Pojam i vrste državine

que te vayas con el viento, como siempre
LEGEND
Učlanjen(a)
30.07.2009
Poruka
5.276
Pojam i vrste državine


Državina je faktička vlast na stvari, nezavisno od toga da li se vrši na osnovu subjektivnog prava ili bez pravnog osnova i nezavisno od toga da li držalac veruje da je ovlašćen da vrši tu faktičku vlast. Faktička vlast na stvari ne podrazumeva stalni kontakt sa stvari, već prostorni odnos prema njoj i ona se ostvaruje kroz njegovo iskorišćavanje. Značajna je jer njeni određeni oblici mogu dovesti do svojine uz ispunjenje nekih uslova predviđenih zakonom.
Državina se deli na:
1) neposrednu i
2) posrednu.
Neposredna državina ima onaj ko neposredno (lično ili preko svog detentora) vrši faktičku vlast na stvari (npr. lopov koji drži i upotrebljava ukradenu stvar, vlasnik koji se služi svojom stvari, imalac ili uzurpator službenosti koji prelazi preko tuđeg zemljišta).
Posrednu državinu ima lice koje faktičku vlast na stvari vrši preko drugogo lica, kojem je po osnovu plodouživanja, ugovora o korišćenju stana, zakupa, čuvanja, posluge ili drugog pravnog posla, dalo stvar u neposrednu državinu. Posredna državina uvek pretpostavlja nečiju neposrednu državinu.
Od državine treba razlikovati detenciju. Detenciju (pritežanje, pridržništvo) ima lice koje po osnovu radnog ili sličnog odnosa ili u domaćinstvu vrši faktičku vlast na stvari za drugo lice i dužno je da postupa po njegovim upustvima (npr. kućna pomoćnica, kelner u tuđoj ugostiteljskoj radnji). Državinu ima lice po čijim je uputstvima detentor dužan da postupa.
Prema obimu, odn. čirini faktičke vlasti državina se deli na:
1) državinu stvari i
2) državinu prava.
Državina stvari (svojinska državina) je najšira faktička vlast na stvari, koja po obimu odgovara sadržini prava svojine. Držalac stvari (svojinski držalac) se ponaša kao vlasnik, bez obzira na to da li ima pravo svojine ili ne (npr. svojinski držalac je i lopov i nalazač koji je utajio nađenu stvar i onaj ko je kupio od lopova, a nije postao vlsnik).
Državina prava je uža, delimična faktička vlast na stvari, koja po obimu odgovara nekom drugom pravu čija je sadržina u neposrednoj vlasti na stvari (plodouživanju, stvarnoj službenosti, zakupu, posluzi).
Objekt državine je svaka stvar građanskopravnom smislu, bilo da je u prometu (npr. toplotna i električna energija, gas) bilo van njega (tzv. dobra mrtve ruke). Državina na jednoj stvari nužno se prostire na sve njene sastavne delove, kako potpuno inkorporisane, tako i nepotpuno inkorporisane.
Subjekt državine, tj. držalac može biti svako pravno i fizičko lice. Pravni subjekt može biti subjekt državine na onoj vrsti stvari na kojoj može imati pravo svojine ili neko drugo stvarno ili obligaciono pravo koje ga ovlašćuje na sržanje, odn. upotrebu stvari.
Držalac može biti i poslovno nesposobno lice, ali preko svog zakonskog zastupnika koji faktički faktičku vlast vrši u ime poslovno nesposobnog lica.
Isključiva državina postoji kad jedan subjekt vrši svu faktičku vlast na stvari ili na njenom realnom delu koji prestavlja samostalan državinski objekt (npr. deo parcele, stan u višestambenoj zgradi, garderoba lica).
Sudržavina postoji kad više lica vrši faktičku vlast na celoj stvari, odn. na delu stvari koji je samostalan državniski objekt (npr. stanu, sobi, zajednički delovi zgrade).

