LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.09.2009
- Poruka
- 8.464
Percepcija
Manje više, svi znamo šta je percepcija i kakva je njena uloga u formiranju našeg intelekta, pa se pitanjem definicije toga pojma ne bih bavio. Rekao bih samo da za percepciju nauka kaže da je to proces kojim naš mozak organizuje podatke koje prima preko raznih čula, tvoreći tako od tih podataka neku smislenu cjelinu.
Za percepciju se, dakle, može reći da je presudna u formiranju poimanja svijeta i stvarnosti u kojoj živimo, te našeg subjektivnog odnosa prema toj stvarnosti. Sopstveno mišljenje i sliku o svijetu u kome smo se našli, ili ako hoćete, sopstveni svjetonazor, formiramo pomoću perceptivnog načina ili procesa kojim naš mozak organizuje i „vidi“ podatke primljene iz spoljnjeg svijeta. Međutim, intrigantno je pitanje u kojoj mjeri naš mozak percepcira objektivnu stvarnost, to jest, koliko je tačna predodžba o stvarnosti koja se formira procesom percepcije u našoj svijesti? Najanovija istraživanja govore kako je naš mozak lako prevariti, zahvaljujući već formiranim modelima koji u njemu postoje.
Naime, percepcija je konstruisana i često zavisi od modela ili predodžbe koji su već kreirani u našem mozgu. Evo zgodnog primjera koji to dokazuje: kada se u prostoriju, čiji je strop na jednom kraju visok 3 m. a na drugom 2 m., postave u ta dva kraja dva čovjeka iste visine, posmatrač iz daljine neće primjetiti krivi strop, nego razliku u visini ljudi koji tamo stoje!? Onaj čovjek koji stoji u uglu prostorije gdje je strop niži, izgledaće mnogo visočiji od čovjeka koji stoji u suprotnom uglu, gdje strop visočiji. Zašto? Jednostavno zbog toga što je u našem mozgu već formiran model o jednakoj visini stropa u prostorijama – oni su uvijek jednake visine, dok istovremeno ljudi to nisu, pa je naš mozak automatski konstruisao krivu sliku.
Na gornjem primjeru možemo posmatrati percepciju uopšte. Naša saznanja koja smo anticipirali sa našom prvom sviješću o sebi, dakle iz naše porodice i neposredne okoline, te kasnija saznanja koja smo stekli kroz obrazovanje, već su konstruisali određene modele u našem mozgu, tako da nove pojave i nova saznanja najčešće ne vidimo i ne primamo u njihovom objektivnom značenju, nego ih, prije svega, konstruišemo prema postojećim modelima u našem mozgu. Tu se možda krije i odgovor na pitanje zašto smo ovakvi kakvi jesmo, odnosno, zašto jednu pojavu često vidimo na različite načine, ili zašto nemamo ista mišljenja o objektivnoj stvarnosti. Svijet ne vidimo onakvim kakav on doista jeste, nego onakvim kakvi mi jesmo.
Manje više, svi znamo šta je percepcija i kakva je njena uloga u formiranju našeg intelekta, pa se pitanjem definicije toga pojma ne bih bavio. Rekao bih samo da za percepciju nauka kaže da je to proces kojim naš mozak organizuje podatke koje prima preko raznih čula, tvoreći tako od tih podataka neku smislenu cjelinu.
Za percepciju se, dakle, može reći da je presudna u formiranju poimanja svijeta i stvarnosti u kojoj živimo, te našeg subjektivnog odnosa prema toj stvarnosti. Sopstveno mišljenje i sliku o svijetu u kome smo se našli, ili ako hoćete, sopstveni svjetonazor, formiramo pomoću perceptivnog načina ili procesa kojim naš mozak organizuje i „vidi“ podatke primljene iz spoljnjeg svijeta. Međutim, intrigantno je pitanje u kojoj mjeri naš mozak percepcira objektivnu stvarnost, to jest, koliko je tačna predodžba o stvarnosti koja se formira procesom percepcije u našoj svijesti? Najanovija istraživanja govore kako je naš mozak lako prevariti, zahvaljujući već formiranim modelima koji u njemu postoje.
Naime, percepcija je konstruisana i često zavisi od modela ili predodžbe koji su već kreirani u našem mozgu. Evo zgodnog primjera koji to dokazuje: kada se u prostoriju, čiji je strop na jednom kraju visok 3 m. a na drugom 2 m., postave u ta dva kraja dva čovjeka iste visine, posmatrač iz daljine neće primjetiti krivi strop, nego razliku u visini ljudi koji tamo stoje!? Onaj čovjek koji stoji u uglu prostorije gdje je strop niži, izgledaće mnogo visočiji od čovjeka koji stoji u suprotnom uglu, gdje strop visočiji. Zašto? Jednostavno zbog toga što je u našem mozgu već formiran model o jednakoj visini stropa u prostorijama – oni su uvijek jednake visine, dok istovremeno ljudi to nisu, pa je naš mozak automatski konstruisao krivu sliku.
Na gornjem primjeru možemo posmatrati percepciju uopšte. Naša saznanja koja smo anticipirali sa našom prvom sviješću o sebi, dakle iz naše porodice i neposredne okoline, te kasnija saznanja koja smo stekli kroz obrazovanje, već su konstruisali određene modele u našem mozgu, tako da nove pojave i nova saznanja najčešće ne vidimo i ne primamo u njihovom objektivnom značenju, nego ih, prije svega, konstruišemo prema postojećim modelima u našem mozgu. Tu se možda krije i odgovor na pitanje zašto smo ovakvi kakvi jesmo, odnosno, zašto jednu pojavu često vidimo na različite načine, ili zašto nemamo ista mišljenja o objektivnoj stvarnosti. Svijet ne vidimo onakvim kakav on doista jeste, nego onakvim kakvi mi jesmo.
