Najlepse ljubavne price

Hoyas
LEGEND
Učlanjen(a)
06.06.2009
Poruka
21.085
Najlepse ljubavne price

Ljubav%2004.jpg


U ovoj temi se nalaze najlepse ljubavne price.
 
Član
Učlanjen(a)
28.07.2009
Poruka
11
Kao da sam pozvana da učinim nešto veliko i trajno.
Kao da sam s tvojom ljubavlju spremna da savladam sebe samu, svoju nemoć, svoj strah i svoju nepokretnost.
Da ti kažem da senke koje me progone ove večeri imaju tvoje lice, i one koje su žive, i one koje su mrtve, i one koje su mi nanosile bol, i one koje su mi donosile radost.
Senke nekih mojih života prepoznajem, a željna sam ih kao što sam željna tvoje ljubavi, dodira, postojanja.
Volim te, znači tražiti smisao, biti spreman i otvoren.
Volim te, znači živeti istinu i drhtati pri pomisli na tebe. Zahvaljujem ti se na svemu ma koliko to trajalo.
Ljubavi, siromašni su oni koji nikada nisu voleli! Ja ne želim da te učim već da te volim, to je viši stepen saznanja. Ako veruješ u sebe, za posledicu ćeš imati nesalomivu savitljivost koja odoleva svakoj oluji.
Tako će ljubav i život biti jedno. Volim te, zaista te volim.
Znam da mi ne veruješ i misliš kako ću te i ja jednog dana izneveriti. Zapamti, moja ljubav izdržaće prevare, Izdržaće veruj, izdržaće. Tera me silna potreba za tobom.
Tada i moj život dobija smisao. Moja sudbina dobija nove oblike osmišljene tobom. Zbog tvoje ljubavi ti oblici imaće neprocenjivu vrednost. Zar mogu očekivati više? Trenutno jedino moja ljubav ima svrhu, jedino ona daje vrednost ovom pisanju, jedino to duboko osećanje pripadnosti tebi donosi smisao koji iako polako izlazi iz mene, ostavlja me isceđenu i nemoćnu ma koliko želela da te ljubim, da ponovo vodimo ljubav na vrelom pesku...
Željo, postojiš uzalud! Zašto pobogu, mogli smo na taj tajni put krenuti zajedno. Šteta, jer moja ljubav za tebe nije ništa. Ne znam više šta govorim, pokušavam da ti objasnim, opišem stanje u kome se nalazim.
Kako da ti opišem to stanje, taj mamurluk duše, taj instinkt i strepnju, to lutanje, to ponižavanje. Kako te ponekad mrzim, ne mogu da te se oslobodim,, da se odvojim, da poželim drugog čoveka, a opet samo tvoje lice za mene ima smisla. Ponekad sanjam, kroz snove preživljavam one dane dok si me valjda voleo. Nije teško biti rob onome koga voliš. Neću da te pitam zašto je to tako očigledno. Da bi samo uvećalo moj bol ponekad mislim kako je sve to jedan trenutak u vremenu, trenutak između dva udarca. Kao neki tren u kojem svest pritiska moje biće i cedi ga izvlačeći esenciju koja se zove ljubav. Ponekad postajem dosadna i sebi. Ljubav pa ljubav.
Ponekad se pitam odakle dolazi ljubav, Odakle snaga i ta nemoć istovremeno? Otkuda oblaci tvog lica sto me progone iz časa u čas.
Zašto si ti postojan u meni, zašto ne mogu da te odvojim od suštine mog života? Kako, zašto, nije dovoljno reći samo volim te.
Plašim te se, želim te i bojim se tebe, mrzim te i ubijam te svakodnevno, jer ti si moj strah i moja groznica i moje nemanje, moja ograničenost, i moja tupost i sve moje gluposti. i sva moja dela, i ti si istina, i ona duhovna osama iz koje prolaze reči čudesne kao putovanja. Kada kažem volim te pomislim na ono što čini ta reč, na sve ono što si živeo, što ziviš i što ćeč živeti.
Koliko samo može da nedostaje zadovoljstvo milovanja, neznosti..
Volim te u vremenu mnogobrojnih života znači pobediti smrt,,znači nadu i smisao života, puteve ka tebi..Možda je sadašnja ljubav u ovom životu način da se naučim patnji..Ovaj svet ponekad je surov, ponekad nisam u stanju da razumem, ponekad ga prihvatam, ne volim ništa što znam. Predosećam da ćeš otići, da će te tokovi života odvući od mene. Šta nam vredi traganje za sobom ako se izgubimo pre nego što smo sebe pronašli Na putevima života ne postoje prešice. To je jasna svetlost saznanja. Mogu. Odlazim od tebe. Spašavam te mog prisustva, moje komplikovanosti, mojih nesanica i prevelike ljubavi koja ti je prešla u dosadu..Ona je uvek nešto drugo od onog što trenutno mislimo da jeste. Od moje ljubavi mogu uvek očekivati više. Zašto želimo da je se oslobodimo? Zašto obuzima tuga i radost, dva različita osećanja istovremeno? Znam, odlazim od tebe ali ne od ljubavi moje. Razumeš njenu dubinu i moj bol.
Ovaj odlazak nije smrtna presuda za našu ljubav. Ponekad želim da ti predložim da kreneš sa mnom da delimo život koji je ostao. Ali osećam da bih pogrešila i uplašila te. Ja ne sumnjam u tvoju iskrenost, u sve što si mi podario za ovo vreme ljubavi. Sad znam odakle izvire ta ljubav i sa tom spoznajom mogu da odem na put znajući da ćeš zauvek biti uz mene, u ledenom trajanju bez bola, patnje. jednom trajanju koje ne iskupljuje blažene ali i ne kažnjava grešne. To je sve za sada, za jedan život, za delić drvenog vremena u kojem se obnavljaju sve moje radosti i sve moje tuge, Ti si zaista moja ljubav za sva vremena!
 
Član
Učlanjen(a)
28.07.2009
Poruka
11
Девојка је чекала авион у чекаоници једног великог аеродрома. Пошто је требала дуго да чека, одлучила је да купи књигу и да прекрати време до поласка авиона.

Поред књиге, купила је и пакетић кекса. Села је у чекаоницу. Поред ње била је столица са кексом, а са друге стране седео је господин, који је читао новине. Када је она узела кекс и господин је узео један кекс. Она се шокирала, али није ништа рекла.
Наставила је да чита књигу, а у себи је помислила: ма гледај ти ово, да само имам мало више храбрости, до сада бих га већ ударила. Сваки пут када је она узимала кекс и господин, који је седео поред ње, не обазирући се, узимао је кекс.

