Od Velikog petka do Uskrsne nedjelje: Muka - Smrt - Uskrsnuće

Učlanjen(a)
07.07.2014
Poruka
18.345

Dok je Krist objavljivao pobjedu, sav je pakao zadrhtao​


Za sofisticirane Rimljane antičkog svijeta raspeća su bila svakidašnja stvar. Bila su rutinska poput pisanja prometne kazne. Na primjer, 71. pr. Kr. pobunilo se sedam tisuća robova predvođenih Spartakom. Nakon što su uhvaćeni, svi su bili razapeti. Povjesničar Svetonije nam govori da se niz razapetih tijela protezao 240 kilometara, od Napulja do Rima. Razapinjanja su bila toliko česta da je brdo Kalvarija postalo rimski sinonim za hebrejsko ime mjesta Golgota. Obično su razapeti danima ostavljani visjeti na svojim križevima, ostavljajući njihova tijela da se raspadnu, trulo meso su proždirali divlji psi, a ostali bi samo kosturi. Latinski izraz za lubanju je calvus. Budući da su lubanje na Golgoti bile razbacane poput školjki na morskoj obali, zašto ne nazvati brdo mjestom lubanja?

Treba istaknuti činjenicu da razapinjanja nisu bila prepuštena običnim vojnicima. Za ovo jezivo zanimanje bile su potrebne istančane vještine. Za to je postojao elitni odred smrti u rimskoj legiji – Quaternion. Kao što ime govori, činila su je četiri vojnika. Jedan koji je vezao razapetoga, drugi koji ga je pribijao, treći koji ga je dizao na gredu, a četvrti je bio najvažniji. Zvali su ga Exactor Mortuis, svojevrsni nadzornik, koji ne samo da je potvrdio smrt, već je i pomno nadzirao svaku fazu mučenja i pogubljenja. Njegov je ključni zadatak bio jamčiti maksimalnu agoniju s ciljem što dužeg odgađanja smrti. Nije iznenađujuće da je Gestapo velik dio svog postupanja napravio po uzoru na Quaternion.

Usred cijelog procesa raspeća, bičevanje je predstavljalo “najuspješniju umjetnost“. Od krvnika se zahtijevala izuzetna brutalnost dok je vitlao bičem, morao je imati preciznost umjetničkog kista. Svaki se bič sastojao od tri kožne uzice, za čiji je kraj bio pričvršćen zaoštreni zub zrele koze. Izazov je bio spustiti bič dovoljno duboko u meso, lagano ga okrenuti, a zatim iščupati što je moguće više mesa. I prednja i stražnja strana razapetog bila je razderana. Dok je Exactor Mortius pazio kao što to kirurg čini sa svojim pacijentom, vojnici su samo promatrali zbog vojničke popustljivosti ili pretjeranog sadizma. Bičevanje mora biti točno; perverzno odobravanje grčkog standarda in media stat virtu – u sredini stoji vrlina. Ovo obilježje rimske učinkovitosti bilo je toliko jezivo da je zahtijevalo komentar povjesničara Crkve iz četvrtog stoljeća, Euzebija:

„Promatrači su bili zaprepašteni kad su vidjeli raspetoga razderanog od udaraca bičevima, čak do najdubljih vena i arterija, tako da su unutarnji dijelovi tijela, i njihova utroba i udovi, bili izloženi pogledu“.

Ali na ovaj Veliki petak, raspeće je bilo drugačije. Krist nije umirao za počinjeni grijeh, nego za grešnike. Njegovo prolijevanje krvi nije bio čin pravde nego je bio čin iskupljenja. Ovo nije bio paroksizam zavijajućeg očaja, već prava gozba zanosne ljubavi. Umro je iz ljubavi prema grešnicima, iako ga mnogi od njih nikada neće voljeti.

Na Veliki Petak smo licem u lice s Raspetim Spasiteljem, ali isto tako živopisno, s nama samima. Iako vidimo što su naši grijesi uzrokovali, suočavamo se s neobjašnjivom činjenicom da ustrajemo u griješenju. Ovaj Božanski spektakl ljubavi nas uzdiže čak i više od cijene naših grijeha. Krist plače dva od tri puta zbog svog slomljenog srca. Samo dan prije Posljednje večere, naš Gospodin je predosjećajući smrtni čas i gledajući svoj voljeni Jeruzalem uzviknuo: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!“ (Lk 13,34). Jeruzalem smo ti i ja. Mi smo ti koje je želio okupiti. Mi smo ti koji odbijamo. Zatim imamo opis Isusa u Getsemanskom vrtu, „A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju“ (Lk 22,43). On čezne da dođemo k njemu, tražeći i najmanju gestu ljubavi kako bi mogao na nas rasipati bogatstvo nebeskih radosti. Dobri razbojnik samo je tražio da ga se naš Gospodin sjeti u svome kraljevstvu, a za tu skromnu molbu Spasitelj izlijeva na njega milosti koje se ne mogu zamisliti. Isto nas čeka. Zašto čekamo?

Tri su sata poslijepodne. Naš Spasitelj je izdahnuo. Sada, s lopovom koji ga prati poput vjernog sluge, on silazi nad pakao. Ne pod vlast Sotone, nego pakao otaca, mjesto gdje čekaju oni koji su bili vjerni Kristu, a da to nisu ni znali. Sve od Adama do njegovog hranitelja svetog Josipa, njegove svete bake Ane i njegovog prethodnika sv. Ivana Krstitelja. Nakon što razbije drevna zahrđala vrata, sve ih vodi u pobjednički marš. Poput zatvorenika koji bježe pred svojim vratima, mora da su bili toliko ludi od radosti da posrću poput pijanaca. Doista, jedan od crkvenih otaca primijetio je da je, dok je Krist objavljivao pobjedu, „Adam je plesao od radosti“. I sav je pakao zadrhtao.

Poslijepodne Velikog petka odlazimo obilježeni Spasiteljevom krvlju.

Bez straha trebamo pokazati svijetu našu strast prema vjeri, koja jedina, kako piše sv. Katarina Sijenska, posjeduje „ključeve krvi”.

Bez straha trebamo reći ljudima da pripadamo Kristu i njegovoj svetoj zaručnici, Crkvi, čak i dok neki od njezinih članova savjesno rade na otupljivanju njezinih udova – svijetlih oznaka.

Bez straha poslušati ono što se Isusu sviđa, čak i dok naša kultura koja ga okružuje propovijeda evanđelje “svemogućeg čovjeka“.

Bez straha da ostanemo vjerni njegovoj prolivenoj krvi, čak i kada većina ljudi u sebi čuva udobnost zasićenog sebstva.

Bez straha biti drugačiji, iako se mnogi bore da se uklope.

Bez straha prepoznati da znak te prolivene krvi zahtijeva da se promijenimo, čak i dok svijet inzistira da se Krist promijeni.

Bez straha da će ta promjena zahtijevati i našu krv.

Veliki petak predstavlja novi početak. Krajnje vrijeme je da svijet to sazna. I hoće. Sve što trebaju učiniti je pogledati nas.
 
Natrag
Top