Petar Kočić

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Petar Kočić

Petar Kočić (29. jun 1877, Banja Luka Osmansko carstvo — 27. avgust 1916, Beograd, Kraljevina Srbija) je bio srpski pesnik, pisac i političar. Rođen je u selu Stričići na Zmijanju, na planini Manjači kod Banje Luke, u današnjoj Republici Srpskoj.

w15wci.jpg


Biografija


Osnovnu školu je učio u manastiru Gomionica gde mu je otac, zakaluđerivši se kao udovac, bio iguman. Gimnaziju je počeo učiti u Sarajevu, ali je zbog srbovanja isteran iz trećeg razreda, te prešao u Beograd i tu završio gimnaziju. Filozofiju je učio u Beču. Godine 1904. je došao u Srbiju i kratko vreme bio nastavnik u Skoplju. Posle dve godine se preselio u Sarajevo, kao činovnik „Prosvete“, ali je ubrzo otpušten zbog učešća u radničkom štrajku i proteran u Banjaluku. Uoči aneksije Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske, Kočić pokreće list „Otadžbinu“ u Banjaluci i stvara svoju političku grupu koja je propovedala borbu protiv Austrije i naročito nepoštednu borbu protiv ostataka feudalnog ropstva. Kao nacionalni i socijalni revolucionar, Kočić je bio veoma omiljen u narodnim masama i kod napredne omladine, pa je izabran i za poslanika austro-ugarskog provincijskog Bosanskog sabora u Sarajevu. Videvši u njemu protivnika države, državni organi su ga često hapsili i krivično gonili. Uoči Prvog svetskog rata na njemu su primećeni znaci duševnog rastrojstva, te je doveden u Beograd na lečenje. Umro je u beogradskoj duševnoj bolnici za vreme okupacije. U Bosni, tada provinciji Austro-Ugarske, na Kočića se gledalo kao na jednog od najsmelijih podstrekača srpskog narodnog ponosa i propovednika društvene pravde.
Kočić je napisao tri zbirke pripovedaka, od kojih su i „S planine i ispod planine“ i „Jauci sa Zmijanja“ i dve političko-socijalne satire: Jazavac pred sudom (pozorišni komad) i Sudanija (dijalog).

Analiza

Kočić se oduševljava jednostavnošću srpskog narodnog jezika i narodnim životom. On postaje pesnik krajiških pejzaža i krajiškog života, slikar modrih planika i tamnih starih šuma, pesnik seoskog zdravlja, primitivne snage „kršnih devojaka i žestokih mladića“. Moćan dah prirode i krepkog, prirodnog i primitivnog života oseća se u svima njegovim pripovetkama. Kao i Stanković i Ćipiko, tako i on ljubav shvata kao vrhovni nagon, neodoljiv i koban ujedno.
Njegova je velika popularnost vezana za njegov borbeni srpski nacionalizam i veliku ljubav prema srpskom krajiškom kmetu. On je smeli i borbeni buntovnik ne samo protiv tuđinskog političkog podjarmljivanja već protiv svakog ekonomskog ropstva. Mestimično u svojim pripovetkama i naročito u političko-socijalnim satirama, on postaje propovednik slobode i društvene pravde, zaštitnik ubogog srpskog seljaka. U Davidu Štrpcu u „Jazavcu pred sudom“ snažno je i psihološki tačno uobličio tip lukavog i prituljenog srpskog bosanskog seljaka, koga vara i pljačka tuđinska vlast i domaći zelenaši. Ta dramatizovana satira doživela je trinaest izdanja i u doba posle aneksione krize bila najpopularniji spis srpske književnosti. „Sudanija“ je njegova poznija satira, iz doba sumraka njegova talenta, ali „Jazavac pred sudom“ nije samo politička satira lokalnog značaja, već ima dublji socijalni smer i prelazi granice vremena i prostora u kome je smeštena radnja priče. David Štrbac nije samo srpski bosanski krajiški seljak, već seljak uopšte, večno varan i večno iskorišćavan seljak koji je svestan svoga očajnog položaja i traži pravdu. Iako je on dat u komičnom okviru, on ipak izaziva duboko saučešće — suze kroz smeh. Takav humor mogao je dati samo pravi pesnik, samo onaj ko je duboko saosećao ca svojim junakom. I publika i književna kritika još su pod utiskom političkih aluzija na bivšu austro-ugarsku vladavinu, koje danas nemaju interesa. Zato je „Jazavca pred sudom“ teško danas shvatiti izvan predratnog okvira, sa širim i opštečovečanskijim smerom, koji on nesumnjivo sadrži.
Kao što je Borisav Stanković bio samonikli i rasni pesnik slovenskog Juga, kao Ćipiko Primorja, tako je Kočić bio pesnik krajiških planina i krepkog života svoga kraja.

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
JAZAVAC-PRED-SUDOM-PETAR-KOCIC_slika_O_353898.jpg



PETAR KOČIĆ



Petar Kočić pripada najznamenitijim književnicima iz Bosne. Rodio se godinu dana pre austrougarske okupacije tih krajeva, dakle 1877. godine, u selu Stričićima, u Bosanskoj krajini.

