Portugal

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Portugal - lepa luka domovina fada

Portugal - lepa luka domovina fada

Net.hr




Jedna od najstarijih država u Evropi i nekadašnja velesila šarolika je zemlja koja će vas šarmirati svojim prirodnim lepotama i bogatstvom, raznolikošću kultura i gurmanskih specijaliteta.

Portus Cale (lijepa luka) nalazi se na zapadu Europe. Na istoku i sjeveru graniči sa Španjolskom, a na zapadu i jugu izlazi na Atlantski ocean.

Kroz dugu i burnu povijest ovu malu državu osvajali su i prisvajali Rimljani, Germani, Mauri, Napoleon te Španjolci, koji su Portugalom vladali punih 60 godina.

Upravo ta nasilna povijest otvorit će vam svijet raznolike arhitekture, gurmanskih specijaliteta te kulturnih i vjerskih običaja.

Zemlja je podijeljena na sedam pokrajina, u kojima možete uživati u najrazličitijim ukusnim jelima i vinima.

Cijene koje su upola niže nego kod nas privući će vas da uživate u ribi, školjkama, ovčjim i kozjim sirevima, te nezaobilaznim slasticama, poput Pastel de Nata.

Iako svi znamo za izvanredni i slavni porto, u mnogim portugalskim regijama rade se izvrsna crna i bijela vina, te pjenušavi rose. Može se reći da su laganija od naših, ali su pitka i ukusna.

Pripremite se na ugostiteljsku neljubaznost jer će vam malo koji konobar uputiti osmijeh i pokoju riječ dok se lijeno dovlači do vašeg stola (čast iznimkama). No u mnogim zabačenim uličicama, u tavernama, jest ćete više nego fino, i to za male novce.

Ne propustite poslušati fado, mješavinu tuge, boli, nostalgije, sreće i ljubavi, koji je uz porto, pločice te pluto najpoznatije obilježje zemlje.

Ako želite čuti izvorni, nekomercijalni zvuk, potražite ga upravo u malim tavernama.

f9f31eb399e2cb0a981c16c0d6f845a8.jpg
Porto - Ribatejo
Prevladava oceanska klima, najviše temperature u srpnju dosežu do 28 stupnjeva, uz jak vjetar. No na jugu zemlje ćete naići na toplu i ugodnu sredozemnu klimu.

Glavni grad Lisabon mnoge će oduševiti širokim, dugim cestama, avenijama, mnoštvom muzeja, trgovina i restorana, a noćni izlasci su nezaobilazni prilikom posjeta gradu.

Smještaj ćete naći vrlo lako, od odličnih hostela do privatnog smještaja, i to vas neće puno koštati.

c3f9d3067a08bf8226033ea934adcb94.jpg
Lagos, plaža
Portugalci su bili veliki pomorci i istraživači: Fernando Magellan, koji je oplovio svijet, Bartolomeo Diaz, koji je dospio do Rta dobre nade i istočnog kraja Afrike, Vasco da Gama, prvi je pomorskim putem stigao do Indije, Pedro Álvares Cabral, otkrio je Brazil, Henrik Pomorac i dr...

Dva puta u povijesti Portugal je proglašavao nezavisnost, u 11. i 16. stoljeću. Bogatu velesilu dodatno su oslabile borbe za cjelovitost i slobodu zemlje, te građanski rat između apsolutista i liberala, veliki potres koji je razorio doslovno pola zemlje te 40-godišnja diktatura Antonija Salazara, koji je zbačen Karanfilskom revolucijom 1976., kada je uspostavljena demokracija.

Posjetite prelijepe pješčane plaže u Algarveu, Sinesu, Lagosu, iako će se samo najhrabriji okupati u ledenom moru. Upoznajte Faro, učite povijest u Evori, uđite u studenski grad Coimbru, ljuljajte se u prekrasnom šarenom Portu i... istražujte Portugal, putovanje koje vrijedi doživjeti.



 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Lisabon: Strast, fado i raskoš boja

Femina.hr



Lisabon je odeven u ljubičaste cvetove jakarande, razigran od veselih uličnih povorki koje su takmiče u plesu, a miris srdela na gradelama širi se vazduhom

Alfama
Kada prvi puta dođete u Lisabon, pomiješaju vam se doživljaji modernog velegrada sa šarmom uskih ulica u staroj maurskoj četvrti Alfami i boemskoj četvrti Bairro Alto. Obilazeći Alfamu nikako ne propustite posjet romaničko-gotičkoj katedrali Se Patriarcal iz 1150. godine. Uživajte u prekrasnim fasadama zgrada odjevenih u azolejos, ukrasne pocakljene pločice, koje su ujedno i zaštitni znak Lisabona. Proći ćete i pored rodne kuće Sv. Ante Padovanskog, koji je ovdje proveo djetinjstvo, a posljednje mjesece života proživio je u Padovi, po kojoj je dobio i ime. No, Lisabonci se ponose „svojim" svecem, a njemu u čast nazvali su i vjenčanja u kolovozu, koja se održavaju pod pokroviteljstvom Gradske skupštine. Svakako obiđite i neobično pročelje kuće Casa dos Bicos, izgrađene 1523. godine, prepoznatljive po brušenom kamenu čiji šiljci vire iz nje. No, osim zgrada, uskih ulica i prekrasnih vidika, u Alfami ćete uživati i u njezinoj potpuno opuštenoj atmosferi. Neopterećeni stereotipima, stanovnici tog dijela grada pozvat će vas na čašu domaćeg vina, sjedeći pred pragom svojih skromnih kuća. Obiđite i kasnorenesansnu crkvu Igreja de Sao Vicente de Fora, a kada se umorite, sjednite na zidić vidikovca na utvrdi Sao Jorge, na visini od oko 110 m, a koju je kralj Alfonso Henriques, po uzoru na maorske utvrde, 1147. godine prilagodio potrebama portugalskih kraljeva.

Bairro Alto ili Gornji grad
Bilo ljeto ili zima, iz mnogobrojnih restorana ove boemske četvrti odzvanjaju nostalgične pjesme pjevača Fada. Uz pasteis de bacalhau (tradicionalno jelo od bakalara) i čašu odličnog portugalskog vina uživat ćete u pjesmi pjevača svih generacija. Jer Fado nije samo pjesma, Fado je u Lisabonu i stil života. U ovom dijelu grada nalazi se i drugi zaštitni znak Lisabona: Elevador de Santa Justa, gradska uspinjača koja spaja donji grad (Baixa) s gornjim gradom. Poznata je po tome što ju je projektirao poznati francuski arhitekt Eiffel, tvorac pariškog Eiffelovog tornja. Popijte jutarnju kavu i sok od svježe naranče na vidikovcu uspinjače, s kojeg se pruža panoramski pogled na cijeli grad. U ovom dijelu grada poznata je i crkva Sao Roque s kapelom Sv. Ivana Krstitelja.


645c31159d30fffa91167f5912b1c6dc.jpg


Baixa ili Donji grad
Ovaj dio grada izgrađen je prema pravokutnom obrascu nakon katastrofalnog potresa 1755. godine, a njime dominiraju veliki trgovi kao što su Praca dos Restauradores, Praca da Figuera, Praca do Comercio, s južne strane, Praca de Dom Pedro IV poznata i kao Rossio sa zgradom Nacionalnog kazališta i istoimenim obližnjim kolodvorom, a tu se smjestio i poslovni dio grada. To je i četvrt u kojoj su se smjestili reprezentativni butici. Odatle Avenidom Liberdade možete prošetati sve do Trga Marques Pombal, razgledavajući pritom izloge mnogobrojnih dizajnerskih trgovina.

Belem
Betlehemska kula ili Torre de Belem, izgrađena u prepoznatljivom manuelskom stilu (1515.-1521.), nalazi se na popisu svjetske kulturne baštine UNESCO-a, a kada joj se približite nećete biti sigurni je li „postavljena" na pravo mjesto. Naime, kako je rijeka Tejo nakon potresa 1755. promijenila tok, kula kao da je pomaknuta sa svoga mjesta. U blizini se nalazi i Samostan Sv. Jeronima iz 16. stoljeća, izgrađen također u manuelskom stilu, kao i Spomenik otkrića (Padrao dos Descobrimentos) iz 1960. godine. Ispred spomenika možete vidjeti put otkrića i osvajanja novih teritorija kojim su se kroz povijest kretali poznati portugalski istraživači i osvajači. U Belemu možete probati i tradicionalne kremaste kolače s cimetom, čiji se recept brižljivo prenosi s generacije na generaciju. Ako ste pak ljubitelj parkova, nikako ne zaboravite posjetiti Tropski vrt (Jardim do Ultramar) koji je ujedno i arboretum, s drvećem iz cijeloga svijeta i obiljem vode u jezercima koja presijecaju park. U blizini je i Muzej kočija, u kojem se mogu razgledati sve vrste tih prijevoznih sredstava, od davnina do onih novijeg datuma, koje su otišle u „mirovinu" tek prije kojeg desetljeća.