Наставили су тако, док није остао само један кекс у пакетићу. Девојка је помислила, шта ли ће сада да уради? Човек узе тај кекс и подели га на пола.

Девојка је била шокирана. Покупила је своје ствари, узела књигу и пошла у другу чекаоницу. Нашла је друго место где није било никога поред ње. Када се мало прибрала и када је прошао бес, отворила је торбу да врати књигу и у торби је видела пакетић кекса, који је био нетакнут.

Постидела се као лопов и тек тада је схватила да је кекс, исти као њен, био од господина, који је седео поред ње, али који је без шокирања, нервозе или препотенције поделио и свој последњи комад са њом, сасвим супротно од ње, која се чак осећала повређеном у сопственом поносу и осећањима.


Колико пута смо у нашем животу појели туђ кекс, а да тога нисмо били свесни и никада нећемо сазнати. Пре него што дође до брзоплетог закључка, пре него почнете да мислите лоше, погледајте са пажњом детаље. Врло често ситуација није онаква како нам изгледа на први поглед.



У животу постоји пет ствари, које не могу да се врате:


1. камен који је бачен,

2. изговорена реч,

3. пропуштена шанса,

4. време које је прошло, и

5. љубав за коју се не бори
 
Član
Učlanjen(a)
28.07.2009
Poruka
11
SECAM SE PROLECA KOJEG SMO SE UPOZNALI....
Samo par nedelja pre mog rodjendana, konacno sam saznala da me tadasnji momak varao sa naj boljom drugaricom. S'njim sam bila 2 godine.....nisam sumnjala da zaista odlazi u NS kod svoje majke pa i kada bi ostajao tamo po 2 nedelje. Nazvao bi da kaze: "Ej sreco, mama mi je nesto bolesna pa cu ostati dok se malo ne oporavi..." ili takvi izgovori, ostajao bi po mesec..nekada dva i culi bi se telefonom.
Moja naj bolja drugarica je u to vreme zivela tamo, kada se odselila...mesec dana je proslo od prilike - tada je i on poceo tako cesto odlaziti u taj grad.
Trudila sam se da odrzim dobre ocene u gimnaziji, da bih mogla na medicinsku dalje. Ali bih ga ipak svaki puta sa osmehom docekala i nasla vremena da mu se posvetim kada bi to zatrazio umiljato, za izlazak ili obicnu setnju u dvoje.
Pred mojim ocima, on i moja drugarica ponasali bi se kao brat i sestra. Nisam bila ljubomorna, ili sam im slepo verovala pa mi nije smetalo ni kada ga zagrli i cmokne u obraz...ili on nju. Hah...ehhh.
A onda........krenula sam kod njega, iako nisam znala kad se tacno vraca iz NS, rekao je "Ove nedelje sigurno..." pa sam otisla da proverim jel' stigao. Bila sam bas uzbudjena jer za par dana mi je trebao biti rodjendan i zelela sam da se dogovorimo, gde i kako cemo ga proslaviti zajedno.
Ulazna vrata su bila otkljucana, tako da sam znala da je stigao i pozurila unutra...ali u hodniku se zaustavila naglo, kada sam zacula glasne zenske uzdisaje..i njegove. Hladnoca mi je prostrujala telom istog trena, imala sam neki cudan osecaj....kao da ne stojim na podu vec na debeloj spuzvi koja me gutala polako...trajalo je samo nekoliko trenutaka a onda skupih hrabrosti da otvorim vrata njegove sobe...tek toliko da vidim ono sto mi usi cuju. Zasto?....neznam, ali kad sam ih otvorila tiho i videla ga golog na njoj u strasnom "guzvanju" pretvorih se u zivotinju.
Gurnula sam vrata naglo tako da se culo glasno kada je kvaka zviznula u zid, pogledali su u mene istog momenta i ostali kao ukoceni u toj pozi. Bes je toliki bio u meni da ni danas nemogu shvatiti odakle mi tolike psovke koje sam mu tada histericno uputila sa osmehom.....pocevsi sa "Majku ti jeb** Dejane!" ......mozete zamisliti kako je zavrsilo. Izasla sam pred njegovu kucu napolje i pricekala. Kada se kucka ta spremila, izasla je na zadnja vrata da je nebih videla a on dosao do mene. Zapalio cigaretu, nervozan i posle par trenutaka kaze: "Tijana..." , a ja kao iz puske pogledam ga i kazem "Pricaj??? Hajde pocni da laprdas....i dizi mi pritisak jos vise, ali pricaj brzo."
Sa onim svojim *ebackim pogledom me odmerio od glave do pete, pomalo prepotentno pa doda: "Smiri se prvo." Nasmejah mu se u lice a onda ga pljunem, iznenadjen....prineo je ruku faci svojoj i obrisao pa me pogledao onako decacki - neduzno. Okrenula sam se i produzila niz ulicu.
Putem sam se podsetila na NJU.....secam se kada sam je upitala jednom, dali joj se on svidja kao muskarac a ona mi kaze: "Tatjana sele, znas me od detinjstva nebih ti to nikada ucinila Boze.. On je meni kao brat i sve bih ucinila da zajedno ostanete, a nikada moje i tvoje prijateljstvo nebih izdala nizasta na svetu kunem ti se!"
Produzila sam pravo do njene kuce, zamolila njenu mladju sestru da je pozove napolje na kratko. Posle par minuta cekanja, izasla je kuja...bleda u licu i prisla mi.
 