Ceo svoj život proveo je Kočić ili u uslovima okupacije ili aneksije Bosne i Hercegovine. Austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine, koje su dotle bile sastavni deo Turske, prethodio je niz bosanskih i hercegovačkih buna, koje su postavljale kao zahteve nacionalno oslobođenje i ukidanje kmetskog položaja seljaštva, jer je ono bilo još uvek u feudalnom odnosu prema agama i begovima. Na Berlinskom kongresu (1878) Austro-Ugarskoj je dato pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, s tim da reši njihova unutrašnja pitanja. Međutim, austrougarskom okupacijom (a ni kasnijom aneksijom) ne samo što ta pitanja nisu rešena nego je došlo još i do pogoršanja položaja seljaštva. Zadržani su feudalni odnosi, a još su došli i tereti koje je donosio sobom razvitak kapitalizma. Ni rešenje pitanja nacionalnog i političkog oslobođenja nije, razume se, bilo u interesu Austro-Ugarske, pa i od toga nije bilo ništa.

Iako sveštenički sin, Kočić je, u stvari, rastao i odrastao u seljačkoj sredini, iz nje poneo najdublje utiske i uticaje, osećanja i shvatanja, što se kasnije i te kako jasno izrazilo i u njegovom političkom i književnom radu. Kada se po ženinoj smrti zakaluđerio, živeo je njegov otac u manastiru Gomionici, gde je Petar Kočić učio osnovnu školu. Tu je i kao gimnazist provodio letnje raspuste i upoznao život i sredinu manastirsku, ali je isto tako bio u stalnom dodiru sa seoskom sredinom i seljacima. I kao što ćemo u više njegovih pripovedaka nalaziti likove inspirisane poznavanjem manastirske sredine (kao što su: Simeun Đak, iguman Sopronija i Partenija, slikani neposredno po živim likovima), isto tako ćemo, još više, u njima nalaziti likove inspirisane seoskom sredinom i njenim ličnostima iz Bosanske krajine i njegovog užeg zavičaja: Zmijanja (David Štrbac, Mijo, Vuk, Čočorika).

Posle završene osnovne škole Kočić je otišao u Sarajevo da uči gimnaziju, ali je tu nije završio, jer je bio isključen zbog jednog svog patriotskog istupanja i protesta protiv austro-ugarskih okupacionih vlasti. Tada je prešao u Beograd, gde je, teško živeći i sirotujući, završio gimnaziju; tu je počeo da piše pesme. Posle završene gimnazije studirao je slavistiku u Beču. Tu je živeo vrlo oskudno, gladovao je, ali ga beda i nevolja nisu slomile; u vreme najteže oskudice, onda kada je, kako sam veli, "go, bos i gladan" čeznuo za svojim planinama i svojim narodom, on se oštro borio protiv oportunističke i kompromisne politike čaršije u Sarajevu i drugim mestima u Bosni. Buntovno raspoložen i borben, Kočić već tada stupa u otvorenu borbu. Tada on piše i svog "Jazavca pred sudom" i svoje najlepše pripovetke.

Posle završenih studija Kočić je prvo nastavnik gimnazije u Skoplju. Zbog jednog sukoba sa predstavnicima tamošnjih srpskih crkvenih vlasti, a i zbog svog živog interesovanja za rešenje agrarnog pitanja u evropskom delu feudalnog Otomanskog carstva, morao je da napusti tu službu. Vraća se u svoju Bosnu i Sarajevo i jedno vreme je sekretar društva "Prosvjeta".

U Sarajevu razvija veoma živu političku delatnost za prava porobljenog naroda i za oslobođenje seljaka-kmeta od feudalne podložnosti agama i begovima; u dva-tri maha on istupa i u korist radnika. Zbog takvog svog političkog rada dolazi u sukob i sa predstavnicima srpske buržoazije u Bosni — čaršijom, i sa austro-ugarskim vlastima, koje ga proteruju iz Sarajeva u Banja Luku. Ovde on pokreće 1907, godine, poznati list "Otadžbinu", koju su još iste godine ugušile okupatorske austro-ugarske vlasti. U leto 1910. godine pokrenuo je Kočić ponovo "Otadžbinu", ali u Sarajevu, dok je početkom iste godine počeo u Banjoj Luci izdavati mesečni književni list "Razvitak", kome okupator nije dozvolio da izlazi duže vremena, nego mu je prvom zgodnom prilikom zabranio dalje izlaženje.

U Banjoj Luci organizuje Kočić borbu protiv Austro-Ugarske, agituje za rešenje seljačkog pitanja (seljačke "prave"), piše članke, drži govore na narodnim zborovima, biva biran za poslanika Bosanskog sabora i postaje politički vođ najborbenije grupe u Saboru, koju su obično, prema njenom organu, nazivali grupa "Otadžbina". Za ovu grupu kaže Veselin Masleša u svojoj knjizi "Mlada Bosna": "Grupa Petra Kočića predstavlja, nesumnjivo, najinteresantniju struju bosanske politike... Talentovan književnik, on je i problemima prilazio afektivno i sa uzbuđenjem. Temperamentan, sa jednim iskrenim patosom, on je više osećao nego shvatao da je agrarno i seljačko pitanje u Bosni najvažnije i da mora da bude osnov svake političke akcije. Seljak je narod, i dok je seljak rob, ne može biti ni narod slobodan. Nacionalna politika mora, prema tome, biti i socijalno-oslobodilačka. Ko se ne bori za slobodu seljaka, taj se ne bori ni za nacionalnu slobodu, jer socijalno ropstvo ne postoji u jednoj slobodnoj naciji. Ovako je Petar Kočić uglavnom obrazlagao svoj politički stav, čime je stvarno izražavao autentičan sadržaj seljačkog nacionalizma i formulisao ga... Sam više književnik nego političar, više buntovnik nego revolucionar, više sentimentalan nego racionalan, svojim sopstvenim snagama nije mogao da iznese ceo pokret, da ga izgradi, da mu da teorijske, političke i organizacione fundamente. Okružen malim brojem ljudi, bez sredstava, nailazeći na ogromne objektivne teškoće koje je valjalo savlađivati — u gradu neprijateljstvo i nerazumevanje, na selu nepismenost, zaostalost i razbijenost — Kočić je teško krčio puteve. Ali, uprkos tome, ipak lakše i brže nego što bi se to moglo očekivati, s obzirom na uistinu teške uslove i velike nedaće".

