Na temu : kvantna!

[neda ukraden]

Kvanttna teorija vakuma
izvor:Sanelablog

Kad ne mogu napraviti pokvareni radio, djeca ga razvale "da vide šta je unutra". Djeca to rade jer "nemaju pojma šta je unutra". Neznanje umije biti tako naivno. Da znaju popraviti radio ne bi ga ni popravljali - pozvali bi radio-mehaničara. Oni koji nešto znaju rado odbijaju da se mješaju - isto kao i oni koji se boje svog znanja pa se prave da imaju "važnijeg posla"... Taj mehanizam neznanja gotovo jednako važi i za odrasle i za djecu. Najveći i najobrazovaniji naučnici često se ponašaju upravo tako, kao djeca, sve što ne razumiju razvale pa se trude da to sastave. Veliki američki predsjednik Kennedy se volio šaliti na taj račun:
Meni je žao što moram to da naglasim ali čini se da je veoma osnovan vic o životu na drugim planetama - život na drugim planetama ne postoji; uništen je jer su njihovi naučnici bili puno napredniji od naših -- John Fitzgerald Kennedy
Teorije naivnog realizma
Tako se ljudi zanose maštarijama kako će uskoro biti u mogućnosti da presade ljudski mozak. Ali mozak ne želi da bude presađen, mozak neće da bude u nekom drugom tijelu. Niti tjelo pristaje da bude pod kontrolom nekog drugog mozga. Radi se tu o nekakvom šestom čulu koje mi ne poznajemo. I mozak i tijelo imaju nekakvu "svijest", nekakav "duh", nekakvu čudnu, urođenu, svojstvenu inteligenciju kojom su upravljani po prirodnom procesu.
Nauka misli da je to šesto čulo, religija misli da je to božanski duh, neko misli ovako, neko onako... uglavnom niko pojma nema šta je to, ali vidili ste u onim "emisijama o opstanku" kako pile, mala patka, samo što se izleže iz jajeta, ide pravo na jezero i pliva? Već zna, "ima naučeno" kako se pliva. Laste lete sa dna na vrh kugle bez kompasa. Šišmiš sa mikronskom preciznošću slijeće na grančicu tanju od svoje noge u uslovima 100%-og mraka a bez tehničkih pomagala. Niko od njih nije išao u školu! Pa gdje su, i kad su prije, naučili sve te vještine? Ko može odgovoriti na to pitanje? A bez pribjegavanja teorijama šestog čula ili diviniteta?
Čovjek će biti u stanju da presadi ljudski mozak kad bude u stanju da komunicira sa mozgom i tijelom - a to može samo neki indijski guru, možda Buda sam? Kad nađete, glede & unatoč, živo tijelo i živ mozak koji pristaju biti presađeni - možete pokušati, ali to je onda presipanje iz šupljeg u prazno. Razvalićete dva genijalca da bi napravili dokaz. Da bi dokazali da je moguće nešto što uopšte nije potrebno: Budinom mozgu je najbolje u Budinom tijelu.
Kvark - najmanji dio materije
Stari Grci su vjerovali da postoji nedjeljiva materija. Kad razdvojite bananu na dva dijela, pa opet, i opet... na kraju bi trebali doći do tako sitne čestice koju bi teoretski bilo nemoguće dalje dijeliti. Demokrit je vjerovao da je to što ostane korpuskula, gradivo od kojeg je sačinjeno sve što postoji. Isak Njutn ga je malo ispravio ali se generalno slagao sa njim. Nakon njih dvojice, mi samo pokušavamo da ih stignemo, da shvatimo tu granicu gdje se sudaraju djeljivo i nedjeljivo.
Kvantna teorija je brilijantna teorija. U potpunosti odgovara na sva pitanja u prirodi dok se ne dođe do nas, ljudi, do razuma, do svijesti o sebi. To je mjesto gdje pada Kvantna Teorija. Ona nema odgovor na pitanja o razumu, o šestom čulu. Kvantum u našem mozgu, svjestan bola, straha, ugode i neugode... model je koji zastrašuje - šta ako svaki kvantum, pa i onaj u kori banane, ima svijest o sebi?
Ako cjepate bananu barem dva dana dugo - doći ćete na kraju do atoma. Iako najmanja čestica materije, atom je djeljiv, ima protone i neutrone oko kojih plutaju elektroni, nekad pravilno a nekad haotično... Pa čak i te nove, male čestice materije su dalje djeljive i sastoje se od kvarka (quarks) navodno uvijek 3 kvarka ili barem 3. Kvark je, navodno, nedjeljiv - on je granica. Sa njim počinje nedjeljivo. Kvark je radije solucija materije, kao nekakav mali, mali, mali i još manji oblak. Oblak pun vodene pare i gromova... i materija i energija... nešto baršunasto - čupavo i glatko istovremeno. Čestice nečega - doslovno jedan trilion tanje od ljudske dlake. Ali ta mjera je samo za vašu maštu, da možete zamisliti te veličine; ustvari manjine ili maličine. Oblak ne možete mjeriti! On se stalno mjenja. Bez značaja je i mjerenje kvarka. Bez značaja je i djeljenje kvarka on više nije materija - kvark je supermaterija, nedjeljiv...
Zbog novih, nematerijalnih osobina kvark je sada potpuno nova kategorija u fizičkom smislu. Nedjeljiv, nemjerljiv, nestalan i neprostoran, kao oblak - u stalnoj tranziciji. Kao nekakav niži (ili viši) oblik materije. Ali kvark je prilično materijalan, isto kao i oblak. Kad vas iz oblaka zvizne grom i baci vas 5-6 metara u prostor onda vrlo dobro znate da je tu negdje.
Za kvark nikad ne možete pouzdano reći gdje je... Kad bi kvark bio veliki kao banana i kad bi vam neko dao kvark da ga čuvate na dlanu vi biste vidili taj kvark, ali ne bi nikada mogli reći sa sigurnošću gdje on stvarno jeste - jer kvark je spoj materijalnog, električnog i magnetnog u prostoru čiji uticaj nije u centru vrtnje niti u težištu mase već negdje drugo; kao kod magnetne igle koja najviše privlači ili odbija tek na svojim krajevima a sredina je prilično neutralna, barem pojavno...
Dobićeš šta si tražio
Sad kad ste naučili šta je kvark - sad to sve brzo zaboravite! Jer to je samo kvark materije i potpuno je različit od kvarka energije, vala ili tamne materije ili svjetla... Sad kad znate šta je kvark, sad problemi tek počinju!
Sijalica od 100W emituje bilion triliona kvarka u sekundi. Njen kvark se sada zove foton i vi ulazite u sferu nemogućeg. Sijalica emituje trilone čuda u sekundi a ne troši se!? Svijeća koja emituje iste te fotone zbog nečeg se potroši i to perfektno razumijemo - to je razmjena "materije i energije". To da sijalica radi isto ali bez izgaranja - to nam slabo ide - to je onda razmjena "energije i energije" i definitvno izvan zakona na koje smo navikli.
Za broj emitovanih fotona iz sunca tokom jedne sekunde mi nemamo broj. Strah nas je i da pojmimo da sunce, kao sijalica, emituje fotone a ne troši se. Ako se troši onda je stvar još gora. Kako sijalica može emitovati fotone a da se ne vidi na njenoj strukturi odliv svih tih čestica. Aaa! Trica je u onom kablu, fotoni dolaze iz električne mreže i sijalica ih samo disperzira. O.K.! Ali sunce ne radi na struju!?
Dakle imamo svjetlosni kvark koji dolazi iz materije, iz električne mreže i niotkud! Kvark nije ni materija, ni energija ni val - pa ipak se ponaša i kao materija, i kao energija a i kao val. Na eksperimentima na kvarku dobijete mjerenja kakva ste htjeli. Ako tražite materijalne osobine dobićete ih. Ako tražite energiju dobićete je. Ako hoćete da je kvark val - biće val. Šta god vam je volja - biće za vas baš tako! Dobićeš šta si tražio - to je zadnji zakon kvantne fizike.
Iako djeluje vrlo komično, to je jedan od najvećih zakona koje je ljudski mozak ikada otkrio. Svjetlost se ponaša onako kako od nje očekujemo. To je mjesto gdje su se fizičari uplašili: Šta ako neko zatraži od kvarka da bude božanski, da bude spirit, deiti!? Ako postavimo kvark svjetla u svetu knjigu i mjerimo zvuk - da li će instrumenti zabilježiti tiho recitiranje očenaša? Šta ako svi ljudi na svijetu odjednom požele da zemlja eksplodira - hoće li zemlja eksplodirati!? Da li se Hitler ubio samo zato jer nam je svima bio mrzak!? Kakve još pizdarije možemo napraviti, "ako smo dobri" i ako svojski poželimo!?
Mogućnost utiče na realni ishod
Mjereći tako kvark raznih osobina došli smo do fenomena gravitacije i našli smo da gravitacija nije ni tjelesna, ni svjetlosna, ni električna ni magnetna sila... Gravitacija je proizvod zemljine teže i atmosfere (navodno) i naše težine tako da oni što su dole na južnom polu ipak stoje na zemlji i od nje ne otpadnu - iako stoje naglavačke. Taj zakon ne vrijedi na mjesecu - gore nema gravitacije jer nema atmosfere, gore astronaut mora nositi olovne cipele da ne bi odletio u kosmos. Gravitacija dakle nije ni proizvod planetarne teže ni naše mase - isključivo je produkt atmosfere koja na mjesecu ne postoji!? Pa ipak - mjesec, nekom svojom fantomskom gravitacijom izaziva plime i oseke na zemlji iako nema gravitaciju... Čudno? Veoma čudno!
Na kraju svega došli smo do vakuma koji je NIŠTA. Našli smo da to ništa itekako poznaje zakone gravitacije i reklo bi se da je i vakum, iako ništa, ipak sačinjen od nekakvih kvarka ničega. Sve osobine materije primjenjene na vakum dovode nas do zaključka da kvark po svojoj prirodi jeste čestica koja nastaje i iščezava. Doslovno: pojavi se i nestane. Mi smo mislili da je to pulsiranje smjena plusa i minusa naboja, materije ili energije... Reklo bi se ipak da materija nestaje i nastaje u svojim sitnim djelićima. Mislili smo najprije da elektron, koji pulsira, ustvari mjenja svoje stanje, prelazi iz materije u energiju i nazad ili slično. Ne, ne, ne - elektron pulsira tako što nestaje i ponovo nastaje. Vakum koji je ništa, doslovno ništa - ponaša se kao materija; ponaša se kao prazno ispunjeno kvantumima nečega!? što permanentno pulsira -- u i iz -- egzistencije!?
Ta nekakva zbunjujuća, virtuelna stvarnost vakuma dolazi upravo iz zakona kvantne mehanike po kojem "mogućnost utiče na realni ishod"!? I to je zakon kojim je kvantna mehanika saprala mnoge svoje grijehe iz prošlosti. Približno: ako kupite kuću pored fakulteta, postoji vrlo, vrlo velika mogućnost da će vaša djeca završiti taj fakultet - ako kupite kuću pored birtije i kafančine, postoji vrlo, vrlo velika mogućnost da će vaša djeca završiti kao kriminalci i pijanice! Hm! Zvuči vrlo realno!
Po svim saznanjima nauke sasvim je moguće - mada vrlo nevjerovatno, glede & unatoč, da se kvantumi u stvarnosti materijalizuju niotkud te da se anihiliraju, da nestanu, da se potpuno izgube iz ove naše fizikalne stvarnosti - i da je to krajnja suština pulsiranja svega što postoji. Ako je tako - a nauka se uprvo upinje da to potvrdi, uskoro ćemo smatrati sasvim realnim budističke reinkarnacije?