Član
Učlanjen(a)
28.07.2009
Poruka
11
Moje srce zahvatila je velika tuga i čežnja za tobom.sigurno je to učinila prokleta daljina što ne mogu da te vidim svakoga dana, i iskrena ljubav koja gori sve više iz dana u dan. ukrao si mi srce tako polako, da ni sama ne mogu da shvatim šta se to dešava sa mojim osjećanjima. noću te budna sanjam, danju maštam o susretima i još milion nekih snova. u mislima mi se često javlja naš zadnji susret. bio je tako strastan i pun neke topline. sećam se one večeri kada smo sjedali na obali mora i slali jedno drugom one najslađe i najnježnije poljupce, dok smo slušali blagi udar talasa i muziku iz daljine. sve je izgledalo kao iz neke bajke. i te noći koliko sam bila srećna, toliko je vladala i tuga mojim tijelom. znala sam da se odlazak bliži, da moram posle par dana da se vratim u svoj grad i ostavim sve lijepe uspomene za sobom.
za tih par dana pružio si mi mnogo toga lijepog. trudio si se da budem srećna, dok je mene razarao neki unutrašnji bol. teško mi se bilo suočiti sa istinom da moram da idem u svoj grad, i ko zna kada opet da te vidim. možda si i ti ljubavi povremeno mogao primjetiti moju bol i patnju, možda si me i razumio.
znao si da su moja osećanja prema tebi iskrena, sa prevelikom dozom ljubavi i nježnosti. često puta dok sam te grlila i ljubila, zapitala sam se da li i ti osećaš ove kilometre razdvojenosti. priznajem da me ova pitanja muče sve više i više. ponekad bi me preplavio optimizam da je naša ljubav obostrana, a kada se dohvatim samoće sve pada u vodu. postajem vrlo slaba predana najgorim mislima.
ni sama neznam kako se zaljubih na prvi pogled i kako odoh nekim dalekim putevima. sve bih dala da znam da se iza tvoga lika ne krije možda neka druga osoba sa dobrim glumačkim stavom i velikim iskustvom, a ja naivna i puna iskrene ljubavi u svu našu ljubav ponekad vjerujem sa velikom nadom.
i sada dok drhtava ruka ispisuje ove riječi, veliki bol razara moje srce a tvoj osmjeh, tvoje tople opči u mojim očima su prisutne. ljubavi,iako je velika daljina iako živimo u različitim državama, ja ću uvijek da te volim da se nadam da će nas sudbina možda jednoga dana spojiti.
zauvjek tvoje mače!!!
 
Član
Učlanjen(a)
28.07.2009
Poruka
11
Poput usamljenog stabla,lomljenog vetrovima,paljenog gromovma,usamljenog na mestu na kome već dugo vremena ne postoji ni jedno jedino drugo drvo ili pak omaleni žbun,u beskrajnoj pustoši samoće i zla,na vetrometini svih pakosti ovoga sveta,živeo sam neki svoj život.Život bez nade,bez vere,bez volje,jednom rečju rečeno,život bez života.
Bezbroj dugih godina ispunjenih raznim teškim trenucima,užasnim događajima,lakim davanjima i teškim gubicima,od svega na čemu se život zasniva,učinili su da ostane samo jedna jedina stvar,jedna jedina reč,jedno jedino ništa,a što se ipak životom zove.
Posle dugih borbi i užasnih poraza,oronuo i bezpomoćan da bilo šta promenim,prosto nisam imao kud.Jedino što mi je peostalo,bila je činjenica da se moram predati toj zloj sudbini i pomiriti sa još gorom budućnošću koja me je neumorno čekala.
Davno sam prestao voleti i čak ni u najdražim uspomenama iz rane mladosti nisam se prosto mogao prisetiti ni jedne draži tog osećanja.I ne samo da sam izgubio smisao za ljubav,već sam za divno čudo,izgubio smisao i za mržnju.Ne,u meni nije postojalo ni traga od bilo koje vrste oseaćanja.Nižta me nije moglo opeći,ništa zaboleti,ništa iznenaditi,razočarati,usrečiti ili na bilo koji način izmamiti ni najmanji trag na već oronulom licu.Čak ni namrštenost,ni onaj pogled pun prezira i zlobe,nije se dao uočiti ni u jednom trenutku moje svakodnevnice.
Za razliku od senke,koja ne diše,čije srce ne kuca,koja ne osećala žeđ i glad,ja sam još uve sve to osećao i to je i bila jedina razlika od nečeg što je samo mrtva senka i nečeg što je ipak još uvek na neki način živo.
I baš tada,kada gotovo više ničeg značajnog za mene nije postojaslo,Bog je hteo da se dogodi nešto ušta sam davno prestao da verujem i čemu se gotovo nikada nisam ni nadao.
Da mi je neko kojim slučajem proricao sudbinu i da mi je rekao da će mi se život u ogromnoj meri promeniti,jednostavno,bez ikakvog razmišljanja i dvoumljenja,rekao bih mu da je potpuno lud.

Pojavila se gotovo niodkuda.I ako je godinama živela ne tako daleko od mene,ni slutio nisam da uopšte i postoji.
Nismo se čak ni tako dobro upoznali,a ogromna bujica lepih osećanja potekla je davno isušenim koritom sreće.Poput udara munje,brže od svakog razuma i od svake svesti,ljubav je svakodnevno rasla,tako da prosto ni ona a ni ja nismo uspevali da pratimo sav taj tok svih tih rađanja emocija u nama,u našim dašama,u našim srcima.
Zavoleli smo se,a da nismo ni bili svesni toga.Jedino čega smo oboje bili zaista svesni je činjenica da u trenucima kada se nismo čuli,oboje smo osećali neku užasnu prazninu i ogroman nedostatak nečega.Da,bili smo kao jedna ličnost u dva različita tela.Ličnost koja je u svakom trenutku tražila da se spoji sa onom svojom drugom polovinom.I zaista,oboje smo shvatili,da samo zajedno činimo onu pravu i idealnu celinu.Sve je bez toga postalo nekako otkinuto,odsečeno,nesavršeno.

Tog dana sam ustao veoma rano.Mnogo ranije nego uobičajno,bez obzira što gotovo čitave noći nisam oka sklopio.Mada sam se trudio da što pre zaspim,da ne bih izgledao poput šlogiranog karanfila,noć uoči našeg prvog susreta,proveo sam gotovo potpuno budan.Kroz prozor moje spavaće sobe već su dospevali prvi zraci zore,a ja sam još uvek bezuspešno pokušavao da zaspim bar na sat vremena.I u trenutku kada su mi se oči sklopile i kada sam na neki način već utonuo u neki (nazovomo)san,sat je zazvonio.
Ne,nije mi bilo kao po običaju potrebno da se protežem u krevetu želeći da odspavam makar još koji minut.Ustao sam kao da su stotinu vragova skočili na mene i za tren oka sam bio potpuno budan bez ijednog traga od nespavane noći i bez želje za snom od bar nekoliko minuta.
Poluhladan tuš i par kafa bez šećera učinili su da se osećam kao da sam spavao čitavu nedelju bez prestanka.
U Beogradu sam bio nešto pre 10 sati i s obzirom da sam znao da ćemo se sresti tek negde posle pet popdne,čitavo to vreme praznine bilo je dugo kao jedan svetlosni vek.
Nije bilo načina na koji nisam pokušao da svo to isčekivanje bar na neko vreme odagnam iz svojih misli.Pešačenje Nemanjinom,Knez Mihajlovom,bulevarom Kralja Aleksandra,par sati u depou preko puta Vuka i ponovno pešačenje do Slavije nije bilo dovoljno da svo to vreme utrošim.Na Slaviji sam bio čitavih dva sata ranije no što je trebalo.No,više nisam imao kud,jer mi je svaki mišić na nogama prosto pucao od silnog hodanja,tako da sam i pored toga što sam bio svestan da će me tih par sati isčekivanja prosto ubiti,ipak odlučio da u obližnjem kiosku kupim neki časopis i uz njegovu pomoć kako tako i to prebrodim.Ne sećam se ničega što sam u tom časopisu čitao,jer moje oči jednostavno nisu uspevale da uspostave komunikaciju sa mojom svešću,tako da se sve ono pročitano jednostavno gubilo negde na pla puta između njih i mog razuma.U nekoliko navrata sam čitao iste stranice i ne shvatajući da sam ih već jednom ili dva puta pročitao.