Kočić je u politmčkoj borbi pravi narodni tribun koji se bori i protiv okupatora i njegove politike i protiv domaćih socijalnih neprijatelja seljaštva, koje obično naziva kmetoderima.

Godine 1911. se osećaju kod njega počeci živčane bolesti: on postaje duhovno rastrojen, prelazi u Srbiju, u Beograd na lečenje i tu, u porobljenom Beogradu, umire u duševnoj bolnici 1916. godine, svestan teške sudbine koja je zadesila srpski narod. Tu je zapisao, u jednom trenutku bola, i onaj svoj teški uzdah: "U ropstvu se rodih, u ropstvu živjeh, u ropstvu, vajme, i umrijeh".

Kočićevo književno delo je najčešće čvrsto povezano sa njegovim stavom u političkom i društvenom životu: motivi njegovih dela snažno su protkani njegovim gledanjem na stanje i položaj bosanskog seljaka, i njegovim istinskim saosećanjem sa seljačkim tegobama i patnjama. I u svom književnom stvaranju Kočić je najpotpuniji i najsnažniji izraz osećanja, želja, nada, razočaranja, nezadovoljetva i bunta bosanskog seljaka. Svoja nacionalna i patriotska osećanja i političko-društvene ideje i uverenja on je umetnički uobličavao u svojim delima katkad u vidu nostalgije za slobodom, a najčešće u vidu bunta i protesta i oštre satire protiv narodnih i socijalnih neprijatelja.

Svoj književni rad počeo je ovaj naš pisac pesmama, koje je pisao još kao đak gimnazije u Beogradu i koji karateriše plameno rodoljublje. Pripovetke je počeo pisati kao student u Beču. Književnim radom bavio se uglavnom do 1905. godine, kada se sve više posvećuje političkom radu, da samo retko napiše po koju priču, po vrednosti najčešće slabiju od ranijih dela. U periodu do 1905. godine napisao je i svoje najbolje pripovetke i satiričnu komediju "Jazavac pred sudom" (koja je već pre prvog svetskog rata doživela jedanaest izdanja). Tri knjige pripovedaka izdao je pod zajedničkim naslovom "S planine i ispod planine" (1902, 1903. i 1905), a 1910. godine zbirku "Jauci sa Zmijanja".

U svim svojim delima ovaj pisac iz Bosne nije se odvajao od svog rodnog kraja Zmijanja u Bosanskoj krajini i od teškog života bosanskog seljaka. Slikajući u svojim književnim delima svoje Zmijanjce i Krajišnike, Kočić je time slikao i prilike i odnose u čitavoj Bosni, jer je temama svojih pripovedaka obuhvatio mnoge tipične, bitne, značajne i aktuelne pojave bosanskog života uopšte. Stoga Kočića ubrajamo među one naše istaknute kritičke realiste čiji humanistički odnos prema čoveku-paćeniku, ako je i dat u granicama specifičnih prilika i odnosa jednog kraja, ima šire osnove i dublje značenje.

Iako je period u kome je književno stvarao bio relativno kratak, Kočić je u svom književnom delu pokazao dar za zanimljivo i lepo pričanje, za tačnu i često vrlo duhovitu opservaciju, za prodiranje u ljudsku dušu kada je ona u tragičnom rasipanju, za realnu tematiku u kojoj se ogleda čitavo jedno doba. Ali njegov bujni i buntarski temperament, njegova plahovita, borbena priroda, koja se sva uživljavala u nacionalnoj društveno-političkoj akciji, vodila ga je i odvlačila ga na teren oštre političke borbe. I mada je u svom delu pokazao znatnu pripovedačku zrelost, ipak se ne može sa sigurnošću govoriti o tome kako bi se — da se i dalje intenzivnije bavio književnim stvaranjem — u budućem radu dalje razvijao, jer njegove kasnije pripovetke, pisane u kratkotrajnim predasima, počele su u tematskom pogledu da presahnjuju, o čemu dosta uverljivo svedoče i razna ponavljanja u pričanju. Ipak, ono što je ostalo iz njegovog relativno kratkog perioda intenzivnijeg književnog stvaranja pokazuje nekoliko umetnički vrednih dostignuća, izvanrednih slika i pejzaža uobličenih poetskim narodnim jezikom.


Dimitrije Vučenov
Iz Čitanke za III razred gimnazije

Petar Kočić
SABRANA DJELA I—IV




Sabrana djela I

Nikola Strajnić:
O pričavini i učevini Petra Kočića

Kolja Mićević:
Slova — Kočićeva slava

Petar Kočić:
Istinite mejdandžije
Zmijanje / Jablan / Grob Slatke Duše / Đurini zapisi / Kod Markanova točka / Vukov gaj /
Sa zbora / Tuba / Kroz mećavu / Mrguda / Moji poznanici / Rakijo, majko / Jure Piligrap / Tajna nevolja Smaje Subaše / Prosjaci / Papakalo / Ilica Odalica i Lazica Vucalica / Čvrko / Mračajski proto

Petar Kočić
Simeun Đak
Mejdan Simeuna Đaka / Istiniti zulum Simeuna Đaka / Iz starostavne knjige Simeuna Đaka / Zulum Simeuna Đaka


Sabrana djela II

Petar Kočić:
Pjesmarica
Ponoćni zvuci / Proletni zvuci / ("Pridruž' se i ti", veliš mi, druže) / (Spustivši glavu na moje grudi) / (Ja te ljubim divni stvore) / Pošljednja suza / Bar tad hoće l' / Potočić / (U odbljesku bl'jedih zv'jezda)

Petar Kočić:
Lirske proze
Jelike i omorike / Kroz maglu / Kroz svjetlost / U magli / Pjesma mladosti / Jajce / Težak / Molitva / Tavnovanje / Žalobitna pjesma / Kmeti / Slobodi

Petar Kočić:
Lirske sudanije
Sudanija / Niz drum / O, proklete večerašnje večeri!

