Pavle Paja Jovanović

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Pavle Paja Jovanović

200px-Paja_Jovanovi%C4%87.jpg

Paja Jovanović - autoportret
(posle 1930)
rođen:16. jun 1859.
Vršac (Austro-Ugarska)
preminuo:
30. novembar 1957.
Beč (Austrija)

Detinjstvo i školovanje

Rođen je u Vršcu, 16. juna 1859. godine kao sin prvenac Stevana Jovanovića, uglednog vršačkog fotografa. Majka Ernestina (rođena Deot - francuskog porekla) rano je umrla, a otac se ubrzo ponovo oženio, Marijom (rođenom Di Ponti) koja je bila dobra i brižna majka. Paja je imao još petoro braće i jednu sestru. Tako je svoje detinjstvo provodio u veseloj i srećnoj mnogočlanoj porodici.
Paja je veoma rano pokazao sklonost prema crtanju i slikanju. Čini se da to i nije bilo tako neobično u okruženju u kome je živeo. Njegov otac Steva, vrsan fotograf, imao je dara za slikarstvo (bavljenje fotografijom u to vreme zahtevalo je ne samo poznavanje foto-tehnike, već i veštu ruku za retuš pri izradi slika). Osim toga, u Vršcu, toj maloj a ipak veoma bogatoj varoši, mogao je videti dela svojih sjajnih prethodnika: Arsenija Arse Teodorovića (1767-1826; njegove izuzetne ikone), Pavela Đurkovića (1772-1830; ikonostas u Sabronoj crkvi), Jovana Popovića (1810-1864) - sa njegovim sinom je drugovao i često se zaticao u njegovom ateljeu, fasciniran slikarovim radom: kopijama starih majstora, studijama prirode, delima sa religioznim temama.
Tako je Paja i sâm počeo da crta, najpre u tajnosti, kopirajući crkvene slike i provodeći sate u praznoj crkvi koju je smatrao svojim prvim učiteljem. Međutim, u vreme kada je crkvena opština u Vršcu odlučila da naruči nova zvona za Sabornu crkvu, i kada je bilo neophodno izraditi crteže svetitelja (kopije ikona iz vršačke crkve - po kojima bi u Beču bili izvedeni reljefi na zvonima), saznaje se za njegov talenat. Tako je već u svojoj četrnaestoj godini, Paja dobio prvu porudžbinu, ali, zahvaljujući značajnim pohvalama, i svojevrsnu propusnicu za Beč i mogućnost da se upiše na slikarsku Akademiju.
Međutim, upis na bečku slikarsku Akademiju nije bio jednostavan. Kako je bio bez završene gimnazije i neodgovarajućeg uzrasta, od njega se tražilo da prethodno završi gimnaziju i da pohađa školu crtanja kod profesora Maholca. Profesorova naklonost ali i Pajin uporan i predan rad učinili su da ubrzo postane najbolji učenik u ovoj školi.
Aprila 1877. godine upisuje se na Opšti slikarski tečaj bečke Akademije, a od oktobra iste godine postaje redovan student ove škole i to kod veoma cenjenog slikara i dobrog likovnog podagoga Kristijana Gripenkerla (Christian Grippenkerl, 1839-1916).
Redovne studije slikarstva završio je za tri godine (21. jula 1880.), ali je nastavio da se obrazuje, kod istog profesora, na specijalnom tečaju za istorijsko slikarstvo. Istovremeno se usavršava i u majstorskoj klasi profesora Leopolda Karla Milera (Leopold Karl Müller, 1834-1892, u to vreme veoma traženog i hvaljenog slikara istorijskog i žanr slikarstva, posebno poznatog po slikama sa orijentalnim motivima, naročito iz Egipta), i ubrzo postaje njegov najbolji učenik.

Studijska putovanja i značajna priznanja

300px-Paja_Jovanovic%3BCas_macevanje.jpg
magnify-clip.png

Čas mačevanja

Paja je mnogo putovao i na tim putovanjima nalazio značajnu inspiraciju za svoj rad.
Još kao student bečke Akademije, podstican sopstvenom radoznalošću ali i sugestijom profesora, gotovo svaki raspust je koristio da putuje po Balkanu, naročito po Crnoj Gori, Primorju, Albaniji, Bosni i Hercegovini, južnoj i istočnoj Srbiji. Tamo je radio skice i studije i trudio se da što neposrednije oseti atmosferu svakodnevnog života i običaja naroda. Do detalja je beležio predele, likove, nošnje, nakit, oružje.
Pun utisaka, po povratku bi slikao mnogobrojne žanr slike: Ranjeni Crnogorac, Mačevanje, Guslar, Kićenje neveste, U zasedi, Arbanas, Arnaut s čibukom, Izdajica, Umir krvi, Borba petlova[[1]].
Ove slike su ga brzo proslavile u celom svetu, a naročito u Evropi koja je u to vreme bila veoma zainteresovana za zbivanja na Balkanu.
Prvo priznanje dolazi već 1882. godine, na studijama u Beču, za sliku Ranjeni Crnogorac. Slika je bila izložena na godišnjoj izložbi Akademije, i za nju je dobio prvu nagradu i carsku stipendiju.
Sledeće godine zaključuje desetogodišnji ugovor sa čuvenim galeristom Valisom, za galeriju Frenč u Londonu; i krajem te 1883. godine prelazi tamo da živi i radi. Njegove slike su se veoma dobro prodavale, što ga je u potpunosti oslobodilo finansijskih briga, a i omogućilo mu da veoma često odlazi na duga, daleka i skupa putovanja: po severnoj Africi (Maroko, Egipat), u Grčku, Tursku, Italiju, Španiju. Sa svojim prijateljem, ruskim slikarom Ruboom (F. Roubaud) boravio je šest meseci na Kavkazu.
Ubrzo iz Londona prelazi da živi i radi u Minhen, zatim u Pariz, i na kraju se vraća u Beč.
Srbija se ponosila svojim mladim i slavnim umetnikom. Gotovo svaka srpska kuća je imala neku njegovu oleografiju ili drugu reprodukciju sa temom iz srpske istorije ili iz narodnog života. A vlast, zahvalna što je po svetu pronosio i slavio ne samo sebe već i istoriju i kulturu srpskog naroda, već 1884. godine ga je izbrala za dopisnog člana Srpskog učenog društva. Četiri godine kasnije, 1888. izabran je i za redovnog člana Srpske kraljevske akademije. (Svečano proglašelje je obavljeno tek 1893. kada je tim povodom održana i njegova prva izložba slika u Beogradu, u prostorijama Velike škole.)

