Član
- Učlanjen(a)
- 25.12.2012
- Poruka
- 1.901
pozdrav članovima foruma
blagoslovljeni u spoznaju istine od Boga Oca Jehove i Krista Spasitelja
lukave namjere papstva su odavno raskrinkane
pročitajte sami tekst koji sam pripremio
vrlo jednostavno štivo, svakome razumljivo
uvjerite se sami
Namjere papstva
Protestanti danas gledaju na katolicizam mnogo povoljnije nego u prošlosti. U zemljama gdje je katolicizam u manjini, i gdje katolici zauzimaju pomirljiv stav da bi zadobili utjecaj, primjećuje se sve veća ravnodušnost u pogledu nauka koje rastavljaju protestantske crkve od papske hijerarhije. Sve više preovlađuje mišljenje da nema razlike o važnim pitanjima nisu tako velike kao što se smatralo, i da samo malo popuštanja od strane protestanata može dovesti do boljih odnosa sa Rimom. Bilo je vrijeme kada su protestanti visoko cijenili slobodu savjesti, koja je bila skupo plaćena. Učili su svoju djecu da se gnušaju papstva i smatrali su svaku težnju za prijateljstvom sa Rimom nevjerstvom prema Bogu. Ali, koliko su drukčija osjećanja koja se sada ispoljavaju!
Branioci papstva tvrde da je katolička crkva oklevetana, i protestantski svijet je sklon da prihvati ovo tvrđenje. Mnogi smatraju da je nepravedno što se današnja rimska crkva procjenjuje po strahotama i bezumnosti, koje su obilježavale njenu vlast za vrijeme vijekova neznanja i tame. Oni opravdavaju njenu strašnu okrutnost prikazujući je kao rezultat divljaštva onog vremena i tvrde da je utjecaj moderne prosvjećenosti promijenio njena osjećanja.
Zar su ovi ljudi zaboravili zahtjev Rima na nepogrešivost, koji je ova ponosita vlast isticala u toku osam stotina godina? Daleko od toga da napusti svoj zahtjev, ona ga, – u devetnaestom vijeku – ističe sa još većom odlučnošću nego ikada ranije. Rim tvrdi da katolička crkva »nije nikada pogriješila niti će, prema Svetom pismu, ikada pogriješiti«!)308 Kako se ona onda može odreći načela koji su u toku prošlih vijekova njome upravljala?
Papska crkva neće nikada odstupiti od svoga zahtjeva na nepogrešivost.
Ona smatra da je imala pravo u svemu što je učinila kad je progonila one koji su odbacili njene dogme. Zar ona ne bi ponovila ista djela kada bi joj se pružila prilika za to? Neka samo budu uklonjena ograničenja koja sada postavljaju svjetovne vlasti, i neka Rim ponovo zadobije svoju nekadašnju vlast, ubrzo će oživjeti njegovo nasilje i progonstvo.
Jedan poznati pisac ovako govori o stavu papske vlasti prema slobodi savjesti i opasnostima koje naročito prijete Sjedinjenim državama, ako bi ona uspjela da sprovede svoje ciljeve.
»Mnogi u Sjedinjenim Državama smatraju strah od katolicizma za ograničenost ili djetinjariju. Oni ne vide u karakteru i stavu katolicizma ništa što bi bilo u protivrječnosti sa našim slobodarskim ustanovama, niti u njegovom jačanju nalaze išta što bi bilo opasno. Zato uporedimo najprije neka od glavnih načela američke državne uprave sa načelima katoličke crkve.
Ustav Sjedinjenih Država garantira slobodu savjesti. To je nešto najdragocjenije i najvažnije. Papa Pije IX je rekao u svojoj poslanici od 15.
kolovoza 1854. godine: ’Besmislena i pogrešna učenja i prazno naklapanje o odbrani slobode savjesti je krajnje pogubna zabluda, – kuga koja njaviše prijeti jednoj državi.’ Isti papa u svojoj poslanici od 8. prosinca 1864. godine izriče 308 J. L. Mosheim, Institutes of Ecclesiastical History, knj. III, centura 11, part. 2, gl. 2, sect. 9.
prokletstvo nad ’onima koji brane slobodu savjesti i vjere’, kao i nad svima onima koji podupiru mišljenje da crkva ne smije upotrebljavati silu.’
Miroljubivi ton Rima u Sjedinjenim Državama nikako ne znači promjenu duha. Rim je tolerantan kada je nemoćan. Biskup O’Konor kaže: ’Sloboda vjeroispovjesti samo se trpi dok se ne može drukčije postupati bez opasnosti po katolički svijet… Nadbiskup Sv. Luja rekao je jednom prilikom: ’Krivovjerstvo i nevjerovanje su zločini, i u kršćanskim zemljama, kao na primjer u Italiji i Španiji, gdje je čitavo stanovništvo katoličko i gdje je katolička religija bitni dio državnih zakona, oni se kažnjavaju kao svaki drugi prijestup…
Svaki kardinal, nadbiskup i biskup u katoličkoj crkvi polaže papi zakletvu vjernosti, koja sadrži ove riječi: ’Obećajem da ću progoniti svim svojim silama krivovjerce, otpadnike, i buntovnike protiv naše gore imenovanog gospodara (pape) ili njegovih pomenutih nasljednika i da ću im se najenergičnije suprotstavljati.«309
Istina je da i u rimokatoličkoj crkvi ima pravih kršćana. Hiljade njih služe Bogu prema svjetlosti koju imaju. Njima nije dopušteno da čitaju Božju Riječ, i zato ne mogu upoznati istinu. Oni nisu nikada uočili razliku između službe srca i niza uobičajenih formi i obreda. Bog gleda sa nježnim saosjećanjem na ove duše koje su odgajane u vjeri koja je puna obmana i koja ne može zadovoljiti dušu. On će učiniti da zraci svjetlosti i prodru kroz gustu tamu koja ih okružava. Otkrit će im istinu kakva je Isusu, i mnogi će se još priključiti njegovom narodu.
Katolicizam kao vjerski sistem nije ni danas bliži Kristovom evanđelju nego što je bio ma u kome ranijem odsjeku svoje historije. Protestantske su crkve u velikoj tami, jer bi inače primijetile znake vremena. Rimska crkva ima dalekosežne planove. Ona se služi svim sredstvima da proširi svoj utjecaj i poveća svoju silu; ona se priprema za žestoku i odlučnu borbu da ponovo zadobije prevlast u svijetu, da opet uvede progonstvo i da sruši sve što je protestantizam sagradio.
Katolcizam zadobija teren na sve strane. Pogledajte na sve veći broj njegovih crkava i kapela u protestantskim zemljama. Vidite kolika je u Americi popularnost njegovih visokih škola i seminara koje protestanti posjećuju u velikom broju. Vidite kako u Engleskoj napreduje ritualizam i kako su česta prelaženja u redove katolicizma. (Ritualizam je jedna vjerska stranka osnovana u Oksfordu 1833. godine koja se trudi da englesku crkvu približi katoličkoj.) Ovo treba da uznemiri sve one koji cijene čista načela evanđelja.
Protestanti su stupili u vezu sa papstvom i štite ga. Učinili su sporazume i ustupke koji iznenađuju i same katolike, koji to ne mogu da shvate. Zatvaraju oči pred pravim karakterom rimske ckrve i opasnostima koje im prijete od njene prevlasti. Narod treba da ustane i da se odupre jačanju ovog najopasnijeg neprijatelja građanskih i vjerskih sloboda.
Mnogi protestanti misle da je katločka religija bez privlačnosti i da je njeno bogosluženje dosadna i besmislena cermonija. Oni se varaju. Iako je katolicizam osnovan na obmanama, prijevara nije sasvim gruba i nevješta. Bogosluženje rimske crkve, svojim ceremonijama, ostavlja najdublji utisak. Njen blistav raskoš i svečani ovredi očaravaju čula i ušutkavaju glas razuma i svijesti. Oko je očarano.
Raskošni hramovi, veličanstvene procesije, zlatni oltari, dragim kamenjem 309 Josiah Strong, Our Conntry, gl. V, pars 2–4.
ukrašeni kovčezi sa relikvijama svetaca, odabrane slike, i umjetnički kipovi, – sve to probuđuje estetsko čuvstvo. I uho je očarano. Muzika je nenadmašiva. Kada zazvuče bogati tonovi orgulja, pomiješani sa melodijama mnogih glasova, i odjeknu kroz visoke kupole i kolonade veličanstvenih katedrala, duša se ispunjava strahom i poštovanjem.
Ovaj vanjski sjaj, raskoš i ceremonije, koje samo obmanjuju težnju duša opterećenih grijehom, dokaz su unutrašnje pokvarenosti. Kristovoj vjeri nije potrebna ovakva raskoš da bi joj služila kao preporuka. U svjetlosti koja sija sa križa, pravo kršćanstvo izgleda tako čisto i privlačno da nikakva vanjska ukrašavanja ne mogu povećati njegovu pravu vrijednost. Krotki i mirni duh, koji je pred Bogom mnogo cijenjen, jeste ona sveta ljepota.
Sjajni stil nije neophodan znak čistih i uzvišenih misli. Smisao za umjetnost i prefinjen ukus često mogu biti i u jednoj zemaljskoj i čulnoj duši.
Sotona se često time služi da navede ljude da zaborave na potrebe svoje duše, da izgube iz vida budući, vječni život, da se odvrate od svoga moćnog Pomagača i da žive isključivo za ovaj svijet.
Religija puna ceremonija i vanjskog sjaja privlačna je za nepreporođeno srce. Raskoš i ceremonije katoličkog bogosluženja imaju zavodnu, očaravajuću silu, koja je mnoge prevarila, tako da gledaju na katoličku crkvu kao na prava nebeska vrata. samo oni koji čvrsto stoje na temeljima istine, čija su srca obnovljena Božjim Duhom, zaštićeni su od njenog utjecaja. Hiljade onih koji nemaju živog iskustva sa Kristom bit će zavedeni da prihvate obličje pobožnosti koje je bez ikakve sile. Takva religija je upravo ono što mnogi žele.
Pošto crkva tvrdi da ima pravo da oprašta grijehe, mnogi katolici smatraju da mogu slobodno da griješe. Ispovijest, bez koje crkva ne daje oproštenje, također mnogo pomažu zlu. Onaj koji priklanja svoja koljena pred grešnim čovjekom, i u ispovijesti mu otkriva svoje tajne misli i pobude srca, ponižava svoje ljudsko dostojanstva i izopačava svako plemenito osjećanje svoje duše.
