O intezivnijim odnosima između Srba i Hrvata može se govoriti, po mom mišljenju, tek od 1918. odnosno, od raspada Austro-Ugarske monarhije. Prije toga, Srbija je bila pod Otomanskom imperijom, odnosno samostalna država, dok je Hrvatska bila u sastavu Austro-Ugarske mornahije.
Dakle, završetkom prvog svjetskog rata, Srbi i Hrvati su se našli u zajedničkoj državi - kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca . Kasnije je kralj Aleksandar preimenovao državu u kraljevinu Jugoslaviju.
Romantičarski pokret s početka XIX vijeka poznat pod nazivom Ilirski pokret koji je naročito bio izražen u Hrvatskoj pod vođstvom Ljudevita Gaja, težio je, kako za kulturnom tako i za političkom samostalnošću Hrvata i njihovom afirmacijom kao nacije. Mnogi Ilirci su bili za ujedinjenje svih južnoslsovenskih naroda u jednu državu, kako bi se očuvao nacionalni identitet slovenskih naroda na ovim prostorima. Pod njihovim uticajem u Hrvaskoj je uveden štokavski izgovr iako većina Hrvata u to vrijeme nije govorila štokavki; ali to je urađeno zbog toga što su u drugim državama ili zajednicama sa slovenskim narodima – Srbiji, Crnoj Gori i Bosni govorili štokavkim izgovororom. Takođe, najviše pod uticajem iliraca, Narodno vijeće u Zagrebu je 25 novembra 1918. donijelo odluku o ujedinjenju sa državom Srbijom. Postojali su i pragmatični razlozi za donošenje takve odluke, a najvažni je odbrana Hrvatske od nasrtaja Italije na Istru i dio Dalmacije, od čega se samostalna Hrvatska ne bi mogla odbraniti.
Nova država je bila monarhija, doduše ustavna i parlametarna, ali ipak monarhija na čijem je čelu bio srpski kralj koji je ujedno bio i vrhovni komadant vojske, vršio značajnija imenovanja, potpisivao zakone, imao pravo da raspusti skupšinu zemlje.
Protivnici ujedinjenja u Hrvatskoj smatrali su da se Hrvatska, odnosno Hrvati, ne mogu nacionalno afirmisati u takvoj državi, pa su od samog početka te državne zajednice, radili na njenom razbijanju. To je stvaralo napete odnose između ta dva naroda – Srba i Hrvata, jer su Srbi Jugoslaviju smatrali tvorevinom koja je nastala najviše njihovom zaslugom, odnosno, pobjedama njihove vojske u prvom svjetskom ratu. Ta stalna napetost i tenzije – s jedne strane srpska težnja za očuvanjem nove države i njenim jačenjem, a s druge, težnja nekih hvatskih političkih partija i pokreta za razbijanjem te države i njenim slabljenjem, eskalirali su 1928. godine, kada je radikalski poslanik u jugoslovenskoj skupštini Puniša Račić, pucajući iz pištolja, ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a teško ranio Stjepana Radića (koji je kasnije podlegao povredama), inače poslanike HSS. (Hrvatske seljačke stranke). Posle toga incidenta, tenzije između dva naroda su još više porasle - jedan nacionalizam hranio je drugoga! Neredi su prijetili da državu dovedu u haotično stanje, pa je, nedugo posle toga atentata, kralj aleksandar raspustio Skupštinu i zaveo dikraturu, 6 januara 1929. godine. Neki bivši poslanici kao i članovi Hrvatske stranke prava, (Ante Pavelić), bježe u inostranstvo i tamo osnivaju ustašku organizaciju.
Kralj je dvije godine kasnije donio tkz. “Oktroisani ustav”, a država je podijeljena na devet banovina, da bi se koliko toliko izašlo u susret stalnom hrvatskom pritisku za većom autonomijom i samostalonošću.
1941. godine, Jugoslavija se raspala kao kula od karata. Zemlja je okupirana od strane Njemačke, Italije, Mađarske i Bugarske. Ante Pavelić, uz pomoć Hitlera, osniva NDH (nezavisnu državu Hrvatsku) u koju uključuje svu teritoriju Bosne i Hercegovine neke dijelove Srbije. Ta država je počinila strašne zločine nas srpskim stanovništvom koje je živilo u Hrvatskoj ili na teritorijama koje su bile uključene u njen sastav.
Završetkom drugog svjetskog rata i porazom Hitlera i sila osovine, dokinuta je Pavelićeva tvorevina, i Hrvatska se ponovo našla u novoj Jugoslaviji, koju su obnovili komunisti na čelu sa Titom. Komunisti su dobro znali odakle prijeti najveća opasnost njihovoj vladavini i novom državnom uređenju Jugoslavije, pa su stoga sve ranije nacionalne probleme, nesuglasice i neizmirene račune između Srba i Hrvata, strpali pod tepih i pokušali okrenuti, tačnije rečeno, početi, novu stranicu u istoriji nacionalnih odnosa u socijalističkoj Jugoslaviji. Svaki pokušaj nacionalnizma, a pogotovu nacionalističkog revanšizma, sasijecali su u korijenu i nisu dozvoljavali da se tim zlom ponovo zatruju odnosi među jugoslovenskim narodima. Uspjevali su u tome sve do sedamdesetih godina, kada se ponovo u Hrvatskoj javlja tkz. MASPOK (Masovni pokret) – politički pokret koji je uživao podršku i tadašnjeg komunističkog vođstva Hrvatske, a koji se deklerativno zalagao za veću samostalnost i autonomiju Hrvatske u okviru Jugoslavije, kao i preispitivanje položaja Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji, što je do tada bila tabu tema. Tito je, međutim, na sjednici Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije koja je održana u Karađorđevu 30.11. i 1.12. 1971. godine, taj pokret ocijenio kao naconalističi i šovinistički, te posmjenjivao tadašnje komunističko rukovodstvo Hrvatske, a mnogi njegovi akteri su se našli u zatvoru.
Titovom smrću, nacionalizmi u Jugoslaviji počinju ponovo bujati, počinju međusobne optužbe, naročito između Srbi i Hrvata, za “istorijske grijehe”, što u konačnici dovodi do raspada Jugoslavije i to u krvavom građanskom ratu.