Istorijske kompozicije

300px-Seoba_Srba.jpg
magnify-clip.png

Seoba Srba

Od 1895. godine počinje nova faza u stvaralaštvu Paje Jovanovića, u kojoj se on, najvećim delom, posvećuje izradi istorijskih kompozicija. (Po mnogima najznačajnijih deset godina njegovog stvaranja.)
Te 1895. dobija Paja dve značajne porudžbine za Milenijumsku izložbu koja je trebalo da se održi u Budimpešti 1896. godine:

  • od Saborskog odbora u Sremskim Karlovcima na čelu sa patrijarhom Georgijem Brankovićem, da izradi grandioznu istorijsku kompoziciju Seoba Srba pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem,
  • i od vršačkog Municipija, za sliku Vršački triptihon.
150px-Paja_Jovanovic.jpg
magnify-clip.png

Paja Jovanović, slikar

Rado je prihvatio poziv i odmah počeo sa pripremama, naročito za sliku Seoba Srba. Otputovao je u Sremske Karlovce i sastao se sa patrijarhom Brankovićem. Crkveni sabor mu je, kao konsultanta za istorijske izvore dodelio istoričara arhimandrita Ilariona Ruvarca, sa kojim je putovao po fruškogorskim manastirima i prikupljao građu. Koristio je i sve druge izvore do kojih je mogao da dođe kako bi što vernije i do detalja predstavio vreme i likove na svojoj slici. Na kraju, posle deset meseci predanog rada, umetnik je bio zadovoljan svojim delom, ali ne i patrijarh. Zbog njegovih primedbi i neslaganja, političkog karaktera, slika nije izložena na Milenijumskoj izložbi. Na nju je poslata samo slika: Vršački triptihon: Kosidba, Berba, Pijaca, koja je tumačena kao izraz dobrosusedstva Srba, Mađara i Nemaca.
Posle ovoga Paja je radio i na drugim istorijskim kompozicijama:
Furor Teutonicus (Teutonski bes) ili Bitka u Teutoburškoj šumi, za koju je dobio najpre Rajhlovu nagradu bečke Akademije, a kasnije srebrnu medalju na Svetskoj izložbi u Sent Luisu. (Sliku je oktupio Nacionalni muzej u Santjago de Čileu.)
Sliku Ženidba hercoga Ferija IV s Jelisavetom Habzburškom je radio u poentilističkom maniru, prateći tada aktuelne likoven tokove, što se nije svidelo naručiocu nadvojvodi Ferninandu Habzburškom. Slika je bila odbijena i na kraju se našla u Dubrovačkoj galeriji.
Takovski ustanak radi po pordžbini kralja Milana Obrenovića. Ova slika koja se danas nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu, toliko puta je reprodukovana da je u svesti naroda urezana kao autentični prikaz tog značajnog istorijskog događaja za srpski narod.

300px-Paja_JovanoviKrunisanje_Cara_Dusana.jpg
magnify-clip.png

Krunisanje cara Dušana

Veoma značajna istorijska slika usledila je oko 1900. kao porudžbina vlade kraljevine Srbije za Svetsku izložbu u Parizu (1900.). Bilo je to Krunisanje cara Dušana u Skoplju za cara Srba, Grka i Bugara[2]. Izuzetan trud i rad umetnika bio je nagrađen zlatnom medaljom na izložbi u Parizu, ali i divljenjem kritike, kolega-slikara i publike.
Zatim još jedna sa sličnom temom: Ženidba cara Dušana sa Aleksandrom, sestom bugarskog cara, koja je bila izložena na Prvoj jugoslovenskoj umetničkoj izložbi u Beogradu, 1904. godine.
U ovom periodu Paja se bavio i crkvenim slikarstvom: izradio je ikonostas Saborne crkve u Novom Sadu i ikonostas crkve u Dolovu, naslikao je prizore iz života Svetog Save za Sabornu crkvu u Sremskim Karlovcima: Sveti Sava miri braću, Sveti Sava kruniše Prvovenčanog, Spaljivanje mošti Svetog Save. Takođe, Hristova beseda na Gori, Sveti kralj Milutin, Manastir Sopoćani, Arhiepiskop Danilo, Raspeće.