Otkrivajući svoje grijehe svećeniku, – grešnom i smrtnom čovjeku, koji se često odaje piću i porocima, – čovjek slabi i kvari svoj karakter. Njegovo shvaćanje o Bogu svedeno je na lik palog čovjeka, čovjeku je tajni izvor iz koga izlaze mnoga zla koja pogane svijet i pripremaju ga za konačno uništenje. Ali onome koji je popustljiv prema samome sebi ugodnije je da se ispovijedi smrtnom čovjeku nego da svoje srce otvori Bogu. Ljudskoj prirodi više odgovara da čini pokoru nego da se odrekne grijeha. Lakše je mučiti svoje tijelo koprivama i oštrim lancima negoli razapeti tjelesne želje. Tjelesno srce više voli da nosi teške okove nego da primi Kristov jaram.
Postoji upadljiva sličnost između rimske crkve i jevrejske crkve u vrijeme Kristovog prvog dolaska. Dok su Jevreji tajno gazili svako načelo Božjeg zakona, izvana su bili vrlo strogi u pogledu držanja njegovih propisa. Narod su opterećivali raznim propisima i predanjima koja su činila poslušnost mučnom i dosadnom.
Kao što su Jevreji tvrdili da obožavaju zakon, tako i katolici tvrde da obožavaju križ. Oni uzdižu simbol Kristovih muka, a u svome životu se odriču Onoga koga taj križ predstavlja.
Katolici stavljaju križ na svoje crkve, na oltare i svećenička odijela. Svuda se vide križevi koji se javno poštuju i uzdižu, ali Kristova nauka je sahranjena pod mnoštvom besmislenih predanja, lažnih tumačenja i strogih propisa. Kristove riječi upućene fanatičkim Jevrejima mogu se još više primijeniti na vođe rimokatoličke crkve: »Oni vežu bremena teška za nošenje.« Matej 23, 4. Savjesne duše u krilu katoličke crkve stalno strahuju bojeći se gnjeva jednog osvetničkog Boga, dok mnogi dostojanstvenici ove crkve žive u raskoši i čulnim zadovoljstvima.
Klanjanje slikama i relikvijama, prizivanje svetaca i uzvisivanje pape su sotonine zamke koje imaju za cilj da odvrate pažnju naroda od Boga i njegovog Sina. Da bi upropastio duše, sotona se trudi da skrene njihovu pažnju skrene na nešto što bi zamijetio Onoga koji je rekao: »Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti.« Matej 11, 28.
Sotona se stalno trudi da pogrešno predstavi Božji karakter, prirodu grijeha i pravi ishod velike borbe. Njegove izmišljotine slabe osjećanje obaveze prema božanskom zakonu i dopuštaju ljudima da griješe. U isto vrijeme sotona im pomaže da gaje pogrešna shvatanja o Bogu, tako da gledaju na Boga više sa strahom i mržnjom nego sa ljubavlju. Okrutnost, koja je svojstvena njegovom karakteru, pripisuje sotona Stvoritelju. Ona je utjelovljena u vjerskim sistemima i ogleda se u načinu bogosluženja. Tako ljudske duše postaju pomračene, i sotona ih upotrebljavaju kao svoja oruđa da ratuje protiv Boga. Zbog izopačenih pojmova o božanskim osobinama mnogobožački su narodi bili navedeni da vjeruju da su ljudske žrtve potrebne za sticanje naklonosti božanstva. Tako su počinjene strašne surovosti od strane idolopoklonstva u raznim njegovim oblicima.
Rimokatolička crkva koja je sjedinila mnogoboštvo sa kršćanstvom i slično mnogoboštvu pogrešno predstavila Božji karakter, pribjegavala je također okrutnim i strašnim postupcima. U vrijeme prevlasti papskog Rima postojala su razna sredstva za mučenje, pomoću kojih su ljudi bili prinuđavani da se slože sa njegovim naukama. Oni koji se nisu saglasili sa njegovim zahtjevima osuđeni su bili na lomaču. Bilo je mnogo pokolja o kojima se za neke neće nikada doznati, dok ne budu otkriveni na dan suda. Dostojanstvenici crkve naučili su od sotone, svog učitelja, da izmisle takva sredstva koja će prouzrokovati najveće muke, a da pri tome njihove žrtve ipak ostanu na životu. U mnogim slučajevima pakleni postupak se ponavljao do krajnje granice čovjekove izdržljivosti, sve dok ljudska priroda nije popustila u borbi, a mučenik pozdravljao smrt kao dragog osloboditelja.
Takav je bio udes onih koji se opirali Rimu. Na svoje pristalice Rim je primjenjivao po potrebi strogost biča, gladovanje i sve moguće tjelesne kazne.
Da bi stekli naklonost neba, pokajnici su, prekršavajući prirodne zakone, kršili Božje zakone. Bili su poučavani da raskinu veze koje je Bog dao čovjeku da bi uljepšao i blagoslovio njegov život na zemlji. Po grobljima se nalaze milioni žrtava koje su provele svoje živote u uzaludnom nastojanju da uguše svoje prirodne težnje, da potisnu, kao nešto grešno pred Bogom, sve misli i osjećanja naklonosti prema svojim bližnjima.
Ako želimo da razumijemo strašnu sotoninu surovost, koja je jasno otkrivala vjekovima, i to ne među onima koji nisu nikada čuli o Bogu, nego u samoj sredini kršćanstva, treba samo da čitamo historiju katoličke crkve.
Pomoću svog velikog sistema obmane, knez zla je ostvario svoju namjeru kako se on uspijeva prerušiti i ostvariti svoj cilj preko vođa ove crkve, onda možemo bolje da razumijemo zašto on ima tako veliku odvratnost prema Bibliji. Onome koji čita Bibliju Bog će otkriti svoju milost i ljubav. On će vidjeti da Bog ne stavlja na ljude nijedan od ovih teških tereta. Sve što On traži jeste smjerno i ponizno srce, skrušen i poslušan duh.
Krist nam u svome životu nije dao primjer da ljudi treba da se zatvore u samostane da bi se tako osposobili za nebo. Nikada nije učio da ljubav i saosjećanja treba da se ugušuju. Spasiteljevo srce je bilo puno ljubavi. Što se čovjek više približi moralnom savršenstvu, to su njegova osjećanja jača, njegovo zapažanje grijeha oštrije, a njegovo saučešće prema nevoljnima dublje. Papa tvrdi da je Kristov zamjenik, ali kako se njegov karakter može uporediti sa karakterom našeg Spasitelja? Da li je Krist ikada osuđivao ljude na zatvor ili mučenje zato što ga nisu htjeli poštovati kao nebeskog cata? Da li je on ikada zahtijevao da se osude na smrt oni koji ga nisu primili? Kad su stanovnici jednog samarićanskog sela odbili da prime Isusa, apostol Ivan, pun gnjeva, upitao ga je: »Gospode!
Hoćeš li da rečemo da oganj siđe s neba i da ih istrijebi, kao i Ilija što učini?« Isus je sažaljivo pogledao na svog učenika i ukrotio je njegov nemilostiv duh, rekavši:
»Sin čovječji nije došao da pogubi duše čovječje, nego da ih sačuva.« Luka 9, 54. 56. Kakve li razlike između duha koji je pokazao Krist i duha njegovog samozvanog zamjenika?
Rimska se crkva sada prikazuje svijetu kao miroljubiva; ona pokušava da opravda izvještaj o svojim surovostima. Obukla se u obličje pobožnosti, ali se nije promijenila. Svako načelo koji se papstvo rukovodilo u prošlim vijekovima postoji i danas. Ono se još uvijek drži nauke koja je uvedena u mračnom srednjem vijeku. Neka se nitko ne vara! Papstvo koje su protestanti sada spremni da poštuju je ono isto koje je vladalo svijetom u danima reformacije, kada su Božji ljudi ustali, po cijenu svoga života, da objave njegovo bezakonje. Ono se odlikuje ohološću i drskim zahtjevom da vlada nad carevima i knezovima, i prisvaja prava koja ima samo Bog. Njegov duh je isto tako surov i despotski sada kao kad je gazio ljudsku slobodu i predavao na smrt svece Višnjega.
Papstvo je upravo ono što je proroštvo objavilo da će biti: otpad posljednjeg vremena. (2. Solunjanima 2, 3. 4.) Njegov je plan i taktika da pokaže prirodu koja će najbolje odgovarati njegovom cilju. Ali, pod raznim izgledom kameleona, ono uvijek zadržava nepromjenjiv otrov zmije. »Ne treba da se drži riječ data jeretiku i osumnjičenima za jeres«, kaže ono. 310 Da li će se ova sila, čija se historija u toku hiljadu godina pisala krvlju svetaca, sada priznati kao dio Kristove crkve?
Ne ističe se bez razloga u protestantskim zemljama da se sada katolicizam ne razlikuje toliko od protestantizma kao u ranijim vremenima. Dogodila se promjena, ali ne u papstvu. Katolicizam je, u stvari, vrlo sličan današnjem protestantizmu, zato što se ovaj veoma izopačio od vremena reformatora.
Pošto protestantske crkve traže naklonost svijeta, njihove oči zasljepljuje lažno čovjekoljublje. Zašto ne bi bilo dobro, govorile su one, da se vjeruje da iz svakoga zla može izaći dobro? I, kao neizostavna posljedica toga, one napokon počinju da zaključuju da iz svakog dobrog izlazi zlo. Umjesto da brane vjeru »koja je jednom data svetima«, oni se sada gotovo izvinjavaju pred Rimom zbog svog nepovoljnog mišljenja o njemu i mole za oproštenje zbog svoje slijepe revnosti.
310 lenfant, op. cit. vol. I, str 516.
Veliki broj ljudi, čak i onih koji nemaju povoljno mišljenje o papstvu, ne boje se njegove sile i utjecaja. Mnogi ističu da je duhovna i moralna tama, koja je vladala za vrijeme srednjeg vijeka, povoljno utjecala na širenje njegovih dogmi, njegovih sujevjerja i ugnjetavanja, i da veća prosvjećenost novoga doba, sveopća raširenost znanja i sve veća sloboda u vjerskim stvarima čine nemogućim da ponovo zavlada netrpeljivost i tiranija. Sama pomisao da bi se ovakvo stanje moglo opet vratiti izlaže se podsmijehu. Istina je da ovom pokoljenju svijetli velika duhovna, moralna i vjerska svjetlost. Sa otvorenih stranica svete Božje riječi izliva se na zemlju nebeska svjetlost. Ali ne treba zaboraviti da što je veća svjetlost, to je veća i tama onih koji je izopačuju ili odbacuju.