Nije bilo ni jedne tridesdet jedinice,čija lica putnika nisam pomno pratio dok sam sedeo na klupi ispred hrama svetog Save na Vračaru,nadajući se da ću među putnicima koji tu izlaze ugledati nju.Prošli su tri ili četiri busa (ni sam se ne sećam tačnog broja),no ni u jednom od njih nije bilo osobe koju sam zavoleo najviše od svih drugih na ovoj ogromnoj zemaljskoj kugli.Na svakih par minuta sam pogledom uprtim u sat isčekivao da skazaljke budu što više pomerene,no one su gotovo uvek stajale na istom mestu kao da mi je sat bio pokvaren.Hiljadu sam puta proračunavao vreme koje joj je bilo potrebno da stigne do hrama i ipak nikada nisam mogao doći do tačnog rezultata s obzirom na ogromnu Beogradsku gužvu i česte zastoje u saobraćaju.
U jednom trenutku,bez obzira što je bus bio predaleko od mene da bih mogao uočiti onu tablicu sa brojem,negde iznad veterinarskog fakulteta,u sebi sam osrio neki čudan nemir i nerečivu sigurnost da mi baš on donosi nju.I nisam pogrešio.Bus je stao na nekih desetak metara od mene,a ja sam još uvek sedeo,nemajući hrabrosti da ustanem.Čak i u trenutku kada sam uočio kako izlazi,zastaje na stanici i pogledom me traži u onoj ne tako velikoj gomili ljudi,prosto nisam imao hrabrosti da ustanem i krenem ka njoj.Osećao sam da će me noge izdati,da će mi ravnoteža popustiti,da ću poput pijanca posrnuti.A onda,onda je odjednom,kao rukom pokošeno sav taj strah i sva ta nesigurnost nestala.Toliko topline,tliko pozitivne energije zračilo je iz nje,da u mojoj svesti jednostavno nikakvom strahu više nije bilo mesta.
Ne,ne sećasm se da li smo zajedno krenuli jedno drugom u susret ili sam ja došao do nje,jer u tom zanosu sreće moj mozak to nije ni mogao da registruje,ali se zato tako dobro sećam topline i nežnosti njene ruke i njenih usana.
Poželeo sam da je svom silinom zagrlim i da je do besvesti svom strašću srca svog neprestano ljubim,ali sam ipak nekim čudom uspeo da sve to obuzdam u sebi,znajući da nije ni vreme,a ni mesto za tako nešto.

Ona je pila neku bljutavu kafu koju je konobar na sebi svojstven način nekako smutio,a ja koka kolu sa puno leda,tako da ni ona nije ni približno imala onaj svojstven ukus.To su bili jedini loši segmenti dok smo sedeli za stolom nekog kafića ,držali se za ruke i pomno se bez treptaja očiju posmatrali.Bez obvzira,koliko god da smo se trudili da neke stvari prikrijemo u sebi,oči nam nisu bili saveznici.Naprotiv,veoma lako i očigledno,bez imalo smisla za nepoznanošću,one su odavale svaki,pa i onaj najskrovitiji deo naših osećanja.
Ne,nije mi trebalo dugo da shvatim da je ona jedna divna,iskrena,osćajna,emotivna,jednom rečju Božanstvena soba.Osoba o kojoj se samo sanjati može i kakvu majke veoma retko rađaju.Ni trunke pakosti,ni prah zle namere,ni zrnce nečeg lošeg i negativnog u njoj nije postojalo.Bila je savrašena u tolikoj meri,kao da su sve pametne glave ovoga sveta uložile sav svoj trud da stvore nešto posebno,nešto unikatno,nešto što nigde više ne postoji.
Ni sam ne znam kome više da budem zahvalan.Njoj zato što postoji ili Bogu koji je trasirao naše puteve i predudredio da se spojimo u gomili od dvadestak milijardi ljudi i ludo,ludo se zavolimo.

Zagrleni smo šetali niz Nemanjinu,neretko posrtajući.Bez obzira koliko god da smo se trudili da nam koraci budu sigurni,u pojedinim trenucima čar i opojnost ljubavi je činila svoje.
Na uglu Savske i Nemanjne,požuda i strast su prosto nadvladali svaki deo naše svesti i sav onaj bedem nekog neprimitivizma se raspsnuo kao mehur sapunice.Zagrlio sam je toliko jako da nisam bio ni svestan bola koji joj nanosim i poljubio je žarom kojim nikada nikoga nisam ljubio.Ne,ne znam koliko je to trajalo,ali znam da je trajalo i čitavu večnst za nas bi ipak bilo nedovoljno.Toliko želje,toliko strasti,požude i ljubavi u jednom trenutku nikada se nije izlilo iz moje duše.Znam da ni po čemu ni ona nije zaostajala i da je sve to u najmanju ruku i u njoj bilo prisutno u tolikoj meri.Nisu potrebne škole,gomile pročitanih knjiga,psihologija,filozofija,nije nam bilo potrebno ništa da to uočimo.To je toliko bilo očigledno da bi i svakom prolazniku sve to bilo potpuno jasno.

