Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Pat Metheny

pat-metheny.jpg

Pet Meteni (org. Patrick Bruce Metheny), 12. avgust 1954, Lijev Samit, SAD, američki džez gitarista i kompozitor.

Meteni je jedan od vodećih džez gitarista tokom poslednjih decenija. Koristio je različite gitare: elektičnu sa 6 i 12 žica, Pikaso model sa 42 žice, gitarski sintesajzer i slično. Meteni svira različite žanrove: progresivni i savremeni džez, džez fuziju, post-bap itd.

Sa 24 godine Meteni osniva grupu Pet Meteni grup i sa njom izdaje znatan broj albuma i daje veliki broj koncerata (120 do 140 godišnje). Glavni partner u grupi mu je gotovo tri decenije pijanista Lajl Mejs, sa kojim često zajedno komponuje. Tokom vremena grupa je menjala muzičku orijentaciju: tokom 1980-tih godina bila je okrenuta latinskim ritmovima; tokom druge polovine 1990-tih eksperimentisali su sa improvizacijama slobodnih formi na akustičkim instrumentima, simfonijskim elemenitima i sonatnim oblicima; poslednjih godina muzički profil se ponovo menja.

Grupa je pet puta dobila Gremi nagradu za najbolji džez fjužn album godine.

Pored rada sa grupom, Meteni stalno sarađuje sa drugim vodećim džez muzičarima. On ovim projektima održava glas ozbiljnog džez muzičara, budući da neki džez kritičari smatraju muziku Pet Meteni grup lakom i pastoralnom.

Izvor: Wikipedia






 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Gledam pesme kroz retrovizor

DžEZ SKICE

Gledam pesme kroz retrovizor

Kada razmišljaš o opsegu stvari koje su Bitlsi uradili, o neverovatnom kvalitetu melodičnog pisanja, to je zadivljujuće. Nismo videli ništa ni približno tome u pop muzici! Za album sam odabrao „And I Love Her”, koja je njihova rana pesma, ali jedna od onih gde svaka pojedinačna nota ne može biti nijedna druga. Ona poseduje tu maksimalnu količinu neizbežnosti – kaže u ekskluzivnom intervjuu Pet Metini, heroj modernog džeza

pat.jpg
Pet Metini

Impresivnoj kolekciji priznanja koje je stekao tokom karijere, među kojima je 18 Gremija (rekordan broj među džez muzičarima) u 10 različitih kategorija, Pet Metini je na ulasku u 2011. godinu dodao i nagrade čitalaca magazina Down Beat, za najbolji album („Orchestrion”) i najboljeg gitaristu u 2010. godini. Posle egzibicionog iskustva sa mehaničkim orkestrom (klaviri, marimba, vibrafon, udaraljke, „naštimovane flaše”...) koji je pokretao svojom gitarom putem MIDI-ja i sistema solenoida, našao se na potpuno drugačijem iskušenju – sam sa gitarom i pesmama iz mladosti. Ove nedelje svetlost dana ugledao je Metinijev novi album „What It’s All About” (Nonesuch/Mascom Records). A 27. oktobra ove godine, heroj modernog džeza će u „Sava centru” otvoriti 27. Beogradski džez festival.

„What It’s All About” je prvi album u karijeri bez vaših kompozicija. Koji kriterijum je preovladao u izboru pesama?

Pisao sam mnogo poslednjih godina, pa sam odjednom osetio da bi bilo lepo da malo sviram i muziku koju je napisao neko drugi. Ovo je muzika koju zaista volim, pesme sa kojima sam živeo ceo život. Uhvatio sam sebe kako ih sviram, jednu pa drugu, i vremenom je postalo jasno da se bavim stvaranjem albuma.
U jezgru svakog komada muzike mora da postoji neki aspekt jedinstvenosti da bih je zavoleo – zaokret, čudna promena akorda, melodijska fraza koja zaista udara, vrsta osećaja koju pesma emituje. Ove pesme dolaze iz specifičnog jezika – pisanja pop muzike u vremenu kad je harmonija još uvek bila deo igre. Znate, ja i danas slušam pop, i sviđa mi se dosta toga, ali mislim da je prošlo mnogo vremena otkad smo na listama imali numere koje su posedovale kompleksnost pesme „Alfie”. Mnogo akorda se tu menja – čak i u pesmama poput „Cherish”, grupe The Association, tipičnog pop benda iz 60-ih. To je bio jedan od kriterijuma, na albumu nema pesama koje su bazirane samo na jednom akordu.

Neke od njih su veoma drugačije od originala, poput „Pipeline”, „Garota de Ipanema” ili „Slow Hot Wind”.
..

Nisam baš puno o tome brinuo. Šta god bi iskrslo ja sam išao za tim u fazonu „ovako ja to čujem”. Slažem se da su te pesme prilično daleko od onog od čega sam pošao. Ali sa njima sam živeo 40-50 godina, pa je prirodno da će moj današnji osećaj prema njima biti drugačiji. „Pipeline” i „Girl From Ipanema” su posebno zanimljive, kao dve od prve tri pesme koje sam ikad naučio da sviram na gitari – one su prešle ceo put sa mnom. Moj pogled na sve pesme na albumu bio je na poetski način. Nije se radilo o tome da budu doslovne verzije, već više kao „pogled na njih”, posmatranje tih pesama kroz retrovizor.