Petar Kočić:
Jazavac pred sudom

Petar Kočić:
Prikazi, zabilješke, članci
O lirici Đure Jakšića / Naša pjesma / Obrana G. Josipa Milakovića / Kalendar "Vardar" / Prvo viđenje s Jankom / Stevan Sremac / Naša poezija pod apsolutizmom / Milovan Đ. Glišić / Jedna korisna ustanova / Vaso Kondić / "Slatka sirotinja Mihajla Milanovića / Pisci i knjige, V / Pjesme Alekse Šantića / Kad ruže cvetaju / Za srpski jezik / Osman Đikić / Nova knjiga Maksima Gorkog / Jedna famozna svadba / Slike iz stare Srbije i Maćedonije / Beledije / Naša riječ / Kečetove istorijske uspomene / Srbi u Hrvatskoj i veleizdajnička parnica 1909. / Agrarni odnosi u Rumuniji prije zakona 1864. / Gavro Vučković / Naselja srpskih zemalja / Istorija imena Banje Luke / Kmetovsko pitanje u Bosni i Hercegovini / Istorija Srba od Konstantina Jirečeka / O programu obnovljene "Otadžbine" / Bošnjakluk / Porezi pod Turcima / Stojan Novaković / Rđavi i štetni narodni običaji / Balkanski rat i austrijska intervencija


Sabrana djela III

Petar Kočić:
Govori i interpelacije u Saboru Bosne i Hercegovine unutar Austro-Ugraskog Carstva
Šumsko servitutno pravo / Kritika austrijske uprave u Bosni / Rešavanje molbi za zemlju / Jezik u zakonskim tekstovima / Činovničko pitanje / O prenosnim taksama pri otkupu kmetova / Obavezna osnovna nastava / O taksama na molbe iz naroda upućene Saboru / Radničko pitanje / Agrarna politika bosanske vlade / Agrarno pitanje / Izjava o radu Sabora / Povodom jednog zakona koji ne važi za muslimane / O banji u Laktašima / Interpelacije

Prepiska Petra Kočića

Zapisi, pisma i tamničke zabeleške Petra Kočića u rukopisnoj zaostavštini Vladimira Ćorovića
Hronologija života i rada Petra Kočića
Rječnik arhaizama, stranih i manje poznatih riječi i izraza



Sabrana djela IV
Bibliografija
Reč uz bibliografiju

I. Posebna izdanja
II. Prevodi — posebna izdanja
III. Prilozi u periodici, zastupljenost u izborima i delima
IV. Prilozi prevoda u periodici, zastupljenost u izborima i delima
V. Dramske, TV, filmske i zvučne adaptacije
VI. Literatura


PETAR K O Č I Ć

JAZAVAC PRED SUDOM

Jazavac pred sudom je najpoznatije i najpopularnije delo Petra Kočića. Napisan je za jednu noć 1903. godine u Beču. Ta prva verzija bila je u obliku pripovetke. Godine 1904. dramatizovani Jazavac pred sudom objavljen je u knjizi pripovedaka S planine i ispod planine. Odmah pošto je napisan, Jazavac pred sudom je čitan u bečkom akademskom društvu "Zora", a 1904. godine Kočić ga je čitao u sali Kolarčeve zadužbine u Beogradu. Ovo Kočićevo delo je čitano na seoskim skupovima u okupiranoj Bosni, na sastancima napredne omladine, književnim večerima. Igran je na skoro svim pozornicama u srpskim krajevima. Jedan Kočićev savremenik je rekao da je jedna predstava Jazavca pred sudom značila više nego stotine političkih zborova.


SOCIJALNI I POLITIČKI BUNT

Jazavac pred sudom ima formu jednočinke i ton vrlo oštre i ubojite satire. Kočić se uporno borio za nacionalna prava i slobodu srpskog življa u Bosni, koje je bilo pod austrougarskom vlašću. Borio se kao političar, publicista i književnik. Zato ovo delo sjedinjuje u sebi elemente političkog govora, programskog manifesta porobljenog naroda i komedije. Međutim, junak ove jednočinke, David Štrbac, nije se sveo na lik narodnog tribuna, a njegovo kazivanje nije opterećeno parolama. Naprotiv, on je jednostavan i prost čovek iz naroda, ali bistar, lukav i dovitljiv. On govori iz srca i od srca o svojim nevoljama i nevoljama svoga naroda.

David Štrbac je došao na sud i doveo jazavca da mu se sudi što je pojeo čitavu njivu kukuruza. Pošto su se sudac i njegov pisarčić začudili kako se može tužiti jazavac, David im objašnjava da "ovaj vaš car ima za svašta zakon", pa mora suditi i jazavcu. To je povod da se razvije rasprava između Davida Štrpca i činovnika, koja će otkriti sav čemer života bosanskog seljaka; izrabljivačku i tiransku politiku okupatorske austrougarske vlasti; duhovnu snagu, dovitljivost i bunt Davida Štrpca koji ovde govori "ispred milijuna duša". David se čini luckastim kako bi sebi obezbedio alibi: glupom ili ludom se mora oprostiti, odbiti na ludost. David vešto i neosetno ubacuje u svoje govorenje po neku misao ili rečenicu koje su nabijene nipodaštavanjem, prezirom i mržnjom prema tuđinskoj vlasti.