Užurbanim koracima išli smo ka glavnoj autobuskoj stanici.Poslednji autobus tek što nije pošao,a mi smo još uvek ili van stanice.Zaista sam molio Boga da zakasnim i da sve ono najlepše što sam ne samo tog dana doživeo,produžim bar za još koji sat.No,ipak želja mi se nije ispunila.Prokleti autobus kao da je baš mene čekao iako je vreme polaska već bilo prošlo.Nesvesno sporim korakom sam pošao ka jednom od šaltera,jer je vetrovatno još uvek jedan deo mene težio da zakasnim.Uzalud je pokušavala da mi ukaže na činjenicu da će mi autobus otići i da neću imati kako da se vratim kući,jer moje su noge i dalje hodale istim ritmom.Čak i kada sam došao do samih ulaznih vrata na autobusu,verovao sam da će me nešto spreiti da odem.Molio sam Boga da u autobusu nema više ni jednog slobodnog mesta i u trenutku kada mi je kontrolor rekao da mi karta nije overena,prosto sam se obradovao,što bi mi za razliku u svakoj drugoj situaciji u meni probudilo neku vrstu panike i straha.Zaista sam bio ravnodušan,čak šta više i srećan dok mi je to govorio,no ipak mi je nekom olovkom nešto (ni sam ne znam šta,jer na to nisam obraćao pažnju),nažvljao na karti i pustio me da uđem u autobus.Nekoliko poljubaca kroz rešetke koje su delile perone od hola autobuske stanice bili su poslednji dodiri delova naših tela tog dana.
Samo nekoliko sekundi pošto sam ušao u autobus,vrata su se zatvorila.Autobus je polazio,a ona je i dalje stajala na onom mestu na kom sam je poslednji put poljubio_Očima punim suza,suza koje godinama nisu ni pojmile da kanu iz njih i dalje sam netremice psmatrao njeno lice,njene ruke i sve ono što se iza onih prokletih rešetaka moglo uočiti.Na kraju,na samom izlazu sa stanice dok smo čekali da se rampa podigne,u daljini sam vide obrise njenog tela,a u mojim mislima je u istim trenucima poput filmske trake prolazio čitav tok našeg susreta.
Shvatio sam da sve to nije ni san,ni zabluda ni jedan životni hir,već da je to ljubav koju nikada do tada u svom životu na takav način i u tolikoj meri i jačini nisam osetio.Znao sam da je volim kao niakada nikoga pre i da nikada niko u meni neće probuditi ni senku od svih tih osećanja.
Ne,više nisam bio kao ono usamljeno stablo na početku priče,više nisam bio čovek koji živi život bez života,senka koja diše.Bio sam nešto što nikada nisam bio,nešto što ni meni samom nije bilo poznato.Mnogo je toga davno ugašenog ona ponovo probudila u meni,mnogo toga meni do sad nepoznatog pokazala da u meni postoji,jednom rečju,ona je jedina osoba koja je mogla da me vrati i koja me je vratila u život i ne samo to,već je i taj život učinila srećnijim i značajnijim nego što je ikada bio.
Kažu ljudi «Samo jednom se voli».Sada i u to verujem i znam da ću samo jednom voleti,da ću je voleti dok se i poslednja varnica mog života ne ugasi.
 
Član
Učlanjen(a)
28.07.2009
Poruka
11
Psiha i Kupid. Samo statua u muzeju... Koja živi bajku! Sve dalje napisano, vidjela sam sopstvenim očima, pa ako sam se mogla prevariti gledajući to sopstvenim očima, vas sigurno ne varam pišući vam o tome. I sve je izgledalo čudno... Sudbina se igrala spajajući ih...
Ona: Potpuno okupirana sobom, kao i sve djevojke kojima je sudbina podarila hladnu inteligenciju i nevinu ljepotu. Ne dozvolivši svom duhu da bude sputan tradicionalizmom sredine, počela je da se prepušta strastima poroka. Ona je imala svoje mjesto, zapaženo u tome malom gradu, i u svemiru nauke i saznanja, i u svijetu dobrog provoda i druženja, i u ljepoti umjetnosti i misterije...
Od straha da ne propusti život, počela je da se iživljava! Uživala je u svestranosti i kontroverznosti svog bića čija je pojava prisutne zgrožavala ili oduševljavala, ali nikad nije ostavljala ravnodušnim. Željela je svijet pod nogama i moćno je to pokazivala.
On: Još uvijek nedovoljno iskusan da bi prozreo osnovno pravilo ovoga vijeka: uvijek radi suprotno onom što se od tebe očekuje, predao joj je svoju ljubav na zlatnoj tacnici. Bio je jedan od sto opčinjenih njenom pojavom i aurom, ali... Njena intuicija je nepogrešivo procijenila da postoji nešto neodoljivo moćno u hodu, pokretima, govoru i samoj pojavi tog stidljivog dječačića.
Kad su počele magične vibracije među njima, on je i dalje bio dječak, nesigurnog i stidljivog stava, a ona krajnje nesvjesna i neobuzdana djevojčura, željna promjena. Počeli su vezu koja nije dugo trajala, što zbog njene emocionalne nesređenosti, što zbog njegove preplašene inferiornosti prema tome. Priča je imala prilično tužan epilog. Ona - sa drugim momkom, možda trudna, možda ludo zaljubljena u njega, možda već sjutra udata. On - prvi put zaljubljen i užasno povrijeđen, primoran da odraste i shvati šta želi i kako da se toga domogne, primoran da gleda njene oči koje su plamtele ljubavlju - prema drugom.
Nakon raskida, sudbina razdvoji njihove puteve za duže...

¤ ¤ ¤

Kad su se ponovo sreli, bio je riješen da je ima! Vjerujući da može prevazići jezu koju je svaki njen pogled izazivao, želio je osvetu... Da je natjera da ga voli...
Odlučio se za onu posebnu taktiku osvajanja koju su najveći ljubavnici kroz istoriju uspješno primjenjivali lomeći i najoholija srca dvorskih dama... Uživajući u svojoj posebnosti, ona je radoznalo analizirala njegove zavodljive poglede... Nije vjerovala da iko sa njom može igrati igru zavođenja. A, u stvari, sve vrijeme se nadala da će jedan od žabaca koje je ljubila biti preobražen u princa dovoljno inteligentnog i samouvjerenog da je osvoji!
Kocka je bačena. Njihovi svakodnevni sastanci, nju učiniše radoznalom i krhkom a njega nezainteresovanim i hladnim. Njegova ravnodušnost povrijeđivala je njenu sujetu... Zagrizla je ponuđenu jabuku, ne shvatajući da je u njoj napitak jači od njenog otrova... Umjesto mastila, opet poteče krv njenim venama. Osjećajući uzbuđenje i strah, prihvatila je izazov...
Sastanci su postali izlasci, a naizgled stranci - ljubavnici. Nisu se odricali teške uloge koju su sami sebi nametnuli svjesni da je poražen onaj ko prvi prizna da voli. U društvu neizmjerno hladni i ravnodušni jedno prema drugom, ostajući sami, gubili su sve norme vremena, prostora i morala. Voljeli su se strasno i divlje kao što to rade ljubavnici koji to ne smiju biti, govoreći jedno drugom o svemu sem o osjećanjima, nudeći jedno drugom sve sem ljubavi i sigurnosti...
Ona je sebe uvjeravala da voli momka koji je trenutno daleko, da seks i ljubav nisu nužno uslovljeni i da nije za osudu to što s vremena na vrijeme spava sa nekim drugim...
Da li bi ostavio takvu devojku? Da li bi je osudio? Nije je interesovalo...
On je flertovao sa djevojkama iz njenog okruženja, ali bez strasti ili istinske zainteresovanosti, s osnovnim ciljem da u njoj pokrene vrtlog ljubomore. Zadavali su jedno drugom rane u borbi za dominaciju, nesvjesni da više niko te rane neće zaliječiti. Ako to ne učine sami...