1f6596a8a63a14f00e7fa0b402959739.jpg


Novo lice nakon Expo-a
Lisabon je, nakon održavanja velike svjetske izložbe 1998. godine, dobio novu vizuru i nove sadržaje. Izgrađena je nova postaja lisabonskog metroa, Oriente, u futurističkom stilu, okružena neobičnim građevinama koje okružuju Park Nacija. Tu je još jedna lisabonska atrakcija: Oceanarij. U jednom od najvećih svjetskih oceanarija, možete satima uživati u podmorju 4 različita ekosustava (Atlanskog oceana, Pacifika, Indijskog oceana i Antartika).
Ispred Oceanarija pruža se otvoreni pogled na 17 kilometara dug most Vasco da Gama, koji je ujedno i najduži most u Europi.




 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Lisabon - najzapadnija očaravajuća prestonica Evrope

Lisabon - najzapadnija očaravajuća prestonica Evrope

Večernje novosti 16.03.2010 10:55



Kao retko koja evropska prestonica, Lisabon ima ono nešto, posebno i osobeno, pa je ovaj prelepi grad zaista dostojan epiteta - najzapadnija prestonica Evrope.

Ponekad se ima utisak da je grad pomalo uspavan, ali on je, svakako, uzbudljiv, šaren, zanimljiv i veseo. Bez obzira na to da li se turista vozi liftom u kuli "Vasko de Gama", koja je izgrađena za EXPO 1998. godine, ili kitnjastim liftom Santa žusta iz 1898. godine, osećaj je čaroban.
Iako je preko reke Težo okrenuta ka Atlantskom okeanu, prestonica Lisabona živi potpuno mediteranskim načinom života. A taj ritam turisti će najbolje osetiti kada se ukrcaju u poznati žuti tramvaj sa brojem 28 i prokrstare njegovom trasom.
Portugalci vole snene, opuštene barove, sa što mirnijom atmosferom, koji dobro pristaju uz melanholične i tužne fado pesme. Fado je fatum, pesma o sudbini koja je donela smrt, gubitak, ljubomoru, tragediju. Pevači su obučeni u crno, a ženama, koje dok pevaju prebacuju težinu s noge na nogu, modrocrna kosa leluja se kao rese. Najpoznatiji fado-bar je "Pareirinja" koji vodi atraktivna Argentina Santos. Ona je najlepše godine svoje mladosti ostavila u mračnim barovima Alfame. Kada Argentina oko vrata stavi crni šal, koji nosi kao sentimentalnu uspomenu na "zloglasnu" pevačicu Marinu Severu, i zapeva zatvorenih očiju, u baru svi spuste čaše i zaćute. Inače, u Portugalu svi vole da piju laka vina i vode teške razgovore. "Fado je umor jake duše", smatrao je Fernando Pesoa, jedan od najpoznatijih portugalskih pisaca, inače osnivač portugalskog modernizma i stvaralac koji je duboko uticao na jezik tako da “čak ni lisabonske sobarice više ne govore isto kao njihove babe i dede”. Zvuci tog žestokog fada, i muzika i vokali, njegova tuga, saudad, najprirodnije se čuju i osećaju upravo u misterioznim barovima Alfame, koja miriše na bakalar, cimet, buđ i vanilu.
Ovaj skromni deo Lisabona, nezaobilazno mesto koji će vam ostati zauvek u sećanju, dopadao se i Maorima iz kalifata Omajada. Teško je poverovati da je taj skromni kvart nekada bio najpoželjniji kvart Lisabona. U srednjem veku imućniji stanovnici počeli su da napuštaju ove hladne ulice, prepuštajući ih ribarima, gusarima i trgovcima. Posle velikog zemljotresa 1755. godine ostalo je malo maorskih kuća, ali je kvart zadržao osobine kasabe. Zgrade su zbijene jedna pored druge, iz krivudavih sokaka stepenicama se ulazi u kuće, a veš se suši na konopcu zategnutom sa jedne na drugu stranu ulice.
Nad Alfamom nalazi se impozantni Kastelo de Sao Horhe, poput krune na istočnom brdu Lisabona. Danas je tu popularna promenada sa spektakularnim pogledom. Na zapadu Alfame nalaze se dve kule katedrale Se, koja je izgrađena na temeljima džamije. Katedralu je, takođe, teško oštetio zemljotres 1755. godine. Tog jutra, 1. novembra, prvi udar je zaljuljao zgrade, uljanice su pale i počeo je požar. Bežeći od drugog udara, stanovnici su se čamcima otisnuli ka sredini reke Težo. Treći tektonski udar pokrenuo je talas koji je progutao nesrećnike. Udar, od kojeg je stradalo 40.000 stanovnika Lisabona, osetio se i u Upsali. Karmelićanska crkva do danas je u ruinama, da podseća na nesreću, a azuležo pločice na fasadi crkve Santa Lusija prikazuju kako je grad izgledao dok markiz Pombal nije doneo sudbonosnu odluku - da Alfamu ostavi ribarima, mornarima, prostitutkama, lopovima, imigrantima iz afričkih kolonija i kockarima. U Alfamu danas svi rado dolaze nedeljom zbog Pijace lopova (Feira da Ladra) i ukusnih ribljih specijaliteta, ali da bi se kockali odlaze u obližnji Estoril, gde se nalazi najveći evropski kazino u kojem je Jan Fleming upoznao Džemsa Bonda.
Pomenuti markiz Pombal geometrijski je isekao ulice Lisabona i počeo da gradi neoklasične zgrade. I to je Lisabon i danas. Na mestu srušenog dvorca danas je Trg trgovine, u centru spomenik vladaru Žaou Prvom, a u kraljevski žutim i republikanski roze zgradama sada je državna administracija. Sa desne strane trga nalazi se "Kafe Martinjo de Arkada", gde je Pesoa imao svoj sto, i u

kojem se od 1782. godine služe odlični kolači. Od trijumfalne kapije, ispod koje ordiniraju dileri iz bivših kolonija, počinje ulica Augusta i za mnoge najlepši deo grada, Bajša. Paralelne ulice sa zgradama jednake visine i istih fasada od plavih azuležo pločica, nose nazive prema radnjama koje su tu bile: zlatna (rua do ouoro), srebrna (rua do prata), samardžija (correeitos), obućara (sapateritos) i tako dalje.
U Bajši se i danas nalaze banke i poslovne zgrade, a turisti se tu najradije šetaju, uz obavezan obilazak filigranskog lifta Santa žusta, delo Ajfelovog učenika, sa kojeg se, uz čašu vina, pruža divan pogled. Na trgu Rosio znamenita je kraljevska poslastičarnica "Pastelaria Suica" i kafe "Nikola" u kojem su godinama, u gustom dimu cigareta, razgovarali portugalski intelektualci, pripremajući "Karanfil revoluciju", aprila 1974. godine.
Čado je aristokratski deo grada gde su od 1900. godine dolazili umetnici, jer su im prijali mermer, sjaj, luksuz, bogate knjižare i otmeni restorani. U produžetku je Bairo Alto, otmeni deo građanskog Lisabona u kojem kao da je stalo vreme. Ovde noću dolaze svi koji vole alternativna mesta, ali tu su i barokne crkve, Parlament, vinarije u kojima se može probati po 300 vina, videti Muzej ekscentričnih marioneta i Nacionalna umetnička kolekcija koja je, u osnovi, pripadala markizu Pombalu. U Lisabonu se može videti mnogo toga, pa čak i originalna statua Hrista, čija je kopija u Riju mnogo popularnija. Statua se nalazi na suprotnoj strani reke Težo, a podignuta je na insistiranje portugalskog diktatora Salazara, lično, koji je vladao od 1932. do 1968 godine.
Belem, monumentalni deo Lisabona, dobio je naziv po kapeli Madona iz Vitlejema u kojoj su u molitvi proveli noć Vasko de Gama i mornari, pre nego što su se otisnuli prema Indiji. Belem je za mnoge turiste "lice Lisabona", jer svi prepoznaju mramorni čipkasti Toranj, pored kojeg su prolazile karavele koje su trgovale svilom, začinima, dragim kamenjem, zlatom, porcelanom... Toranj je čudna mešavina renesansnih lođa, gotskih kapela, krstaških puškarnica, venecijanskih prozora, a nekada je bio ostrvo okruženo ljutim talasima reke Težo.
Blizu je i beli Spomenik otkrićima u obliku karavele, koji je, takođe, podigao Salazar u čast pola milenijuma od smrti princa Henrika moreplovca koji je promenio istoriju celog sveta. Svet se tada upravljao prema raspoloženju portugalskih kraljeva koji su zahvaljujući ekspanziji u Zlatnom veku, a naročito posle pronalaska zlata u Brazilu, uglavnom razmišljali o umetnosti. Kralj Manual Prvi pokazao je čitavom svetu moć portugalskog dvora, a pod njegovom slavnom vladavinom podignute su najlepše građevine, a stvoren je i čisto portugalski stil – manuelin - mešavina gotike, renesanse, klasičnog stila, mavarske dekoracije i fantazije koju je isprovocirao ulazak u kitnjaste dvorove istočnjačkih mandarina.