Proučavanje Biblije uz molitvu pokazalo bi protestantima pravi karakter papstva, i to bi učinilo da se zgražaju nad njim i da ga izbjegavaju. Ali mnogi se smatraju tako mudrima da ne osjećaju potrebu da ponizno traže od Boga da ih vodi u istinu. Iako se hvale svojom prosvjećenošću, ipak ne poznaju ni Svetog pisma ni sile Božje. Želeći da nečim umire svoju savjest, oni traže ono što je najmanje duhovno i što iziskuje najmanje poniženja. Ono što oni žele jeste da zaborave na Boga, ali da izgleda kao da ga se još sjećaju. Papstvo je vrlo pogodno da zadovolji želje takvih ljudi. Ono odgovara težnjama dviju grupa ljudi koji obuhvaćaju skoro cio svijet: onima koji žele da budu spaseni svojim ličnim zaslugama i onima koji hoće da budu spaseni u svojim grijesima! Tu je tajna njegove moći.
Historija dokazuje da je vrijeme velike duhovne tame bilo povoljno za uspjeh papstva. Ali budućnost će pokazati da je vrijeme velike duhovne svjetlosti isto tako povoljno za njegov uspjeh. U prošlim vjekovima, kada su ljudi bili bez Božje Riječi i bez poznavanja njegove istine, njihove oči su bile zaslijepljene, i hiljade njih su pali u mreže, jer nisu vidjeli zamke koje su im bile postavljene. U ovome pokoljenju ima mnogo njih čije su oči zaslijepljene bljeskom ljudskih teorija, takozvanim »lažnim znanjem«. Oni ne opažaju zamku, i padaju u nju kao da su zaslijepljeni. Bog hoće da umne sposobnosti smatramo Stvoriteljevim darom i da ih upotrebljavamo u službi pravde i istine. Ali kada se gaje oholost i častoljublje, i kad ljudi uzdižu svoje lične teorije iznad Božje riječi, onda razum može da učini veću štetu nego neznanje. Tako će se lažna nauka našeg doba, koja potkopava vjeru u Bibliju, pokazati vrlo uspješna u pripremanju puta za prihvaćanje papstva, sa svim njegovim privlačnim ceremonijama, kao što je ograničavanje znanja u srednjem vijeku doprinijelo njegovom uzdizanju.
U pokretima koji se razvijaju u naše vrijeme u Sjedinjenim Državama, a koji nastoje da ustanove i crkveni običaji dobiju potporu države, protestanti idu stopama katolika. Šta više, oni otvaraju sva vrata papstvu da bi ono u protestantskoj Americi ponovo zadobilo vrhovnu vlast, koju je izgubilo u Starom Svijetu. A to što ovome pokretu daje još veći značaj jeste činjenica da je njegov glavni cilj da nametne svetkovanje nedjelje, – običaj koji potječe od Rima i koji je, prema njegovom vlastitom tvrđenju, znak njegove moći. Duh papstva – duh prilagođavanja svjetskim običajima i poštovanja ljudskih predanja umjesto Božjih zapovijesti – prodire u protestantske crkve i goni ih da uzdižu nedjelju kao što je i papstvo radilo prije njih.
Ako čitalac želi da razumije sile koje će djelovati u borbi koja će uskoro izbiti, on treba samo da prouči izvještaj o sredstvima koja je Rim upotrebljavao u istu svrhu u prošlosti. Ako želi da zna kako će katolici i protestanti zajednički postupati sa onima koji odbacuje njihove dogme, neka obrati pažnju na duh koji je Rim pokazao protiv subote i njenih branitelja.
Carski edikti, opći sabori i crkvene naredbe poduprte od strane svjetovnih vlasti, bile su stepenice pomoću kojih je ovaj mnogobožački praznik podignut na svoj počasni položaj u kršćanskom svijetu. Prva javna naredba koja je nalagala svetkovanje nedjelje bio je Konstantinov zakon, od godine 321. poslije Krista.
Ovaj edikt je tražio od stanovnika gradova da se odmaraju u »časni dan sunca«, ali seljacima je dopušteno da obavljaju svoje poljske radove. Iako je ovo bilo prvenstveno mnogobožački zakon, car ga je sproveo poslije svoga formalnog prihvaćanja kršćanstva.
Pošto se carska naredba nije pokazala dovoljno jakom da zamijeni božanski autoritet, biskup Euzebije, koji je tražio naklonost knezova i bio veliki Konstantinov prijatelj i laskavac, tvrdio je da je Krist subotu prenio na nedjelju.
Kao dokaz za ovu novu nauku nije navedeno ni jedno jedino mjesto iz Biblije.
Sam Euzebije nehotice priznaje da je njegovo tvrđenje lažno i ukazuje na stvarne autore ove promjene: »Sve što je trebalo činiti u subotu«, kaže on, »mi smo prenijeli na dan Gospodnji.«311 Ali ovaj dokaz u prilog nedjelje, ma koliko da je bio bez osnova, poslužio je ljudima da ih ohrabri da pogaze subotu Gospodnju. Svi koji su htjeli da ih svijet poštuje prihvatili su ovaj opće priznati praznik.
Sa učvršćenjem papstva učvrstio se i autoritet nedjelje. Neko vrijeme narod je obavljao zemljoradničke poslove u vrijeme kad nije prisustvovao bogosluženju, dok se subota još uvijek smatrala kao dan odmora. Ali postepeno se dešavala promjena. Svima koji su imali crkvene dužnosti bilo je zabranjeno da se nedjeljom bave građanskim sporovima. Uskoro je izdata zapovijest za ljude svih staleža pod prijetnjom novčane kazne za slobodne, a kaznom šibanja za robove, da se nedjeljom uzdržavaju od svakodnevnog posla. Kasnije je naređeno da se bogati kažnjavaju konfiskacijom polovine svoga imanja, a ako ostaju uporni u prestupanju nedjelje, da se proglase robovima.
Govorilo se o čudesima koja su se događala u korist te zapovijesti. Između ostalog govorilo se i to da se jednom seljaku, koji je u nedjelju htio da ore njivu, komad gvožđa čvrsto zabio u ruku kada je njim čistio plug, i morao ga je nositi svugdje sa sobom dvije godine, »na svoju veliku bol i sramotu.«312
Kasnije je papa naredio da svećenik u svojoj župi opominje one koji prestupaju nedjelju i da traži od njih da idu u crkvu da se mole, da ne bi navukli veliku nesreću na sebe i svoje susjede. Jedan crkveni sabor iznio je dokaz, koji se od toga vremena tako često navodio, čak i od strane protestanata, da nedjelja mora da bude taj dan odmora, jer ljudi koji su radili tog dana bili su pogođeni gromom. »Očigledno je«, govorili su biskupi, »da se Bog veoma gnjevi na one koji preziru taj dan,« Tada je upućen poziv da svećenici, propovjednici, kraljevi, knezovi i svi vjernici »ulože najveće napore i svu brigu da se ovome danu ponovo vrati čast i da ubuduće bude revnije svetkovan za dobro kršćanstva.«313
311 Robert Cox, Sabbath Laws and Sabbath Duties, str. 538.
312 Francis West, Historical Observations of the Lord’s Day, str. 271.
313 Thomas Morez, Discourse in Six Dialogues on the Name, Nation and Lord’s Day, str.
271.
Pošto su se odluke crkvenih sabora pokazale nedovoljnim zatraženo je od svjetskih vlasti da izdaju naredbu koja će u narod utjerati strah i primorati ga da se nedjeljom uzdrži od rada. Prilikom jednog sinoda održanog u Rimu ponovo su potvrđene sa još većom silom i svečanošću sve ranije odluke, zatim su priključene crkvenim zakonima i pomoću građanske vlasti namatnute cijelom kršćanskom svijetu. 314
Pored svega toga, nedostatak biblijskih dokaza u prilog svetkovanja nedjelje bio je uzrok velike zabune. Narod je osporavao pravo svojim učiteljima da odbace jasnu Gospodnju izjavu: »A sedmi dan je subota Gospoda Boga tvojega«, da bi svetkovali dan sunca. Da bi se popunila praznina zbog nedostatka biblijskih dokaza, bila su potrebna druga sredstva. Jedan revni branilac nedjelje, koji je krajem dvanaestog vijeka posjetio crkve u Engleskoj naišao je na otpor kod vjernih svjedoka istine. Njegov je trud bio bezuspješan, te je za neko vrijeme napustio Englesku da bi pronašao neki bolji dokaz kojim bi potkrijepio svoje učenje. Kad se vratio, imao je ono što mu je bilo potrebno. Sada je u svome radu imao veći uspjeh, jer je donio sa sobom svitak papira za koji je tvrdio da je pao s neba, a koji je sadržavao željene propise u pogledu svetkovanja nedjelje kao i strašne prijetnje upućene nepokornima. Ovaj »dragocjeni« spis – isto tako bijedni falsifikat kao i sama ustanova koju je podupirao, – tvrdilo se da je pao s neba i da je nađen u Jeruzalemu, na oltaru svetoga Simeuna, na Golgoti. U stvari, papska palata u Rimu bila je mjesto odakle je on proizašao. Da bi se povećala snaga i uspjeh crkve, papska hijerarhija je u sva vremena smatrala dozvoljenim da se služi lažima i prijevarama.
Ovaj spis zabranjuje svaki rad od devetoga sata, tj. od tri sata u subotu poslije podne, pa sve do izlaska sunca u ponedjeljak. Tvrdilo se da je istinitost ovoga spisa potvrđena mnogim čudesima. Pričalo se da su ljudi koji su radili poslije zabranjenog vremena bili oduzeti. Jedan mlinar koji je pokušao da melje svoje žito vidio je da mjesto brašna teče krv, a mlinarski točak nije se okretao usprkos jake vodene struje. Jedna žena koja je stavila tijesto u peć da ga peče u subotu u tri sata poslije podne, ali je ipak odlučila da ga ostavi do ponedjeljka, našla je, slijedećeg dana, da je Božja sila učinila od tijesta hljebove i ispekla ih.
Jedan čovjek koji je u subotu po podne poslije tri sata pekao kruh primijetio je, kada ga je idućeg jutra presjekao, da iz njega teče krv. Ovakvim apsurdnim i sličnim praznovjernim izmišljotinama nastojali su branioci nedjelje da dokažu njenu svetost. 315
U Škotskoj i Engleskoj osigurano je veće poštovanje nedjelje time što se s njom sjedinio dio stare subote. Ali vrijeme koje je trebalo da se svetkuje uzimalo se različito. Jednom naredbom škotskog kralja naređeno je »da se subota ima smatrati svetom od dvanaest sati u podne«, i da nitko ne smije od toga časa pa sve do ponedjeljka ujutro obavljati svjetovne poslove. 316
Ali i pored svih ovih napora da se utvrdi svetost nedjelje same papske pristalice su javno potvđivale božanski autorirtet subote i ljudsko porijeklo ustanove koja ju je zamijenila. U šesnaestom vijeku je jedan papski sabor jasno 314 Haylyn, History of the Sabbath, pt. 2. gl. 5. sec. 7.