300px-Jovanovic_Borba_petlova.jpg
magnify-clip.png

Borba petlova

Portreti
Od 1905. godine u stvaralaštvu Paje Jovanovića preovlađuje slikanje portreta. Svojom kičicom ovekovečio je vladare, političare, aristokrate, bankare, naučnike, umetnike...
Još u vreme svog boravka u Americi, 1902. naslikao je portret Mihaila Pupina, i njegove ćerke (portret gospođice Pupin).
Boraveći na crnogorskom dvoru, 1903., na poziv kralja Nikole, naslikao je jedan od svojih najmilijih likova, portret princeze Milice, zatim portrete prestolonaslednika Danila i kralja Nikole.
U Beču je slikao starog cara Franju Josifa i izradio čak devet njegovih portreta za razne austrijske ustanove.
Čini se, ipak, da je sa nešto više žara slikao portrete umetnika: slikara Simingtona, vajara Đoku Jovanovića.
Ali motiv kome je, bez svake sumnje, posvetio najviše pažnje, jesu ženski likovi: Gospođa Mirka, Gospođa Štraus, Gospođa Šink, Gospođa Hadson, Baronica Erlanger, Igračica Bergel, Gospođa Kaufman, Gospođa Doblin, Sofija Dunđerski, Teodora Dunđerski, i više portreta, najpre modela, a zatim njegove supruge Muni[3].
Slikanje žena za Paju je uvek značilo slikanje lepote. On, jednostavno, nije želeo da ih vidi ružne i stare. Čak i kada se radilo o ne baš tako lepim ženama, uvek se trudio da pronađe lepotu u njima. Mnogi likovni kritičari su mu zamerali zbog toga, i upućivali žestoke čak i zajedljive kritike. Ali on je ostao dosledan sebi i svojoj životnoj mudrosti: "Veština je naći lepotu".
Sa otpočinjanjem Prvog svetskog rata seli se u Ženevu gde je živeo od slikanja portreta poznatih i bogatih ljudi. U međuvremenu, odlučio je da se oženi mladom Bečlijkom, Herminom-Muni Dauber. Venčali su se 27. marta 1917. godine u Budimpešti. Muni je bila kći nastojnika kuće u kojoj je imao atelje (u Beču) i njegov dugogodišnji model. Prelepa mlada žena bila je njegovo nadahnuće i muza, koju je ovekovečio na mnogobrojnim portretima, a ona mu je bila potpuno odana i posvećena, do kraja života.
Po okončanju Prvog svetskog rata Paja neko vreme boravi u Beogradu, kada slika portrete članova vladajuće kuće Karađorđevića (kralja Aleksandra Karađorđevića, kraljicu Mariju Karađorđević[4]) i dekoriše kapelu na Dedinju.
Ubrzo se vraća u Beč gde najviše vremena provodi u svom ateljeu.

Beograd, voljeni grad

Paja je prvi put došao u Beograd 1910. godine, na poziv kralja Petra I. Utiske o svom prvom susretu sa gradom za koji će ostati vezan zauvek opisao je ovim rečima:
"Za malo dosade na granici - pregled carine i pasoša - bogato si nagrađen kada voz sa grmljavinom protutnji savski most, a Beograd u zraku jutarnjeg sunca, kao zlatom obasut pojavi se pret tobom... Ali, po svoj prirodi Beograd je jedinstven između dve silne reke, grad je sazidan na strmoj steni a na istoj visini sa gradom leži varoš sama, kao golemi zmaj. - Jest! sa gradom kao glavom i silnim trupom na grebenu".
I pored velike angažovanosti i posla na svim stranama sveta ovo je bio grad kome se uvek vraćao, na kraće ili duže vreme.
Pred Drugi svetski rat, 1939. g. odlučio je da napusti Beč i preseli se u Beograd. Tu je proveo teške godine okupacije i prve poratne godine. Iako već u dubokoj starosti i dalje je slikao.
Neprilike sa imiovinom u Beču naterale su ga da se tamo vrati 1950.g. Ali već iste te godine započeo je prepisku sa upravom Muzeja grada Beograda oko svoje likovne ostavštine i otvaranja Legata. Želeo je da ostavi svome gradu, kako je govorio "ono što bi vredelo čuvati" od njegovog rada i alata: štafelaje, slikarski alat, počete slike i skice, mape sa crtežima i reprodukcijama; kako bi se napravio jedan atelje-soba majstora, zanimljiva za gledaoce koji bi želeli više da saznaju o njemu, njegovom radu i delu.
Tako je, 1970. godine, otvoren Legat slikara Paje Jovanovića u kome su izložene umetnikove slike, lične stvari, skice, beleške, fotografije, dokumenti, mnogobrojna odlikovanja, medalje, diplome, priznanja. Na štafelaju stoji njegova poslednja slika: buket crvenih ruža.
Paja Jovanović umro je 30. novembra 1957. godine u Beču. Kao što je želeo, urna sa pepelom preneta je i položena da večno počiva u voljenom Beogradu.

Izvor: Vikipedija

 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Slike Paje Jovanovića


1447.jpg

Krunisanje cara Dušana, 1900
ulje na platnu, 500x390 cm

1442.jpg

Kićenje neveste, 1886
ulje na platnu, 135x96 cm

1440.jpg

Ženidba cara Dušana, 1904
ulje na platnu, 300x170 cm

1445.jpg

Žena sa šeširom, 1906
ulje na platnu, 81x106 cm

1437.jpg

Portret supruge Muni, 1917
ulje na platnu, 128x172 cm

1438.jpg

Engleski slikar Simington, 1895
ulje na platnu, 76x99 cm

1446.jpg

Borba petlova, 1888
ulje na drvetu, 76x55 cm

1441.jpg

Takovski ustanak, 1898
ulje na platnu, 190x125 cm

1439.jpg

Krvni umir (skica?), 1889
ulje na drvetu, 23x16 cm

1436.jpg

Nikola Pašić, 1926
ulje na platnu, 60x73 cm

1434.jpg

Mihajlo Pupin, 1903
ulje na platnu, 96x114 cm

1425.jpg

Car Franc Jozef, 1916
ulje na platnu, 100x150 cm

1432.jpg

Maršal Tito, 1947
ulje na platnu, 100x150 cm

1430.jpg

Dragutin Guta Protić, guverner Narodne banke, 1930
ulje na platnu, 90x109 cm

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
ДРАМА ЈЕДНЕ ДРАМЕ

ДРАМА ЈЕДНЕ ДРАМЕ

1.jpg

2.jpg

Једна од најзначајнијих слика Паје Јовановића – Four Teutonicus – нетрагом је нестала пре сто једне године. Има ли наде да је поново видимо?