Sticanje, prenos i gubitak državine

*Sticanje državine
Državina se stiče uspostavljanjem te faktičke vlasti na stvari. To može biti:
1) neposredno ili
2) posredno.
Neposredno (izvorno) sticanje je uspostavljanje faktičke vlsti na stvari koja se uopšte ne nalazi u nečijoj državini (npr. zauzimanje napuštenih pokretnih stvari, ulovljena divljač, uhvaćena riba).
Posredno sticanje državine je zasnivanje faktičke vlasti na stvari koja se već nalazi u nečijoj državini.
*Prenos državine
Prenos državine vrši se predajom stvari (tradicijom) - pokretne stvari, predajom isprava (koje omogućavaju raspolaganje sa stvari – npr. predaja konosmana), predaja sredstava (koja omogućavaju faktičku vlast na stvari – npr. predaja ključeva automobila), izdvajanjem i obeležavanjem stvari.
Prema pravilu, u slučaju sukoba između savesnog imaoca isprave koji nema faktičku vlast na stvari i savesnog imaoca faktičke vlasti na stvari, u prednsoti je savesni imalac faktičke vlasti na stvari.
*Gubitak državine
Dršavina se gubi prestankom faktičke vlasti. Prestanak može biti:
1) apsolutan – prestala je svaka državina na toj stvari (zbog propasti stvari);
2) relativan – prestala je samo za dosadašnjeg držaoca (razni slučajevi prenosa državine).

Zakonita i nezakonita, savesna i nesavesna i prava i manljiva državina

*Zakonita i nezakonita državina
Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu, tj. na pravnom poslu koji je po objktivnom pravu podoban za sticanje one vrste prava čiju sadržinu držalac vrši. Zakonitu svojinsku državinu ima onaj ko je do državine došao nekim poslom podobnim za prenos svojine: kupoprodajom, poklonom, trampom, bez obzira da li je prethodnik imao zakonitu državinu ili ne (kupac uvek je zakoniti držalac i kad kupuje od lopova, bez obzira na to da li je znao i prema prilikama mogao znati da njegov prethodnik nema zakonitu državinu).
Nezakonita je ona državina koja se ne zasniva na punovažnom pravnom osnovu (npr. uzurpator, lopov i utajivač su nezakoniti držaoci, koa i onaj ko je do stvari došao na osnovu nevažećeg kupoprodajnog ugovora).
Državina može biti zakonita a nesavesna (kupac zna ili prema prilikama mora znati da je prodavac lopov). Državina može biti savesna a nezakonita (ugovor o kupovini je zaključen sa vlasnikom stvari ali je ništav, a kupac nije znao niti mogao znati).
*Savesna i nesavesna državina
Državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova. Pretpostavlja se da je državina savesna dok se ne dokaže suprotno.
Nesavesna državina postoji kad držalac stvari zna ili je mogao znati da stvar koju drži nije njegova.
*Prava i manljiva državina
Prava – stečena po zakonu.
Manljiva je državina stečena silom, prevarom ili zloupotrebom.
Državina može biti zakonita, a manljiva (da je silom stečena).