David je sebi obezbedio dvostruki alibi: tuži jazavca i govori vešto, ezopovskim jezikom. I jedno i drugo zbunjuje činovnike: tužiti jazavca znači biti lud; govorenje ezopovskim jezikom (sa skrivenim, kamufliranim značenjima) onemogućava sudu da Davida optuži za huljenje na vlast, cara i državu. Zaštićen tako predstavom o svojoj "blentavosti", David izručuje sav svoj jed i svu svoju mržnju prema tuđinskoj vlasti. Predmet satire su austro-ugarska vlast, institucije austrijske vlasti (car, "zemljana vlada", sud), bogati Srbi iz Bosne. A kada se zaboravi i zanese, pa kresne u lice činovnicima shvatljivu aluziju ili iskaz, David se brzo povlači, zabašuruje što je rekao, malo smiruje naboj prkosa i mržnje, pa opet krene.

David Štrbac je veoma složena ličnost. U njemu su oličene osobine bosanskog seljaka, osobine koje su se u vekovnoj borbi za hleb i opstanak isklesale u markantne crte. David je prevejan i lukav, dosetljiv i oštrouman, istrajan i uporan, šeret i buntovnik. Zasenjuje širokim spektrom osobina ali i kompaktnošću svoga lika: ova raznovrsnost osobina ne razvodnjava njegovu ličnost — on baš zato deluje celovito i uverljivo.

Štrbac je strpljiv i molećiv, miran kao jagnje kada treba da podiđe i da zahvati udarcem svoje satire. Ali je oštar i surov kada prospe bujicu svoje osude suda, vlade, carstva i bosanske čaršije. Dar glume omogućava mu da se prilagodi situaciji, da menja ponašanje i raspoloženje. Pravi se luckast i lud da bi obezbedio alibi za slobodno kazivanje, za ismejavanje i satirično šibanje tuđinske vlasti i ropstva uopšte. Život je naučio Davida da se snalazi u svakoj situaciji: da se povlači kada oseti opasnost, da ponovo pusti svoju žaoku kada se situacija smiri, kada sudijama zavara trag svojim "čudnim" rečima. Životna mudrost i dar besede čine njegovu reč uvek mnogoznačnom, "čudnom". Njegova reč je i vedra i tužna, i naivna i blentava, ali iznad svega — ona je oštra i ubojita. Svojim rečima David dovodi činovnike u nedoumicu: nešto osećaju, vide da David kazuje nešto što niko na tom mestu ne bi smeo kazati, a opet, on deluje naivno, blentavo. A kada prekipi, iz Davida potekne bujica protesta i bunta, da bi se zatim ubrzo promenio, nastavio naivno i bezazleno:

David: E, kad oćeš da kažem, kazaću ti: dira u tuđu sirotinju, pa ja mislim da je baš za vašeg zemana rođen. Eto po čem znam!

Sudac: Kako, kako?

David: Sve polako... Oprosti, gospodine, pomeo sam se. Oprosti, gospodine, molim te, zbunio sam se, pa ne znam šta govorim.


I baš zato što je zaklonjen velom naivnosti i bezazlenosti, buntovnost Davida Štrpca je ubojitija. Tada njegova reč potresa iz temelja, iznosi na videlo svu istinu teškog položaja bosanskog naroda, šiba po tuđinu i njegovim ustanovama. Taj izliv bunta ne nosi u sebi samo oštricu osude, već i bol potlačenog i obespravljenog. Iz toga bunta prosijava tragika Davida Štrpca i njegovog naroda:

David: O mi smo zadovoljni! Pritisnulo nas dobro sa sviju strana; od nekakve silne smo se miline umrtvili, pa jedva dišemo... Ali mi je vrlo teško, što mi gazde kažu da nijesam Srb. Ja nijesam Srb! (Ustaje sa stolice, i živo sijeva i strijelja očima suca) Pogledaj me, gospodine, dobro me sad pogledaj: mjerio sam se na dva carska kantara, na turskom kantaru i na kantaru ovog vašeg cara, pa ni gram manje ni gram više od dvadeset i pet oka! A kad se Srb u meni napiri i nadme, nema tog carskog kantara na 'vom svijitu koji bi me mogao izmjeriti!!!

Tragika i komika se stalno smenjuju u kazivanju i delovanju Davida Štrpca. Kolika je u funkciji odbrambenog mehanizma ili maske: njome David olakšava sebi, obezbeđuje odstupnicu za svoje reči i postupke pred sudom. Ali, iz čitave njegove ličnosti izbija i tragika kao posledica stanja i položaja njegovog. Tragično je u sudbini njegovoj i zahvata prošlost i sadašnjost njegovu i njegovog naroda. Komično je u delovanju Davida Štrpca, u svakoj njegovoj kretnji, gestu i reči. Preplitanje tragičnog i komičnog u jednoj ličnosti i situacije iz kojih vrcaju tragika i komika, ukazuju da je u njemu lično i opšteljudsko: sve ono što njemu kao pojedincu pripada, što iz njega kao jedinke izbija, sinteza je opšteg stanja — položaja bosanskog seljaka, njegove sudbine i njegovih težnji. David samo prividno govori o sebi jer je tokom čitavog zbivanja u prvom planu narod i njegova sudbina. Otuda i ona poslednja Davidova reč:

Nijesam ja, gospodini moji, četrdeset gradi budala, već sam ja vami za to čudnovat, što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer sam danas pred ovim sudom plako ispred milijuna duša koje su se od silnog dobra i miline umrtvile, pa jedva dišu.