Из густе, непрегледне четинарске шуме, која и у освит јесење зоре једва да се кроз измаглицу разазнаје, израња ратничко копље и прецизним поготком на месту усмрћује римског војника. Ова драма подсећа на исечку из неког историјског филма, али она се овог пута не одвија у биоскопу, него на уметничком платну. Римски војник насликан на самрти, постао је прва жртва сликарског виђења немилосрдне борбе, познате као једна од највећих битака старог света – битке у Теутобуршкој шуми.
Историчари су забележили да се ова тешка тродневна битка Римљана и Германа одиграла 9. године нове ере у северним немачким крајевима, двадесетак километара северно од данашњег града Оснабрик. Дуго завађена германска племена, окупљена око војсковође Арминија који је у време цара Октавијана Авуста служио у римској провинцији Германији под проконзулом Квинтом Варом, одлучила су да подигну устанак. Варов задатак, пак, био је да успостави римску власт све до области Везера и Лабе на истоку. Како би осујетио римске намере, Арминије је тајно склопио савез са германским поглаварима. Искористивши Варово поверење, Арминије је у неприступачној Теутобуршкој шуми у заседу намамио три римске легије са око двадесет хиљада војника на челу са самим проконзулом Варом. Током три дана исцрпљујуће борбе германска племена потпуно су потукли Римљане. Арминије се прославио као велики војсковођа – победио је тада највећу војну силу на свету.

Упечатљиви Србин

Ова велика битка инспирисала је многе уметнике у прошлости. Они који су били дорасли таквом изазову, успели су да створе несвакидашња дела која су превазишла оквире времена и простора. Том изазову није могао да одоли ниједан српски сликар. На с
амом крају 19. века, када је био у напону снаге и на врхунцу славе, Павле Паја Јовановић (1859–1957) прихвата поруџбину да за велику међународну изложбу у Бечу наслика управо битку у Теутобуршкој шуми. Озбиљно и с пуно жеља Јовановић приступа остварењу. На време завршава слику и предаје је стручној комисији бечко. Крај је познат: уметник 1899. године добија престижну Рајхлову награду и новчани износ од тадашњих шест хиљада динара у злату.

3.jpg
Хелиогравура изгубљене слике налази се у Музеју града Београда

Паја Јовановић је реконструкцију битке засновао на историјским чињеницама, мада је овај догађај заокупљао пажњу многих уметника и пре њега (попут, рецимо, немачког уметника Фридриха Гинкела који је 1864. насликао једну верзију ове битке). Да би што верније приказао чувену битку у Теутобуршкој шуми,
Јовановић је проучавао историјску и археолошку грађу, мада није искључено и да се надахнуо и Вагнеровом оперском трилогијом „Прстен Нибелунга”.
Несумњиво је да је Јовановић у ово дело великих размера (према његовом сећању преко 20 м²) унео сву своју вештину и искуство, тако да се с правом сматра за једно од његових најзначајнијих дела уопште. Лишена сваке театралности и приказана врло реалистично, „Furor Teutonicus” већ је при првом изл
агању била врло добро прихваћена и оцењена. На великој међународној изложби у Берлину, 1901, слика је добила једну од укупно једанаест златних медаља, колико их је на тој изложби подељено.
Тако, између осталог, и у часопису „Berliner Architekturwelt” посебно се истиче да:
„... Сликарство великог стила обогаћено је, на нашу радост, крајем јуна, отварањем изложбе аустријских уметника, а најпре веома упечатљивом сликом једног Србина који је живео у Бечу Paul Joanowits „Furor teutonicus”, која верно и генијално приказује напад германске трупе из густе шуме на римску легију која маршира мрачном планинском долином. Вредно пажње је то што је један Словен искористио не малу уметничку моћ да ода признање неодољивој колективној снази Германа у борби”.
Такође и Милутин Миланковић, који је крајем 19. века живео и радио у Бечу, у свом делу „Успомене, догађаји и сећања” описује Јовановићеву слику као једну од најбољих које је видео у граду на Дунаву. Одмах је у Минхену штампана и хелиогравура слике која је повећала њену омиљеност.

Само скице

Од тада је „Фурор Теутоницус” био излаган и награђиван на изложбама у Паризу 1902. (Medaille d’or, Salon des Art francais), Сент Луису у Америци 1904. (Saint Louis, Silver Medail World’s fair), Салцбургу 1909. (Golden Staatsmedaile, Salzburg) и на крају у Сантјаго де Чилеу 1910. (
Museo National des Bellas Artes). Судећи према наводима из уметникових „Мемоара”, слика „Furor Teutonicus” ” откупљена је за Национални уметнички музеј у Сантјаго де Чилеу 1911. под називом „Los Barbaros”. Међутим, након скорашњих провера у Museo National des Bellas Artes у Сантјаго де Чилеу, установљено је да се слика не налази у збирци овог музеја, те је њена судбина и данас непозната.

4.jpg
Сликар у свом минхенском атељеу 1889. године

Од 1911. се под необјашњивим околностима води као нестала, што је и сâм Јовановић потврдио у својим ме
моарским белешкама. До нас су, пак, остале сачуване две Јовановићеве скице ове слике у уљу мањих формата, које је уметник насликао током прве и друге деценије прошлог века.
Сасвим сигурно судбина једне од најзначајнијих слика нашег прослављеног уметника Паје Јовановића и данас, након једног столећа, обавијена је велом тајне. Гајимо наду да слика није неповратно нестала и да ће јој се, ипак, ући у траг. Уколико би се то догодило, било би то свакако једно од најзначајнијих културних открића новијег времена.