MEKA ZA ARISTOKRATE
Nedaleko od Lisabona nalaze se Kaškaiš i Estoril, danas ljupko letovalište, a u Drugom svetskom ratu Meka za špijune, odbeglo plemstvo, propale glumice, mešetare i udavače. Ovde su stizali svi izbegli iz ratom zahvaćene Evrope i odavde su bežali prema Africi, latinskoj i severnoj Americi. Iznad glavne pošte nalazi se muzej u kojem se mogu videti lični predmeti izbeglica-aristokrata koji su ovde proveli rat, a, između ostalog, može se videti i mnogo toga što je pripadalo srpskom plemstvu.

KOLEKCIJE
Najvažnija umetnička kolekcija Portugala nalazi se u Muzeju Kalista Gulbenkijana, koju je jermenski petrolejski magnat počeo da prikuplja od 14. godine, a većinu umetnina kupio je 1930. godine iz Ermitaža. Ovaj Jermenin, sa nadimkom "gospodin pet odsto", u vreme Drugog svetskog rata preselio se u neutralni Portugal i posle smrti sve ostavio Lisabonu. Od novca iz njegove fondacije izgrađena je opservatorija, odakle se mogu posmatrati kretanja u Sunčevom sistemu, ali i zvezda Vitlejem, ili na portugalskom - Belem.

VINA
Sva vina u Portugalu su odlična, prave se od 40 vrsta grožđa i piju kao aperitiv. Najbolji porto je iz godine smrti pesnika Fernanda Pesoe, 1935. godine, a posebno zadovoljstvo u ispijanju vina i uživanju u njegovom ukusu jeste kada se pije iz keramičkih čaša u nekom od fado barova u Alfami.

FADO
Kao i bluz, i fado je izraz tuge i bola. U bukvalnom prevodu značu - sudbina. Pesme pevaju o saudade, svemu što je izgubljeno ili se nikada nije ni imalo, a sve je povezano sa snažnim emocijama. Fado pesme uvek se pevaju u zabačenim kafanama uskih ulica, i tako je već 150 godina. Pevaju muškarac ili žena, a uvek ih prati gitara i viola (akustična španska gitara).
Maria Severa, koja je živela sredinom 19. veka, bila je prvi veliki fadista. Njoj je posvećen i prvi zvučni portugalski film iz 1931. godine. Za popularnost fada ne zna se ko je više učinio, da li njen skandalozni život ili prerana smrt, ali je posle toga uticaj fada na poeme, novele, drame i svakodnevni život postao ogroman.

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Lisabon, luka sirena na sedam brda

11. oktobar 2010.

Lisabon, luka sirena na sedam brda


Nekoliko dana boravka u Lisabonu, skoro tromilionskom gradu u najširem području, odnosno sa 600.000 stanovnika u samom gradu, nije dovoljno da se otkrije sva lepota jedne od najstarijih evropskih metropola.

Autorka: Zorica Ostojić-Joksović
Izvor: Večernje novosti


9665996214cb34d2d88430806632835_extreme.jpg


Photo: Koshelyev / Wikimedia Commons


Za ovaj grad istoričari kažu da su ga osnovali još drevni Feničani, koji su mu nadenuli ime Olispio, odnosno Luka sirena. Od 13. veka on je zvanično prestonica Portugalije sa današnjim imenom - Lisabon. Zato je i teško za kratko vreme sve videti i doživeti u gradu prebogate istorije, u kojem čak i svaki kamičak po kome se na kaldrmi gazi, ima svoju priču. Uteha je da i ono što posetilac uspe da vidi i doživi za tako kratko vreme, ostaje trajno urezano u sećanjima.

a, odakle početi, kada na svakom koraku ulazite u istoriju bogate prošlosti uspona Portugalije, koja je ostavila trajan pečat na civilizaciju planete. Možda, za početak, na tvrđavu Svetog Đorđa, staru osam i po vekova, sa koje se pruža veličanstven pogled na ceo grad, koji, poput Rima i Istanbula, leži na sedam brda.

Pažnju zaokupljaju i stare gradske četvrti, od kojih su pojedine samo nekim čudom preživele razorni zemljotres u 18. veku. Ostala je netaknuta i tvrđava Sveti Đorđe, a gotovo sve drugo moralo je da se gradi iz temelja, kao da grada tu nikada nije ni bilo. Hroničari su ostavili zapis da je te 1755. godine Lisabon imao oko 250 hiljada stanovnika, od kojih je zemljotres tada preživelo tek nešto više od šezdesetak hiljada, a 85% građevina tada je bilo porušeno.

Zemljotres se dogodio 1. novembra, na dan Svih svetih, kada je većina stanovnika Lisabona bila na misi u crkvama. Zapisano je da je jutro bilo lepo i vedro, i da ništa nije slutilo na potonju tragediju. A onda je snažan potres sravnio sa zemljom više od 20 crkava, bolnice, palate... Od potresa, popadale su sveće u crkvama i buknuo je požar koji je nemilosrdno sve proždirao.

Reka Težo, koja je oduvek davala poseban šmek Lisabonu, pretvorila se tog jutra u čudovište. Prvo se skroz povukla, a onda vratila kao talas visok 20 metara, prodrla duboko na obalu i pri povratku sve povukla za sobom. To je bio prvi viđeni cunami koji, vraćajući se u Atlantik, u koji se reka Težo uliva, nije mogao da se smiri sve do obale Kariba i Amerike, gde je takođe ostavio pustoš.

Kada se posle svega oblak dima i prašine slegao, prizor je bio zastrašujući, jer je 75 odsto grada - nestalo! Lisabon je bio prinuđen da započne novu epohu gradnje, vodeći ovog puta računa o čvrstini građevina, koje će odoleti i najvećim zemljotresima.

Zahvaljujući tadašnjem premijeru, Markizu de Pombalu, koji je bio veliki reformator i vizionar, grad je počeo pažljivo da se obnavlja. On je ponovo izgradio grad, kao primer reda i harmonije. Lisabon danas ima široke i dugačke avenije, upravo zahvaljujući ovom čoveku. Tada su ga kritikovali zbog “preširokih” ulica, a on je odgovarao: “Jednoga dana, bićete mi zahvalni!”

I bio je u pravu. Široke saobraćajnice, sa po više traka u jednom pravcu, omogućavaju neometan saobraćaj u bilo kom smeru. Trg slobode, na kome stoji impresivan spomenik Markizu de Pombalu, predstavlja srce grada, odakle se račvaju svi pravci i dešavaju svi važni događaji. Samo ponekad, na Trgu slobode, umesto živog saobraćaja, masovno se sjate ljudi da protestuju ako nečim nisu zadovoljni.

Ali, to je stvarno samo povremeno, jer izgleda da njihova vlada i nije tako loša, i da ume da brine o običnim ljudima. Neko će reći, otkud mi to znamo? Pa, na osnovu toga što Portugalija spada u red siromašnijih zemalja Evropske unije, sa prosečnih 450 evra po glavi stanovnika. Sa toliko novca, stanovništvo nije u stanju da sebi priušti sve egzistencijalne stvari. U tom smislu, vlada je propisima omogućila svim svojim građanima da imaju kvalitetno i pristupačno školstvo, zdravstvo, da mogu da plaćaju komunalije i sve druge potrepštine neophodne u životu običnog čoveka.