¤ ¤ ¤

Stvar se otela kontroli... Njoj... Svaki dodir, svaki pokret, sve što je činila njemu i za njega, svjedočilo je o ljubavi. Njegovo tijelo, svjedočilo je o riješenosti da stoički podnese simptome njene zaljubljenosti ne odajući se. Njen prvi pokušaj da mu suptilno predoči svoja osjećanja, udario je u Kineski zid njegovog srca. Dok su ležali na krevetu, opušteni i mirni, ona mu lagano pokretima prstiju na leđima ispisa "volim te".
- Šta to treba da znači?
- Zašto?
- Koliko ja znam, ta riječ ne postoji u našem rječniku...
- Naravno - bolno se osmjehnula - to je samo kompliment tvojoj zavodljivosti. Izazivam te...
Nije htjela da se preda. A on je bio na odličnom putu da je ubijedi kako je od njih dvoje ona ta koja više voli.
To vrijeme hladne igre trajalo je mjesecima. Ona je prvi put voljela!
U posljednje vrijeme, bila je strahovito nesrećna, ali ta ponosna duša nije sebi dozvoljavala priznanje. Samo je slučajnost dovela do te erupcije. Ljubomora i ljubav su je obuzele i u tren oka savladale njen ponos. A on se predavao svojoj neizmjernoj sreći zbog očiglednih znaka njene ljubavi samo u trenucima kada ona to nije mogla pročitati u njegovim očima. Stalno se držao zacrtane taktike: u društvu je povremeno sa njom razgovarao nezainteresovano i hladno, a kada su ga njena blagost (koja ga je upravo iznenađivala) i njena bezgranična prednost dovodile u opasnost da izgubi vlast nad sobom, pozivao je u pomoć svoju hrabrost. Sigurno je to jedna od najdivnijih crta njegovog karaktera.
Kapitulirala je. Moraće da mu prizna svoja osjećanja... Znala je da to znači poraz u njihovom malom ratu želja, požude i ljubavi. No, to saznanje, samo po sebi nije je uznemiravalo. Bojala se onog trijumfalnog NE koje će on izgovoriti shvativši da ga voli kao što je on jednom... i da ona pati... Suze su navirale, ali znala je da će on odlučiti...

¤ ¤ ¤

Sjedjeli su u autu, sasvim blizu jedno drugom. Nije imala snage da ga gleda. Polako se okrenula ka njemu i on se iznenadi ugledavši taj izraz neizrecivog bola u njenim očima koji je tako malo ličio na nju.
Bio je zbunjen, ali i dalje dosledan svom tiranskom stavu: "Ona ne smije vidjeti da je volim."
Osjetio je da ga snaga izdaje: upotrebio je sve svoje moći da se savlada. Samo on zna koliko ga je to truda stajalo.
A ona je, međutim, jedva čujnim, isprekidanim glasom uzalud pokušavala da govori jasno, objašnjavajući da se ne kaje zbog svojih postupaka (jer joj to ponos nije dozvoljavao), ali da zbog njih nije ni srećna.
- Volim te! Ali stvarno... Više nego što mogu da iskažem. I ne mogu dalje ovako... Hoću da razriješim ovu apatičnu situaciju... Da li želiš pravu vezu sa mnom?
Mogao je opipati iskrenost kojom je zračila svaka njena riječ. Bila mu je tako blizu, njen miris ga je mamio. Vidio je njenu kosu, njen vrat, njene stegnute šake i odjednom je zaboravio na sve što je sebi sugerisao, lagano je obuhvatio oko struka i privio na grudi. U očima mu zaiskriše suze...
- Pa ko to ne bi želio?!
Naglo ga je pogledala. Čuti od njega te riječi, bila je sreća kojoj se više nije nadala.
Kako je tada proklinjala svoj ponos, kako je željela da učini nešto neobično, nečuveno, da mu dokaže koliko ga obožava i koliko je odvratna samoj sebi!
Uskoro je otputovala, tek da se stišaju strasti. Raskinula je sve svoje dotadašnje veze, odbacujući jedan život i spremno se predajući novom početku. Nakon njenog povratka, uletjeli su u vrtlog strasti i ljubavi, neočekivano intenzivno i burno, vapeći jedno za drugim u svakodnevnim susretima, njima tako kratkim. Njihova ljubav je rušila sve kodekse tradicionalnosti, mjere predostrožnosti, principe moralnosti. Bajka se odvijala pred očima začuđenih posmatrača njihovog života, zračeći iz sebe nešto neizrecivo jako, magično, iznad svih značenja riječi ljubav, nešto blisko božanskom obožavanju i nirvani...
Snažna energija ih je štitila od ljubomore i zlobe. Bili su amajlija jedno drugom... Bez pretjerivanja, savršen odnos dva bića, možda nenarušiv, bez svađa i razmirica, bez potrebe za dominacijom ili podređenošću... Jedna tako savršena cjelina, mogla je iz pepela civilizacije podići novi raj...

¤ ¤ ¤

Ali... Čekaju ih iskušenja. Sudbina je odlučna u provjeri njihove ljubavi.
Nju šalje daleko od njegovog oka, gdje joj daje nevjerovatnu šansu blistave karijere i uspješne budućnosti...
Njemu ostavlja dilemu i nadu jer... razdaljina je za ljubav isto što i vjetar za vatru. Malu gasi, a veliku raspiruje!
Ona će prihvatiti izazov jer je to neizbrisiva crta njenog karaktera, on će prihvatiti njenu odluku i ...
Da li je njihova ljubav samo mladalački zanos? Da li će se već sjutra smijati iluziji ljubavi koju su imali sa svojim prvim iskustvom? Da li je zavjet koji su jedno drugom dali vječan?
Vrijeme će dati odgovor...
Jedno je sigurno, statua isklesana snagom njihove ljubavi, dugo će prkositi prolaznosti zaodjevajući se velom vječnosti...
 