Аутор: Петар Петровић
Извор: Политикин забавник




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Katalog dela Paje Jovanovića: Otkriveno lice tajanstvene Mirke

Katalog dela Paje Jovanovića: Otkriveno lice tajanstvene Mirke

Pripremajući Sistemski katalog Paje Jovanovića, kustos Petar Petrović sakupio 1099 dela, od kojih petnaestak - vidimo prvi put

1.jpg
Delo "Izdajica"

KAKO bi konačno sakupio sve slike, skice i crteže i napravio Sistemski katalog dela Paje Jovanovića (1859-1957) Petar Petrović, kustos Narodnog muzeja, za proteklih pet godina intenzivnog rada obišao je sve galerije, muzeje i privatne kolekcije u zemlji ali virtuelno putovao i na nekoliko kontinenata.
Sakupio je 1099 dela najpoznatijeg, najpopularnijeg i još uvek - kako pokazuju aktuelni aukcijski izveštaji - najskupljeg srpskog slikara. Tokom tog predanog i dugotrajnog traganja Petrović je otkrio i petnaestak dela koja se pripisuju slavnom srpskom slikaru ili su nastala pod njegovim uticajem. Međutim, deo slika je nastao u krugu same porodice Jovanović. Svetislav, njegov mlađi brat je bio takođe slikar, obrazovan u Parizu koji je slikao i po motivima starijeg brata, dovršavao njegove slike ili ih kopirao kad se Paja "gušio" od porudžbina.

- Možda će se naknadnim analizama uspostaviti da je neke slike koje su ušle u Sistemski katalog Paje Jovanovića, i koje je Paja potpisao slikala zapravo Svetina ruka - kaže Petar Petrović.

On objašnjava da su braća od 1884. delila Pajin minhenski atelje.
Oba brata na svoja putovanja kreću sa te lokacije i tu se sa prikupljenim materijalom za nova dela vraćaju. Obično je u ateljeu radio Svetislav dok je Paja bio na putu, a kad bi Sveta putovao, stariji brat bi razapinjao platna. Slikarstvo mlađeg brata u Srbiji nije dovoljno poznato jer je Svetislav živeo u inostranstvu i njegovo delo je poznatije u Francuskoj nego u Srbiji. Kao zanimljiv podatak, Petrović navodi da je Svetislav pre svog starijeg brata poklonio sliku Narodnom muzeju. "Polazak u lov" je, međutim, nestao tokom Prvog svetskog rata, a slika je imala i međunarodnu reputaciju koja je počela 1900. na izložbi u Parizu.
Najudaljenija tačka na koju je "stigao" Petrović putujući virtuelno u traganju za Pajinim delima je Nacionalna galerija Viktorija u Australiji. Galerija je za svoju kolekciju evropske umetnosti još 1890. kupila Jovanovićevog "Izdajicu", koji se i danas nalazi u stalnoj postavci. Na osnovu ove kompozicije koja je brzo stekla veliku popularnost Jovanović je naslikao još nekoliko replika. U Nju Delhiju je Petrović naišao na repliku "Prvog nastupa". Dosta dela je u bečkom Belvedereu, u Novoj Pinakoteci u Minhenu, Londonu. U Brajtonu je izuzetno značajna slika "Tahir-paša i Piperi". Njegova dela su, naravno, u svim značajnijim muzejima i javnim kolekcijama bivše Jugoslavije...

- Možda mi je nauzbudljivije bilo otkriće Jovanovićevog portreta "Gospođe Mirke" u Čileu, u Muzeju Santjago de Čile, kaže naš sagovornik i dodaje da se znalo "po predanju" za to delo, ali se nije znalo kako izgleda.

Taj portret sam Jovanović posebno, na više mesta ističe kao značajan. Naslikao ga je 1905. i odmah na međunarodnoj izložbi u Minhenu dobija prvu nagradu - zlatnu medalju. Izlaže je potom na pariskom Salonu, pa u Londonu - njom stiče široku popularnost u Evropi. Sliku otkupljuje državna komisija Čilea koju država šalje u Evropu da za muzej koji se otvara 1910. otkupi najznačajnija, nagrađivana umetnička dela evropske umetnosti! Tad je Čile otkupio i "Furor Teutonikus", ogromnu kompoziciju koja predstavlja bitku Rimljana i Germana, koju sam Paja ističe kao jedno od svojih najboljih dela, ali koja na putu do Čilea nestaje pa se ni danas ne zna njena sudbina. Ali, Jovanović postaje bogataš!

2.jpg

U Alhambri u Americi Jovanović je u 92. godini života (!)naslikao ikonostas u crkvi posvećenoj Svetom Stefanu Prvovenčanom. To do sada, kaže Petrović, nismo znali i slike su sada prvi put reprodukovane.
Posebno je zanimljivo da je u Vašingtonu u Meri hil muzeju otkriven "jedan prelep portret kraljice Marije Karađorđević". Ali to nije sve: taj Muzej je osnovala rođena sestra kraljice Marije i on je bio ta posebna veza Jovanovića i Amerike, preko kog je tamo "otvorio vrata" i ušao u elitno društvo. Naime, Paja je bio u Umetničkom savetu Muzeja s obavezom da za tu kuću bira dela evropske umetnosti. U Njujorškom gradskom muzeju otkriven je portret Emila Boasa, direktora nemačke Kreditne banke. U mormonskoj bazilici u Saut Lejk Sitiju otkriven je portret velikog mormonskog zvaničnika...

- Ako bih govorio o nekom posebnom uzbuđenju prilikom sastavljanja Kataloga onda su to - ističe Petrović - male skice na daščicama koje je radio na terenu i gde je Paja Jovanović mnogo slobodniji, gde se oseća impresija.