Dodato posle 20 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

Znanstvenici prvi put videli kvantnu mehaniku na delu

izvor: Nenad*Jarić Dauenhauer


Zbunjujući zakoni kvantne mehanike prema kojima se isti atomi i molekule mogu istovremeno nalaziti na dva mjesta, odnosno mirovati i kretati se istovremeno, po prvi su put potvrđeni na primjeru očima vidljivog tijela.

Naime, američki tim znanstvenika uspio je izazvati kvantno stanje u predmetu koji je milijardama puta veći od ranije testiranih, odnosno pokazati da se kvantna mehanika može primijeniti na svakodnevne predmete kao i na atomske čestice.

Prema kvantnoj teoriji malene čestice djeluju kao valovi. Princip neodređenosti pokazuje da je za njih nemoguće istovremeno znati točan položaj i točnu brzinu (odnosno impuls) istovremeno, međutim, čestica može istovremeno biti u više raziličitih stanja (superpozicija) – kretati se i mirovati. To se zbiva sve dok neka vanjska sila ne djeluje na njih, odnosno do trenutka kada pokušamo izmjeriti njezino stanje. Tada će ona odjednom odabrati jedno od mogućih stanja.

Fizičar Andrew Cleland s Kalifornijskog sveučilišta i njegovi kolege u svojem su eksperimentu upotrijebili metalnu lopaticu koja obično vibrira kada struja prolazi kroz nju.

Ohladili su je na jednu tisućinku stupnja iznad apsolutne nule, što je vrlo blizu kvantno mehaničkom energetskom minimumu na kojem se energija više ne može izvući iz sustava, odnosno prenijeti u neki drugi sustav. Tim je potom posebno konstruiranim električnim krugom lopatici dodao samo jedan kvant električne energije. Lopatica je prešla u stanje energije između nule i jednog kvanta, a precizna mjerenja pokazala su da se u isto vrijeme pokretala i stajala na miru.

Lopatica je u novoj studiji tako utjelovila paradoks Schroedingerove mačke – slavni zamišljeni eksperiment koji je 1935. postavio austrijski fizičar Erwin Schroedinger. On je opisao situaciju u kojoj je mačka zatvorena u čeličnu kutiju zajedno s posudicom otrova i minijaturnom količinom radioaktivne tvari – tako malom da u roku od jednoga sata u njoj dođe do raspada samo jednog atoma. Nakon jednog sata raspad se dogodio ili se, s jednakom vjerojatnošću, nije dogodio. Ako se dogodio, pokrenuo je Geigerov brojač koji je pak razbio posudu u kojoj se nalazi otrov, a mačka je uginula. Ako se nije dogodio, mačka je ostala živa. Schroedinger je zaključio da bi, prema zakonima kvantne fizike, mačka u zatvorenoj kutiji bila u 'superpoziciji' – istovremeno i živa i mrtva, odnosno da njezino stanje ne bi bilo određeno budući da su istovremeno postojala oba događaja i raspad i 'neraspad' atoma. O njezinoj sudbini odlučilo bi tek konačno otvaranje kutije – odnosno 'mjerenje' koje prema kvantnoj mehanici utječe na ishod (naravno pod uvjetom da sama mačka svojim utjecajem ne poremeti kvantno stanje sustava).
- Ovo je važna potvrda kvantne teorije, kao i važan korak u istraživanju nanomehanike. Nitko do danas nije pokazao da zakoni kvantne
mehanike djeluju i na veće predmete koji se sastoje od bilijuna atoma, da se ona može primijeniti na njihovo kretanje – rekao je profesor Cleland za časopis Nature.

Pa zašto onda ne vidimo autobuse kako istovremeno stoje i kreću se? Profesor Cleland objašnjava kako je, što je predmet veći, vanjskim silama lakše poremetiti njegovo kvantno stanje.