Član
Učlanjen(a)
28.07.2009
Poruka
11
Tog dana padala je kiša. Volela sam da gledam te krupne kapi, zvuk koji stvaraju pri padu. Hodala sam ulicama, ne krijući se kao drugi pod kišobranom. Ruku zavučenih u džepove, polako sam zaobilazila barice po trotoarima. Zaustavljala sam se samo na semaforima. Iako bez cilja, išla sam pravo, ne skrećući nigde, sve dok na jednoj od raskrsnica neko nije uzviknuo moje ime. - Anja! Podigla sam pogled i ugledavši čoveka u autu, nasmešila se. Prilazeći mu, sklanjala sam mokre pramenove kose sa lica. I mogla sam da čujem kako gunđa o tome da ću se razboleti, što po nevremenu idem tako detinjasto, neodgovorno. Prijatna toplina me je obuzela čim sam se spustila na meko sedište suvozača. Nagnuli smo se u isto vreme jedno ka drugom i ovlaž poljupcem pozdravili. Svojim velikim šakama pokušavao je da ugreje moje prste. I sve vreme je govorio, govorio, govorio... Taj čovek, stariji petnaestak godina od mene, bio mi je veoma drag. Kao rođak moje prijateljice, kao ujak moje velike ljubavi... Zadrhtala sam setivši se svađe sa Šonetom, a Mladen, misleći da je od hladnoće, ispitivački me je odmerio i skoro naredio: - Idemo do mene da se osušiš! Razbolećeš se. Od početka smo imali čudan odnos. Nikada se nije ljutio zbog mojih šala, zbog izrečenih gluposti. Pratio ga je mit neženje, avanturiste. Umeo je danima da bude van kuće, po hotelskim sobama, po raznim gradovima. Divila sam mu se, njegovoj pokretačkoj snazi, i znala sam da sam mu draga - naravno, ne i koliko... I sada sam sedela kraj njega u autu. A privlačile su me njegove oči. Njegova kosa prošarana sedim vlasima, mamila je na dodir. Ranije, dok sam bila devojka njegovog sestrića, odbijala sam takve misli, skrivala ih od sebe. Govorila da je stariji, da je bio sa mnogo devojaka na jednu noć, da mu ne bih ni ja značila. Stigli smo do njegove kuće. Zbog izgovorene šale, podigao me i preneo preko dvorišta, do ulaznih vrata. Učinio je to nežno, kao kada bih ja sa poda podigla cvet, sa toplinom, lakoćom. Mada, za pola metra niža i 50 kg lakša, sigurno mu nisam predstavljala teret. Sedeli smo u tišini. Zbunjujućoj. Nepoznatoj za nas. Nešto se događalo. Osećala sam! Ustala sam sa troseda i ušla u kupatilo. Mladen me je kroz dim cigarete zamišljeno posmatrao. Istuširala sam se skinuvši svoju vlažnu odeću i obukla njegovu košulju koja mi je bila nadohvat ruke. - Anja, dođi! Njegov glas je poremetio tišinu. Prihvatio je češalj koji sam mu pružila dok sam se spuštala kraj njegovih nogu. Kiša se i dalje slivala niz prozorska okna i svu svoju napetost pokušala sam da odagnam pogledom na nju. Strpljivim pokretima, Mladen je razmrsivao moje kovrdže, nežno je prelazio češljem po pramenovima moje kose. I bila sam mu zahvalna što je ćutao, što nije mogao da vidi moje rumene obraze. Verovatno, osećajući moju nervozu počeo je da me masira. Najpre nežno, pa sve jačim pokretima ruku. Mislim da je osetio svaku moju kost, svaki milimetar mojih leđa... Okrenula sam se i susrela se sa njegovim očima u kojima sam pročitala ono što sam želela, ono što je on želeo. Ne skrećući pogled, spuštao je glavu ka meni - polako, i ja sam podizala lice ka njemu. Poljubili smo se. Osetili jezike, čuli uzdahe onog drugog, koji su učinili da mu priđem još bliže, slobodnije. Povukla sam mu džemper preko glave, a u isto vreme on je otkopčao dugmad svoje košulje koja je bila na meni. Dodir njegove kože, njegovog golog tela me nije uplašio. Naprotiv, osećala sam se sigurno prekrivena njegovim telom, njegovom snagom i nežnošću u isti mah. Dopustila sam da me ima, kao što je imao toliko njih pre mene, a ipak sam se osećala tako posebnom kada je zario lice u moju kosu i prošaptao da me više ne može pustiti od sebe. I ja sam mu verovala... Probudilo me je zvono na vratima. Otvorila sam oči i pomerila Mladenovu ruku sa svog tela. Pojačao je zagrljaj i promrmljao: "Ne idi!" Poljubila sam ga onako pospanog i nasmešila se njegovom pogledu na moje nago telo. Povukao me je na sebe kada je zazvonio telefon. Ignorisali smo ga, kao i zvonjavu na vratima, ali zvonilo je, zvonilo, zvonilo... Ustala sam mrzovoljno, uzela mobilni sa stola i pošla ka vratima. Gotovo istovremeno sam rekla "molim" i otvorila vrata... Dočekala me je tišina i Šonetov šokiran pogled videvši moje sanjive oči, moju razbarušenu kosu, Mladenovu majicu na meni. Nisam imala vremena bilo šta da kažem. Šone se okrenuo i držeći telefon u ruci, bez ikakvih reči otišao. Stajala sam neko vreme u mestu, skamenjena. Mladen je došao do mene. - Ko je to bio? Šta ti je? Šta se desilo? ]uteći, pružila sam mu telefon na čijem je ekranu bio broj njegovog sestrića, pokazala rukom ka dvorištu, i od siline pomešanih osećanja zaplakala. - Šta sada?! U vazduhu je lebdelo pitanje koje sam s mukom izgovorila. Zabolela ga je ta moja nesigurnost, a mene njegov povređen pogled. Zagrlila sam ga. Jako. I dozvolila da me teši, voli, ojača. Povratka starom više nije bilo. Šone je bio moja ljubav koja se neslavno završila, a u prošlosti nisam želela da živim. Nit koja nas je vezivala pokidala je samo jedna izgovo-rena reč. Jedna stvar pokreće drugu, a lavina izgovorenih uvreda nas je zatrpala, ugušila. Već sutradan, Mladen je nazvao Šoneta. Voleo je čist i jasan odnos. Sedeli smo sve troje u tišini, za stolom, povređeni svako na svoj način. Mladen je prvi napravio rez, prekinuo mučninu - razrešio sve. Šone je shvatio da nisam učinila greh, ni prevaru. Posle izgovorenih uvreda i mog poniženja nije bilo nade za oporavak naše veze. Meni je to odmah bilo jasno, njemu izgleda tek sada. Videvši Mladenovu ruku koja je blago prekrila moju, Šone je ustao, poželeo nam sreću i otišao... Ostali smo sami, olakšani, ali ne sasvim bez tereta, jer napolju nas je čekalo toliko sveta. Pokušavam da me ne dotiču tuđa mišljenja, predrasude. Pokušavam da se ne obazirem na začuđene poglede ljudi, kada me Mladen uhvati za ruku i poljubi nasred ulice. Pokušavam i, uz njegovu pomoć, uspevam. Osećam kako ljubav iz njegovog tela prelazi u moje svaki put kada ga čujem, vidim, dodirnem. I smejem se, jer se i on smeje, zato što se volimo i verujemo u nas, i u jedan svet koji u meni počinje da se oblikuje...
 