Portugalci su otvoreni, srdačni, komunikativni i spremni da vam pomognu i kada pomoć direktno ne tražite. Strance lako prepoznaju i kada ne govore, jer su daleko viši u odnosu na njih, a i svetlije puti. U našem slučaju, to su pokazali u metrou koji se zrakasto širi na sve strane ove metropole. Natpisi su na portugalskom, što nam je otežavalo snalaženje. Inače, metroi su fascinantni, na po nekoliko nivoa, do kojih se stiže pokretnim strmim stepenicama i besprekorno čist. Karte za prevoz su dostupne svima, pa primera radi, povratna karta s kraja na kraj grada uz dva presedanja, košta 1,25 evra.

U Portugaliji nema pušenja na javnim mestima, u restoranima, hotelima... Tačnije, gotovo nigde. U prvom momentu to zaista izgleda tako. Ali, kada se naviknete na okruženje, postajete svesni da gotovo svi puše. Mladi, pred svojim klubovima, zaposleni pred poslovnim zgradama, a u retkim restoranima i kafeima gde se to može, gotovo da nema osobe bez cigarete. Svaka druga ili treća osoba, koju sretnete na ulici, drži upaljenu cigaretu. I naravno, trotoari su puni opušaka, diskretno sakriveni u kockicama fine koloritne kaldrme napravljene od fasada porušenih kuća u katastrofalnom zemljotresu.

-Živopisne kuće iz tog vremena danas se mogu još videti u kvartu Alfama, najstarijoj četvrti Lisabona, u kojoj vlada atmosfera mavarske epohe ranog srednjeg veka.

U jednom od sličnih kvartova, Bairo Alto, rođena je fado muzika, istovremeno nostalgična i protestna, koja peva o sudbinama ljudi. Pre dva veka ova karakteristična lisabonska pesma odjekivala je hrapavošću po kaldrmi njegovih ulica, zajedno sa noćnim damama i boemima. Danas se ova muzika, koja predstavlja mešavinu muzike afričkih robova, mornara i arapskih ritmova, sluša u brojnim fado klubovima, smeštenim u kvartovima koji vas vraćaju u neko drugo, davno prohujalo vreme. Uz dobro portugalsko vino i bakalar, sve postaje još upečatljivije. u stvari, bez fada, vina i kolača, priča o Lisabonu i nije do kraja potpuna.

Šetnja rekom Težo, doživljaj je sam za sebe. Dokovi Alkantra, koji su nekada služili kao magacini, danas su pretvoreni u veliku marinu sa brojnim noćnim klubovima i restoranima, koji su zadržali autentičnost nekadašnjih vremena. Tu prosečno dobro vino, “porto”, košta 10 evra, taljatela sa lososom 8,5 evra, dobar stejk 12,5 evra, a start taksija, koji vas vozi - 2,5 evra.

Pravi doživljaj je i šetnja Monsantom, najvećim parkom u Evropi. Petnaest minuta vožnje od centra grada, putnika namernika dovodi u pravi zeleni raj. Park Monsanto prostire se na 10 kvadratnih kilometara, a kolika je to površina možda najbolje govori podatak o tome da ceo grad Lisabon, sa 53 opštine, leži na 84,4 kilometara kvadratnih. Zbog obilja najrazličitijeg rastinja, park Monsanto s pravom nosi i ime - ekološki. Žitelji Lisabona dobro znaju njegovu važnost i u njemu uživaju i ljubomorno ga čuvaju. Ovde mnoštvo sveta provodi slobodne trenutke, čitave porodice dolaze na piknik i da se druže, dok zaljubljenici u sport džogiraju ili se bave nekim drugim rekreativnim sportom.

Kružeći zavojitim šinama s brda na brdo, pored tvrđave, kroz stari grad i druge delove, svakog časa, pred oči iskrsava tramvaj broj 28, koji je sinonim Lisabona. Ovaj restaurirani tramvaj specifičnog izgleda i komfora, vraća vas na početak 20. veka, kada je izašao na ulice ovog grada, a vozeći se njime doživljaj grada je apsolutno neponovljiv.

"PASTEIS DE BELEM"


Najstarija poslastičarnica “Pasteis de Belem”, otvorena je još 1841. godine. Voćne i kremaste kolače sa posebnim ukusom i mirisom, koji ostaju zauvek upamćeni, ova poslastičarnica pravi po sopstvenoj recepturi do današnjeg dana. Iako istih slatkiša ima po celoj Portugaliji, ove je zbog kombinacije sastojaka šećera, krema i voća - nemoguće kopirati.

VASKO DE GAMA


Manastir Žeronimo predstavlja jedno od najmonumentalnijih dela arhitekture iz doba manuelizma. Građevinu dugačku 315 metara, ukrašenu užadima i drugim pomorskim motivima, početkom 16. veka počeo je da gradi u slavu Portugalije Manuel Prvi. Pod njenim svodovima, sahranjen je i Manuel Prvi i veliki moreplovac Vasko de Gama.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Lisabon prestonica fado zvuka

Lisabon prestonica fado zvuka


V. W. Litera | 12. 12. 2010. - 00:02h | Blic online



Lisabon je najzapadnija evropska prestonica, a karakteristična je, između ostalog, po tome što je smeštena na sedam brda, od kojih svako na svom vrhu ima tvrđavu, crkvu ili makar vidikovac. A sa svakog od sedam brda pogled puca na šarene fasade jednog od najstarijih i najšarmantnijih svetskih gradova.

99121_lisabon4_f.jpg


Preuređeno staro pristanište - centar noćnog života za mlade


Međutim, ko zaista želi da detaljno upozna ovu luku, mora biti u izvrsnoj kondiciji, inače će dušu ispustiti dok obiđe uske i krivudave ulice, jer svaka od njih može biti priča za sebe.

Tvrđava Svetog Đorđa smeštena je na istoimenom bregu, najvišem među sedam u Lisabonu, i bila je rezidencija portugalskih kraljeva do kraja 15. veka. Unutar tvrđave, koja je tokom leta domaćin mnogobrojnim festivalima, možete šetati po zidinama, kulama i vrtovima, ili uživati u panoramskom pogledu na najstarije delove grada. Krenete li pešice u četvrt Alfama, stići ćete u kraj u kojem je nastao fado - melanholična i nostalgična muzika, koja peva o sudbini, moru, samoći, žudnji, ljubavi, sećanju na bolja vremena, o sreći... Alfama je arapskog porekla i u prošlosti je bio rezidencijalan kvart mavarske visoke klase. Posle velikog zemljotresa 1755, koji je uništio skoro 90 odsto grada, bio je dovoljno dobar samo za radničku klasu i ribare. Danas je Alfama načičkana restorančićima i pravo je mesto za degustaciju lokalnih kulinarskih specijaliteta. Tako za 5-10 evra možete dobiti gotovo jelo u kojem dominira bakalar, krompir i neizostavno maslinovo ulje, a ako ne želite ribu, tu su jela od svinjetine, ovčetine ili govedine sa kojima, po pravilu, ide i jaje. Spustite li se do obale reke Težo,


99120_lisabon3_hf.jpg


koja je u stvari samo deo zaliva Atlantskog okeana, možete posetiti i Muzej fada, svetilište posvećeno ovom simbolu Portugala.


A šta je, zapravo, simbol Lisabona? Oko toga se spore i sami stanovnici ovog grada. Za jedne je to toranj Belem, kula od belog kamena podignuta u 16. veku, koja je bila poslednja stvar koju su portugalski moreplovci u prošlosti videli u rodnoj zemlji pošto bi se otisnuli u osvajanje prekookeanskih kolonija. Za druge je to lift Santa Žusta, 32 metra visoka gradska uspinjača u samom centru koju je projektovao Raul Mesnijer Ponsard, sledbenik Gistava Ajfela, čuvenog po tornju u Parizu.