Državinske tužbe i sporovi

o Zaštita državine
Samozaštita (samopomoć) je pravo držaoca da sam, primenom izvesne sile, odbije smetnje svoje državine, odn. vrati državinu koja mu je oduzeta. Ona je dopuštena pod određenim uslovima:
1) da je smetnja, odn. oduzimanje državine, neovlašćeno;
2) ne sme se vršiti nanošenjem telesne povrede;
3) držalac je dužan da se uzdržava od postupaka koji prema okolnostima nisu opravdani; kod samopomoći sila se odbija srazmernom silom i da držalac odgovara za štetu prouzrokovanu prekoračenjem granica dozvoljene samopomoći.
Ako je stvar oduzeta može je povratiti u roku u kojem se može podići državinska tužba, tj. u roku od 30 dana od dana saznanja za oduzimanje i učinioca, a najkasnije u roku od godinu dana od dana oduzimanja.
*Državinske tužbe i državinski (posesorni) sporovi
Povreda državine može biti izvršena na dva načina:
1) oduzimanjem stvari, odn. državine i
2) smetanjem državine.
Oduzimovanje stvari (deposedovanje - koje je češće kod pokretnih stvari, ali je moguće i kod nepokretnosti) znači potpuno isključenje držaoca iz faktičke vlasti i zasnivanje faktičke vlasti novog držaoca (npr. krađa, useljenje u tuđi stan dok je vlasnik odn. držalac odsutan).
Smetanje državine (po pravilu nepokretnih ali to mogu biti i pokretne stvari) takođe može značiti potpuno onemogućavanje držaoca u vršenju faktičke vlasti, ali bez zasnivanja faktičke vlasti novog držaoca (npr. nekome bude onemogućen prolaz i pristup do nepokretnosti koja je u njegovoj državini). Smetanje se češće sastoji u sužavanju i otežavanju faktičke vlasti. Ona može imati oblik delimičnog deposedovanja (npr. neko istovari pesak u svom dvorištu i pri tome zauzme deo susednog dvorišta). Dovoljno je i samo psihološko uznemiravanje. Smetanje se može sastojati u preduzimanju povremenih radnji (npr. prelazu preko tuđe parcele) ili u jednom postupku kojim se zasniva trajno stanje povrede tuđe državine (npr. istovari se ugalj u susednom dvorištu i tu ostavi).
Tužba za zaštitu državine (za povraćaj stvari ili zbog smetanja) mora se podneti u roku od 30 dana od dana kad je tužilac saznao za oduzimanje, odn. smetanje državine i za lice koje je to učinilo, a najkasnije u roku od godinu dana od dana smetanja, odn. oduzimanja. Sud na oba roka pazi po službenoj dužnosti (prekluzivni rokovi).
Ako se smetanje sastoji u zasnivanju trajnog stanja (npr. sustanar promeni bravu od zajedničkog kupatila i trajno onemogući sustanaru upotrebu kupatila) – rok teče od početka zasnivanja ovakvog stanja, odn. od preduzimanja radnje kojom je zasnovano ovakvo stanje (produženo smetanje). Ako se smetanje vrši povremenim radnjama (kao kod prolaženja) – rok teče od dana kad je postalo jasno da će se smetanje nastaviti.
U državinskim sporovima se raspravljaju samo faktička pitanja. Raspravljanje o državinskoj tužbi ograničava se samo na pretresanje i dokazivanje činjenice poslednjeg stanja državine i nastalog smetanja, odn. oduzimanja, a isključeno je raspravljanje o pravu na družavinu, o pravnom osnovu, savesnosti ili nesavesnosti državine ili o zahtevu na naknadu štete (ako je podignuta tužba za povraćaj oduzete stvari, sud će se ograničiti na ispitivanje da li je tuženi zaista oduzeo stvar tužiocu i da li je pre toga tužilac imao mirnu državinu, a neće se ulaziti u to kako je tužilac došao do stvari, ni da li je tuženi vlasnik stvari ili se; kod tužbe zbog smetanja, sud će se ograničiti na ispitivanje da li postoji smetanje od strane tuženog i da li je tom smetanju prethodila mirna državina tužioca, a u raspravljanje ostalih pitanja neće ulaziti).
Neposredni držalac uživa zaštitu u odnosu na treća lica i u odnosu na posrednog držaoca (npr. plodouživalac može državinskom tužbom tužiti vlasnika koji mu je oduzeo stvar ili ga ometa u upotrebi stvari, odn. pribiranju plodova). Sudržalac uživa zaštitu u odnosu na treća lica, u slučaju oduzimanja i u slučaju smetanja sržavine.
Državinski sporovi se odlikuju sumarnošću, oni su kratki i brzi. Sudska odluka kojom se rešava državinski spor donosi se u obliku rešenja. Po okončanju državinskog spora stranke mogu voditi petitorni spor, u kojem će se raspravljati i pravna pitanja i pobednik u petitornom sporu može biti i onaj ko je izgubio državinski spor (npr. lice A – vlasnik, koji je prepoznao svoju izgubljenu stvar kod lica B i silom mu je oduzeo, podleći će u državinskom sporu, moraće da vrati stvar licu B, koji ju je nabavio od lica V; u petitornom sporu između istih lica, lice A će pobediti ako dokaže da je stvar izgubio, a da tuženi, lice B, nije postao vlasnik održajem ili po pravilu o sticanju svojine od nevlasnika).
Rešenjem kojim se usvaja tužbeni zahtev u državinskom sporu naređuje se uspostavljanje pređašnjeg stanja, odn. obustava smetanja i izriče zabrana daljeg smetanja pod pretnjom novčane kazne. To se ostvaruje predajom oduzete stvari tužiocu, odn. preduzimanjem radnji kojima se otklanja materijalno stanje kojima je vršeno smetanje državine. Ako ove radnje tuženi ne izvrši sam u roku koji mu je ostavljen za dobrovoljno izvršenje (paricioni rok), pristupiće se prinudnom oduzimanju stvari i njenoj predaji tužiocu, odn. radnja kojom se otklanja smetanje izvršiće se preko trećeg lica na teret tuženika. Kada je u pitanju radnja koju tuženi mora da izvrši lično, a on to ne učini, onda se naplaćuje novčana kazna koja mu je zaprećena u rešenju. Ako tuženi prekrši zabranu ponovnog smetanja, naplaćuje se novčana kazna koja mu je zaprećena i zapretiće mu se novom kaznom za slučaj da se smetanje ponovi. Tako da u slučaju ponovnog smetanja državine, ne podiže se nova tužba, nego se zahteva izvršenje ranije doneto rešenja, koliko god puta se smetanje ponovilo.
 
Natrag
Top