DAVID ŠTRBAC — SLOŽENA LIČNOST

Primeđuje se da gotovo u svakoj prilici, u svakom gestu ili reči Davida Štrpca istovremeno dolazi do izražaja više osobina ili raspoloženja. Na jednoj strani su naivnost, pritvornost, šeretluk i smeh, a na drugoj strani su oštroumnost, bunt, tragika i suze.

Naivnost i pritvornost

Kako sam budalast, more biti da bi i to učinio...
*
E, čekaj blentavi Davide! Što si posrljo ko prase u surutku?
*
Poče me žena jednom tući. Uhvati me za grlo da me udavi.


Šeretluk i smeh

Šuti, marvo jedna! To je lako reći. Eto i ja velim.
*
Kome ti to veliš magarče?
*
Dok jadni težak svješti vaš red i zakon, a vi odma: ti si lud, ti si budala...
*
Zar ja četrdeset gradi budalast?! O, mlogo, po bogu, braćo! Pa koliko ste onda vi?


Oštroumnost i bunt

Zdravo mirno, gospodin Dane, ili...
*
Bolan, bolan, ja bi krvi svoje, i ako je snažna i otrovna ko zmijski ujed,
utočio našoj premilostivoj zemljnoj vladi...
*
0, kako tužno šušte čemerni slomljeni kukuruzi! Rekao bi čojek, da uzdišu za osvetom i pravdom.


Tragika i suze

Bože moj, ala vi usrećiste našu zemlju! Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra i miline, pa jedva diše. Svak vese, zadovoljan, svak pjeva, samo se pjesma nigdje ne čuje. Jedini sam ja (plače) nezadovoljan, jadan i čemeran.
*
Lijepo ja jauknu od radosti a žena i djeca zaplakaše.


David Štrbac je čovek iz naroda i njegovo govorenje nosi obeležje narodnog duha i jezika. Izvorno narodno ogleda se pre svega u leksičkim oblicima koji su deformisani u narodnom izgovoru, ali baš takvi imaju svoje puno značenje. Kada David kaže "ukopacija" mesto "okupacija", to nije samo narodski izgovorena reč, već reč obogaćena sasvim novim smislom: označava stanje kada je ukopana sloboda jednog naroda. Takvi su izrazi "zemljana vlada", "glavati", "velevlažni", "paligrap" i mnogi drugi. Bogatstvo narodnog govora je u mnogoznačnosti leksike, koja omogućava kazivanje surovih istina. Mnogoznačnost se ostvaruje kontekstom, intonacijom, gestom.


AKTUELNA POLITIČKA SADRŽINA


Koristeći lik Davida Štrpca kao umetničko sredstvo za prezentiranje svojih stavova i svog odnosa prema društvenim problemima vremena u kome je živeo, Petar Kočić je u ovom delu razobličio niz pojava.

1. Nerešeno agrarno pitanje, koje je najviše pogađalo bosanskog seljaka (njiva je "ni Davidova, ni carska, ni spahijska").
2. Regrutovanje srpskih mladića u austrougarsku vojsku da se bore za tuđe interese i stradaju.
3. Kritika formalizma zakonskih propisa: u njima se ne vidi čovek, niti štite čoveka.
4. Kritika beskrupulozne eksploatacije bosanskog naroda od strane porobljivača.
5. Kritika sluganstva varoških gazdi i njihove otuđenosti od naroda, njegove tradicije i jezika.

David Štrbac je šeret i patnik istovremeno. Kao takav, deluje snažno: zasmeje do suza, potrese do bola. Smehom bodri i uliva veru u sopstvene snage, bolom pokreće obodrene na akciju. Zato je Jazavac pred sudom u onim teškim vremenima delovao budilački i pokretački, a David Štrbac ostao jedan od najpunijih i najupečatljivijih likova srpske književnosti.


Staniša Veličković

Interpretacije iz književnosti III


PETAR K O Č I Ć
JAZAVAC PRED SUDOM

Tako malo je, u osnovi, Petar Kočić bio vezan za određeni izražajni oblik, a tako mnogo za svoju "oblast" i za ono što je smatrao svojim dugom i zadatkom prema njoj. I opredjeljenje da priču "Jazavca pred sudom" ispripovijeda u dramskoj formi je oduživanje oblasti: zemlji ljudima i jeziku: "poraboljenom" (srpskom) narodu.

Kočić političar je kao u neki tvrd bič usukao priču, usukao ju je u jedan dug satirički scenski monolog, sjajan mestimično, ali preskupo plaćen žrtvonvanom pričom.

"Izgledao" je većma bosanski ustanik nego bosanski pisac. I čovek za megdana, a ne za meditacije. I jači na kuburi nego na peru. Niko nije očekivao da će jednog dana Kočić napraviti prevrat u srpskoj noveli, nego da će pobuniti ljude u Bosanskoj Krajini i popaliti tamo turske čardake. "i čini mi se da ćemo najbolje završiti ovaj kratki prikaz tri bitna elementa iz Kočićevog života i rada, ako oživimo pred očima njegovu gorštačku figuru kako, sevajući očima, udara pesnicom o klupu u bosansko-hercegovačkom Saboru i svojim krupnim seljačkim glasom, ispod teškog plavog brka, dovikuje predstavnicima jedne velike sile: Uzeto nam je sve, na svim linijama narodnog života poraboćeni smo, ali ne damo vam našeg jezika. To je naša nada i utjeha."