315 Roger de Hoveden. Annals, vol. 2. str. 528–530.
316 Morez, op. cit. str. 290. 291.
izjavio: »Svi kršćani treba da se sjete da je sedmi dan Bog posvetio, i da su ga prihvatili i svetkovali ne samo Jevreji nego i svi koji su tvrdili da poštuju Boga. Što se tiče nas, kršćana, mi smo njihovu subotu promijenili u dan Gospodnji.«317 Oni koji su se usudili da promijene božanski zakon bili su zaista svjesni ozbiljnosti svoga djela. Oni su se svjesno uzdigli iznad Boga.
U krvavim i dugim progonstvima valdenžana, od kojih su neki svetkovali subotu, došla je jasno do izražaja politika Rima protiv onih koji nisu bili u suglasnosti sa njime. Drugi su podnosili slična stradanja zbog svoje vjernosti prema četvrtoj zapovijesti. U tom pogledu karakteristična je historija kršćanske crkve u Etiopiji. Usred mraka srednjeg vijeka svijet je izgubio iz vida ove kršćane centralne Afrike. Svijet je na njih zaboravio, i oni su više vjekova uživali slobodu vjere. Ali, napokon, Rim je doznao za njihovo postojanje, i etiopski car je uskoro bio primoran da prizna papu kao Kristovog namjesnika. Došlo je i do drugih ustupaka. Izašla je naredba koja je pod prijetnjom najstrožih kazni zabranjivala svetkovanje suubote. 318 Papska tiranija uskoro je postala tako težak jaram da su Etiopljani odlučili da ga stresu sa svog vrata. Poslije strašne borbe pristalice Rima su bile prognane sa svojih posjeda, i stara vjera je ponovo uspostavljena. Crkve su opet uživale svoju slobodu, i nikada više nisu zaboravili iskustvo koje su stekle u pogledu prijevare, fanatizma i nasilja Rima. Bile su zadovoljne svojom usamljenošću, i željele su da ostanu nepoznate ostalom kršćanskom svijetu.
Afričke crkve su svetkovale subotu kao što ju je svetkovala rimska crkva prije svog potpunog otpada. Iako su afričke crkve svetkovale sedmi dan u skladu sa Božjim zakonom, uzdržavale su se od rada i u nedjelju u suglasnosti sa običajima crkve. Kad je zadobio vrhovnu vlast, Rim je pogazio Božju subotu da bi uzvisio svoj dan odmora. Ali ove crkve u Africi, skrivene skoro hiljadu godina, nisu učestvovale u ovom otpadu. Kada su došle pod vlast Rima, bile su primorane da napuste pravu subotu i da svetkuju lažni dan odmora. Ali čim su postigle svoju nezavisnost, opet su se vratile poslušnosti četvrtoj zapovijesti.
Ovi događaji iz prošlosti jasno pokazuju neprijateljstvo Rima prema suboti i njenim braniocima, kao i sredstva koja je on upotrebljavao da bi nametnuo poštovanje ustanove koju je sam uspostavio. Božja riječ nas uči da će se ovi prizori ponoviti kada se budu katolici i protestanti udružili da uzdignu nedjelju.
Proročanstvo 13. glave Otkrivenja objavljuje da će sila koja je prikazana u simbolu zvijeri sa dva roga kao u jagnjeta učiniti da se »zemlja i koji žive na njoj«
poklone papstvu – koje je prikazano kao »ris«. Zvijer sa dva roga reći će onima
»što žive na zemlji«, »da načine ikonu zvijeri.« Dalje, ona će učiniti da »svi mali i veliki, bogati i siromašni, slobodnjaci i robovi« prime »žig zvijerin«. (Otkrivenje 13, 11–16.) Već je bilo spomenuto da zvijer »sa dva roga kao jagnjeta« predstavlja Sjedinjene Države, i da će se ovo proročanstvo ispuniti kada Sjedinjene države budu silom nametale svetkovanje nedjelje, što Rim smatra osobitim priznanjem svoje prevlasti. Ali u ovom poštovanju papstva Sjedinjene Države neće biti same.
Utjecaj Rima u zemljama koje su nekada priznavale njegovu vlast još nije uništen.
I proročanstvo proriče obnavljanje njegove vlasti: »I vidjeh jednu od glava njezinih kao ranjenu na smrt, i rana smrti njezine izliječi se. I čudi se sva zemlja iza zvijeri.«
317 Ibid., str. 281. 282.
318 Michael Geddes, Church History of Ethiopia, str. 311. 312.
Otkrivenje 13, 3. Zadobivanje smrtne kazne ukazuje na pad papstva 1798.
godine. Ukazujući na ovo vrijeme, prorok kaže: »I rana smrti njezine izliječi se, i čudi se sva zemlja zvijeri.« Pavle jasno tvrdi da će »čovjek bezakonja« postojati sve do drugog Kristovog dolaska. (2. Solunjanima 2, 3. 8.) On će nastaviti svoje varanje sve do samog posljednjeg vremena. Pisac Otkrivenja kaže: »I pokloniše joj se svi koji žive na zemlji, kojima imena nisu zapisana u životnoj knjizi Jagnjeta.« Otkrivenje 13, 8. Papstvu će biti ukazano poštovanje u Novom kao i u Starome svijetu uspostavljanjem svetkovanja nedjelje, jer se ona zasniva jedino na autoritetu rimske crkve.
Od sredine devetnaestog vijeka istraživači proročanstva u Sjedinjenim Državama objavljuju svijetu ovo svjedočastvo. U događajima koji se sada odigravaju jasno se vidi brzi napredak u ispunjavanju proročanstava. I protestantski učitelji ističu božanski autoritet nedjelje iako nemaju nikakav biblijski dokaz za to, kao ni papske vođe koje izmišljaju čudesa da bi zamijenile Božju zapovijest. Tvrđenje da će Božji sud pohoditi ljude zbog prestupanja nedjelje koja je postavljena na mjesto subote, ponovit će se. Već se pojavljuje pokret koji radi na tome da prisili ljude da svetkuju nedjelju. Taj pokret sve više raste.
Rimska crkva se naročito ističe svojim lukavstvom i prepredenošću. Ona može da predskaže šta će biti. Videći da je protstantske crkve poštuju time što prihvataju lažnu subotu i da se spremaju da je nametnu istim onim sredstvima koja je ona upotrebila u prošlosti, ona može mirno da čeka svoj čas. Oni koji odbijaju svjetlost istine, tražit će pomoć od ovesamozvane nepogrešive sile da bi uzvisili ustanovu koju je ona sama osnovala. Nije teško naslutiti kako će spremno katolička crkva pružiti pomoć protestantima u ovom poslu. Tko zna bolje od papskih vođa kako se postupa sa onima koji nisu poslušni.
Rimska crkva, sa svojim ograncima po cijelom svijetu, sačinjava ogromnu organizaciju, koja se nalazi pod nadzorom papske stolice i treba da služi njenom interesu. Milioni njenih članova u svim zemljama svijeta poučavaju se da su dužni da pokažu podaničku pokornost papi. Ma kojoj narodnosti pripadali i ma kakav bio oblik njihove vlade, oni treba da smatraju autotritet crkve većim od svakog drugog. Iako se zaklinju državi na vjernost, ipak iznad svega stoji zavjet poslušnosti Rimu, koji ih oslobađa svake obaveze koja nije u suglasnosti sa interesima Rima.
Historija nam svjedoči o vještim i upornim naporima papstva da se uvuče u poslove država i, zadobivši oslonac, da radi na ostvarenju svojih ciljeva, čak po cijeni propasti prinčeva i naroda. Godine 1204. iznudio je papa Inocentije III od Petra II, kralja Aroganskog, da položi ovu neobičnu zakletvu. »Ja, Petar, kralj Aragonski, priznajem i obećavam mome gospodaru, papi Inocentiju, njegovim katoličkim nasljednicima i rimskoj crkvi stalnu vjernost i poslušnost. Vjerno ću čuvati svoje kraljevstvo u poslušnosti prema njemu, skupocjenu vjeru ću braniti, a krivovjersku pokvarenost goniti.«319 Ovo se slaže sa tvrđenjima u pogledu moći rimskog prvosvećenika da on ima »zakonsko pravo da obara careve« i da »može 319 J. Dowling, The History of Romanism, knj. V, gl. 6. sec. 55.
da oslobodi podanike od njihove zakletve vjernosti prema nepravednim vladarima.«320
Neka se ne zaboravi da se Rim hvali upravo time što se nikada ne mijenja.
Principi Grgura VII i Inocentija III su još uvijek principi rimokatličke crkve. Kada bi imala silu, crkva bi te principe sprovodila istom energijom kojoj je to činila u prošlim vjekovima. Protestanti malo znaju šta rade kada prihvaćaju pomoć Rima da bi uzvisili nedjelju. Dok oni gledaju da postignu svoj cilj, Rim teži da učvrsti svoju silu da bi povratio svoju izgubljenu vlast. Neka Sjedinjene Države usvoje princip po kome crkva može da kontrolira državu; neka se vjerski propisi nameću od strane građanskih zakona; ukratko, neka autoritet crkve i države ima vlast nad savješću i pobjeda Rima u ovoj zemlji bit će osigurana.
Božja riječ je upozorila na neposrednu opasnost koja se približava; ako se ova opomena odbaci, protestantski svijet će iskusiti kakve su stvarne namjere Rima, ali onda će biti prekasno da se izbjegne njegova zamka. Moć Rima neprimjetno raste. Njegova učenja imaju veliki utjecaj na zakonodavne skupštine, na crkve i na ljudska srca. On podiže svoje visoke i ogromne građevine, u čijim će se tajnim podzemnim prostorijama ponoviti njegova pređašnja progonstva.
Tajno i neprimjetno učvršćuje on svoje snage da bi ostvario svoje ciljeve i izvršio napad kad dođe odlučni čas. Sve što on želi jeste da ima pogodniji položaj, a taj mu se već pruža. Mi ćemo uskoro vidjeti i osjetiti šta je namjera Rima. Tko bude htio da vjeruje i da bude poslušan Božjim riječima, navući će time na sebe ruganje i progonstvo.