Dodato posle 1 17 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

Kvantni tunel

[url=http://eskolaa.hfd.hr/FILMOVI/AnimatedWeb/pg_04_tunel_effect.html]Animirana fizika[/url]

 

[neda ukraden]

Znanstvenici uspješno proveli teleportaciju
portalhr

Čini se da se znanost iz godine u godinu sve više približava tehnološkoj razini pretkazanoj u znanstvenofantastičnom serijalu 'Zvjezdane staze'.

Neke od naprava, poput mobitela, već su ostvarile predviđanja kultnog ZF serijala, dok su druge, poput detektora bolesti, na dobrom putu.

Prošli tjedan fizičari su objavili novi uspjeh na istoj stazi - s jednog mjesta na drugo teleportirali su 'čestice' zrake svjetlosti. Iako to ostvarenje ne znači da ćemo u skorijoj budućnosti moći teleportirati cijele predmete ili ljude, ipak je rezultat vrlo zanimljiv jer se temelji na principu koji bi to jednoga dana trebao omogućiti - vrlo neobičnoj pojavi u kvantnoj fizici koja se zove sprega čestica. Prema kvantnoj teoriji, čestice se mogu povezati na takav način da mogu trenutno komunicirati čak i kada su jako udaljene jedna od druge. Ono što se događa jednoj čestici utječe istovjetno i trenutno na drugu.

Ta pojava je toliko neobična da ju je Einstein nazivao 'sablasnim djelovanjem na daljinu'.

Tim istraživača pod vodstvom Moriyukija Leeja sa Sveučilišta u Tokiju odlučio je teleportirati svjetlost tako da je na jednom mjestu uništi, a na drugom stvori slično kao u procesu teleportacije u 'Zvjezdanim stazama'. Transporteri Enterprisea skenirali su tijela, atom po atom, razgrađivali ih te rekonstruirali na nekom drugom mjestu.

Lee i njegovi kolege učinili su istu stvar tako što su jedan 'paket' svjetlosti povezali s jednom polovicom para spregnutih čestica. Potom su uništili svjetlost s kojom je čestica bila povezana. No čestica je zadržala vezu s dugom česticom para, uključujući informaciju o svjetlosti, što je pak omogućilo znanstvenicima da na drugom mjestu obnove jedinicu svjetlosti identične konfiguracije.

Rezultati istraživanja predstavljeni su u novom broju časopisa Science.

Iako to nije prva teleportacija čestica svjetlosti u povijesti, u novom je istraživanju obavljen značajno složeniji zadatak od prijašnjeg. Naime, tim nije teleportirao bilo kakvo svjetlo – ono se nalazilo u posebnom kvantnom stanju koje se zove stanje Schrödingerove mačke. Osim toga, u ranijim teleportacijama uglavnom su se uvijek gubili dijelovi informacija.

Schrödingerova mačka je zamišljeni eksperiment kojim je austrijski fizičar Erwin Schrödinger 1935. pokušao ukazati na određeni paradoks u shvaćanju kvantne teorije. U tom eksperimentu u zamišljenu čeličnu kutiju stavljate mačku i bočicu koja sadrži vrlo male količine radioaktivnog materijala, tako da vjerojatnost da će za vrijeme izvođenja eksperimenta od oko sat vremena doći do raspada u kojem će biti izbačena jedna čestica iznosi 50 posto. U kutiju spremite i Geigerov brojač koji može otkriti je li došlo do raspada. Geigerov brojač povežete s čekićem koji će, u slučaju da uređaj otkrije zračenje, udariti u bočicu s cijanidom koja se također nalazi u kutiji. Ako se to dogodi, mačka će uginuti. Prema kvantnoj fizici, ne znamo je li se raspad dogodio ili nije jer se rezultat održava na razini statistike s vjerojatnošću od 50 posto sve dok ne obavimo izravno mjerenje. Dakle, kvantno-mehanički možemo reći da je mačka u tzv. superponiranom stanju između života i smrti, a što se stvarno dogodilo saznat ćemo ako otvorimo kutiju.

Schrödinger je tim zamišljenim eksperimentom htio pokazati koliko bizarno djeluju ideje kvantne mehanike kada se prošire s mikrosvijeta - s čestica na svakodnevne objekte.

No znanstvenici danas znaju da kvantna teorija, koliko god bila bizarna, odlično funkcionira u praksi, a eksperimenti potvrđuju da i neobična superpozicija sa svojim brojnim istovremenim mogućnostima stvarno postoji.

Poput Schrödingerove mačke, i svjetlost može biti istovremeno u dva stanja, odnosno može istovremeno imati dvije suprotne faze. Faze svjetlosti mogu se usporediti s konopcem za preskakanje koji se u određenom trenutku nalazi ispod nogu ili iznad glave. Svjetlost će odabrati jedno od tih stanja – gornje ili donje - tek kada izvršimo izravno mjerenje. U međuvremenu će prebivati u oba stanja istovremeno s vjerojatnošću od 50 posto.

Philippe Grangier iz francuskog Optičkog instituta rekao je da je nova studija važan korak kako u stvaranju složenog stanja Schrödingerove mačke kod svjetlosti, tako i u teleportaciji predmeta. Međutim, ističe da će proći još dosta vremena prije nego što će se moći teleportirati nešto bitno složenije.

'Trenutno nemamo mogućnosti teleportirati čak ni bakteriju. Mislim da u skorijoj budućnosti nećemo moći teleportirati cijelu mačku', rekao je Grangier.

Rezultati će ipak pomoći znanstvenicima koji rade na razvoju superbrzih kvantnih računala i drugih uređaja koji se temelje na manipulacijama na kvantnoj razini.

'Učimo upravljati kvantnim svijetom, a to je dug i bolan proces, osobito za eksperimentalne znanstvenike kao što sam ja. Prije nekoliko godina sve ovo bilo je tek na razini ideje, a sada se pretvara u eksperimentalnu realnost', objasnio je Grangier.

Dodato posle 18 Sati 54 minuta:
--------------------------------------------------------------------------

Kvantna fizika
portal212


ZNANOST I SVIJEST



Na svom povratku s Mjeseca u Apolu 14 misiji, astronaut Edgar Mitchell je buljio kroz prozor s vrhunskim pogledom na naš plavi planet Zemlju. U tom trenutku nešto mu se produhovljeno dogodilo. Odjednom je bio prisilno izmješten iz svoje normalne svijesti i osjetio je intenzivnu jednost, povezanost s planetom Zemlja i u stvari s cijelim svemirom. Nikada ranije nije imao takvo iskustvo. Njegov ego i odvojeni svijet izvan njega su se spojili. Više nije mogao prepoznati razliku; postao je sam svemirom! Njegove misli su izgleda imale utjecaj na vanjski svijet, a vanjski je svijet izgleda utjecao na njegove misli. Bio je potpuno svijestan činjenice da je razdvojenost njegova ega i cjelog svemira prestala postojati. To je iskustvo opisao znanstveno David Bohm kao trenutak kada motritelj postane motreno!

Mnogi su ljudi tijekom svojih šetnji života kroz godine izvješćivali o takvom iskustvu, nazivajuća ga mističnim iskustvom. U blijesku više svijesti, otkrivala se viša istina, koja je dramatično mijenjala život osobe s takvim iskustvom. A to je bio slučaj i s Edgar Mitchell-om.

Nakon povratka na Zemlju, utemeljio je 1973. ne-profitnu organizaciju “Institut Noetičkih Znanosti – Institute of Noetic Sciences – IONS” s ciljem proučavanja prirode ljudske svijesti. (1)

Nakon što je Descartes pozvao na razdvajanje znanosti i religije, svijest i znanost nisu nikada bili bliski prijatelji. Znanost je jednostavno ignorirala relevantnost svijesti. Znanost se smatrala objektivnim proučavanjem prirode, pa nije bilo interesa za subjektivna iskustva svijesti ljudskih jedinki. Za znanost su to samo dvije odvojene stvari. U svakom slučaju kako bi znanost mogla proučavati prirodu, ako naše osobno iskustvo igra značajnu ulogu u njoj?