To su pravi primerci umetničke veličine! Pokazao je pravi talenat, pokazao je da je veliki slikar na malom formatu.

BROJ

PETROVIĆ ističe da 1099 evidentiranih i opisanih dela, sa podacima kako su "putovala" od vlasnika do vlasnika i ko ih danas poseduje - nije konačan broj. Od objavljivanja kataloga, a prošlo je jedva mesec dana, već se "pojavilo" pet novih dela. Kad Sistemski katalog bude preveden na engleski, naš sagovornik se nada znatno većem "ulovu". Pogotovo se to odnosi na portrete kojih je uradio više stotina, a nije vodio evidenciju poput Uroša Predića.

PORTRET
SOFIJA Ciklaj je poklonila Narodnom muzeju svoj portret koji je Paja Jovanović naslikao 1943. - kad je imala 16 godina. Publika će ovaj poklon koji stiže iz Argentine, iz Buenos Ajresa, moći da vidi u okviru "Izložbe jedne slike" u Narodnom muzeju od 13. decembra.

ZADAH
JOVANOVIĆEV profesor Miler je živeo sa Arapima da bi verodostojno slikao. I on je Paji preneo taj imperativ da mora da putuje, da živi ambijent koji bira za temu slika. Miler mu je još na studijama rekao: Ne možeš da slikaš Crnogorca tako što ćeš model obući u studiju u autentičnu nošnju. Moraš da ga gledaš u oči, moraš da osetiš njegov zadah, da jedeš sa njim. Kad svu svoju energiju prenese na tebe, ti ćeš je onda lako preneti na sliku.

Izvor: Večernje novosti




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Slikar Paja Jovanović na filmskom platnu

Slikar Paja Jovanović na filmskom platnu

U okviru pratećeg programa izložbe Paja Jovanović u Narodnom muzeju, u subotu 22. decembra, u 18.00 sati biće prikazan prvi dokumentarni film o najpoznatijem srpskom slikaru.

296093_pajajovanovic_ff.jpg

Narodni muzej je najavio da je program Paja Jovanović na filmskom platnu prilika da se stvaralaštvo ovog izuzetnog umetnika sagleda iz najrazličitijih vizura i odgonetne zašto je i danas jedan od najpoznatijih i najomiljenijih umetnika srpskog slikarstva.

Atrijum nacionalnog muzeja u subotu će biti pretvoren u biskop za šetnju kroz epohe i sećanja. Posetioci će najpre imati priliku da pogledaju prvi dokumentarni film o Paji Jovanoviću, reditelja Predraga Delibašića.

Delibašić je u zimu 1956. godine i potom s proleća naredne godine u skromnom domu Paje Jovanovića i njegove supruge Muni vodio razgovore, snimao njegov dom i atelje, da bi potom sve pretočio u dragocen dokumentarni film o poslednjim danima velikog srpskog umetnika, navedeno je u najavi.

234627_raspece-paja-jovanovic_hf.jpg

Zahvaljujući prvom dokumentarnom filmu o najvećem srpskom slikaru moguće je da se stvaralaštvo ovog izuzetnog umetnika sagleda na još neposredniji način, ocenjeno je u najavi.

Nakon ovog filma posetioci Narodnog muzeja moći će da pogledaju film "Dugo putovanje" reditelja Veska Butrića u kome eminentni poznavaoci srpske umetnosti govore o slikarskom opusu, istorijskim, kulturnim i društvenim okolnostima u kojima je stvarao Paja Jovanović.

(Blic Online)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Muni, moja kraljica

Artisti i modeli

Muni, moja kraljica


Upoznali su se u Beču kad je on imao 55 a ona 18 godina. On je već bio proslavljen slikar a ona kći nastojnika kuće u kojoj je imao atelje. Paja Jovanović i Hermina Dauber...

1.jpg


Život je divan san na ovom svetu. Jedina mu je mana što brzo prolazi. Ovim rečima je čuveni slikar Paja Jovanović (1859–1957) počeo autobiografiju. Imao je sreću što je proveo dug život radeći ono što je najbolje znao i umeo, i zato je bio nagrađivan, hvaljen i slavljen.

Uzimao je od života sve što je ovaj mogao da mu pruži, ali je zato nesebično uzvraćao predanim i neumornim radom. U tom velikom stvaralačkom pregnuću, Paja Jovanović upijao je sve čari i lepote života. Nije bio imun ni na prirodnu lepotu, bez obzira na to odakle ona dolazila. Sâm je jednom prilikom rekao da nije voleo ružno. Naprotiv, kičicom je veličao lepotu, čak i tamo gde je nije bilo napretek. Svesno je ulepšavao i dodavao, samo da ne bude tužno i ružno.

Ipak, u jednom slučaju njegova kičica nije mogla da „laže”. Desilo se to kada je umetnik već zakoračio u petu deceniju života, onda kada je u njegov život ušla trideset godina mlađa Bečlijka Hermina-Muni Dauber.


2.jpg

Razume se, i pre Hermine-Muni Paja Jovanović imao je ljubavi. Još za vreme studija u Beču bio je zaljubljen u Milu Mandukić iz Vršca. Bila je to neostvarena mladalačka ljubav koju je kasnije ovekovečio u liku carice Jelene na slici „Krunisanje cara Dušana”. Osećanja nije krio ni prema mladoj Soferl, modelu na Akademiji u Beču, koja je bila devojka oštrog jezika ali božanskog lika. Bio je potajno zaljubljen i u Engleskinju Vinferd Džons, od čije je lepote pobegao i uvek žalio što je nije naslikao. Nasuprot njoj, doživeo je strasnu vezu s Nemicom Bertom, koju je ovekovečio na slici „Ženski akt pred ogledalom – toaleta”.