Član
Učlanjen(a)
28.07.2009
Poruka
11
Putovao jedan čovjek dalekim i nepoznatim gradovima i mjestima tragajući za novim spoznajama,sam ali ne i usamljen.I tako jednom dođe u neki mali gradić na rubu pustinje,prošeta njegovim ulicama i na prozoru neugledne kuće ugleda-ženu svog života.(kako? -pitate se,kako je znao da je to žena njegovog života? Jednostavno tako nešto se ne može prepoznati.No idemo dalje) I žena ugleda njega i brzo se skloni s prozora.On požuri na vrata,pokuca,najprije tiho,zatim sve jače i bučnije ,svedok napokon ne začuje ženski glas: -Tko je?- Ja sam,odgovori muškarac znajući da ona zna tko je on. -OTVORI MI!Nakon nekoliko trenutaka tišine,žena reče:-Žao mi je ,ne mogu ti otvoriti.Ovdje nema mjesta za dvoje. Zgranut,razočaran i žalostan čovjek postoji još neko vrijeme pred vratima,a zatim se udalji sporim korakom,zauvijek obilježen ovim iznenadnim susretom.i prođe neko vrijeme ,možda nekoliko sati ,možda nekoliko dana,ljubav mu ne dade mira i on se opet vrati na prag svoje voljene.Pokuca,tiho,pa sve snažnije,pričeka neko vrijeme,a onda začuje korake po stepenicama i ženski glas koji upita: -Tko je?- Ja sam,odgovori muškarac.Žena zašuti nekoliko trenutaka ,a onda s dubokom tugom progovori:-Žao mi je ,ne mogu ti otvoriti .Ovdje nema mjesta za dvoje. Sad je tuga preplavila i njega,zamračila dan,prignula tijelo k zemlji.Teškim i sporim korakom muškarac napusti prag žene svog života,riješen da otputuje iz tog tužnog gradića u kojem je proklet gubitkom najvažnijeg što je ikada sreo na svojim brojnim putovanjima-LJUBAVI-. I otputi se u neke druge krajeve ,druge gradove,upozna nove žene,nauči nove istine i zaboravi stare zablude,da bi opet jednom došao natrag.Ponovo na prag žene svog života.Bojao se hoće li je zateći tamo gdje ju je i ostavio,glas iza vrata koja nikako da se otvore,lik na prozoru čiji trag još uvijek blista njegovim vidom.Pokuca,najprije tiho pa sve snažnije,začuje korake na stepenicama,a onda glas,njezin,zvonak i isti:- Tko je?- Ja sam,odgovori joj.Nakon kraće šutnje,žena umorno i razočarano,poznatim riječima uništi njegovu nadu: Žao mi je ,ne mogu ti otvoriti . Ovdje nema mjesta za dvoje. I čovjek ode.Ovog puta pomisli da je to zauvijek,ode da se ne vrati na to mjesto boli i nerazumijevanja.Ode u pustinju,odvoji se od dotadašnjeg života,hladno i oštro kao nožem.Ode u mir,meditaciju,upitati svoju dušu zašto je tako moralo biti,zašto je uopće sreo ljubav,zar samo zato da dozna kako je ona drugo ime boli?I prođu godine,možda i cijelo desetljeće.Jednog dana,već star i pomiren s životom,odluči pokušati još jednom.Samo jednom i nikad više.Ako je ona još uopće tamo,ako se uopće odazove njegovom kucanju,barem da joj začuje glas još jednom prije nego sve pođe odakle je i došlo.I pokuca na vrata male,neugledne kuće,pokuca snažno iako već staračkom rukom,ozari se dječjom radošću na škripu stepenica pod njezinim nogama,gotovo zastenje pod teretom njezinog glasa:-Tko je?A onda pričeka trenutak,još samo trenutak,još jedan....... Muškarac sakupi svu svoju nepotrošenu snagu i svu mudrost svoga srca zbije u samo dvije riječi:-Ti si. I vrata se širom otvore......
 
Učlanjen(a)
07.09.2011
Poruka
1
Volim da se budim pored tebe, da u jutarnjim časovima dok se dan polako rađa osetim tvoj dodir na sebi. Volim miris tvoje kože.



Volim naše duge šetnje ulicama ovog grada. U svakom koraku pronalazim mrve sopstvene sreće. U svakom otkucaju tvog srca pronalazim razloge za večni život.

Tvoj pogled je ogromni svemir. I jedna velika toplina. Obožavam te tvoje oči. Želim da vreme stane kada me pogledaš i da taj trenutak traje godinama. Godine su relativan pojam, spram spremnosti srca da voli zauvek.

Mrzim kada patiš. Mrzim svaku individuu koja ti nanosi bol. Mrzim razbijeno ogledalo tvojih snova kada te povrede. Želim osmeh da vidim na tvom licu večno. Da, da. Baš taj osmeh koji mi daje najveću podršku u životu.


tumblr_lj901yrw591qe3erxo1_500_large.jpg


Najviše od svega volim kada sedimo na našem starom mestu i jednostavno se samo pogledima sporazumevamo. Tada znam da se naši snovi drže ruku pod ruku, da su naša srca uhvatila ujednačen korak i da se konci naše sreće susreću na istom mestu.

Volim te. Da li više išta bitno?

Pogledajte najvecu bazu ljubavnih prica i pesama na sajtu www.pricanakvadrat.com
 
Natrag
Top