Psihički fenomeni kao telepatija, prekognicija, van osjetilna percepcija (ESP), izvan tjelesno iskustvo (OBE), lucidno sanjanje i iskustvo blizu smrti (NDE), o kojima je izvješćivalo uvijek iznova toliko mnogo ljudi, jednostavno su se slali u područja mitova i parabola. Do sada, sa stajališta znanosti od koje se očekuje proučavanje svakog aspekta naše egzistencije, to je bio vrlo neznanstveni pristup! Skeptičko stajalište koje je usvojila znanost, kreiralo je tabu u zapadnom društvu, koji i danas prevladava. Ljudi koji su prošli takvo iskustvo često se osjećaju neshvaćenim odnosno neshvaćanim ozbiljno. Čak i danas mnogi znanstvenici se boje čak i razmotriti istraživanje tih fenomena, zbog straha od ugrožavanja svojih karijera, jer su neki koji su to pokušali bili izbačeni iz znanstvene zajednice.

Na sreću je kvantna znanost prisilia znanstvenike na promjenu svojih umova glede te teme, pa je nastalo pozitivnije stajalište u zadnja dva desetljeća. Znanstveni je tabu konačno slomljem zahvaljujući i ljudima kao što je Edgar Mitchell, a svijest je postala konačno ozbiljan predmet znanstvenog istraživanja. U ovom poglavlju pružit ćemo vrlo interesantne znanstvene uvide u enigmu ljudske svijesti.

Kvantni mozak
Možda je najteže pitanje ikada postavljeno u znanosti ono što se naziva “teškim problemom” ili “problemom povezivanja”. Radi se o problemu sučeljavanja nematerijalnog svijeta naših misli i osjećaja s materijalnim svijetom našeg tijela. Emocionalna stanja, kojima su uzrok misli i osjećaji (nematerijalni svijet) se izravno reflektiraju u fiziologiji našeg tijela (materijalni svijet).

Na primjer, kada se nematerijalna misao pojavi u mozgu o dizanju ruke, trenutno mozak pokreće proizvodnju neurotransmiterskih glasnika, koji se pronose živčanim sustavom. Elektronički impulsi se šalju mišićimaa u ruci što će konačno biti odgovor na početnu misao.

Kako je to uopće moguće? Kako može nešto nematerijalno kao misao imati stvarni primjetni fizikalni učinak? A to se događa stalno u našem tijelu!

Od kada je Descartes odlučio odijeliti tijelo od uma, najvjerojatnije ne ćemo dobiti odgovore iz Newton-ijanske fizike. Pa kako se onda može prijeći most između nematerijalnog svijeta uma i materijalnog svijeta tijela? Možda možemo dobiti odgovore od kvantne fizike?

Totalitet vanjskog realiteta, koga percipiramo mozgom dolazi od pet osjeta, sluh, njuh, okus, dodir i vid. Prema filozofu Immanuel Kant-u (1724. – 1804.) trebali bi razlikovati između noumenalnog (umnog, svijesnog) svijeta, svijeta po sebi (daß Ding an sich) i fenomenskog svijeta, kakvog ga percipiramo. Ono što je Kant mislio je nemogućnost izravne percepcije svijeta, jer ga možemo jedino percipirati kroz svoja osjetila. Kakav je vanjski realitet nitko nezna, upravo zato šo ga nikada ne možemo percipirati izravno. Može se postaviti i pitanje postoji li uopće fizikalni realitet. Kant je međutim vjerovao u stvarnost fizikalnog realiteta, kao izvora naših percepcija. Immanuel Kant je tvrdio kako sve što znamo o svijetu je samo interpretacija našeg mozga. Kako bi se uvjerili u ono što kaže Kant, pokušajte izbrojiti crne točke na slijedećoj slici:



Nemojte reći kako niste uspjeli! Naravno niste, jer nema crnih točaka na slici! Vaš je mozak zamislio crne točke koje ste vidjeli kako skaču natrag naprijed!

Translacija mozga od vanjskih podržaja vizualnog cortex-a u sliku koju zadržavate u glavi potječe kompletno od vanjskih mustri elektromagnetskih valova. Možda o tomu niste nikada mislisli na taj način, no crvena boja ne postoji! Crvena boja je subjektivna konstrukcija onog što je samo elektromagnetski val s određenom frekvencijom, amplitudom i fazom. Insekti sa samo dva tipa pigmentskih perceptora boja imaju kompletno drugačiju subjektivnu predstavu te iste boje koju mi nazivamo crvenom, jer ju ne mogu vidjeti, pa će ju percipirati kao crnu. Čak neznamo ni kako ostali članovi čovječanstva percipiraju crvenu boju!

To je Immanuel Kant mislio rekavši kako vjerojatno ne možemo vidjeti noumenalni svijeti, svijet sam po sebi, jer vidimo samo svoju osobnu verziju, interpretaciju realiteta koji je tamo vani. A priori je ta verzija ograničena, jer percipiramo tek nekoliko posto od cijelog spektra postojeće elektromagnetske energije.

Naučili smo u školi kako je naš mozak neka vrsta super kompjutera s velikim brojem neurona, koji šalju impulse prema sinapsama, obrađujući vibracijske informacije primljene od pet osjetila. Naše su misli osobne i pretpostavlja se kako nitko drugi osim nas nema njima pristupa. Naše su memorije ugravirane u sive stanice, koje konstituiraju mozak. To je ono što se većinu ljudi poučavalo u školama i u to se još uvijek danas vjeruje.

Znanost je prilično napredovala od vremena prašnih, starih i istrošenih školskih knjiga, pa se sada koristi kvantna znanost za objašnjavanje svijesti.

1920 je Wilder Pinfled vjerovao kako se memorira podatke slično kompjutoru specifične lokacije memorije. Karl Lashley je tražeći engrame (fizikalne promjene u memorijskim stanicama mozga) u eksperimentima na štakorima pronašao kako se memorirano uopće ne smješta na dedicirane lokacije unutar mozga. Zato što je skladiše memoriranog distribuirano po cijelom mozgu, a svaki dio sadrži kompletno sjećanje (sve memorirano), moguće je objasniti zašto ljudi s disfunkcionalnim područjima u mozgu ipak zadržavaju svoja sjećanja.

Taj aspekt memorije mozga, ‘dio sadrži cjelinu’, potaknuo je Stanford-skog neurofiziologa Karl Pribram-a, dok je učio holografiju 1960, na novo objašnjenje spremanja sjećanja, vjerujući da mozak sprema memorirano kao mustru valne interferencije, kao hologram. Hologram je trodimenzionalna slika koja je spremljena na dvo-dimenzionalnu fotografiju kao valna mustra. Konstruira se diljejenjem koherentne laserske zrake u dvije zrake korištenjem zrcala. Te se dvije zrake snimaju kao mustre interferencije valova na fotoosjetljivu ploču gdje se predmet fotografira jednom raspršenom zrakom i drugom koja dolazi izravno na ploču. Kada se gleda na normalnom dnevnom svijetlu, hologram nema smilsa, sadrži samo zamućene krugove! Međutim kada se hologram prosijava laserskom zrakom, pojavljuje se tro-dimenzionalna slika originalnog predmeta, koja se može gledati iz više kutova. Tro-dimenzionalna slika izgleda kao snimani objekt, koji lebdi u zraku.

Danas se smatra kako moždane memorije pohranjuju podatke na isti način kojim hologram sprema sliku. Holografsko pohranjivanje sjećanja može objasniti i ogroman kapacitet memorije mozga koji je reda veličine 10 bilijuna bitova informacija u prosječnom trajanju života. Hologramima se također dobro objašnjava vrlo brzi način upravljanja pristupom i prizivanjem stvari iz ogromnog repozitorija informacija. U treptaju oka prepoznajemo lica nekoga koga nismo vidjeli godinama čak i ako je facijalni izražaj osobe ostario. Holografske slike se mogu lagano komparirati i provjeravati identičnost, iako one nisu potpuno iste.