Geri Barton, Džon Skofild i Majkl Breker, vaši prijatelji i kolege, svojevremeno su mi istakli „Bitlse“ kao jedan od najvećih uticaja iz pop sveta. Sada i vi obrađujete muziku ovog benda. S kakvim emocijama?

Teško je dodati bilo šta diskusiji o Bitlsima. Ljudi mnogo pričaju o džezu, popu i roku, kao klasičnim stilovima muzike, a, iskreno, ja sam mnogo manje zainteresovan za stil, a mnogo više za kreativnost. I kad god tražim primer kreativnosti, ista imena izlaze – Bah, Čarli Parker... Individualci su redefinisali muziku kreativnim zalaganjima. I Bitlsi su za mene fenomen na jednom kreativnom nivou. Kada razmišljaš o opsegu stvari koje su uradili, o neverovatnom kvalitetu melodičnog pisanja, to je zadivljujuće. Nismo videli ništa ni približno tome u pop muzici! Za album sam odabrao „And I Love Her”, koja je njihova rana pesma, ali jedna od onih gde svaka pojedinačna nota ne može biti nijedna druga. Ona poseduje tu maksimalnu količinu neizbežnosti.

Koliko ste morali da naučite o instrumentima uključenim u „Orchestrion”, da bi iskazali prave note, zvukove, raspoloženja?

To je bio poseban izazov i avantura na svakom nivou. Postojalo je pitanje „da li će to uopšte funkcionisati”. Kada pogledaš sve detalje u vezi instrumenata, to je bio ekstreman projekat. A ja sam imao veoma malo vremena od trenutka kad su pronalazači i inženjeri isporučili instrumente do momenta kad je trebalo da snimim album, pa nisam bio u prilici da ih sve shvatim onoliko koliko bih želeo. U takvim okolnostima pružio sam koliko sam mogao i zadovoljan sam rezultatom. Muzika predstavlja jedan od mojih najkompleksnijih poduhvata ikad. Zbog prirode instrumenata, načina na koji rade, možeš da dobiješ različite rezultate, koji nisu pod obavezno onakvi kakve bi ljudi očekivali – moguće je postići veće nijanse i detaljnije verzije zvukova. Zato očekujem da ću raditi više na tom planu, to je neverovatno bogato polje za rad.

U jesen ove godine ponovo ćete raditi sa starim partnerima, basistom Lerijem Grenadirom i bubnjarom Bilom Stjuartom. Kakva su vaša očekivanja i kakvu ćete muziku izvoditi?

To je veoma dobro pitanje, a nisam siguran da sada imam spreman bilo kakav odgovor. Uzbuđen sam što ću ponovo raditi sa njima, publici se taj trio veoma dopao. Primetio sam nešto interesantno: izgleda da treba da prođe desetak godina da ljudi zaista svare neki projekat. Sad postoji više interesovanja za bend nego što je bilo onomad. Leri i Bil čine jednu od najboljih modernih ritam sekcija, a dva albuma koje smo snimili bili su veoma uticajni. Siguran sam da ćemo se podsetiti tog vremena, ali, imam i ideju da radimo nešto potpuno različito. Sa takvim muzičarima je moguće svirati bilo šta – moje pesme, free ili straight ahead jazz.

U projektima sa različitim ljudima, od Majkla Brekera do Breda Meldaua, vaše lice odaje veliku radost učestvovanja...

Bio sam veoma srećan da radim skoro sa svim mojim omiljenim muzičarima. Svirao sam i sa Herbijem Henkokom, Ornetom Kolmenom, imao sam divnu priliku da prodrem duboko u projekte sa ljudima koji su moji veliki heroji. Ništa nije tako uzbudljivo kao kad se nađeš u mogućnosti da podeliš scenu sa umetnicima tog nivoa.

U vašoj muzici i intervjuima može se prepoznati ozbiljna ljubav prema muzici Orneta Kolmena, Džona Koltrejna i Vejna Šortera. Šta ti zvuci saksofona znače za vas?

Saksofon je veliki džez instrument, ima najviši dinamički opseg i potencijal da izvede toliko različitih stvari, koje su vokalne i prirodne. Saksofon predstavlja model za sve instrumente po pitanju projekcije zvuka. Ali ljude koje ste pomenuli volim ne samo zato što su saksofonisti, već zato što su divna ljudska stvorenja. To izlazi iz njihove muzike, iznad i izvan bilo čega drugog. Ta trojica, a ja bih im dodao i Čarlija Parkera, postavili su standard ovog o čemu pričamo.

Vi ste redak primer nekog ko je popularan među „običnim” ljubiteljima muzike, ali i visokopriznat kod najozbiljnije džez kritike. Kako balansirate između ta dva sveta?

Kao što sam ranije rekao, ne brinem puno o tome. Jedina stvar koju sigurno znam jeste – šta ja volim. A veoma sam ozbiljan fan muzike, nema previše toga što je uzgredno za mene. Sve je na neki način hardcore, ubrajajući u to i slušanje pop pesama iz 60-ih! Ja ih slušam istom posvećenošću kao da slušam bilo šta drugo. Znate – bio sam gore, bio sam dole, bio sam popularan ili ne baš toliko popularan, hvaljen ili osporavan od kritike, i iskreno – ništa od toga nije toliko važno. Jedino što je važno jeste da sviraš dobre note!

Vojislav Pantić
Objavljeno: 18.06.2011.
Izvor: Politika

 
Natrag
Top