Mnogi tvrde kako je najbolji način da upoznate lisabonski način života - tramvaj broj 28. Za većinu gostiju dvadesetosmica je nezaobilazan pomoćnik u obilasku turističkih znamenitosti grada. Za 1,4 evra iz starinskih tramvaja, koji lenjo putuju po istrošenoj kružnoj trasi, kao i decenijama unazad, videćete kako se putnici dovikuju sa posetiocima lokalnih kafana i uživati u brdovitim ulicama, kojima je teško proći peške - jer trotoara skoro da nema. Ali, ko uđe u dvadesetosmicu mora unapred znati za rizik - koliko god su su tramvaji na liniji 28 popularni kod turista, toliko su omiljeni i kod lokalnih džeparoša. Inače, Lisabonci su izuzetno ljubazni i opušteni ljudi pa, recimo, možete računati da će vam vozač, ako ga ljubazno zamolite, stati i van stanice ako vam tako odgovara. U Lisabonu svakako treba videti i mostove na reci Težo - imenjak Vaska da Game dugačak je čak 17 kilometara, a drugi, “25 april”, visok je 70 metara, čime je zaslužio titulu najvišeg visećeg mosta u Evropi. Pređete li preko njega stići ćete do velikog kipa Isusa Hrista, replike čuvene skulpture iznad Rio de Žaneira.

99119_lisabon2_f.jpg


Alfama, kvart u kojem je nastao fado


Sve koji posle celodnevne gore-dole šetnje ne padnu u krevet mrtvi umorni, čekaju noćni izazovi. Barovi, restorani i klubovi, nagurani jedan do drugog u uskim uličicama kvarta Bario Alta, svoja vrata otvaraju mahom starijoj klijenteli, dok su mlađoj publici namenjeni stari dokovi i lučka skladišta, za potrebe Svetske izložbe EXPO 98, preuređeni u moderne restorane, barove i noćne klubove. U svakom slučaju, Lisabon nikog nikad nije ostavio ravnod*ušnim.

Prenoćište od 15 do 500 evra
Što se smeštaja tiče, kvalitetnih hotela i hostela ima na pretek u gotovo svakom kvartu. Raspon cena za prenoćište je od 15 evra u hostelima do 400-500, čak i više evra u prestižnim hotelima sa pet zvezdica. U Lisabonu, koji ima najblažu zimu od svih glavnih gradova u Evropi (prosečna dnevna temperatura zimi viša od 15 stepeni), zvanično živi 565.000 ljudi, ali sa okolnim mestima tu je dom našla gotovo trećina Portugalaca - njih 2,8 miliona.


- Automobilom: Za put od Beograda do Lisabona automobilom treba da izdvojite oko 450 evra (prema sajtu viamichelin.com), od čega 150 za putarine, a oko 300 za gorivo. Za put dug 3.163 kilometra biće potrebno da provedete nešto manje od 30 sati za volanom i da se provezete kroz Hrvatsku, Sloveniju, Italiju, Francusku i Španiju.
- Avionom: Cena povratne avionske karte Beograd-Lisabon varira od 200 do 350-400 evra, zavisno od kompanije i doba godine. Od aerodroma do centra grada najbolje je da uzmete taksi - cena je 7-10 evra, ali ako ne opomenete taksistu da uključi taksimetar, vožnja vas može koštati i duplo skuplje.
- Agencijska ponuda: Cene sa avionskim prevozom i četiri noćenja su od 325 do 545 evra.
- Vremenska zona: - 1 sat u odnosu na Srbiju
- Valuta: evro
- Jezik: Portugalski, malo ko ne govori engleski
- Upozorenje: Čuvajte se džeparoša.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kad putuješ za notama stigneš u Lisabon

Kad putuješ za notama stigneš u Lisabon

Četvrt Murarija u srcu Lisabona, lavirint uskih ulica, popločanih trgova i senovitih zgrada između kojih su razvuceni konopci za sušenje veša, danas je poznatija kao stecište narkomana i prostitutki nego kao turistička destinacija.

v255595p0.jpg

Ali ovaj kvart Lisabona, koji je i jedan od najstarijih, je i kolevka portugalske melanholične muzike - fada - koji je rođen u 19. veku. I upravo je to ona istorija koju lokalno stanovništvo želi da uvrsti u turističku ponudu grada.

Da bi to uradili, grupa građana "Renovirajte Murariju" osmislila je program besplatnih "pevajućih" tura na kojima fado umetnici pokazuju ovaj kvart koji su i vlasti Lisabona zaboravile i u kome sada rame uz rame žive Portugalci, Indusi, Pakistanci, Afrikanci i Kinezi.

"Cilj ove inicijative je da oživi kraj, da podstakne ljude da ga posete - kako Portugalce tako i turiste", kaže predsednica grupe Ineš Andrade.

Dva veka stari muzički žanr poslednjih desetak godina uživa u eksploziji novih "fadista". Fado, što znači sudbina ili usud, otelotvorenje je nostalgije koja je oblikovala portugalskog iskustvo još iz doba čuvenih pomoraca koji su od 15. do 17. veka pronalazili nove zemlje i rute i tako ovu malu evropsku zemlju učinili kolonijalnom silom.

Fado je otelotvorenje "saudade", melanholije ili čežnje, za onima koji su rasuti po kolonijama koje su se prostirale na tri kontinenta ili nastradalima na moru. Jednočasovna tura organizuje se svakog vikenda do kraja septembra.

Dobrovoljci se sreću sa posetiocima u maloj beloj kapeli sa crnim krstom - Nosa Senjora da Saude i potom ih sprovode kroz kvart nazvan po Mavrima koji su se tu naselili pre devet vekova.

"Vekovima je ovaj kvart bio nepravedno zaboravljen", kaže jedan od vodiča, 54-godišnji Nunjo Franko. "Fado je ovde rođen, iz tradicionalnih afričkih pesama. Ubrzo je postao muzika mornara i radničke klase". On pokazuje na kameni spomenik u obliku gitare koji je podignut da bi podsetio sve da smo "u kolevci fada", a potom na malu kuću na kraju jedne od uskih uličica gde je Severa, prva velika fado pevačica, rođena 1820.. Na obližnjem trgu koji nosi njeno ime, turisti uživaju u "fado bici" dvoje fadista.

Tura se završava fadom koji je učinila poznatim legendarna Amalija Rodrigeš, kojem se priključuju i lokalni stanovnici sa prozora.

"Ovo je veoma originalan način da otkrijete neki kvart", kaže italijanski turista Paskal Rubino.
Među turiste uvukla se i žena koja godinama živi u kvartu. "Živim ovde više od 50 godina i naučila sam sad toliko toga!"

Lisabonska skupština podržala je program u pokušaju da promoviše fado koji je Unesko prošle godine stavio na listu nematerijalnog kulturnog nasleđa.

"Naš cilj je da oni koji žive ovde ponovo otkriju svoj ponos, da privučemo nove ljude i pomognemo ekonomiji kvarta", rekao je gradonačelnik Lisabona Antonio Kosta koji je prošle godine svoju kancelariju preselio u još jednu zanemarenu gradsku oblast, baš u blizini Murarije.

"Mislimo da fado može tome da doprinese".

(Tanjug)



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Portugal, “kulerski raj“ na kraju Evrope

Portugal, “kulerski raj“ na kraju Evrope

Ne možete upoznati Portugal dok u sumrak, slučajno, privučeni zvukom štimovanja gitare, ne zabasate u neugledni lokal negde u lisabonskom kvartu Alfama.

1.jpg
Lisabon, to nisu samo ljudi i zgrade, to je emocija

I saznate da su mu vlasnici iseljenici iz nekadašnje portugalske kolonije Zelenortskih ostrva, i gledate kako jedan od njih gubi strpljenje dok komšiji, “domaćem“ Portugalcu, koji je u svojih pedeset i kusur odlučio da prosvira gitaru, objašnjava akorde “Kuće izlazećeg sunca“. I sa olakšanjem gledate kako ga, kada mu prekipi, kao pokunjenog prvačića pošalje kući, a on zasvira, onako, za svoju dušu.

I ne možete shvatiti fado dok ne vidite gazdaricu kafane kako izlazi iz kuhinje sa dopola očišćenom ribom u jednoj i nožem u drugoj ruci i počinje da peva nezemaljskim glasom. I šta god da zapeva - to je fado, jer fado i nije muzički žanr već emocija. Emocija koju Portugalci nazivaju “sodad“ i tvrde da je tu reč nemoguće prevesti na druge jezike. A ne znaju da baš u srpskom (i bošnjačkom i svim ostalim istim a različitim jezicima) postoji ta ista reč - sevdah.

