Najlakše je opljačkati preduzeće

LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Najlakše je opljačkati preduzeće

14. avgust 2010. | 00:10 | Izvor: Danas

Beograd -- U Srbiji i danas ima brojnih primera vlasnika koji su kupovali uspešne kompanije, ali nisu uspeli ili hteli da zarade od njihovog rada.

Privatizacija u Srbiji još nije okončana, ali za državu to i nije toliki problem, kao što je to vraćanje mnogobrojnih već prodatih preduzeća ponovo u njene ruke, pošto novi vlasnici nakon aukcije ili tendera nisu poštovali ugovorne obaveze.

Mnogo je i onih fabrika koje, pošto je prošlo suviše vremena od privatizacije, ne mogu da budu vraćene državi, ali koje propadaju zbog vlasnika koji iz njih isisavaju svaki dinar kapitala, ostavljajući radnike bez plata, a jeftino nabavljenu firmu bez imovine i budućnosti.

Analitičar Centra za slobodno tržište Aleksandar Stevanović takve vlasnike naziva „pametnijima“ i za propast njihovih preduzeća krivi državu, koja im je nametnula investicione i socijalne programe i tražila da zadrže određeni broj radnika, a bez tih uslova bi po njemu, bilo mnogo manje upropašćenih kompanija.

Stevanović smatra da su firme koje propadaju zbog nesposobnosti vlasnika izuzetak, kao što su izuzetak i firme koje napreduju u državnom vlasništvu, dok „nijedan privatni vlasnik nije destruktivan i samoubica“.

"Oni inteligentniji nastoje da isisaju iz preduzeća sve što mogu i da tako spasu šta se spasti da", kaže on, protiveći se karakterizaciji da takvi vlasnici praktično pljačkaju firme, primećujući formalnu istinu da „ne možete opljačkati ono što je vaše“.

Međutim, to „njihovo“ uglavnom im je udeljeno privatizacijom, u kojoj su često vredne i perspektivne kompanije razni kontroverzni biznismeni dobijali po dampinškim cenama i zatim rasprodajući vrednu imovinu i gaseći proizvodnju dolazili do visokih zarada, bez ikakvih ulaganja.

Iz toga proističe i kontraargument mnogih stručnjaka tvrdnji da je državno ograničavanje novih vlasnika insistiranjem na socijalnim i investicionim programima zapravo dovelo do uništenja privatizovanih firmi, pošto u takvim kompanijama socijalni i investicioni programi nisu ni poštovani pa nisu ni mogli da spreče napredak.

Kao jedan od brojnih primera može se uzeti kompanija Srbolek, koja je dok je bila u rukama malih akcionara i države važila za finansijski stabilnu fabriku sa dobrim licencama, razvijenim tržištem i vrednom imovinom, neopterećenom hipotekama.

Posle privatizacije u kojoj je glavna suvlasnička uloga u Srboleku pripala Jovici Stefanoviću Niniju, ovo preduzeće je dovedeno do same propasti, uz godinama blokiran račun, ogromne hipoteke, „isisavanje“ kapitala trgovinom sa ostalim Ninijevim firmama (uz mehanizam „patentiran“ od strane porodice Karić) i radnicima koji mesecima ne primaju platu, a kamoli otpremnine i ostale naknade garantovane zakonom i ugovorima, o čemu su sve predstavnici radnika ove kompanije detaljno govorili najavljujući štrajk.

Ekonomista Danilo Šuković, član Saveta za borbu protiv korupcije, kaže da je u ovakvim privatizacijama po sredi bila korupcija i špekulantstvo te da je čitav koncept privatizacije bio pogrešan jer država nije želela da vrši proveru vlasnika.

"Kod Srboleka, a često i kod drugih, u pitanju je bilo švercersko ponašanje sa ciljem da se na jeftin način dođe do vredne zgrade u vlasništvu privatizovane kompanije, koja se zatim proda i novi vlasnik uzme novac. U drugim slučajevima, često se radilo o običnom pranju para. Problem je u sprezi tajkuna i Agencije za privatizaciju i drugih činilaca, koja je omogućila da firme kupuju ljudi sa špekulantskim namerama da prodaju vrednu imovinu, a bez ikakvog interesa da razvijaju posao. Da je htela, država je mogla da izvrši proveru vlasnika, ali kada partije dobijaju novac od takvih ljudi onda one rade za njih, a ne za društvo. To je sindrom zarobljene države", zaključuje Šuković.

Saradnik Ekonomskog instituta Ivan Nikolić napominje da se proces privatizacije u mnogim firmama poklopio sa ekonomskom krizom, zbog čega je pitanje kako bi one poslovale u normalnim okolnostima, ali da je teško ne primetiti da su kod manje zanimljivih preduzeća novi vlasnici često imali „dodatni motiv“ za kupovinu, koji se uglavnom sastojao u vrednoj građevinskoj lokaciji kojom je raspolagala fabrika „ili čak i to da direktno ispumpavaju kapital i da izvlače dobit preko povezanih preduzeća“.

"Od početka 2002. godine naovamo vidi se da su u prvim godinama privatizacije prodavana samo najbolja preduzeća i da većina njih i danas dobro stoji. Problem je nastao kada su ostala loša preduzeća za čiju privatizaciju je bilo mnogo manje zainteresovanih. Za propast mnogih preduzeća krivo je neznanje vlasnika o tome kako treba upravljati njima, ali to je njihov investicioni rizik i njihov problem", ističe Nikolić.

Princip „ko da više“

Srbolek, nažalost, ni po čemu nije usamljeni primer, ali je simptomatično da je država bez izuzetka bila spremna da kompanije prodaje ljudima čije poslovne biografije uopšte nije proveravala, ne interesujući se ni najmanje u čijim će rukama završiti njena tadašnja imovina i radnici, vodeći se po pravilu, isključivo merilom „ko da više“. To je dovelo do toga da su kompanije kupovali ljudi sasvim nezainteresovani za njihovu budućnost već samo za vrednu imovinu koju su privatizacijom mogli da dobiju ispod bilo kakve tržište cene.

Velika obećanja

"Loše je što su mnogi političari davali velika obećanja o tome da će privatizacijom preduzeća oživeti i otvoriti se nova radna mesta, što kada se posmatra prosek jeste tačno, ali za to ne postoje nikakve garancije kada se posmatra bilo koje individualno preduzeće. Očekivanja od privatizacije su bila prevelika, a kada se pogleda koliko je tih firmi i koliko je ljudi u njima zaposleno, vidi se da je to veoma mali broj u odnosu na ukupan broj radnika", napominje Nikolić.

B92
 
Natrag
Top