320 Mosheim, op. cit. knj. III, sent. 11, pt. 2, gl. 2, sec 9.
autor spisa Ellen G White
blagoslovljeni u spoznaju istine od Boga Oca Jehove i Krista Spasitelja
lukave namjere papstva su odavno raskrinkane
pročitajte sami tekst koji sam pripremio
vrlo jednostavno štivo, svakome razumljivo
uvjerite se sami
Namjere papstva
Protestanti danas gledaju na katolicizam mnogo povoljnije nego u prošlosti. U zemljama gdje je katolicizam u manjini, i gdje katolici zauzimaju pomirljiv stav da bi zadobili utjecaj, primjećuje se sve veća ravnodušnost u pogledu nauka koje rastavljaju protestantske crkve od papske hijerarhije. Sve više preovlađuje mišljenje da nema razlike o važnim pitanjima nisu tako velike kao što se smatralo, i da samo malo popuštanja od strane protestanata može dovesti do boljih odnosa sa Rimom. Bilo je vrijeme kada su protestanti visoko cijenili slobodu savjesti, koja je bila skupo plaćena. Učili su svoju djecu da se gnušaju papstva i smatrali su svaku težnju za prijateljstvom sa Rimom nevjerstvom prema Bogu. Ali, koliko su drukčija osjećanja koja se sada ispoljavaju!
Branioci papstva tvrde da je katolička crkva oklevetana, i protestantski svijet je sklon da prihvati ovo tvrđenje. Mnogi smatraju da je nepravedno što se današnja rimska crkva procjenjuje po strahotama i bezumnosti, koje su obilježavale njenu vlast za vrijeme vijekova neznanja i tame. Oni opravdavaju njenu strašnu okrutnost prikazujući je kao rezultat divljaštva onog vremena i tvrde da je utjecaj moderne prosvjećenosti promijenio njena osjećanja.
Zar su ovi ljudi zaboravili zahtjev Rima na nepogrešivost, koji je ova ponosita vlast isticala u toku osam stotina godina? Daleko od toga da napusti svoj zahtjev, ona ga, – u devetnaestom vijeku – ističe sa još većom odlučnošću nego ikada ranije. Rim tvrdi da katolička crkva »nije nikada pogriješila niti će, prema Svetom pismu, ikada pogriješiti«!)308 Kako se ona onda može odreći načela koji su u toku prošlih vijekova njome upravljala?
Papska crkva neće nikada odstupiti od svoga zahtjeva na nepogrešivost.
Ona smatra da je imala pravo u svemu što je učinila kad je progonila one koji su odbacili njene dogme. Zar ona ne bi ponovila ista djela kada bi joj se pružila prilika za to? Neka samo budu uklonjena ograničenja koja sada postavljaju svjetovne vlasti, i neka Rim ponovo zadobije svoju nekadašnju vlast, ubrzo će oživjeti njegovo nasilje i progonstvo.
Jedan poznati pisac ovako govori o stavu papske vlasti prema slobodi savjesti i opasnostima koje naročito prijete Sjedinjenim državama, ako bi ona uspjela da sprovede svoje ciljeve.
»Mnogi u Sjedinjenim Državama smatraju strah od katolicizma za ograničenost ili djetinjariju. Oni ne vide u karakteru i stavu katolicizma ništa što bi bilo u protivrječnosti sa našim slobodarskim ustanovama, niti u njegovom jačanju nalaze išta što bi bilo opasno. Zato uporedimo najprije neka od glavnih načela američke državne uprave sa načelima katoličke crkve.
Ustav Sjedinjenih Država garantira slobodu savjesti. To je nešto najdragocjenije i najvažnije. Papa Pije IX je rekao u svojoj poslanici od 15.
kolovoza 1854. godine: ’Besmislena i pogrešna učenja i prazno naklapanje o odbrani slobode savjesti je krajnje pogubna zabluda, – kuga koja njaviše prijeti jednoj državi.’ Isti papa u svojoj poslanici od 8. prosinca 1864. godine izriče 308 J. L. Mosheim, Institutes of Ecclesiastical History, knj. III, centura 11, part. 2, gl. 2, sect. 9.
prokletstvo nad ’onima koji brane slobodu savjesti i vjere’, kao i nad svima onima koji podupiru mišljenje da crkva ne smije upotrebljavati silu.’
Miroljubivi ton Rima u Sjedinjenim Državama nikako ne znači promjenu duha. Rim je tolerantan kada je nemoćan. Biskup O’Konor kaže: ’Sloboda vjeroispovjesti samo se trpi dok se ne može drukčije postupati bez opasnosti po katolički svijet… Nadbiskup Sv. Luja rekao je jednom prilikom: ’Krivovjerstvo i nevjerovanje su zločini, i u kršćanskim zemljama, kao na primjer u Italiji i Španiji, gdje je čitavo stanovništvo katoličko i gdje je katolička religija bitni dio državnih zakona, oni se kažnjavaju kao svaki drugi prijestup…
Svaki kardinal, nadbiskup i biskup u katoličkoj crkvi polaže papi zakletvu vjernosti, koja sadrži ove riječi: ’Obećajem da ću progoniti svim svojim silama krivovjerce, otpadnike, i buntovnike protiv naše gore imenovanog gospodara (pape) ili njegovih pomenutih nasljednika i da ću im se najenergičnije suprotstavljati.«309
Istina je da i u rimokatoličkoj crkvi ima pravih kršćana. Hiljade njih služe Bogu prema svjetlosti koju imaju. Njima nije dopušteno da čitaju Božju Riječ, i zato ne mogu upoznati istinu. Oni nisu nikada uočili razliku između službe srca i niza uobičajenih formi i obreda. Bog gleda sa nježnim saosjećanjem na ove duše koje su odgajane u vjeri koja je puna obmana i koja ne može zadovoljiti dušu. On će učiniti da zraci svjetlosti i prodru kroz gustu tamu koja ih okružava. Otkrit će im istinu kakva je Isusu, i mnogi će se još priključiti njegovom narodu.
Katolicizam kao vjerski sistem nije ni danas bliži Kristovom evanđelju nego što je bio ma u kome ranijem odsjeku svoje historije. Protestantske su crkve u velikoj tami, jer bi inače primijetile znake vremena. Rimska crkva ima dalekosežne planove. Ona se služi svim sredstvima da proširi svoj utjecaj i poveća svoju silu; ona se priprema za žestoku i odlučnu borbu da ponovo zadobije prevlast u svijetu, da opet uvede progonstvo i da sruši sve što je protestantizam sagradio.
Katolcizam zadobija teren na sve strane. Pogledajte na sve veći broj njegovih crkava i kapela u protestantskim zemljama. Vidite kolika je u Americi popularnost njegovih visokih škola i seminara koje protestanti posjećuju u velikom broju. Vidite kako u Engleskoj napreduje ritualizam i kako su česta prelaženja u redove katolicizma. (Ritualizam je jedna vjerska stranka osnovana u Oksfordu 1833. godine koja se trudi da englesku crkvu približi katoličkoj.) Ovo treba da uznemiri sve one koji cijene čista načela evanđelja.
Protestanti su stupili u vezu sa papstvom i štite ga. Učinili su sporazume i ustupke koji iznenađuju i same katolike, koji to ne mogu da shvate. Zatvaraju oči pred pravim karakterom rimske ckrve i opasnostima koje im prijete od njene prevlasti. Narod treba da ustane i da se odupre jačanju ovog najopasnijeg neprijatelja građanskih i vjerskih sloboda.
Mnogi protestanti misle da je katločka religija bez privlačnosti i da je njeno bogosluženje dosadna i besmislena cermonija. Oni se varaju. Iako je katolicizam osnovan na obmanama, prijevara nije sasvim gruba i nevješta. Bogosluženje rimske crkve, svojim ceremonijama, ostavlja najdublji utisak. Njen blistav raskoš i svečani ovredi očaravaju čula i ušutkavaju glas razuma i svijesti. Oko je očarano.
Raskošni hramovi, veličanstvene procesije, zlatni oltari, dragim kamenjem 309 Josiah Strong, Our Conntry, gl. V, pars 2–4.
ukrašeni kovčezi sa relikvijama svetaca, odabrane slike, i umjetnički kipovi, – sve to probuđuje estetsko čuvstvo. I uho je očarano. Muzika je nenadmašiva. Kada zazvuče bogati tonovi orgulja, pomiješani sa melodijama mnogih glasova, i odjeknu kroz visoke kupole i kolonade veličanstvenih katedrala, duša se ispunjava strahom i poštovanjem.
Ovaj vanjski sjaj, raskoš i ceremonije, koje samo obmanjuju težnju duša opterećenih grijehom, dokaz su unutrašnje pokvarenosti. Kristovoj vjeri nije potrebna ovakva raskoš da bi joj služila kao preporuka. U svjetlosti koja sija sa križa, pravo kršćanstvo izgleda tako čisto i privlačno da nikakva vanjska ukrašavanja ne mogu povećati njegovu pravu vrijednost. Krotki i mirni duh, koji je pred Bogom mnogo cijenjen, jeste ona sveta ljepota.
Sjajni stil nije neophodan znak čistih i uzvišenih misli. Smisao za umjetnost i prefinjen ukus često mogu biti i u jednoj zemaljskoj i čulnoj duši.
Sotona se često time služi da navede ljude da zaborave na potrebe svoje duše, da izgube iz vida budući, vječni život, da se odvrate od svoga moćnog Pomagača i da žive isključivo za ovaj svijet.
Religija puna ceremonija i vanjskog sjaja privlačna je za nepreporođeno srce. Raskoš i ceremonije katoličkog bogosluženja imaju zavodnu, očaravajuću silu, koja je mnoge prevarila, tako da gledaju na katoličku crkvu kao na prava nebeska vrata. samo oni koji čvrsto stoje na temeljima istine, čija su srca obnovljena Božjim Duhom, zaštićeni su od njenog utjecaja. Hiljade onih koji nemaju živog iskustva sa Kristom bit će zavedeni da prihvate obličje pobožnosti koje je bez ikakve sile. Takva religija je upravo ono što mnogi žele.
Pošto crkva tvrdi da ima pravo da oprašta grijehe, mnogi katolici smatraju da mogu slobodno da griješe. Ispovijest, bez koje crkva ne daje oproštenje, također mnogo pomažu zlu. Onaj koji priklanja svoja koljena pred grešnim čovjekom, i u ispovijesti mu otkriva svoje tajne misli i pobude srca, ponižava svoje ljudsko dostojanstva i izopačava svako plemenito osjećanje svoje duše.
