Plemenita taksi baka: Moj „fića“ je na usluzi svim žiteljima Titela

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Plemenita taksi baka: Moj „fića“ je na usluzi svim žiteljima Titela

Blic žena


Dobrinka Mitrović punih devet godina besplatno taksira na području opštine Titel, i to „fićom“ starim 33 godine. Pomaže starima, bolesnima, napuštenima, iznemoglima… Čuva mnoge, pa je komšije zovu još i Amajlija.

5765_dobrila-+VLD_8876_if.jpg


Dobrila ima 63 godine, ali sa velikim entuzijazmom pomaže svojim žiteljima


Dva ujutru je. U staroj, trošnoj kući zvoni telefon.
– Halo!
– Dobrila, izvinite što zovem u zlo doba, ali sinu mi nije dobro. Ima visoku temperaturu. Gori. Ne mogu nikako da ga ohladim. Je l’ možete da nas prevezete do lekara.
– Nemoj, dete, da se izvinjavaš. Odmah ustajem. Gde ste vi?
Žena od 63 leta izlazi iz kuće. Preko spavaćice ogrnula kaput. Brzo korača. Ulazi u belog „fiću“. Prekrsti se, izgovori nešto, pa poljubi ikonu svete Petke. Al’ „fića“ ne htede odmah da upali. Trokira, al’ eto ga, an-an-an… Rikverc, polukružno i odoše.
Da je posredi roman, verovatno bi događaj bio izmišljen ili smešten u neko drugo vreme. Zaboga, pa ko danas još poznaje takve ljude?!
E pa, Titeljani!
Oni žive s Dobrinkom Mitrović. Zovu je još Dobrila i Amajlija.


LEKARI JE ZOVU SANITET
Punih devet godina Dobrila besplatno taksira na području opštine Titel. I to s „fićom“ starim 33 godine. Pomaže svima – bolesnima, starima, sirotinji, iznemoglima… I nikada nikome belog dinara nije uzela. Svakoga dana vodi računa najmanje o dvadesetak ljudi. Ode do gazda Jove i Ane da im izmeri pritisak, Grozdi donosi lekove, overava ljudima knjižice, skuva onome ko ne može ili nema, i tako redom. Lekari iz lokalnog Doma zdravlja zovu je i Sanitet jer koliko li je samo puta pacijente dovezla. Članica je Crvenog krsta, pa s koleginicom Marinom u „fići“ vozi pomoć po okolnim selima.
A ni sama nema. Penzija joj je mala, al’ kad je primi, prvo benzin sipa.
– Uvek kupim pet litara. Nemam za više. Tri odmah sipam u rezervoar, a dva u kanistar, pa kad zafali, dospem – priča. – Oduvek sam bila sirotinja, a ne siromašna. Ovo drugo je onaj koji pameti nema, a ne novaca.
Rodom je iz Žitišta, a u Titel je došla sedamdesetih godina prošlog veka. Našla je tu posao, radila je kao trgovac, a kasnije se tu i udala. Za Vojislava! Nije bio mnogo lep čovek, kaže, al’ je zato bio veliki kavaljer.
– Strašno je bio uporan. Dolazio je kod mene u radnju, pa me danima molio da pođem za njega, čak je i njegov otac dolazio da me nagovara. Ali meni se nije sviđalo to što je bio ženjen i ćerku je imao – priča. – Na kraju sam ipak pala na šarm. Lepo smo živeli. Imamo ćerku Vojislavu (39). Poštovao me je, ne mogu reći. Al’ ostadoh bez njega rano, umro je pre šest godina.


5767_dobrila-+VLD_8783_if.jpg

Zahvalnica za plemenitu ženu i volonterku Crvenog krsta

NEKO DA „BINGO“, NEKO KAFU
Voja je bio vozač svih kategorija, dugo je vozio kamion. U selu ga pamte kao velikog čoveka. Baš pred smrt predloži Dobrili da se menjaju s jednim momkom iz komšiluka – da oni njemu daju njihovog „varburga“, a on njima da dâ „fiću“. Tako i bi.
– Odmah smo ga registrovali na moje ime. Voja je hteo po svaku cenu da tako bude. Rekao mi je: „Vozi samo kroz Titel i nemoj nikome da naplatiš. Svako će ti dati nešto“ – priča. – Poslušala sam ga. I bio je u pravu. Recimo, moja Grozda mi obavezno kupi „bingo“, neko mi dâ kafu, neko voće, burek, lozavaču, jaja… Sve je to dinar. Ali ja nisam nikada ništa tražila. Koliko puta mi ljudi na sedištu ostave novac, a ja ih jurim da im vratim.
Imala je od koga tu plemenitu dušu i da nasledi. Majka Leposava i otac Gaja istim životom su živeli.
– Mama je umela ljude dodirom da leči od bruha, al’ nikada nikome novac nije uzela. Isto tako i otac. Imali smo zaprežno vozilo, pa je često ljudima za džabe prevozio seno il’ šta treba. Živeli smo skromno, ali smo uvek bili tu za druge – priča. – I ništa nam nije falilo, imali smo kravu, ovce i nešto živine, pa nikada gladni nismo bili. Jedino što smo stalno nosili tuđu garderobu. Bilo nas je petoro dece, igrali smo se krpenim loptama, lutkama…


5766_dobrila-+VLD_8768_if.jpg

Marina Tot, takođe volonterka Crvenog krsta i Centra za socijalni rad, stalno putuje s Dobrilom


KOLA IMA, AL’ NEMA ZA REGISTRACIJU
Ostala je mlada udovica, ali nikada nije pomišljala da se ponovo uda.
– Ma ne pada mi na pamet, nije da nisam sposobna, nego neću da se privikavam na tuđeg čoveka. Šta da radim ako mi kaže: „Nemoj više da se baviš humanitarnim radom“. Pa ruke bi mi oduzeo.
A njen „fića“ pravo je čudo od tehnike. Nikada je na putu nije izdao, a s njom je prošao svašta.
– Pre nekol’ko godina jednom čoveku stade auto kod Vojvođanske banke. Vozio je „varburga“. Slučajno sam prolazila kad mi mahnu i upita: „Da li biste me odvukli do kuće“. Bi mi malo čudno, kako će „fića“ toliki auto da nosi. Al’ mi opet bi žao čoveka. Obećah da ću da probam. Stavismo sajlu, sedosmo svako u svoja kola, pa krenusmo polako glavnom ulicom. Svi su u nas gledali, a ja se mislim da li će moj fića da izdrži. Ali ni tada me nije izdao. Stigosmo pred kapiju.
Ali danas je „fića“ već dotrajao. Nekoliko puta su mu kočnice otkazivale, jedva pali, slab mu je i akumulator. Gotovo da više nije u voznom stanju. Morala je Dobrila nova kola da kupi. Doduše, zahvaljujući dobrim ljudima, pazarila je žutu „128“.
– Jedna dobra žena je čula za mene, pa mi posla novac. Taman toliko da isplatim auto. Hvala joj mnogo. Ali sad čekam da ga registrujem, i to košta, a ja novca nemam. Jedva čekam da opet moje ljude pomažem, ovako sam bolna.

 
Natrag
Top