U velikoj, gotovo nepreglednoj galeriji portreta koje je ostavio za sobom, njegovi ženski portreti zauzimaju posebno mesto. Kada se početkom 20. veka stalno nastanio u Beču, nije ni slutio da će mu kći nastojnika kuće u kojoj je imao atelje, Hermina-Muni Dauber, zauvek osvojiti srce.

3.jpg

Najpre bojažljivo, s osećajem dubokog poštovanja, mlada Muni pozirala je Paji za likove na njegovim slikama, da bi vrlo brzo sâm njen lik i telo postali svrha umetnikovog rada. U toj meri ga je zaokupila da je s neskrivenim poletom ostvario seriju skica, studija i radova s prikazom ženskog lika i tela. Na svim tim ženskim figurama i portretima provejava prepoznatljiv lik Muni. Pre nje Paja Jovanović gotovo da i nije slikao aktove. Odbojnost prema toj vrsti slika stekao je na bečkoj Akademiji, jer su njemu i njegovim školskim drugovima na kursu večernjeg akta dovodili odrtavele, oronule beskućnike iz najzabačenijih delova grada. Tek u zrelim godinama uživao je u toj vrsti lepote koja ga je zaobišla u mladosti.

4.jpg

Paja Jovanović venčao se s Muni kada je ona napunila osamnaest godina. Desilo se to 1914. godine u Budimpešti, jer su pred naletom rata morali da se sklone iz Beča. Ratne godine proveli su zajedno u Ženevi, gde su živeli od honorara bogatih i otmenih ljudi koje je Paja portretisao. Samo nakratko, i to u jesen 1916. godine, boravili su na imanju veleposedničke porodice Dunđerski u Čelarevu, da bi se potom vratili i boravili u Švajcarskoj do kraja rata.
Može se reći da je Paja Jovanović bio izuzetno posvećen svojoj mladoj supruzi. Pomagao joj je da se obrazuje, za nju uzimao časove stranih jezika, tenisa i jahanja. Sa svoje strane prelepa Muni postala je njegovo nadahnuće, nepresušno oduševljenje koje je slikao u gotovo svakoj prilici, o čemu govore brojni primeri. Već na početku poznanstva i potom ozbiljne veze, Muni je pozirala za poveću simbolističku Pajinu sliku „Vilinski san” (ili „Parsifal”), kao i za sličnu kompoziciju na temu „Parisov sud”.


5.jpg

Kasnije, kad je portretisao kraljicu Mariju Karađorđević u punoj figuri u večernjoj balskoj haljini, kao model poslužila mu je njegova Muni. Slikajući veće ili manje alegorijske slike s predstavom ženskog lika i tela, uvek je u te figure unosio prepoznatljive crte lica svoje supruge. Muni kao boginja Dijana u lovu, kao Meduza, Afrodita, Venera, ... Muni kao oličenje mladosti, lepote, svežine... Sve tako do poznih godina. Za kraj, potpuno slabog vida i drhtave ruke, ostareli umetnik ispisuje poslednju odu lepoti, slikajući lik Muni i buket sveže ubranih ruža.

Ipak, najveću i najlepšu odu ljubavi Paja Jovanović je kičicom ispevao upravo kad je naslikao Muni u njihovom otmenom bečkom salonu. Ona sedi u fotelji – beržeri okrenuta blago udesno, gleda pravo u njega, levu ruku oslonila je na naslon fotelje, dok se desnom poigrava niskama biserne ogrlice. Kosu je skupila u punđu i ukrasila lunulastom iglom. Svilena haljina koja otkriva ramena i deo leđa unosi otmenost, zavodljivost i izvesnu ljupkost. To je Muni kakvu je Paja želeo da ostavi za trajno sećanje.

Kao da je dalja sudbina ovog portreta unapred bila određena. Već 1937. godine bio je izložen i nagrađen Zlatnom medaljom u Künstlerhaus u Beču. Pred Drugi svetski rat umetnik i njegova supruga odlučuju da iz poštovanja prema počivšem kralju Aleksandru Karađorđeviću, koji je vrlo poštovao i cenio Paju Jovanovića i njegovo slikarstvo, ovaj portret poklone Narodnom muzeju gde se i danas nalazi.

Autor: Petar Petrović
Izvor: Politikin zabavnik

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Na današnji dan pre 155 godina rođen je Paja Jovanović

Na današnji dan pre 155 godina u Vršcu rođen je jedan od najvećih srpskih umetnika i predstavnik akademskog realizma Pavle Paja Jovanović.

inhh3lajc4ddijpl30za.jpg


Ovaj umetnik je veoma rano ispoljio slikarski talenat. Prvo likovno obrazovanje stekao je u svom gradu, a kao mladić - student otišao je u Beč gđe je diplomirao na Bečkoj Akademiji umetnosti.

Jovanovićeve slike su se veoma dobro prodavale u Londonu i 1883. prelazi tamo da živi i radi. Dobra prodaja mu je omogućila duga putovanja po Evropi i Africi.

Godine 1888. izabran je za člana Srpske Kraljevske akademije, a njegova dela dobijaju mnoge nagrade i priznata su širom sveta, a izlagana su u Beču i u Berlinu.

Od 1895. posvećuje se izradi istorijskih kompozicija, kao što su Seoba Srba, Proglašenje Dušanovog zakonika, Takovski ustanak, Mačevanje, Kićenje neveste...

Ovaj umetnik, inspirisan srpskom istorijom, zahvaljujući izuzetno bogatom opusu, naročito delima sa temama iz narodnog života, scenama iz patrijarhalnog zivota i onih sa istorijskom tematikom snažno je i široko uticao na likovno obrazovanje, kulturu, ali i na rodoljublje naroda.