Otkrivajući svoje grijehe svećeniku, – grešnom i smrtnom čovjeku, koji se često odaje piću i porocima, – čovjek slabi i kvari svoj karakter. Njegovo shvaćanje o Bogu svedeno je na lik palog čovjeka, čovjeku je tajni izvor iz koga izlaze mnoga zla koja pogane svijet i pripremaju ga za konačno uništenje. Ali onome koji je popustljiv prema samome sebi ugodnije je da se ispovijedi smrtnom čovjeku nego da svoje srce otvori Bogu. Ljudskoj prirodi više odgovara da čini pokoru nego da se odrekne grijeha. Lakše je mučiti svoje tijelo koprivama i oštrim lancima negoli razapeti tjelesne želje. Tjelesno srce više voli da nosi teške okove nego da primi Kristov jaram.
Postoji upadljiva sličnost između rimske crkve i jevrejske crkve u vrijeme Kristovog prvog dolaska. Dok su Jevreji tajno gazili svako načelo Božjeg zakona, izvana su bili vrlo strogi u pogledu držanja njegovih propisa. Narod su opterećivali raznim propisima i predanjima koja su činila poslušnost mučnom i dosadnom.
Kao što su Jevreji tvrdili da obožavaju zakon, tako i katolici tvrde da obožavaju križ. Oni uzdižu simbol Kristovih muka, a u svome životu se odriču Onoga koga taj križ predstavlja.
Katolici stavljaju križ na svoje crkve, na oltare i svećenička odijela. Svuda se vide križevi koji se javno poštuju i uzdižu, ali Kristova nauka je sahranjena pod mnoštvom besmislenih predanja, lažnih tumačenja i strogih propisa. Kristove riječi upućene fanatičkim Jevrejima mogu se još više primijeniti na vođe rimokatoličke crkve: »Oni vežu bremena teška za nošenje.« Matej 23, 4. Savjesne duše u krilu katoličke crkve stalno strahuju bojeći se gnjeva jednog osvetničkog Boga, dok mnogi dostojanstvenici ove crkve žive u raskoši i čulnim zadovoljstvima.
Klanjanje slikama i relikvijama, prizivanje svetaca i uzvisivanje pape su sotonine zamke koje imaju za cilj da odvrate pažnju naroda od Boga i njegovog Sina. Da bi upropastio duše, sotona se trudi da skrene njihovu pažnju skrene na nešto što bi zamijetio Onoga koji je rekao: »Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja ću vas odmoriti.« Matej 11, 28.
Sotona se stalno trudi da pogrešno predstavi Božji karakter, prirodu grijeha i pravi ishod velike borbe. Njegove izmišljotine slabe osjećanje obaveze prema božanskom zakonu i dopuštaju ljudima da griješe. U isto vrijeme sotona im pomaže da gaje pogrešna shvatanja o Bogu, tako da gledaju na Boga više sa strahom i mržnjom nego sa ljubavlju. Okrutnost, koja je svojstvena njegovom karakteru, pripisuje sotona Stvoritelju. Ona je utjelovljena u vjerskim sistemima i ogleda se u načinu bogosluženja. Tako ljudske duše postaju pomračene, i sotona ih upotrebljavaju kao svoja oruđa da ratuje protiv Boga. Zbog izopačenih pojmova o božanskim osobinama mnogobožački su narodi bili navedeni da vjeruju da su ljudske žrtve potrebne za sticanje naklonosti božanstva. Tako su počinjene strašne surovosti od strane idolopoklonstva u raznim njegovim oblicima.
Rimokatolička crkva koja je sjedinila mnogoboštvo sa kršćanstvom i slično mnogoboštvu pogrešno predstavila Božji karakter, pribjegavala je također okrutnim i strašnim postupcima. U vrijeme prevlasti papskog Rima postojala su razna sredstva za mučenje, pomoću kojih su ljudi bili prinuđavani da se slože sa njegovim naukama. Oni koji se nisu saglasili sa njegovim zahtjevima osuđeni su bili na lomaču. Bilo je mnogo pokolja o kojima se za neke neće nikada doznati, dok ne budu otkriveni na dan suda. Dostojanstvenici crkve naučili su od sotone, svog učitelja, da izmisle takva sredstva koja će prouzrokovati najveće muke, a da pri tome njihove žrtve ipak ostanu na životu. U mnogim slučajevima pakleni postupak se ponavljao do krajnje granice čovjekove izdržljivosti, sve dok ljudska priroda nije popustila u borbi, a mučenik pozdravljao smrt kao dragog osloboditelja.
Takav je bio udes onih koji se opirali Rimu. Na svoje pristalice Rim je primjenjivao po potrebi strogost biča, gladovanje i sve moguće tjelesne kazne.
Da bi stekli naklonost neba, pokajnici su, prekršavajući prirodne zakone, kršili Božje zakone. Bili su poučavani da raskinu veze koje je Bog dao čovjeku da bi uljepšao i blagoslovio njegov život na zemlji. Po grobljima se nalaze milioni žrtava koje su provele svoje živote u uzaludnom nastojanju da uguše svoje prirodne težnje, da potisnu, kao nešto grešno pred Bogom, sve misli i osjećanja naklonosti prema svojim bližnjima.
Ako želimo da razumijemo strašnu sotoninu surovost, koja je jasno otkrivala vjekovima, i to ne među onima koji nisu nikada čuli o Bogu, nego u samoj sredini kršćanstva, treba samo da čitamo historiju katoličke crkve.
Pomoću svog velikog sistema obmane, knez zla je ostvario svoju namjeru kako se on uspijeva prerušiti i ostvariti svoj cilj preko vođa ove crkve, onda možemo bolje da razumijemo zašto on ima tako veliku odvratnost prema Bibliji. Onome koji čita Bibliju Bog će otkriti svoju milost i ljubav. On će vidjeti da Bog ne stavlja na ljude nijedan od ovih teških tereta. Sve što On traži jeste smjerno i ponizno srce, skrušen i poslušan duh.
Krist nam u svome životu nije dao primjer da ljudi treba da se zatvore u samostane da bi se tako osposobili za nebo. Nikada nije učio da ljubav i saosjećanja treba da se ugušuju. Spasiteljevo srce je bilo puno ljubavi. Što se čovjek više približi moralnom savršenstvu, to su njegova osjećanja jača, njegovo zapažanje grijeha oštrije, a njegovo saučešće prema nevoljnima dublje. Papa tvrdi da je Kristov zamjenik, ali kako se njegov karakter može uporediti sa karakterom našeg Spasitelja? Da li je Krist ikada osuđivao ljude na zatvor ili mučenje zato što ga nisu htjeli poštovati kao nebeskog cata? Da li je on ikada zahtijevao da se osude na smrt oni koji ga nisu primili? Kad su stanovnici jednog samarićanskog sela odbili da prime Isusa, apostol Ivan, pun gnjeva, upitao ga je: »Gospode!
Hoćeš li da rečemo da oganj siđe s neba i da ih istrijebi, kao i Ilija što učini?« Isus je sažaljivo pogledao na svog učenika i ukrotio je njegov nemilostiv duh, rekavši:
»Sin čovječji nije došao da pogubi duše čovječje, nego da ih sačuva.« Luka 9, 54. 56. Kakve li razlike između duha koji je pokazao Krist i duha njegovog samozvanog zamjenika?
Rimska se crkva sada prikazuje svijetu kao miroljubiva; ona pokušava da opravda izvještaj o svojim surovostima. Obukla se u obličje pobožnosti, ali se nije promijenila. Svako načelo koji se papstvo rukovodilo u prošlim vijekovima postoji i danas. Ono se još uvijek drži nauke koja je uvedena u mračnom srednjem vijeku. Neka se nitko ne vara! Papstvo koje su protestanti sada spremni da poštuju je ono isto koje je vladalo svijetom u danima reformacije, kada su Božji ljudi ustali, po cijenu svoga života, da objave njegovo bezakonje. Ono se odlikuje ohološću i drskim zahtjevom da vlada nad carevima i knezovima, i prisvaja prava koja ima samo Bog. Njegov duh je isto tako surov i despotski sada kao kad je gazio ljudsku slobodu i predavao na smrt svece Višnjega.
Papstvo je upravo ono što je proroštvo objavilo da će biti: otpad posljednjeg vremena. (2. Solunjanima 2, 3. 4.) Njegov je plan i taktika da pokaže prirodu koja će najbolje odgovarati njegovom cilju. Ali, pod raznim izgledom kameleona, ono uvijek zadržava nepromjenjiv otrov zmije. »Ne treba da se drži riječ data jeretiku i osumnjičenima za jeres«, kaže ono. 310 Da li će se ova sila, čija se historija u toku hiljadu godina pisala krvlju svetaca, sada priznati kao dio Kristove crkve?
Ne ističe se bez razloga u protestantskim zemljama da se sada katolicizam ne razlikuje toliko od protestantizma kao u ranijim vremenima. Dogodila se promjena, ali ne u papstvu. Katolicizam je, u stvari, vrlo sličan današnjem protestantizmu, zato što se ovaj veoma izopačio od vremena reformatora.
Pošto protestantske crkve traže naklonost svijeta, njihove oči zasljepljuje lažno čovjekoljublje. Zašto ne bi bilo dobro, govorile su one, da se vjeruje da iz svakoga zla može izaći dobro? I, kao neizostavna posljedica toga, one napokon počinju da zaključuju da iz svakog dobrog izlazi zlo. Umjesto da brane vjeru »koja je jednom data svetima«, oni se sada gotovo izvinjavaju pred Rimom zbog svog nepovoljnog mišljenja o njemu i mole za oproštenje zbog svoje slijepe revnosti.
310 lenfant, op. cit. vol. I, str 516.
Veliki broj ljudi, čak i onih koji nemaju povoljno mišljenje o papstvu, ne boje se njegove sile i utjecaja. Mnogi ističu da je duhovna i moralna tama, koja je vladala za vrijeme srednjeg vijeka, povoljno utjecala na širenje njegovih dogmi, njegovih sujevjerja i ugnjetavanja, i da veća prosvjećenost novoga doba, sveopća raširenost znanja i sve veća sloboda u vjerskim stvarima čine nemogućim da ponovo zavlada netrpeljivost i tiranija. Sama pomisao da bi se ovakvo stanje moglo opet vratiti izlaže se podsmijehu. Istina je da ovom pokoljenju svijetli velika duhovna, moralna i vjerska svjetlost. Sa otvorenih stranica svete Božje riječi izliva se na zemlju nebeska svjetlost. Ali ne treba zaboraviti da što je veća svjetlost, to je veća i tama onih koji je izopačuju ili odbacuju.