LISABON


Alfama je srce Lisabona, najstariji i jedan od retkih kvartova koji nisu uništeni u velikom zemljotresu 1775. posle koga je, sa zemljom sravnjeni grad, podignut od temelja. To je Lisabon sa razglednica, uske ulice i sokaci i stari drveni tramvaji za koje se “nakače“ klinci na biciklima da bi lakše savladali uspon. Vođeni bedekerima turisti se obično ukrcaju na čuvenu “dvadesetosmicu“, pa im je doživljaj nalik na vožnju beogradskom Takovskom ulicom u jutarnjem špicu. Oni iskusniji znaju da je mnogo bolje voziti se “dvanaesticom“ koja takođe ide kroz živopisnu Alfamu ali daleko manje “opterećena“ turistima.

2.jpg
Panorama Lisabona pod poslednjim zracima sunca

Lisabon, ipak, nije samo Alfama. Lisabon je i Bajro Alto koji bedekeri opisuju kao “boemsku četvrt“, a u stvari je moderan kvart sa mnoštvom klubova i kafića u kojima je moguće popiti pivo za evro. Tu je, naravno, i nekoliko fado klubova u kojima se za cenu malo skuplje večere može uživati u nastupima fado pevača namenjenih da turistima pomalo izveštačeno dočaraju lisabonsku “starogradsku“ muziku. Lisabon su i mnogobrojni trgovi koje noću zaposednu dileri hašiša i marihuane (ne brinite - nisu agresivni i neće vam sipati drogu u piće). Lisabon je i Belem u kojem se nalazi čuvena poslastičarnica “Antiga konfeitarija de Belem“ u kojoj se uz neviđenu gužvu jedu savršeni kolači poznati kao “paseteis de Belem“. I Lisabon je, možda više od svega, reka Težo, toliko velika i snažna da vam se često čini da ste na moru.

PORTO


Potpuno drugu, a opet sličnu priču, od portugalske prestonice “priča“ trista kilometara severniji Porto. Manji, tradicionalniji, sa manje turista i više magije, Porto je za mnoge baš ono što su očekivali od Portugalije.

3.jpg
Magični Porto

Već prvi pogled na svuda načičkane crkve sa keramičkim pločicama (azuležosima) na fasadi, galebove koji neprestano nadleću grad, i ulice u kojima je svaka kuća obležena sa najmanje tri broja (jer su nekada imale tri ulaza) ostavlja goste zbunjenim pred Evropom drugačijom od one na koju smo navikli.

U Portu se možda najbolje vidi ofucani i prašinom prekriveni sjaj nekada najbogatije evropske države koja je otvorila eru velikih geografskih otkrića ali i osvajanja, kolonijalizma i “uvoza“ robova iz Afrike.

IVICA EVROPE


Četrdesetak kilometara od Lisabona nalazi se najzapadnija tačka Evrope. Sa litice mesta poznatog kao Kabo da Roka pruža se nestvaran pogled na beskrajan okean i snažne talase koji se besno razbijaju o stene.

4.jpg
Kabo de Roka - potpuni i definitivni kraj Evrope na zapadu - ako nastavite na istu stranu sveta, samo pređete veliku vodu i stižite u Ameriku

U blizini se nalazi i Sintra, gde je jedan od portugalskih kraljeva za svoju ženu sagradio rezidenciju poput zamkova iz Diznijevih bajki. Na istoj turi trebalo bi obići i Kaškaiš, odmaralište u blizini portugalske prestonice, kao i Estoril, banju u kojoj su se tokom Drugog svetskog rata okupljali izbegli vladari, špijuni i avanturisti. Navodno, baš tu je Jan Fleming upoznao Duška Popova, koji ga je inspirisao da stvori Džejmsa Bonda.

Izvor: Večernje novosti




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Lisabon, grad fado muzike i romantike

Lisabon, grad fado muzike i romantike

Lisabon leži na brežuljcima koji okružuju ušće reke Težo u Atlantski okean. Glavni grad Portugalije, središte politike i kulture, ima oko tri miliona stanovnika. Uplatite danas ovo neverovatno putovanje, i ostvarite popust od 60 evra.

1.jpg

Strme ulice Lisabona najbolje je obilaziti pešice, pored toga što postoji dobar sistem javnog prevoza. Ukoliko se pak odlučite za tramvaj, metro ili žičaru raspitajte se za studentski popust na kartu. Jedna od najvećih atrakcija Lisabona jeste distrikt Alfama, gde ćete se osećati kao da ste se vratili u srednji vek dok budete lutali lavirintom od uličica. Iznad njega se uzdiže Castelo de Sao Jorge.

2.jpg

Ukoliko želite da vidite najreprezentativniji primerak tzv. manuelinske arhitekture (dobila naziv po kralju Manuelu I), svratite do distrikta Belem gde je smeštena Mosteiro dos Jeronimos, prelepa građevina ukrašena ornamentima. Ako se zateknete u Belemu prve nedelje u mesecu, pazarite neki interesantan suvenir na pijaci gde svoje stvari izlažu oni koji se bave starim zanatima.

3.jpg

Na obalama reke Taho je smešten najveći Okeanarijum u Evropi, a kada poželite da predahnete, idealan je kvart Alcantara načičkan malim restoranima i barovima.

Muzej dizajna nudi interesantnu kolekciju, a u tzv. Museu Calouste Gulbenkian nalaze se slike Renoara, Monea i Rembranta zajedno sa eksponatima iz antičkog perioda.

4.jpg

Izvor: Super odmor




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ovo je hotel s 45.000 knjiga

Ako savršen odmor zamišljate kao čitanje knjiga, onda bi ovaj portugalski hotel trebalo da se nađe na vašoj listi destinacija iz snova.

25a3fpf.jpg

Ovaj hotel je san svakog bibliofila

Hotel “Literari men" u Obidosu dom je 45.000 knjiga, od kojih svaka stoji na raspolaganju gostima. One se nalaze svuda u hotelu - u spavaćim sobama, barovima, restoranima i prostorijama za relaksaciju.

Hotel je otvoren prošlog oktobra, a cilj vlasnika je da do 2017. sakupi 100.000 knjiga.

Knjige obuhvataju najraziličitije žanrove - od istorije i poezije, do kulinarstva i fikcije, što znači da će svako moći da pronađe nešto za sebe.

Jedini problem koji bi ljubitelji knjiga mogli da imaju je to što verovatno neće hteti da se odvoje od hotela i odu u obilazak ovog simpatičnog mesta.

Obidos je srednjovekovno selo, staro više od 700 godina. Nalazi se 50 kilometara severno od Lisabona, u regiji Centro. Svi njegovi meštani vole da čitaju, a dokaz za to je Crkva Svetog Santjaga iz 13. veka, ispunjena knjigama, koja danas nosi naziv “Grande Livrarija de Santjago”.

Prošle godine u decembru Unesko je proglasio Obidos za “Grad književnosti“.

(Vestionline/B92)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
REPORTAŽA, LISABON: Grad bez štikli, minića i silikona, u kome Beograđani odmore oči, a Bosanci dobiju šansu

image-b4d6637e2603a099f9db01039a28312b088e4bfa150a2cd250076932f3c69e76-v-710x399.jpg

Toplina i osmesi. U Lisabonu poželite da budete bolji nego što jeste

Zaboravite miniće, dekoltee, drečave boje, a kad spazite takvog nekog, sa 90% verovatnoćom možete da se kladite da je – stranac! Šminka je za ovdašnje cure suvišan detalj, a ako se negde i sretnete sa iscrtanim očima i usnama, onda je to diskretno i zatajno.

“Fado” i “obrigado” su prve dve reči koje naučite na portugalskom. I fakat, ovde u Lisabonu nekako sve stane u muziku i osmehe. Ne one španske, napadne i predvidive, već prave portugalske, isprva suzdržane, blage, ko ptica na grani dok ne prhne put visina.

Grad iz koga je Vasko de Gama 1497. zaplovio u nadi da će otkriti novi Put za Indiju danas otkrivaju turisti, kojih ima iz svih krajeva kugle zemaljske, od fanatičnih Japanaca naoružanim kartama i fotoaparatima, preko britanskih “bear drinkersa” & “hell raisersa” između 20-40 leta, koji ovde dolaze na ludi vikend-provod, pa do američkih penzosa sa štapovima i kačketima, koji se kreću u grupama ko marinci i ne skreću mnogo sa nacrtane staze.

Zamislite Beograd da je ceo crno-beo, od Vidikovca pa sve tamo do Mirijeva, pokriven sitnim kockama u te dve boje “grobarske”, kombinovane u više mozaika i šara – svaki deo grada ima svoju, prepoznatljivu. E, to vam je, rođaci, Lisabon. Ili Lišboa, kako ga speluju domoroci.

Grad u kome je umrla estetska hirurgija

20160521_154851-e1465300152521-356x633.jpg


Dok hodate tim kockama, koje se u talasima, sa sedam brda na kojima leži grad, slivaju prema reci Težo u podnožju, nema zapinjanja i psovanja, jer one imaju dušu za svačiju nogu, stopala se prosto lepe za njih, i vi plovite u susret…hm, videćete čemu.

Da li zbog tog arhitektonskog detalja ili nečeg trećeg, tek žene u Lisabonu ne nose štikle. Bar ja ne videh takvu. Lake ko antilope, skakuću u espadrilama ili nekim baletankama domaće i kineske proizvodnje, a stajling zaokružuju letnjim haljinama i lanenim pantalonama, koje ne otkrivaju ništa, a govore svašta.

Kad se već dotakoh mode…ono što ćete primetiti još na aerodromu jeste da je prestonica manje od dve države na Pirinejskom poluostrvu operisana od robnih marki i napadnih odevnih kombinacija. Mislim, ima toga u radnjama, ali ne i na ulici. Zaboravite miniće, dekoltee, drečave boje, a kad spazite takvog nekog, sa 90% verovatnoćom možete da se kladite da je – stranac! Šminka je za ovdašnje cure bezmalo suvišan detalj, a ako se negde i sretnete sa nacrtanim očima i usnama, onda je to diskretno i zatajno.

I ne samo to, ovde nećete videti nijedno čudo estetske hirurgije, bar ne javno, na izvolte. Ni traga silikonskim sisama, usnama od kolagena, nada! Ukratko, odmor za oči.

Da se razumemo, balkanski sam bizgov kao i muški deo Vas koji ovo čitate, daleko od toga da mi smeta kad vidim žensko sa svim onim čime ga Bog obdari, ali moram priznati da mi je ova portugalska promena veoma prijala. Nije sve u mesu, ima nešto i u pakovanju.

Srbima s ljubavlju i saučešćem

20160519_212010-e1465300117421-356x633.jpg


Gostoprimstvo je, znamo svi, srpski specijalitet,ali ovi nas Južnjaci opasno ugrožavaju. U Lisabonu Vam se, recimo, može zdesiti da zalutate na strmom stepeništu, onom koje iz Alfame vodi ka zidinama Kastela Sveti Horhe (ovaj njihov ne ubija aždahu) i završite na – svadbenoj žurci! Portugalci nemaju instituciju “momačke” i “devojačke” večeri, već nedelju dana pred svadbu naprave parti negde na otvorenom, dođu gosti sa mladine i mladoženjine strane (ja se provukao kao konobarov intimus), peva se i pleše, jedu se masline i sardele, piju crno vino i muškatel (vinski liker nalik našem bermetu). Fiesta!

Marija, koja je završila arhitekturu, obraća mi se kao da izjavljuje saučešće, brižno i milo. U Beogradu je bila 2000.godine, dok je još vidao rane od bombardovanja, pa joj je ta slika i dalje u glavi. Kad je pitam šta je najveća sreća portugalska, ko iz topa će:

–Zato što nismo imali rat! Salazar je bio diktator, narod ovde je živeo bedno, decenijama, ali nije ginuo, Portugal je ostao neutralan u Drugom svetskom ratu. I to je najbolja stvar po kojoj ćemo pamtiti diktaturu. Salazar jeste bio fašista, ali nije bio lud, i hvala mu na tome. Verovatno smo zato bili i ostali tako opušteni. Ali Vi u Srbiji ste preživeli strašne stvari, ja sam bila pa znam, ali ljudi ovde to ne mogu da shvate, sažaljeva ona i dalje dok ja pokušavam da objasnim kako se može ginuti i u miru.

Fado, seta kao takva

20160519_225825-e1465300130463-710x1262.jpg


“Od danas biću pažljiviji,
da živim svaki momenat
u svakom ćošku
Jer jedino se vidim
u tvom zadovoljstvu
Jer gorčinu i čežnju
razume onaj ko je živi
Al život za mene je večan,
dok osećaj za tobom ne zamre…”

Fado, ah, fado. Kako ga opisati? To vam je, npr, kao kad patite što Vas je devojka ostavila, pa kada Vam se ona konačno vrati u naručje a Vi je lepo sednete za sto pa joj ispovedite kako je teško i zajebano bilo bez nje. Znači, imate sve, i jare i pare, ali opet ste nekako u daunu, jerbo…takav je život. Zvuči komplikovano?! Oke, onda nađite Marizu na youtube, kupite neko portugalsko vino i – ožeži!

Kako se spušta noć tako se bulumenta turista polako spušta niz strme ulice Alfame (sećate li se grupe “Madre deuš” i Vendersovog filma “Lisabonska priča”?), prestoničkog kvarta u kome se nalaze najpoznatiji fado klubovi. U malim drvenim stolicama mesta je malo, a guzica uvek u višku. Preko veze upadamo u najbolji, “Clube de Fado”, čiji je vlasnik čuveni portugalski fadista, gitarista, koji vodi krčmu i ujedno zabavlja goste.

20160525_171611-253x450.jpg


Kad muzika krene, utihne klepet escajga, čak i gladni Nemci za stolom prekoputa ostavljaju brancina da se ladi, a mesto zuba rastu im uši. Drogirao sam se svojevremeno nekim izlizanim diskom Amalije Rodrigez, portugalske nacionalne heroine, slušao Terezu Salgeiroš i nešto manje Marizu, ali osećaj kada to čujete uživo je nešto sasvim drugačije. Treba na to navići, i stomak i uho. Prvi šok od visokih dramatičnih tonova vremenom prolazi, a vi ostajete zapitani da li je i ova setna i melanholična muzika nastala pod utiskom vladavine istog onog Salazara, kod koga se, istina, nije ginulo, ali se umiralo na činove, po notnim partiturama.

Kad smo se malo dozvali sebi i istreznili, više pijani od fada nego slatkog vina, stigao je i račun. Fado za 3 osobe=30 evra. Nema šta, Portugalci znaju da cene svoje vrednosti. Skidam kapu, rispekt!

El-ema, bonda, hašiša, kokaina…!
Lisabon je grad u kome marihuana miriše na svakom ćošku, a na ulicama više ljudi prodaje drogu nego suvenire. Nakon što je vlada dekriminilizovala korišćenje svih opijata za lične potrebe, grad je oborio stopu kriminala, a turizam je procvetao.

dsc_0396.jpg

Iz Lisabona sa ljubavlju

I tako, dok šetkate ulicama Bairo Alta, dileri, koji nepogrešivo nišane strance u noći, zuje za vama, kao ono nekad ciganke u podzemnom na Zelenjaku, samo što umesto “bonda, gospodžo, el-ema…” šapatom odjekuje: “marihuana, haššišš, kokainnn…!” Ako ste rasta sledbenik, ili prosto volite da se opustite na taj način, nemate nijedan razlog da to ne uradite. Najgore što može da Vam se desi jeste da Vam umesto trave uvale neke začine, mleveni korijander ili mirođiju. Ali, imate noseve, pa snifajte…

Ono što Lisabon odvaja od svih drugih evropskih gradova koje sam okadio je taj neki neobični “happy hour”, iliti siesta, koja ne pada u vreme ručka(kao kod Španaca) već počinje tu negde oko 17h, po isteku radnog vremena. Tada mladi i oni koje se tako osećaju, na povratku kujći svraćaju do lokalnih kafića ili još češće, običnih dragstora, pazare omiljeni im napitak i onako s nogu cirkaju, glasno pričaju i smeju se.

Ovaj običaj ima i svoju reprizu, negde oko tri ujutro, u već pomenutoj četvrti Bairo Alto. I niko, baš niko, ne sedi unutra, svi čekićaju na vazduhu, koji se guši u isparenjima alkohola i kanabisa.

Najgori bakalar i najbolji lik
“Bakalau o braz” – zapamtite to ime. I nikad ga ne naručujte, da Vas guja ne ujede. U Lisabonu bakalara spremaju na milion načina, a ovo je definitivno najgori koji sam probao. Usoljena dimljena riba u fronclama pomešana sa jajima, lukom i krompirom, takođe ufronclanim, kad se malčice oladi, dobija ukus zagorele kajgane sa lukom. Ako preferirate ribu, tražite da vam je spreme celu ili u komadu, sa mešavinom začina, ili u nekoj njihovoj varijanti brodeta, ovo gorespomenuto je neka varijanta sirotinjskog jela koje treba izbegavati.

Ali, život je takav, negde uzima, a negde daje. Da ne bi tog rđavog bakalara, ja ne bih sreo Žozea, pozamašnog vlasnika prčvarnice na ćošku, negde u lavirintu uskih uličica Chiada. Bivši gastarbajter vratio se iz Nemačke u rodni kraj, sa nešto ušteđevine otvorio lokal, i – uživa!

dsc_0359-674x450.jpg


– Mogao sam još da ostanem tamo, bio sam popularan kod devojaka (hvata se za stomak i smeška)imao sam dobar posao, platu, ali šta će mi to… I Ronaldo ima više para, ali ja se nikad ne bih menjao s njim. Jedan je život, a ovo je moj grad, rođen sam tu, u kući iza ćoška, i hoću ovde da umrem, kao da čujem Neleta Karajlića dok peva “Fikretu”.

Kad već načeh ovu priču oko klope, da ne ostanem na glavnom jelu, već da završim sa dezertom. A tu ni slučajno nemojte da preskočite pastel de nata. Pecivo punjeno smesom od vanile, zapečeno u rerni, posuto šećerom u prahu i cimetom je nezaobilazan specijalitet. Prave ih u celom Lisabonu, ali se na par mesta može naći onaj zaista vrhunski. Naravno, važno je da ih jedete dok su sveži, topli, ne vrući.

Bosanske glave u lisabonskom loncu
Lišboa je grad koji Vas prosto tera da činite dobra dela, budete bolji nego što jeste, okajete neke grehe davno počinjene. I da usput ispadnete glupi u društvu, poput mene, koji sam pokušao da jednom slepom čoveku koji je sedeo na klupi kraj mene skinem sa ranca etiketu, veoma nalik onoj koju Vam zalepe pri čekiranju na aerodromu, ne kapirajući da je na ovoj njegova adresa i telefon (?!?) Eto, i to se dešava kad se bosanska glava upari na lisabonskom suncu.

12321467_10153275288377584_8051643603270031688_n-300x450.jpg


Da bosanski, malo pomereni mozgovi, ipak dobro prolaze u Portugalu svedoči i slučaj Ljubomira Stanišića, izbeglice iz Sarajeva, koji je postao prva zvezda lokalne gastronomske scene, a na večeru u njegovom restoranu “100 Maneiras”(ima ih ukupno četiri) čeka se i rezerviše po 15 dana unapred. Ali, nije svako Ljubomir.

Ako ste baš fensi i imate para, možete iznajmiti dvosed kabriolet na električni pogon, pa prozujati gradom ne derući đonove. Ako mene pitate, noge su ipak nezamenjivo prevozno sredstvo kad je razgledanje Lisabona u pitanju, jer ukoče kad im se oće, komanduju im oči, a ne semafori… A može da Vam se desi da tako nabasate i na Francuskinju iz Normandije koja ne zna slovo engleskog i kojoj treba vodič. Razumete me, uvek je bolje biti na svojim nogama, pogotovo ovde.

Na dokovima Vaska de Game
Malo dalje od grada, na okeanu, leži Keškeiš, nekada malo ribarsko selo, a sada lisabonsko Dedinje na moru. Prepune plaže na kojima svoje mesto pod suncem traže crna, bela, braon tela, tiskaju se mahom u plićaku, jer zbog atlantske struje nije preporučljivo plivati daleko, na pučinu. Restorani, od onih turističkih “give&go” pa do luksuznih, smeštenih u vilama odakle pogled puca na beskraj plavetni. Isti onaj koji je dole, iz pristaništa, durbinom gledao Vasko de Gama, onog jutra kada je sa lađama krenuo u nadi da će baš on pronaći put do Indije, u vreme kada su kopneni putevi zbog arapskih bandi postali neizdrživi i neisplativi za evropske trgovce.

dsc_0462.jpg

Na dokovima Keškeiša, sa ribarima i mrežama

Baš na tom doku, na kojem su mornari istovarali prve tovare bibera i cimeta, prozborih po koju za Žezusom (Isusom, po naški), lokalnim ribarom. Kaže mi, na skromnom engleskom, da je ribarenje u krizi, i da su mere EU neizdržive za one koji žive od mora.

– Kompaniz tuk evriting, ol mani, Žezus finiš!, jada se on, uz karakterističan rez palcem ispod grla. Kapiram, zemljače, nisi jedini koji se tako oseća.

U daljini se pruža pogled na preko 17 kilometara dugačak most koga su krstili imenom slavnog moreplovca, a koji izdaleka stvara iluziju kako u jednom trenutku uranja u vodu, pa se onda diže iz talasa i spaja dve obale, sekući ušće reke Težo u okean.

Zemlja koju je izgradila EU
Portugalci nisu bogata nacija, daleko su od toga (prosečna plata 900 evra, jedna od najnižih u EU), ali im je Bog dao more, sunce i perfektnu klimu, pa ćete retko čuti od njih da se žale i kukaju na svoj status. Oni su jedna od zemalja i naroda koji zaista mogu da kažu kako im je ulazak u Uniju dramatično popravio standard.

dsc_0280-674x450.jpg

Tone u more: Most “Vasko de Gama”, dugačak preko 17 km, ponos Portugala

Naime, do pristupanja Evropskoj ekonomskoj zajednici (tako se to zvalo 1986.godine, kada su dve susedne zemlje, Španija i Portugal, opterećene traumama fašističkih režima, ušle u društvo država koje se tada i moglo nazvati probranim) Portugal nije imao ni jedan kilometar autoputa, nacija je živela od primitivne zemljoradnje, ribolova i pomorstva, a veliki deo stanovništva je bio nepismen. Iz fondova EEZ finansirani se prvo infrastrukturni projekti, pa Portugalci dobijaju kilometre autoputeva, luke, stambene blokove, mostove…

Žizus iz Rija, triput veći ali lažnjak!
U ovom gradu se nalazi i replika onog Žizusa iz Rio de Ženeira, sa brda Korkovado, statueta triput veća od one brazilske, ali ipak – plagijat! Ako se ložite na te monumentalne fotke, kojima se posle kurčite na fejsbuk, vi izvolte, ali će vas put, razgledanje i povratak koštati izgubljenog dana, a nećete videti ništa što već niste na razglednicama. Dakle, ne preporučujem, naročito ako vam aranžman traje 4 dana, kao što je meni.

3-format10-e1465300098933-710x1262.jpg


Za Vas koji, poput moje malenkosti, volite Žozea Saramaga, na obali, baš tu ispod Alfame, smeštena je njegova kuća-muzej. Čuveni pisac, inače, nije rođeni Lisabončanin, ali ko kaže da ne može da se iskoristiti u svrhu obogaćivanja turističke ponude(?!)

Nuno je ugostitelj, a di-džejisanjem se bavi iz hobija. Dok elektronski zvuk odzvanja na krovu jednog noćnog kluba u četvrti Santos, Nuno obrće ploče, namešta sluške i šmeka preplanule curice koje se uvijaju ispred bine. Inače je partner našeg zemljaka Ljube i kaže mi da je puno slušao o Srbiji, o zlatiborskom siru i kajmaku, i da mora doći to da isproba. Dogovaramo jul kao termin. Baca kosku i nastavlja da rimuje semplove.

Eto, dođosmo do kraja. Smorih Vas sa Lisabonom, al ne žalim. A nećete ni vi, ako krenete mojim stopama. Svaki putnik na svom putu nađe nekakav Rt dobre nade, čkiljavi svetionik na uzburkanom moru, koji ga, kao što je našeg druga Vaska (de Gamu) onomad, osnaži i okuraži da krene dalje, da luta i traži, sve dok ne shvati da je svako putovanje zapravo krstarenje spostvenom dušom, u potrazi za nekakvim smislom.

Tako sam i ja ovaj put, sasvim slučajno i bez preporuka, pronašao Lisabon, prvi grad posle Njujorka u kome sam poželeo da skrasim kosti i u kome me nostalgija za Beogradom, bar mi se tako čini, ne bi toliko tresla. Obrigado, Lišboa, vidimo se soon!

20160521_131631-e1465300141670.jpg

dsc_0472.jpg

dsc_0429.jpg

dsc_0410.jpg

dsc_0400.jpg

dsc_0391.jpg

dsc_0372.jpg

dsc_0344.jpg

dsc_0318.jpg

dsc_0309.jpg

dsc_0297.jpg

dsc_0292.jpg

dsc_0261.jpg


(Ekspres.net)
 
Natrag
Top