Gotovo svaka srpska kuća je imala neku njegovu reprodukciju sa temom iz srpske istorije ili iz narodnog života.

Jovanović i njegov talenat zaslužni su i za ikonostase u Sabornoj crkvi u Novom Sadu i crkve u Dolovu, kao i za prizore iz života Svetog Save za Sabornu crkvu u Sremskim Karlovcima.

Međutim, od 1905. godine, u stvaralaštvu Jovanovića preovlađuje slikanje portreta, pa je svojom četkicom ovekovečio vladare, političare, aristokrate, crkvene dostojanstvenike...

Poznati slikar je za života ostavio Muzeju grada Beograda svoje brojne radove, od početnih skica do reprezentativnih portreta i istorijskih kompozicija. Njegov Muzej nalazi se u ulici Kralja Milana, a nakon rekonstrukcije otvoren je na 150-tu godišnjicu njegovog rođenja, 2009. godine.

U Muzeju se može videti kako je izgledao njegov atelje, kao i slikarski pribor, lična dokumenta, diplome, medalje, beleške umetnika, deo prepiske i fototeka većine radova.

Jovanović je umro 30. novembra 1957. godine u Beču. Po želji velikog umetnika, urna sa pepelom preneta je iz Beča u Beograd i čuva se u njegovom Legatu.


Izvor: Tanjug
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Strasna ljubav Srbina i Nemice TAJNA PAJINE GOLE BERTE

Posle 113 godina najstariji poznati ženski akt Paje Jovanovića - „Naga Berta pred ogledalom“ - zahvaljujući ljubaznosti vlasnika, izložen je u slikarevom legatu-ateljeu u ulici Kralja Milana 21/IV do 22 septembra (četvrtkom: 10-18 časova, subotom: 12-20 i nedeljom: 10-14).

2dv6buf.jpg

Naslovna strana TV & pop kulture 26. avgust 2016.

Akt, koji predstavlja vrhunac raskalašne ženstvenosti, dugo godina se vodio kao „Akt pred ogledalom“, sve dok isčitavajući (još) neobjavljenu Pajinu autobiografiju koja se čuva u Muzeju grada Beograda, kustoskinja Danijela Vanušić nije uspostavila vezu između slike, slikara i jedne Berte. Da saznamo ko je bila tajnovita Berta i, pre svega, šta je ona značila slikaru u minhenskim godinama njegove „bećarske“ (kako sam kaže) mladosti, izgleda da je najzaslužniji Milutin Milanković. Umetnika koji je verovao da su mu te godine protekle u „mazarijama dosadnih slika“, naučnik je nagovorio da se od njih sasvim ne ogradi.

Gde je mladi slikar upoznao Bertu (Paja pominje samo da je radila u jednoj radnji), ne zna se, ali, ipak, o njoj i njemu se netipično indiskretno vidi iz memoara. Sećajući se minhenskih dana, Paja Jovanović zapisuje: „Pa tek Berta, moja atletska Valkiri devojka. Sva energija mi se utrošila u tim svakodnevnim hrvanju i gimnastičkim nadmetanjima s njom; u kojim je čas ona podlegala, čas ja.“

2naqr9f.jpg

Paja Jovanović

Paja Jovanović je od svoje dvadeset pete do trideset šeste - sve dok se nije „skrasio u Beču“ (sam piše) - živeo „nesputano“ i „burno“, većma u Minhenu. Bertin akt naslikao je za svoju dušu i kao svoju dragocenost nosio ga je kasnije sa sobom, ali nit ga je izlagao, nit ga je reprodukovao, mada ga je zaveo pod rednim brojem 43. u svom spisku radova (čuva se u zaostavštini Milutina Milankovića u SANU). Šta ga je nateralo da ga u jednom trenutku proda - nije poznato. Ali, koliko je bio temperamentan njihov odnos, jeste, iz njegovog pera. „Biće teško od Berte se oprostiti... kako ću joj razložiti to naprasno putovanje - ona je neuračunljiva sa svojim rastrojenim živcima mogla bi opet revolverom da se objasni“, a dalje, „presekao oštrim nožem i velikim bolom sve veze sa Bertom jako je već bila prirasla uz mene - operacija teška, baš opasna po žvot. Ali, moralo je biti...“

U strastvenu vezu slikara i modela uverićete se uživo - ako odete da vidite sliku.

Slika „Gola Berta pred ogledalom“ jeste vizuelno svedočanstvo Jovanovićevog intimnog doživljaja jedne žene, zaključuje Vanušić. Berta je naslikana u budoaru, dakle u svojoj intimi. Ona namešta svoju bujnu kosu, što je poseban znak erotskog naboja, njeno telo je nadasve čulno. Enterijer je s orijentalnim detaljima - što je tada bilo u modi. Berta ne gleda u svog slikara nego u ogledalo, što svedoči o njenom izrazitom egu. Ona nije samo model, ona je više od modela, kao što je to posle nje postala i Muni, kasnije slikareva supruga. Berta je bila strast koja se, na sreću. nije završila kobno. Muni, odana muza, u poređenju s Bertom gotovo je blazirano hladna.

Pajina želja: Poklon Beogradu

33olfgy.jpg

Naga Berta Akt pred ogledalom u enterijeru Muzeja Paje Jovanovića

Paja Jovanović poklonio je Muzeju grada Beograda legat sa više od 800 predmeta. Želeo je da ostavi, kako je govorio „ono što bi vredelo čuvati“. Muzej grada Beograda je, prema umetnikovoj želji, 1970. godine otvorio Muzej Paje Jovanovića. Legat je 1972. dopunjen poklonom umetnikove supruge Hermine - Muni Dauber, s još 11 slika.

(Blic Online)
 
Natrag
Top