Proučavanje Biblije uz molitvu pokazalo bi protestantima pravi karakter papstva, i to bi učinilo da se zgražaju nad njim i da ga izbjegavaju. Ali mnogi se smatraju tako mudrima da ne osjećaju potrebu da ponizno traže od Boga da ih vodi u istinu. Iako se hvale svojom prosvjećenošću, ipak ne poznaju ni Svetog pisma ni sile Božje. Želeći da nečim umire svoju savjest, oni traže ono što je najmanje duhovno i što iziskuje najmanje poniženja. Ono što oni žele jeste da zaborave na Boga, ali da izgleda kao da ga se još sjećaju. Papstvo je vrlo pogodno da zadovolji želje takvih ljudi. Ono odgovara težnjama dviju grupa ljudi koji obuhvaćaju skoro cio svijet: onima koji žele da budu spaseni svojim ličnim zaslugama i onima koji hoće da budu spaseni u svojim grijesima! Tu je tajna njegove moći.
Historija dokazuje da je vrijeme velike duhovne tame bilo povoljno za uspjeh papstva. Ali budućnost će pokazati da je vrijeme velike duhovne svjetlosti isto tako povoljno za njegov uspjeh. U prošlim vjekovima, kada su ljudi bili bez Božje Riječi i bez poznavanja njegove istine, njihove oči su bile zaslijepljene, i hiljade njih su pali u mreže, jer nisu vidjeli zamke koje su im bile postavljene. U ovome pokoljenju ima mnogo njih čije su oči zaslijepljene bljeskom ljudskih teorija, takozvanim »lažnim znanjem«. Oni ne opažaju zamku, i padaju u nju kao da su zaslijepljeni. Bog hoće da umne sposobnosti smatramo Stvoriteljevim darom i da ih upotrebljavamo u službi pravde i istine. Ali kada se gaje oholost i častoljublje, i kad ljudi uzdižu svoje lične teorije iznad Božje riječi, onda razum može da učini veću štetu nego neznanje. Tako će se lažna nauka našeg doba, koja potkopava vjeru u Bibliju, pokazati vrlo uspješna u pripremanju puta za prihvaćanje papstva, sa svim njegovim privlačnim ceremonijama, kao što je ograničavanje znanja u srednjem vijeku doprinijelo njegovom uzdizanju.
U pokretima koji se razvijaju u naše vrijeme u Sjedinjenim Državama, a koji nastoje da ustanove i crkveni običaji dobiju potporu države, protestanti idu stopama katolika. Šta više, oni otvaraju sva vrata papstvu da bi ono u protestantskoj Americi ponovo zadobilo vrhovnu vlast, koju je izgubilo u Starom Svijetu. A to što ovome pokretu daje još veći značaj jeste činjenica da je njegov glavni cilj da nametne svetkovanje nedjelje, – običaj koji potječe od Rima i koji je, prema njegovom vlastitom tvrđenju, znak njegove moći. Duh papstva – duh prilagođavanja svjetskim običajima i poštovanja ljudskih predanja umjesto Božjih zapovijesti – prodire u protestantske crkve i goni ih da uzdižu nedjelju kao što je i papstvo radilo prije njih.
Ako čitalac želi da razumije sile koje će djelovati u borbi koja će uskoro izbiti, on treba samo da prouči izvještaj o sredstvima koja je Rim upotrebljavao u istu svrhu u prošlosti. Ako želi da zna kako će katolici i protestanti zajednički postupati sa onima koji odbacuje njihove dogme, neka obrati pažnju na duh koji je Rim pokazao protiv subote i njenih branitelja.
Carski edikti, opći sabori i crkvene naredbe poduprte od strane svjetovnih vlasti, bile su stepenice pomoću kojih je ovaj mnogobožački praznik podignut na svoj počasni položaj u kršćanskom svijetu. Prva javna naredba koja je nalagala svetkovanje nedjelje bio je Konstantinov zakon, od godine 321. poslije Krista.
Ovaj edikt je tražio od stanovnika gradova da se odmaraju u »časni dan sunca«, ali seljacima je dopušteno da obavljaju svoje poljske radove. Iako je ovo bilo prvenstveno mnogobožački zakon, car ga je sproveo poslije svoga formalnog prihvaćanja kršćanstva.
Pošto se carska naredba nije pokazala dovoljno jakom da zamijeni božanski autoritet, biskup Euzebije, koji je tražio naklonost knezova i bio veliki Konstantinov prijatelj i laskavac, tvrdio je da je Krist subotu prenio na nedjelju.
Kao dokaz za ovu novu nauku nije navedeno ni jedno jedino mjesto iz Biblije.
Sam Euzebije nehotice priznaje da je njegovo tvrđenje lažno i ukazuje na stvarne autore ove promjene: »Sve što je trebalo činiti u subotu«, kaže on, »mi smo prenijeli na dan Gospodnji.«311 Ali ovaj dokaz u prilog nedjelje, ma koliko da je bio bez osnova, poslužio je ljudima da ih ohrabri da pogaze subotu Gospodnju. Svi koji su htjeli da ih svijet poštuje prihvatili su ovaj opće priznati praznik.
Sa učvršćenjem papstva učvrstio se i autoritet nedjelje. Neko vrijeme narod je obavljao zemljoradničke poslove u vrijeme kad nije prisustvovao bogosluženju, dok se subota još uvijek smatrala kao dan odmora. Ali postepeno se dešavala promjena. Svima koji su imali crkvene dužnosti bilo je zabranjeno da se nedjeljom bave građanskim sporovima. Uskoro je izdata zapovijest za ljude svih staleža pod prijetnjom novčane kazne za slobodne, a kaznom šibanja za robove, da se nedjeljom uzdržavaju od svakodnevnog posla. Kasnije je naređeno da se bogati kažnjavaju konfiskacijom polovine svoga imanja, a ako ostaju uporni u prestupanju nedjelje, da se proglase robovima.
Govorilo se o čudesima koja su se događala u korist te zapovijesti. Između ostalog govorilo se i to da se jednom seljaku, koji je u nedjelju htio da ore njivu, komad gvožđa čvrsto zabio u ruku kada je njim čistio plug, i morao ga je nositi svugdje sa sobom dvije godine, »na svoju veliku bol i sramotu.«312
Kasnije je papa naredio da svećenik u svojoj župi opominje one koji prestupaju nedjelju i da traži od njih da idu u crkvu da se mole, da ne bi navukli veliku nesreću na sebe i svoje susjede. Jedan crkveni sabor iznio je dokaz, koji se od toga vremena tako često navodio, čak i od strane protestanata, da nedjelja mora da bude taj dan odmora, jer ljudi koji su radili tog dana bili su pogođeni gromom. »Očigledno je«, govorili su biskupi, »da se Bog veoma gnjevi na one koji preziru taj dan,« Tada je upućen poziv da svećenici, propovjednici, kraljevi, knezovi i svi vjernici »ulože najveće napore i svu brigu da se ovome danu ponovo vrati čast i da ubuduće bude revnije svetkovan za dobro kršćanstva.«313
311 Robert Cox, Sabbath Laws and Sabbath Duties, str. 538.
312 Francis West, Historical Observations of the Lord’s Day, str. 271.
313 Thomas Morez, Discourse in Six Dialogues on the Name, Nation and Lord’s Day, str.
271.
Pošto su se odluke crkvenih sabora pokazale nedovoljnim zatraženo je od svjetskih vlasti da izdaju naredbu koja će u narod utjerati strah i primorati ga da se nedjeljom uzdrži od rada. Prilikom jednog sinoda održanog u Rimu ponovo su potvrđene sa još većom silom i svečanošću sve ranije odluke, zatim su priključene crkvenim zakonima i pomoću građanske vlasti namatnute cijelom kršćanskom svijetu. 314
Pored svega toga, nedostatak biblijskih dokaza u prilog svetkovanja nedjelje bio je uzrok velike zabune. Narod je osporavao pravo svojim učiteljima da odbace jasnu Gospodnju izjavu: »A sedmi dan je subota Gospoda Boga tvojega«, da bi svetkovali dan sunca. Da bi se popunila praznina zbog nedostatka biblijskih dokaza, bila su potrebna druga sredstva. Jedan revni branilac nedjelje, koji je krajem dvanaestog vijeka posjetio crkve u Engleskoj naišao je na otpor kod vjernih svjedoka istine. Njegov je trud bio bezuspješan, te je za neko vrijeme napustio Englesku da bi pronašao neki bolji dokaz kojim bi potkrijepio svoje učenje. Kad se vratio, imao je ono što mu je bilo potrebno. Sada je u svome radu imao veći uspjeh, jer je donio sa sobom svitak papira za koji je tvrdio da je pao s neba, a koji je sadržavao željene propise u pogledu svetkovanja nedjelje kao i strašne prijetnje upućene nepokornima. Ovaj »dragocjeni« spis – isto tako bijedni falsifikat kao i sama ustanova koju je podupirao, – tvrdilo se da je pao s neba i da je nađen u Jeruzalemu, na oltaru svetoga Simeuna, na Golgoti. U stvari, papska palata u Rimu bila je mjesto odakle je on proizašao. Da bi se povećala snaga i uspjeh crkve, papska hijerarhija je u sva vremena smatrala dozvoljenim da se služi lažima i prijevarama.
Ovaj spis zabranjuje svaki rad od devetoga sata, tj. od tri sata u subotu poslije podne, pa sve do izlaska sunca u ponedjeljak. Tvrdilo se da je istinitost ovoga spisa potvrđena mnogim čudesima. Pričalo se da su ljudi koji su radili poslije zabranjenog vremena bili oduzeti. Jedan mlinar koji je pokušao da melje svoje žito vidio je da mjesto brašna teče krv, a mlinarski točak nije se okretao usprkos jake vodene struje. Jedna žena koja je stavila tijesto u peć da ga peče u subotu u tri sata poslije podne, ali je ipak odlučila da ga ostavi do ponedjeljka, našla je, slijedećeg dana, da je Božja sila učinila od tijesta hljebove i ispekla ih.
Jedan čovjek koji je u subotu po podne poslije tri sata pekao kruh primijetio je, kada ga je idućeg jutra presjekao, da iz njega teče krv. Ovakvim apsurdnim i sličnim praznovjernim izmišljotinama nastojali su branioci nedjelje da dokažu njenu svetost. 315
U Škotskoj i Engleskoj osigurano je veće poštovanje nedjelje time što se s njom sjedinio dio stare subote. Ali vrijeme koje je trebalo da se svetkuje uzimalo se različito. Jednom naredbom škotskog kralja naređeno je »da se subota ima smatrati svetom od dvanaest sati u podne«, i da nitko ne smije od toga časa pa sve do ponedjeljka ujutro obavljati svjetovne poslove. 316
Ali i pored svih ovih napora da se utvrdi svetost nedjelje same papske pristalice su javno potvđivale božanski autorirtet subote i ljudsko porijeklo ustanove koja ju je zamijenila. U šesnaestom vijeku je jedan papski sabor jasno 314 Haylyn, History of the Sabbath, pt. 2. gl. 5. sec. 7.