Ocjenjujući period na prelazu vijekova, kad se u drami ogledaju mnogi izvrsni pripovedači ili pak pesnici, Raško V. Jovanović zaključuje: "njihovi dramski pokušaji izuzev Ćorovićevog i Stankovićevog, ostali su u našoj dramaturgiji samo kao svedočanstvo, samo kao ilustracija napora i dobre volje da se naš pozorišni repertoar osveži, uzdigne i obogati." U studiji Mladenka Sadžaka djelo Petra Kočića tretira se kao prozno, a Slobodank Peković sagledava ga jedino u generaciji "proze novih ili pravih realista." Slično Kočića "svrstavaju" i karakterišu Branko Milanović i Jovan Skerlić u istoriji nove srpske književnosti, dok u istoriji moderne srpske književnosti, Predrag Palavestra, junaka Jazavca smatra proznim: Lik Davida Štrpca u celokupnoj istoriji novije srpske pripovetke stoji kao jedinstven primer...

Pređašnje ne isključuje oglede koji dokazuju dramsku zasnovanost, i dramatičarske elemente (postupci, "radnja", likovi, "scenski govor", i slično) u prozi našeg pripovjedača.

Boro Drašković ističe sceničnost pripovetke Sudanija ("Ako se savladaju zamarajuća ponavljanja, nebrižljiva kompozicija i ritam, neizrađenost, u predstavi će zablistati novim sjajem taj šarm pozorišta u pozorištu"), a Slobodanka Softić obrazlaže uprizorenja Kočićeve proze: "Snažni dramski konflikti, jasno izdiferencirani tipovi, koji se spontano razotkrivaju i tokom radnje razvijaju, mijenjaju i dograđaju, zgusnut, slikovit i duhovit dijalog, razlog su da ova djela imaju svoju scensku ubjedljivost i doživljavaju transformaciju za druge medije - radio, film i televiziju". Iako Petar Marjanović u Maloj istoriji srpskog pozorišta Kočića samo navodi kao autora često igranog komada, posvećuju mu pređašnji esej Dramolet časne tendencioznosti. Mada ga ne odabira u knjigu drama na početku 20. veka, Josip Lešić smatra da "jazavac" doseže istinske umetničke vrijednosti.

I istorija srpskog pozorišta od srednjeg veka do modernog doba (drama i opera) Borivoja S. Stojkovića nabraja izvedbe Jazavca u srpskom repertoaru ali Kočića smatra pripovedačem: "Ova društveno alegorijsko-satirična komedija izazvala je uvek u publici željene efekte i reakcije, naročito u danima aneksione krize". Scenska efektnost opredjeljuje srpsku teatrografiju: Pozorište i drama podvlači "duhovito iskazanu satiričnu poruku" Jazavca, ali i lepo oblikovanu dramsku situaciju, "zbog kojih se i danas izvodi na brojnim profesionalnim i amaterskim scenama". Milan Grol ističe društveno politički kontekst i pozicioniše ovu JEDNOČINKU u komade kojima" u danima Aneksione krize i balkanskih ratova, pozorište unosi osećanje vremena.

Liternalna vrijednost i društveni kontekst, a posebno repertoarska usmjerenja i scenski uspijeh "dramskog dela naglašene tendencioznosti" (recepciona funkcionalnost) pomjeraju žanrovsko svrstavanje Jazavca (slično Sudaniji, "na dramskim osnovama pisanoj pripovetki"), jer: "kao i svi dramski pisci, Kočić računa na prisustvo publike".

Počesto se gubila iz vida Kočićeva "modernost", njegova vezanost za evropsku tradiciju narodne drame i njenih različitih preobražaja: "između seoske komedije i političke satire". Možemo se zapitati, bez pretenzija na definitivan odgovor, ne dolaze li anticipatorske vrline Kočićevih satira "Jazavac pred sudom", pa i "Sudanije", njihova sličnost sa docnijim političkim komadima iz okolnosti da su izrastale iz bliskih korena, veli Radovan Vučković i upozorava na "aktovku" Prosjak ili mrtvi pas — "Način alegorijskog prikazivanja u Brehtovoj jednočinki nastaloj bezmalo dve decenije nakon Jazavca pred sudom, asocira na dvosmislieni otkrivalački govor Kočićevog Davida Štrpca." — Otvarajućiu novo poglavlje u razmatranju "dramatičarskog" ili "pripovedačkog". "U formalnom pogledu o Kočićevom Jazavcu pred sudom ima nečeg od tada aktuelne commedie dell arte, ukazuje Vučković protežući pitanje mogućih dramatičarskih preplitanja i literarnih veza - uticaja sve do Dostojevskog (Sudanija prema Zapisima iz mrtvog doma: u poglavlju Predstava kažnjenici organizuju priredbu - "sudaniju") a u oba slučaja autor je među masom!) i Čehova. Opravdano se za Kočića može reći da je dostigao vrhunac u srpskoj književnosti u obnavljanju, modernizovanju i preobražavanju stereotipja narodne drame.

I, zaista, da li je dovoljno da prozni niz bude ispisan u dijalogu pa da postane "drama"? U Jazavcu je dominantno pričanje - PRIPOVJEDANJE, mizanscen je jednostavan i "naivan": kratke didaskalije upućene su više čitaocima nego u prizorivačima, a uvodna obimna, koliko pozorišna — scenska, još više je pripovedačka, "zaplet potpuno prost i nedramski", literaran završetak. Scenska atraktivnost, prijem kod publike i uspješnost samih realizacija postavki učinili su da je Kočićeva pripovetka Jazavac pred sudom (jeste i biće!) DRAMA. Slično kao što to biva i pripovjetka, dijaloški, ali bez dramske forme pisano delo (Sudanija): Posredstvom dijaloga, u jednostavnom scenskom okviru, bez mnogo stvarne akcije/.../ forma što svojim ustrojstvom, poput docnijeg epskog teatra, angažuje posmatrača. Jazavac je drama iako se zanemari pitanje forme: traje u narodu i vremenu i danas, stotinu godina od praizvedbe nakon VIJEKA SCENSKOG ŽIVOTA.

Završimo uglas sa Isidorom Sekulić: "Jezici se menjaju ali u stilovima značajnih pisaca ima nešto u trajnosti od egipatskog balzamovanja. I izbor Kočićevh stranica čini knjigu starostavnu, a to je trajnost trajnija od savremenosti".


Branko Brđanin
dramaturg, N. P. Republike Srpske, Banja Luka
izvor:riznicasrpska
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Počela obnova kuće Petra Kočića

Počela obnova kuće Petra Kočića

Najzad počela obnova kuće velikana Petra Kočića u Stričićima. Niče kompleks Kočićevog domaćinstva koji će biti i turistički atraktivan

kul-kuca-petra-kocica.jpg
Kočićevo domaćinstvo biće mesto za sve umetnike
Foto: A. Golić

STARA i dotrajala, improvizovana kuća Petra Kočića u njegovim rodnim Stričićima, podignuta još davne 1966. godine, odslužila je svoje i postala zauvek deo istorije.
Podignuta za prvi Kočićev zbor, još pre 46 godina, pokrivena šindrom, obnavljana je i "doterivana", uglavnom pred zbor koji se tradicionalno održava krajem avgusta, ali poslednjih nekoliko godina potpuno je propala, a ono nešto malo stvari u njoj, razneseno.
Godinama je bilo tužno posetiti oronuli, stari kućerak, a najviše su zbog takve nebrige patili njegovi Zmijanjci, smatrajući da najveći od njih ne zaslužuje da bude tako zaboravljen od svog naroda.

O sramotnom stanju u kome se nalazi Kočićeva kuća, godinama su pisale i "Novosti", predlagale nadležnima da povedu i medijsku akciju obnove kuće velikog srpskog pisca i narodnog tribuna, ali problem su, kako su nam objašnjavali, bili nerešeni imovinsko-pravni odnosi.

A onda, gotovo preko noći, pre nekih mesec dana, počela je gradnja kompleksa nazvanog - Kočićevo domaćinstvo, koje je ovih dana dobilo potpuno jasne spoljašnje konture, u šta se ekipa "Novosti" mogla uveriti posetivši ovaj kompleks.

- Zavičajno društvo "Zmijanje" godinama je radilo na tome da se obnovi Kočićevo domaćinstvo i da dobije formu najsličniju onoj koja je bila u vreme kada je pisac tu rođen. Godinama smo rešavali imovinske odnose. Uz podršku Vlade i grada Banjaluka na zemlji Petra Kočića smo obnovili domaćinstvo koje je najsličnije vremenu Kočića - kaže za "Novosti" predsednik Zavičajnog društva Nedeljko Čubrilović.

Vlade RS je za obnovu izdvojila 45.000 KM a Banjaluka 15.000 KM za rešavanje imovinskih odnosa.

- Za taj novac je zaista mnogo urađeno, ali predstoji još dosta posla kako bi domaćinstvo dobilo svoju konačnu formu. Centralno mesto zauzima spomenik Kočiću u bronzi, a izgrađen je i mali amfiteatar koji će služiti za promocije knjiga, književnike, pesnike, školske ekskurzije i predavanja đacima koji žele da čuju o tom vremenu i prostoru, o Petru Kočiću.

A posla je još mnogo. Predstoji opremanje unutrašnjosti za koje su neophodni neki predmeti iz Kočićevog vremena.

- Pokušava da skupi sa raznih strana, ali ide teško, jer se zaostavština Kočića nalazi na više mesta, od muzeja do privatnih kuća i kolekcionara. Imamo viziju kako ćemo sve to rešiti, a na kraju Kočićeva kuća i predmeti u njoj biće pod zaštitom Instituta za zaštitu spomenika - ističe Čubrilović.

Nadležni u Vladi, banjalučkoj gradskoj upravi i društvu "Zmijanje" očekuju da će kompleks Kočićevog domaćinstva obogatiti i turističku ponudu Banjaluke.

- Kompleks Kočićevog domaćinstva konačno je postavljen na pravo mesto. To je zemlja Kočićevog dede, sad više nije ni carska ni spahijska, nego baš Kočićeva zemlja i mislim da se objekti nalaze na pravom mestu i što se tiče buduće turističke posete i što se tiče istorijskih podataka - kaže Čubrilović.

DUČIĆ OVO PROSTORA

- KočiĆ je zaslužio da mu se na ovaj način odužimo, jer on je Dučić ovog prostora. Smatramo da je vreme da svi zajedno, na čelu sa Vladom, uložimo i dodatna sredstva i napor da ovaj projekat privedemo kraju - kaže Čubrilović.

Izvor: Večernje novosti



 
Član
Učlanjen(a)
24.10.2009
Poruka
434
A snima se i serija o Petru Kočiću, što je veliki poduhvat umetnika iz Republike Srpske i za svaku hvalu i pohvalu.
 
Natrag
Top