Da skrenemo malo pricu sa adventista, i pomenemo Jehovine Svedoke, jer oni su jos gori.
Jehovini svjedoci su jedan od najopasnijih kultova današnjice, i to zato što su se izvana modernizirali, te se stoga na prvi pogled utapaju u masu prosječnih ljudi. Ako nasjednete na njihovu priču, izgledi da se izvučete iz vučjih kandži vrlo su vam mali. Ni upozorenja vaših najbližih neće vam pomoći jer ćete kroz njihova usta čuti samo glas sotone, budući da su vas Jehovini svjedoci prije svega uvjerili da će vas sotona baš preko vaših najbližih odvraćati od jedine prave i istinite kršćanske vjere. A kad jednom u to povjerujete, nema vam više spasa. Kad se pak pranje mozga napokon završi, kad prihvatite sve doktrine kulta, onda počinje pakao i za sve oko vas, a naročito one najbliže: oca, majku, dijete, muža, ženu, prijatelje i tako dalje. Jer vi više niste onaj koji ste bili. Sad u svojim najbližim vidite dušmane, pa se shodno tome i ponašate, i sve se više od njih udaljujete. Obitelj, prijateljstva, poznanstva – sve se to razara već za nekoliko mjeseci. Vaša nova obitelj, vaši novi prijatelji, sad su još samo Jehovini svjedoci, ljudi koji žive u “istini”.
No da bi se shvatilo o čemu je tu zapravo riječ, recimo najprije da je kult Jehovinih svjedoka osnovao 1879. u New Yorku šarlatan i varalica Charles Taze Russell. Russell je inače bio tri puta osuđivan, i to zbog prevare, laganja i nepriličnog ponašanja prema ženama. Tako je, između ostalog, lakovjernim farmerima za skupe novce prodavao “čudotvorno žito” koje tobože daje peterostruk rod. Kad su seljaci shvatili da su prevareni, tužili su ga sudu. Na sudu je dokazano da je “čudotvorno žito” zapravo donosilo manji urod od prosječnog (
The Brooklyn Daily Eagle, 1 November 1916). Sve to, međutim, nije smetalo Russellu da sebe proglasi sedmim anđelom iz Otkrivenja, te počne pisati, kako je tvrdio, po nadahnuću Duha Svetoga (
Studies in the Scriptures – The Finished Mystery, str. 387).
Jehovini su svjedoci o Russellovim spisima imali vrlo visoko mišljenje. Tako primjerice u njihovom časopisu
Kuli stražari stoji da su “oni ne samo komentari na Bibliju, nego da su oni u praktičnom smislu sama Biblija” (
Kula stražara, 15. rujna 1910., str. 298), iako su prepuni bizarnosti. Jedna je od takvih bila tvrdnja da se uz pomoć Keopsove piramide u Egiptu može izračunati kad će nastupiti kraj svijeta. Iako su Jehovini svjedoci kasnije odbacili neka od Russellovih učenja “nadahnutih po Duhu Svetom”, njihovi tekstovi i dalje obiluju mnogim u biti nekršćanskim doktrinama.
Kula stražara je prema Jehovinim svjedocima Božje glasilo preko kojega Bog opći s ljudima u ovim posljednjim danima (
Jehovah’s Witnesses: Proclaimers of God’s Kingdom [Proglasitelji Božjeg kraljevstva] str. 626).
Jehovini su svjedoci i inače opsjednuti koncem svijeta, te su ga do sada preko svog “Božjeg glasila” prorekli ravno šest puta: 1914., 1918., 1925., za vrijeme Drugog svjetskog rata, 1975. i zatim najkasnije do 1994. Nakon svih tih propalih proročanstava, okanili su se postavljanja određenog datuma, zadovoljivši se tvrdnjom da će kraj svijeta doći vrlo brzo, možda još ove godine. Glavni je razlog tome bio što su nakon svakog propalog smaka svijeta izgubili stanovit broj sljedbenika, najviše pak – na stotine tisuća – nakon 1975. godine.
Kao i svi drugi kultovi, i Jehovini svjedoci niječu Isusovo božanstvo. Jedno je od najbizarnijih učenja Jehovinih svjedoka da Isus nije nitko drugi doli arkanđel Mihael. Budući da će Isus “
s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba” da sudi žive i mrtve (1 Sol 4,16), i budući da se u Bibliji spominje samo jedan arkanđel po imenu Mihael, iz toga slijedi da je Isus baš on. Na isti bismo način mogli zaključiti i da je Isus truba, jer će sići s njezinim zvukom.
Ovu je doktrinu tako teško probaviti da je Jehovini svjedoci ostavljaju za kraj, za stanje već potpuno ispranog mozga. Arkanđel u Bibliji, naime, često ima funkciju vojskovođe, prvoborca, te odatle i metaforična tvrdnja da će Isus s neba sići s glasom arkanđela, koja ne znači ništa drugo nego da će Isus ovaj put sići s neba ne kao janje, određeno za klanje, već kao pobjedonosni vojskovođa. A tu sliku pojačava još i jek trube.
Teško je procijeniti koliko je tisuća Jehovinih svjedoka umrlo zbog odbijanja cijepljenja, presađivanja organa i transfuzije krvi. Jehovini svjedoci su, istina, kasnije promijenili stav prema cijepljenju i presađivanju organa, ali se i dalje protive transfuziji, pozivajući se na Levitski zakon (Lev 17,10-15) i Jakovljev prijedlog da se pokršteni pogani uzdržavaju od krvi (Dj 15,20).
Ivan Poljaković