315 Roger de Hoveden. Annals, vol. 2. str. 528–530.
316 Morez, op. cit. str. 290. 291.
izjavio: »Svi kršćani treba da se sjete da je sedmi dan Bog posvetio, i da su ga prihvatili i svetkovali ne samo Jevreji nego i svi koji su tvrdili da poštuju Boga. Što se tiče nas, kršćana, mi smo njihovu subotu promijenili u dan Gospodnji.«317 Oni koji su se usudili da promijene božanski zakon bili su zaista svjesni ozbiljnosti svoga djela. Oni su se svjesno uzdigli iznad Boga.
U krvavim i dugim progonstvima valdenžana, od kojih su neki svetkovali subotu, došla je jasno do izražaja politika Rima protiv onih koji nisu bili u suglasnosti sa njime. Drugi su podnosili slična stradanja zbog svoje vjernosti prema četvrtoj zapovijesti. U tom pogledu karakteristična je historija kršćanske crkve u Etiopiji. Usred mraka srednjeg vijeka svijet je izgubio iz vida ove kršćane centralne Afrike. Svijet je na njih zaboravio, i oni su više vjekova uživali slobodu vjere. Ali, napokon, Rim je doznao za njihovo postojanje, i etiopski car je uskoro bio primoran da prizna papu kao Kristovog namjesnika. Došlo je i do drugih ustupaka. Izašla je naredba koja je pod prijetnjom najstrožih kazni zabranjivala svetkovanje suubote. 318 Papska tiranija uskoro je postala tako težak jaram da su Etiopljani odlučili da ga stresu sa svog vrata. Poslije strašne borbe pristalice Rima su bile prognane sa svojih posjeda, i stara vjera je ponovo uspostavljena. Crkve su opet uživale svoju slobodu, i nikada više nisu zaboravili iskustvo koje su stekle u pogledu prijevare, fanatizma i nasilja Rima. Bile su zadovoljne svojom usamljenošću, i željele su da ostanu nepoznate ostalom kršćanskom svijetu.
Afričke crkve su svetkovale subotu kao što ju je svetkovala rimska crkva prije svog potpunog otpada. Iako su afričke crkve svetkovale sedmi dan u skladu sa Božjim zakonom, uzdržavale su se od rada i u nedjelju u suglasnosti sa običajima crkve. Kad je zadobio vrhovnu vlast, Rim je pogazio Božju subotu da bi uzvisio svoj dan odmora. Ali ove crkve u Africi, skrivene skoro hiljadu godina, nisu učestvovale u ovom otpadu. Kada su došle pod vlast Rima, bile su primorane da napuste pravu subotu i da svetkuju lažni dan odmora. Ali čim su postigle svoju nezavisnost, opet su se vratile poslušnosti četvrtoj zapovijesti.
Ovi događaji iz prošlosti jasno pokazuju neprijateljstvo Rima prema suboti i njenim braniocima, kao i sredstva koja je on upotrebljavao da bi nametnuo poštovanje ustanove koju je sam uspostavio. Božja riječ nas uči da će se ovi prizori ponoviti kada se budu katolici i protestanti udružili da uzdignu nedjelju.
Proročanstvo 13. glave Otkrivenja objavljuje da će sila koja je prikazana u simbolu zvijeri sa dva roga kao u jagnjeta učiniti da se »zemlja i koji žive na njoj«
poklone papstvu – koje je prikazano kao »ris«. Zvijer sa dva roga reći će onima
»što žive na zemlji«, »da načine ikonu zvijeri.« Dalje, ona će učiniti da »svi mali i veliki, bogati i siromašni, slobodnjaci i robovi« prime »žig zvijerin«. (Otkrivenje 13, 11–16.) Već je bilo spomenuto da zvijer »sa dva roga kao jagnjeta« predstavlja Sjedinjene Države, i da će se ovo proročanstvo ispuniti kada Sjedinjene države budu silom nametale svetkovanje nedjelje, što Rim smatra osobitim priznanjem svoje prevlasti. Ali u ovom poštovanju papstva Sjedinjene Države neće biti same.
Utjecaj Rima u zemljama koje su nekada priznavale njegovu vlast još nije uništen.
I proročanstvo proriče obnavljanje njegove vlasti: »I vidjeh jednu od glava njezinih kao ranjenu na smrt, i rana smrti njezine izliječi se. I čudi se sva zemlja iza zvijeri.«
317 Ibid., str. 281. 282.
318 Michael Geddes, Church History of Ethiopia, str. 311. 312.
Otkrivenje 13, 3. Zadobivanje smrtne kazne ukazuje na pad papstva 1798.
godine. Ukazujući na ovo vrijeme, prorok kaže: »I rana smrti njezine izliječi se, i čudi se sva zemlja zvijeri.« Pavle jasno tvrdi da će »čovjek bezakonja« postojati sve do drugog Kristovog dolaska. (2. Solunjanima 2, 3. 8.) On će nastaviti svoje varanje sve do samog posljednjeg vremena. Pisac Otkrivenja kaže: »I pokloniše joj se svi koji žive na zemlji, kojima imena nisu zapisana u životnoj knjizi Jagnjeta.« Otkrivenje 13, 8. Papstvu će biti ukazano poštovanje u Novom kao i u Starome svijetu uspostavljanjem svetkovanja nedjelje, jer se ona zasniva jedino na autoritetu rimske crkve.
Od sredine devetnaestog vijeka istraživači proročanstva u Sjedinjenim Državama objavljuju svijetu ovo svjedočastvo. U događajima koji se sada odigravaju jasno se vidi brzi napredak u ispunjavanju proročanstava. I protestantski učitelji ističu božanski autoritet nedjelje iako nemaju nikakav biblijski dokaz za to, kao ni papske vođe koje izmišljaju čudesa da bi zamijenile Božju zapovijest. Tvrđenje da će Božji sud pohoditi ljude zbog prestupanja nedjelje koja je postavljena na mjesto subote, ponovit će se. Već se pojavljuje pokret koji radi na tome da prisili ljude da svetkuju nedjelju. Taj pokret sve više raste.
Rimska crkva se naročito ističe svojim lukavstvom i prepredenošću. Ona može da predskaže šta će biti. Videći da je protstantske crkve poštuju time što prihvataju lažnu subotu i da se spremaju da je nametnu istim onim sredstvima koja je ona upotrebila u prošlosti, ona može mirno da čeka svoj čas. Oni koji odbijaju svjetlost istine, tražit će pomoć od ovesamozvane nepogrešive sile da bi uzvisili ustanovu koju je ona sama osnovala. Nije teško naslutiti kako će spremno katolička crkva pružiti pomoć protestantima u ovom poslu. Tko zna bolje od papskih vođa kako se postupa sa onima koji nisu poslušni.
Rimska crkva, sa svojim ograncima po cijelom svijetu, sačinjava ogromnu organizaciju, koja se nalazi pod nadzorom papske stolice i treba da služi njenom interesu. Milioni njenih članova u svim zemljama svijeta poučavaju se da su dužni da pokažu podaničku pokornost papi. Ma kojoj narodnosti pripadali i ma kakav bio oblik njihove vlade, oni treba da smatraju autotritet crkve većim od svakog drugog. Iako se zaklinju državi na vjernost, ipak iznad svega stoji zavjet poslušnosti Rimu, koji ih oslobađa svake obaveze koja nije u suglasnosti sa interesima Rima.
Historija nam svjedoči o vještim i upornim naporima papstva da se uvuče u poslove država i, zadobivši oslonac, da radi na ostvarenju svojih ciljeva, čak po cijeni propasti prinčeva i naroda. Godine 1204. iznudio je papa Inocentije III od Petra II, kralja Aroganskog, da položi ovu neobičnu zakletvu. »Ja, Petar, kralj Aragonski, priznajem i obećavam mome gospodaru, papi Inocentiju, njegovim katoličkim nasljednicima i rimskoj crkvi stalnu vjernost i poslušnost. Vjerno ću čuvati svoje kraljevstvo u poslušnosti prema njemu, skupocjenu vjeru ću braniti, a krivovjersku pokvarenost goniti.«319 Ovo se slaže sa tvrđenjima u pogledu moći rimskog prvosvećenika da on ima »zakonsko pravo da obara careve« i da »može 319 J. Dowling, The History of Romanism, knj. V, gl. 6. sec. 55.
da oslobodi podanike od njihove zakletve vjernosti prema nepravednim vladarima.«320
Neka se ne zaboravi da se Rim hvali upravo time što se nikada ne mijenja.
Principi Grgura VII i Inocentija III su još uvijek principi rimokatličke crkve. Kada bi imala silu, crkva bi te principe sprovodila istom energijom kojoj je to činila u prošlim vjekovima. Protestanti malo znaju šta rade kada prihvaćaju pomoć Rima da bi uzvisili nedjelju. Dok oni gledaju da postignu svoj cilj, Rim teži da učvrsti svoju silu da bi povratio svoju izgubljenu vlast. Neka Sjedinjene Države usvoje princip po kome crkva može da kontrolira državu; neka se vjerski propisi nameću od strane građanskih zakona; ukratko, neka autoritet crkve i države ima vlast nad savješću i pobjeda Rima u ovoj zemlji bit će osigurana.
Božja riječ je upozorila na neposrednu opasnost koja se približava; ako se ova opomena odbaci, protestantski svijet će iskusiti kakve su stvarne namjere Rima, ali onda će biti prekasno da se izbjegne njegova zamka. Moć Rima neprimjetno raste. Njegova učenja imaju veliki utjecaj na zakonodavne skupštine, na crkve i na ljudska srca. On podiže svoje visoke i ogromne građevine, u čijim će se tajnim podzemnim prostorijama ponoviti njegova pređašnja progonstva.
Tajno i neprimjetno učvršćuje on svoje snage da bi ostvario svoje ciljeve i izvršio napad kad dođe odlučni čas. Sve što on želi jeste da ima pogodniji položaj, a taj mu se već pruža. Mi ćemo uskoro vidjeti i osjetiti šta je namjera Rima. Tko bude htio da vjeruje i da bude poslušan Božjim riječima, navući će time na sebe ruganje i progonstvo.
320 Mosheim, op. cit. knj. III, sent. 11, pt. 2, gl. 2, sec 9.
autor spisa Ellen G White
Poslednja izmena: