од новца заједнице – с добрим архитектама и каменоресцима, брижљивим слагањем камена. Чак је и данас тешко уденути нож између камења. Ништа није рађено уз помоћ тестере, које тада није ни било, већ малим длетима. Врло уредно и квалитетно одрађен посао.

Касније пронађени предмети, укључујући олтар и статуету која приказује богињу Деметру како на раменима држи кћерку Персефону, потврдили су да је храмовни комплекс посвећен старогрчкој богињи плодности и земљорадње. По митовима, кад јој је бог подземног света киднаповао кћерку Деметра се повукла у мали град Елеусин на 22 километра од Атине и заклела се да ниједан изданак неће нићи из земље док јој Персефона не буде враћена. Кћерка је враћена и Деметра је дозволила земљи да процвета. Елеусинске мистерије су настале у 15. веку пре наше ере и симболизовале су повратак Персефоне, наставља казивање Николај Сударев:

Елеусинске мистерије су својеврсна пропусница у рај подземног света. Пре њих су Грци загробни живот доживљавали као тужно скитање у мрачном Аиду. А мистерије су им омогућавале да доспеју у елизијум – својеврстан рај за преминуле Грке, у којем се душе вечно веселе, плешу и тако даље. Због тога је требало да буде обављено посвећење.

Необичност храмовног комплекса у Таману састоји се још и у томе што се налази на територији уникалног некропоља који спада у предгрчки период. Тада је Таманско полуострво насељавало мало познато варварско племе Синда.

О самим обредима се мало зна. Научници до данас споре о томе како су се одвијали, јер процедура је држана у најстрожој тајни: учесници су се заклињали да је неће одати, јер им је за то претила смрт, а случајни сведоци су немилосрдно убијани. Многи историчари су уверени – за време мистерија учесници су били под утицајем психотропних средстава, између осталог кикеона – специјалног ликера од јечма и нане, који изазивају изузетно дубоко мистичко стање.
 
Natrag
Top