Pribram je pokazao kako se ne samo memorijski, veći i svi naši kognitivni procesi, miris, okus, sluh i vid mogu objasniti holografskim principima. Uzmimo na primjer vizualnu percepciju. Po trenutnom stajalištu znanosti, slika svijeta se projicira kroz leće oka na platno, retinu na pozadini oka i ta se slika nekako ‘digitalizira’ mozgom, koji sprema piksle (podatke o točama slike).

Pribram je dokazao kako se dedicirane živčane stanice u oku odzivaju na određene frekvencije elektromagnetskih valova, koji udaraju u oko. Slika se smatra skupom frekvencija, a ne skupom pojedinih točaka ili piksla (pixel-a). Možemo se sada pitati kako slika može sadržavati frekvencije? U procesu nazvanom Fourier-vim transformacijama, mogu se prostorne informacije preslikati u frekventni spektar. Jean Fourier je dokazao kako se bilo koja vrsta valnog oblika može konstruirati iz čistih sinusoidalnih valova. Kada se više sinusoidalnih valova različitih frekvencija, faza i amplituda superponira, može se konstruirati bilo koja vrsta valnog oblika. Proces određivanja konstitutenata vala se naziva spektralnom analizom i matematički je opisan inverznom Fourier-ovom transformacijom. Inverzna Fourier-ova transformacija se sada koristi za stvaranje originalnog vala iz spektruma sinusiodalnih valova. Fourier-ove transformacije se mogu primijeniti i na dvo-dimenzionalnu prostornu informaciju. Ono što je pronašao Pribram, govori o tomu kako cortex mozga izvodi Fourier-ove transformacije na vizualnoj slici u oku i distribuira konstituirajuće frekvencije slike preko svih neurona u mozgu. Tako se slika stvarno internalizira i memorira kao mustre interferencije valova, jednako tako kao što hologram sprema sliku.

Originalno se sjećanje može rekonstruirati iz holografske predstave inverznom Fourier-ovom transformacijom, čime se dobiva slika unutar glave.

Konstruiranje slike iz spektra pojedinačnih sinusoidalnih frekvencija je tehnika koju koriste i MRI scann-eri (Magnetic Resonance Imaging – Slikanje magnetskom rezonancijom) u medicini. MRI scann-er također koristi Fourier-ove transformacije za konstruiranje holografskih slika scann-iranog tijela pomoću pobuđenih vodikovih atoma u molekulama vode tijela. MRI tehniku je razvio Walter Schempp, kasnije doprinosivši kvantnoj teoriji mozga, tvrdnjom kako sjećanja nisu u stvari pohranjena unutar samog mozga, već u tkivu prostora, fizikalnom vakumu. Mozak je jednostavno alat za spremanje u i čitanje iz fizikalnog vakuma, gdje se holografska sjećanja u stvari pohranjuju kao valne mustre. (2)

Kada se kombinira holografska teorija mozga Karl Pribram-a s teorijom David Bohm-a po kojoj je cijeli svemir samo ogromni hologram, dobit ćemo interesantno stajalište o realitetu, nazvanom holografska paradigma. U holografskoj paradigmi, svemir se smatra samo ogromnim repozitorijem elektromagnetskih frekvencija koje kodiraju višestruke razine realiteta.

Mozak korištenjem Fourier-ove analize, dekodira jedan kanal iz mnoštva elektromagnetskih frekvencija u svemiru i iz njega konstruira našu unutarnju reprezentaciju realiteta. Mozak nam je ograničen, jer može primati samo ograničeni raspon frekvencija iz vanjskog svijeta, pa stoga prima samo ograničeni opseg realiteta. Mogli bi reći kako se mozak podešava na jedan realitet kao što se radio podešava na jednu stanicu.

Mislimo kako se krećemo kroz kruti svijet slika koje percipiramo mozgom, no temeljna bi istina mogla biti kako jednostavno dekodiramo samo jedan relaitet od mnogih paralelenih svijetova.

Holografska paradigma rješava mnoge misterije uključujući i paranormalne fenomene, jer su pojedini mozgovi samo dio cjeline, univerzalnog mozga. Svi mozgovi u holografskoj paradigmi su beskonačno povezani, pa paranormalne informacije (telepatija) mogu lagano teči od jednog do drugog mozga.

Stuart Hameroff i Roger Penrose doprinjeli su kvantnoj teoriji mozga, prezentiranjem modela mozga temeljenog na kvantnoj kompjutaciji. Oni vjeruju kako naš mozak obrađuje informacije iz neurona ne samo u klasičnim stanjima, već može isto tako koristiti i u kvantnim stanjima. Kvantna stanja unutar mozga su vrlo dugo smatrana apsolutno nemogućim, jer je mozak bio preveliki, previše vlažan i previše topao za održavanje kvatnih stanja, koja su do tada viđena samo u laboratoriju u izoliranim i kontroliranim situacijama na subatomskoj razini. Hameroff međutim sada vjeruje kako je pronašao gradbeni blok, qubit kvantne kompjutacije u mozgu. Identificirao je sićušne valjke (cijevi), nazvane mikrotubul-ima koje tvore citoskelet stanice. Citoskelet je skelet koji stanici daje njenu strukturu, on je skela stanice. Osim što daju strukturu stanici, mikrotubule su i transportacijski cijevovodi za sve vrste kemijskih spojeva koje koristi stanica. Hameroff naglašava da citoskeleton može imati i neuralnu funkciju, pa su možda naprednije od samih neurona. Neuralna funkcija citoskeletona može objasniti i zašto jednostanični organizmi mogu izvoditi inteligentne zadatke. Iako jednostanični organizmi nemaju neuralne mreže, ni neurone a ni mozak, imaju neku primitivnu formu svijesti, jer mogu izvoditi inteligentne zadatke kao što je plivanje, hranjenje i parenje!

Ljudi imaju mozak koji se sastoji od neurona, međusobno povezanih dendritima i sinapsama, tvoreći centralin živčani sustav. Unutar živčane stanice nalazimo citoskeleton izgrađen od mikrotubula. Same mikrotubule su izgrađene od tubulina, proteina s heksagonalnom strukturom. Tubulin unutar mikrotubule neurona je qubit mozga kako je to indentificirao Hameroff.

Klasična interpretacija neurobiologije je počivala na koncentracijama različitih iona koji su nosili impulse u i iz centralnog živčanog sustava i koji su bili odgovorni za sve informacija obrađivane u živčanom sustavu kao cjelini.

Hameroff je međutim uočio da mikrotubule sadrže visoko koherentno svijetlo (laseru slično svijetlo) te kako bi to svijetlo moglo igrati važnu ulogu u obradi informacija u mozgu. Fritz Popp je već otkrio kako ljudsko tijelo emitira biofotone. Popp je otkrio kako bi se biofotoni mogli detektirati ne samo iz ljudskog tijela, već i iz svih bioloških formi života, vjerujući kako je izvor emisije tih biofotona povezan s DNA.
Hameroff je pronašao koherentne biofotone unutar mikrotubula u kvantnim stanjima. Drugim riječima, biofotoni su bili koherentni i kvantno isprepleteni. Mikrotubula je ispunjena s molekulama vode, koje su visoko koherentno uređene, pa Hameroff vjeruje kako ta uređena voda igra značajnu ulogu u provođenju biofotona kroz mikrotubule. Kada biofotoni prolaze mikrotubulama, dolaze do sinapsi neurona te se kreću dalje do slijedećeg neurona. Na taj način mogu mikrotubule djelovati kao sustav žica za koherentno svijetlo u mozgu, u stvari u cijelom tijelu. Implikacija toga je neograničavanje inteligencija samo na mozak, već i na sve stanice tijela koje participiraju u istoj svijesnoj svijesti.

To može objasniti holističku prirodu svijesti pri čemu naše misli i osjećaji djeluju u jedinstvenom skladu. Zamislite si što se dešava kada ste ludo zaljubljeni i osoba koju volite odjednom skoči pred vas. Cijelo tijelo i mozak će se trenutno odazvati i skladnom jedinstvu. Oči će se širiti, srce će početi brže pumpati, disat ćete brže, rasti će razina adrenalina, a osjetit ćete leptire u svom trbuhu, dok će vam se koljena početi tresti i sve to unisono. Jedinstveni odziv tijela u jednom jedino trenutku se šalje po cijelom tijelu neuralnim Internetom ‘mikrotubulnim’ ožičenjem kao koherentni val svijetla koji povezuje sve stanice tijela.

Hameroff-ov partner, matematičar Rogers Penrose je razvio novu varijantu kopenhaške interpretacije kvantne fizike, kolaps kvantnog vala svijesnim motrenjem. Penrose predlaže objektivnu redukciju (redukcija je sinonim za ‘kolaps kvantnog vala’). Objektivna redukcija (OR) poziva kolaps kvantnog vala bez ljudskog svijesnog motrenja, jer se ona događa kada se dosegne ‘određeni prag’ onog što on naziva kvantnom gravitacijom.

Kvantna kompjutacija diljem mozga koristi mehanizam povratne veze od osjetilnih ulaza organizma, pa je to razlog održavanja kolapsa kvantnog stanja u mikrotubulima, nazvanog Orkestrirana Objektivna Redukcija (Orch OR). Klasično stanje osjetilnih ulaza, orkestrira, upravlja kvantnom kompjutacijom pomoću petlji povratne veze.

Hameroff model kvantnog mozga traži napominjanje kako se svijest, naše misli i osjećaji događaju u qubit-ima unutar mikrotubula unutar neurona mozga. Drugim riječima naše su osobne misli samo kolaps univerzalnih misli.

Model kvantnog mozga, koji samom svemiru daje fundamentalna svojstva proto svijesti!
Upravo ta proto svijest ili univerzalna svijest (misli svih misli) kolabiraju u našu pojedinačnu svijest u qubit-ima mozga. To se događa prosječno s ritmom od 50 kolapsa u sekundi što odgovara moždanoj valnoj frekvenciji od 40 Hz-a. Naša svijesnost unutarnjih misli i osjećaja je konstruirana kao filmska sličica u pokretnom filmu s brzinom od 40 sličica u sekundi iz univerzalne svijesti.

Hameroff i Penrose ukazuju kako je njihov model Orkestrirane Objektivne Redukcije (Orch OR) kvantne obrade u umu konzistentan s duhovnim učenjem Budizma, Hinduizma i Kabbalah, koje sve poučavaju postojanje univerzalnog uma.

Sada imamo model mozga koji tvrdi da svijest nije epifenomen, rezultat aktivnosti mozga, već da se mozak mora smatrati velikom antenom ili prijemnikom univerzalne svijesti koja je sve prisutna u svemiru!

Kvantna teorija mozga ima danas mnogo oponenata i još je u povoju, no već je privukla mnogo pažnje i možda će jednog dana postati opće prihvaćenim načinom na koji mozak funkcionira. (3)

Ljudska namjera
Dr. William Tiller je profesor emeritus na Stanford Sveučilištu i suosnivač Instituta noetičkih znanosti, te Akademije parapsihologije i medicine.

Veći dio svoje karijere je bio profesor na odjelu ‘Znanosti o materijalima i inžinjerstvu’ na Stanford Sveučilištu i njegovi mnogi predmeti su bili metalurgija, rast kristala, poluvodički materijali, itd. Međutim 60-tih je počeo potpuno novu karijeru u predmetu koji ga je uvijek interesirao, proučavanju paranormalnih i neobjašnjenih područja ljudske svijesti. Njegovo istraživanje je bilo usmjereno na premoštavanje jaza između znanosti i duhovnosti. Stoga je usvojio stroge znanstvene protokole u svom istraživanju kako bi mogao ozbiljno privući pažnju drugih znanstvenika.

Postao je zainteresiran za proučavanje istančanih energija, energija kao što je Reiki energija koju koriste duhovno naklonjeni u liječenju ljudi, a koja se trenutno ne može objasniti znanstvenim shvaćanjem.

Dr. Tiller je razvio ultra-osjetljivu vrstu Geiger brojača za mjerenje istančane energije koju emitiraju ruke Reiki majstora i demonstriraju postojanje energetskih polja, koja nisu u elektromagnetskom spektru. Taj je eksperiment bio pozitivni podražaj Reiki zajednici, koja je tako dobila znanstvenu potvrdu stvarnosti i mjerljivosti Reiki energetskih polja. U svom je istraživanju profesor Tiller uočio kako je intencija liječenja poslana rukama Reiki praktičara imala krucijalan učinak na mjereni energetski izlaz. Iz tih je eksperimenata zaključio kako ljudska namjera preko naših misli i osjećaja ima mjerljivi učinak na fizikalni realitet.

Testirao je i Qi Gong majstore i našao kako njihove ruke imaju liječeći magnetizam ekvivalentan magnetu od 20.000 gausa. Njihova unutrašnjost ruke raširenih prstiju je emitirala zraku infracrvene radijacije (1 do 4,5 mikrona valne dužine), koja je imala liječeće učinke.

Tiller je provodio serije eksperimenata kako bi proučavao učinke ljudske namjere korištenjem preciznih znanstvenih protokola. Izgradio je dedicirani uređaj nazvavši ga IIED – Intention Imprinted Electric Device, koji je zračio vrlo slabu elektromagnetsku energiju manje od milijuntine Wat-a. Molio je četiri istrenirana čovjeka, koji su odlazili u duboko stanje meditacije da utiskuju namjeru nadolazećeg eksperimenta na IIED.

Slijedio je dvostruko-zatvoreni eksperiment, koji je provođen s dva identična IIED uređaja, jedan koji je bio utiskivan meditativnim procesom i drugi koji je bio ostavljen nedirnut. IIED uređaji koji su utiskivani, su bili smješteni u odvojene sobe ispred subjekata.

Dobivene su slijedeće promjene (statistička slučajna promjena p < 0,001):

kiselost (PH) vode bi se intencijama podizala ili spuštala za jednu PH jedinicu
aktivnost enzima (ljudske) jetre se mogla podizati za 15 – 30%
ritam rasta larve muhe se mogao povećati za 25%.
Mjereni rezultati su bili visoko značajni, uz vjerojatnost slučajnog pojavljivanja manjom od jedan u 1000. S tim eksperimentima William Tiller je dokazao jednom i zauvijek, kako naše namjere imaju stvarno mjerljivi učinak na fizikalni realitet. Nakon kontirnuiranog testiranja 3 – 4 mjeseca, uočio je kako se namjeravani učinci u eksperimentima nastavljaju i onda kada je IIED bio uklonjen iz sobe. Nekako je soba laboratorija u kojoj se izvodio eksperiment postala kondicionirana. IIED uređaj više nije bio potreban za postojanje istog učinka.

Eksperimenti William Tiller-a mogu biti posredna indikacija, da naše molitve mogu imati stvarne učinke, koji su odgovor na njih. Tiller misli kako mjesta gdje se ljudi skupljaju sa svojim pozitivnim namjerama kako bi molili za bolja vremena, mogu postati permanentno kondicionirana i postati svetim mjestima, nakon godina i godina utiskivanja s istim namjerama.

Objasnio je učinak kojeg je mjerio tvrdnjom kako se stanje fizikalnog vakuma u sobi, gdje je održavan eksperiment na neki način promijenjen. U svom normalnom stanju fizikalni vakum sobe je energitiziran, kaotičan i slučajan. Međutim utiskivanjem svojih namjera energetski se red u fizikalnom vakumu može značajno i permanentno promijeniti (Za više informacija o fizikalnom vakumu i energiji koju sadrži, vidjeti slijedeće poglavlje). (4),

Hado učinak
Japanski istraživač dr. Masaru Emoto, šef Hado instituta u Tokiju je demonstrirao najuvjerljivije i zastrašujuće iznenađujuće učinke, koje ljudska svijest može imati na fizikalni realitet.

Dr. Emoto je otkrio učinak na vodu, koga je nazvao ‘Hado’ učinak. Opisuje ga na slijedeći način. “Hado je mustra intrinsičnih vibracija na atomskoj razini u svoj materiji, najmanja jedinica energije. Njena je osnovica energija ljudske svijesti’.

Napisao je knjigu 1999 pod nazivom “Poruke vode”, prodanu u milijunima primjeraka već širom globusa i koja je prevedena na mnoge jezike (hrvatski prijevod je objavila izdavačka kuća v|b|z Zgreb, 2005. pod nazivom “Poruke skrivene u vodi”). Njegova predavanja i seminari širom svijeta kao i u živo izvođenje eksperimenata demonstriraju ‘Hado’ učinak vode. Riječ ‘Hado’ je sada riječ zujnica u Japanu. Ljudi ju koriste kako bi izrazili vibracije mjesta ili osobe, “ovo mjesto nema ‘Hado’” ili “danas mu je niski Hado”!

A sva ta buka zbog kristalizirane smrznute vode? Što je u stvari otkrio?

Dr. Masaru Emoto je izveo seriju pokusa u kojima je dokazao kako naše misli i osjećaji utječu na naš fizikalni realitet. Voda je bila predmet njegovog istraživanja odnosno proučavao je kristale leda vode. Koristio je sve vrste vode iz različitih mjesta širom svijeta, proučavajući kako vode formiraju kristale leda. Uočio je, kako se jako zagađene vode uopće ne kristaliziraju, a čiste mineralne vode stvaraju prekrasne kristale leda kada se zamrznu.

Do sada je sve dobro, jer su rezultati očekivani. Međutim na svoje čuđenje je otkrio povezanost formi kristala sa svojim raspoloženjem. Počeo je eksperimentirati s čistom vodom iz vodovoda, kojoj je slao sve vrste emocionalnih misli i osjećaja u uzorcima vode prije nego ih je zamrznuo. S iznenađenjem je vidio kako je voda reagirala na njegove intencije. Kod negativnih misli i osjećaja nisu formirani prekrasni kristali leda, već neki ili kaotične forme ili uopće nikakvi. Međutim uz slanje vodi misli i osjećaja ljubavi prije zamrzavanja, bili su formirani najljepši i pravilni, izuzetno organizirani kristali. U slijedećim je eksperimentima naljepio različite natpise na boce s vodom kao “Ljubav, Bog” i “Mržnja i vrag”, a kristali su opet reflektirali namjeru riječi koje je stavio na bocu s vodom.

Zatim je eksperimentirao* sa svim vrstama glazbe, kako bi vidio učinak na kristalizaciju. Glazba je prirodno izražavanje vibracijama, pa stoga više nije bilo iznenađenja, kada se nježna klasična glazba drugačije reflektirala na kristale od agresivne ljute tvrde rock glazbe.

Hado teorija dr. Emoto-a postulira, “budući su svi fenomeni na rezonantnoj frekvenciji srca, promjenom vibracija možemo mijenjati supstanciju”. Tako na primjer, ako želimo promijeniti unutarnju vibraciju recimo zagađene vode, možemo koristiti svoje pozitivne namjere za čišćenje vode!

A to upravo sada i rade dr. Emoto i njegovi ‘sljedbenici’. Diljem svijeta se održavaju Hado pročišćavajući rituali za čišćenje rijeka, jezera i oceana. Prvi je put javno demontraran Hado učinak, kada je okupio mnoštvo od 350 ljudi oko japanskog najzagađenijeg jezera, Biwa, 25.07.1999. Zagađena je voda zastrašujuće zaudarala zbog algi ‘Kokanada’, koje bi svake godine prekrile jezero! U organiziranom okupljanju, mnoštvo ljudi je projiciralo svoje pozitivne intencije kao laserske zrake na zagađenu vodu.

Uzorci vode su uzeti prije i poslije ceremonije i utvrđeno je dramatično poboljšanje strukture vodenih kristala. Mjesec dana nakon ceremonije, pojavio se novinski članak u utjecajnim Kyoto Shinburn novinama. Članak je tvrdio kako se te godine “poboljšalo širenje vodenih algi uz nestanak smrada”. (5)

Meditiranje i molitva
Maharaishi Mahesh Yogi poučava transcedentalnu meditaciju (TM), formu meditacije koja one koji teže duhovnosti, odvodi u viša stanja svijesti. Njegovo sadašnje boravište je u šumama Voldrop u Nizozemskoj. Odabrao je to mjesto prema njegovim riječima, jer mjesto ima pozitivne vibracije. Sljedbenici Maharishi-a sve više uključuju dobro znanstveno educirane ljudi, koji su shvatili kako Maharishi meditacije pozitivno djeluju na svjetski mir. Znanost je stoga to vodilo primoranom razmijenjivanju zapisa s Istočnim duhovnim učenjima, dajući im novu uvjerljivost.

Transcendentalna meditacija (TM) je postala vlo popularna širom svijeta, posebno nakon što su Beatles-i posjetili Maharishi-ja 60-tih godina. Mnogi poslovni manageri koriste TM kao terapiju za oslobađanje od stresa.

Ekstenzivna istraživanja su provođena o učincima TM-a, koja su pokazala kako je meditiranje velike grupe ljudi moglo smanjiti broj zločina u velikom gradu. Nakon što su prestali, broj se opet povečao do uobičajene prosječne razine. Taj je učinak postao poznat kao Maharishi učinak, a više je istraživanja dokazalo njegovo postojanje.

Mnogo ljudi moli za svoje voljene kada su ozbiljno bolesni. Nadaju se kako će ih čuti božanska sila i respektirati njihove molbe, vjerujući kako mogu i samim namjerama na udaljenost izliječiti odnosno pomoći pacijentima. Tri medicinska istraživanja Centra za znanost zdravlja Sveuličišta u Texas-u iz San Antonio-ja su objavila rezultate o ulozi molitve, u ljetu 2004.

Grupa od 86 ljudi, bez svog prethodnog znanja o dvostruko slijepom eksperimentu, je bila raspoređena ili u grupu koja sj liječila molitvom ili u kontrolnu grupu. Dobrovoljci koji su molili znali su samo imena i zdravstvene probleme ljudi koji su im bili pridruženi. Osam dobrovoljaca iz lokalne grupe molitve je molilo dva puta dnevno u trajanju od najmanje 3 minute.

Nakon jednog mjeseca, kompilirani su podaci za objavljivanje. Evo sažetka:

velika količina boli je bila značajno niža u grupi* za koju se molilo od boli u kontrolnoj grupi
pacijenti s najitenzivnijim vjerovanjem u molitvu su imali najbolje rezultate poboljšanja,*uspoređujući ih s kontrolnom grupom.
pacijenti s nižom razinom vjerovanje u moć molitve su imali značajno manje fizikalno poboljšanje.
Istraživanje je pokazalo dvije stvari:

molitva ima stvarno mjerljivi učinak na pacijente za koje se molilo
uvjerenje pacijenta u utemeljenost tretiranja molitvom ima mjerljivi učinak na rezultate same molitve. (6)
Moć uma za liječenje
Ako je itko u zadnjem desetljeću imao veliki utjecaj na holističku medicinu, onda to mora biti doktor Deepak Chopra. Rođen je i odgajan u Indiji, s medicinskom edukacijom u SAD-u. Nakon osobnog sastanka s Maharishi Mahesh Yogi-jem koji ga je nagovorio na proučavanje 4.000 godina stare tradicionalne indijske Ayurveda-e. Ayurveda je sanskrit riječ za ‘znanost o životu’. Nakon tog sastanka otišao je na vlak gdje je sreo prijatelja koji mu je uručio knjigu o Ayurvedi. Jedan i jedan su dva, pa je Deepak u tomu prepoznao poruku. Nakon čitanja knjige, uvjerio se kako u Ayurvedi ima mnogo više nego se uobičajeno vjerovalo na Zapadu. Doktor Deepak Chopra je postao frustriran svojom medicinskom karijerom, jer je mogao učiniti tako malo za svoje pacijente oboljele od raka. Njegov pacijent s dijagnosticiranim rakom pluća je dobio medicinski savjet neka prestane pušiti na što je odgovorio: “Hvala vam doktore i moja punica može dati takav savjet, no ne naplaćuje ga 50 dolara!”

U svojoj knjizi “Kvantno liječenje – Quantum Healing, istraživanje granica medicine uma/tijela”, doktor Chopra objašnjava odnos kvantne fizike i Ayurvede. Ona poučava kako je sve što postoji duh, pa je tako i tijelo kreirano duhom i umom. S takvim razmatranjem i um mora imati svu moć izliječenja tijela. Treba uočiti kako time nema nikakvog ‘teškog problema’ za rješavanje u Ayurvedi, jer jednostavno nema mosta koga treba prijeći između nematerijalnog i materijalnog svijeta zato što nema ni dualiteta uma i tijela.

Deepak Chopra smatra kako naše najdublje misli i osjećaji igraju značajnu ulogu u liječenju pacijenta. To je bilo ozbiljno potcijenjivano u zapadnoj medicinskoj praksi. Tijelo konstantno reciklira svaki atom svake stanice. U jednoj godini tijelo se kompletno obnovi, a svaki atom svake stanice zamijeni. Onda što zapravo* drži tumor na svom mjestu ako se cijelo tijelo obnovi svake godine? Deepak objašnjava kako nacrt za stvaranje fizikalnog tijela leži u istančanom kvantnom tijelu. Sve tako dugo dok se bolest ne ukloni iz kvantnog tijela, nacrta, tijelo će nastavljati rekonstruirati tijelo zajedno s tumorom.

Um ima sposobnost proizvodnje svakog lijeka koga Hoffman La Roche prodaje, kaže Deepak, samo je taj lijek besplatan, te što je najvažnije, taj je lijek u najčišćoj formi i savršeno doziran.

Sposobnost uma za liječenje tijela se može objasniti dobro poznatim placebo učinkom, učinkom gdje se pacijent izliječi svojom vlastitom sugestijom, jer mu je administriran lažnjak. Ta bi sposobnost uma za liječenje tijela, mogla biti uzrokom za čudovišna spontana povlačenja raka, o kojima se tako često izvještava u medicinskim podacima, a za koje nema medicinskog objašnjenja. Nocebo učinak je suprotan učinak placebo učinku, to je negativni učinak, koji liječničke dijagnoze imaju na liječenje pacijenta. Stoga je odnos doktor-pacijent od krucijalne važnosti u proceu liječenja. Zapadni etički kod po kojem pacijent ima pravo znati svoje medicinsko stanje u svim slučajevima, je međutim nedostatak. Kada doktor daje pacijentu dijagnozu o “neizliječivom raku”, u stvari ga osuđuje na smrtnu presudu. Dijagnoza ‘neizliječiv’ ubija pacijentovu zadnju nadu u izliječenje i zajedno s tim i njegove mentalne sposobnosti za samo-izliječenje, nezavisno o tomu kako će vjerojatno zbog toga imati i mentalni šok. (7)

Kolektivna svijest
Postoji li nešto kao kolektivna svijest, svijest koju dijele svi ljudi na Zemlji? Psiholog Carl Jung je špekulirao o dijeljenju zajedničkih podsvijesti: No bi li se moglo to znanstveno dokazati?

Na prestižnom Institutu za istraživanje anomalija iz Princeton-a (Princeton Anomalies Research Institute – PEAR) su uvjereni u postojanje kolektivne svijesti, u stvari oni kontinuirano monitoriraju cijeli svijet, pa tako i sada dok čitate ove riječi! Već neko vrijeme u Printon-u, profesor Robert Jahn i kolege provode serije laboratorijskih eksperimenata u pokušajima dokazivanja ili obaranja postojanja psihokineze (PK), sposobnosti* utjecanja mislima na nežive objekte. PK je postala popularna javnim nastupanjem Uri Geler-a, koji je tom prilikom savijao žlicu. U Princeton-u prilaze PK-u vrlo ozbiljno, sa željom testiranja postojanja tog fenomena.

Koristili su RNG uređaje za tu svrhu. RNG – je generator slučajnog šuma (Random Noise Generator), uređaj koji generira u skladu s principom neizvjesnosti kvantne mehanike potpuno slučajan šum. Taj se šum pretvara u binarna stanja, 1 ili 0. Kod slučajnog šuma se očekuje 50-50 šansa pojavljivanja i jedinica i nula, proizvedenih RNG uređajem. Participanti u izvođenim eksperimentima u PEAR Institutu su bili zamoljeni mentalno utjecati na rezultat generiranja RNG brojeva. Participanti su bili obični ljudi i nisu imali nikakve a priori znane psihičke sposobnosti. Međutim, u PEAR Institutu je bilo uvijek iznova dokazivano postojanje sposobnosti ‘uma nad materijom’, jer bi se 50-50 RNG rezultat mogao umom značajno promijeniti.

Provodili su testove više od desetljeća, testirajući stotine ljudi u tisućama pokusa, da bi zaključili kako je PK realnost. Zaključili su čak kako su PK sposobnosti do određene mjere prisutne u svakom čovjeku. Njihovim participantima nisu bile poznate nikakve a priori paranormalne sposobnosti. U Princeton-u su postali tako uvjereni u realitet PK-e, da sada traže teorijsko objašnjenje. Dr. Jahn je, citirano prema Sunday Telegraph-u od 18.11.1997. rekao:

“Više nema smisla dodatno prikupljati podatke. Postavljamo eksperimente kako bi bolje shvatili te fenomene.”

Na skoro 30 dodatnih sveučilišta u svijetu instalirani su RNG uređaji i spojeni preko Internet-a. Slijedeća stvar, koju PEAR želi testirati je postojanje ljudske kolektivne inteligencije. Projekt je nazvan “Projekt Globalne Svijesti”, a RNG uređaji su korišteni za slanje svojih rezultata Internetom u centralni kompjuter u Princeton-u.

Ovo je istraživanje dokazalo registriranje RNG uređaja šokantnih globalnih događaja, koji bi kolektivno pokretali mase. Nekoliko tih događaja su pokop princeze Diane, presuda u Simpson slučaju i nedavni 9/11 napadi na New York. Svi su ti događaji pokazivali mjerljivo i značajno odstupanje od očekivanih 50-50-tnih distribucija šansi. U slučaju 9/11 napada na tornjeve blizance, RNG uređaji su čak registrirali* odstupanja i prije stvarnog napada!



RNG zapisi na dan kada su srušeni tornjevi blizanci
(Uljudnošću Roger Nelson-a iz Global Consciousness Project)

Psi eksperimenti
Russel Targ i Harold Puthoff su 70-tih izveli niz eksperimenata kako bi pronašli postojanje mogućnosti telepatskog prijenosa slika između pojedinaca. Koristili su odašiljatelje i prijmatelje, stvavivši ih u odvojene elektro-magnetski izolirane komore. Odašiljatelj je bio izložen bljeskovima svijetla neregularnih intervala. I odašiljatelj i primatelj su bili povezani s uređajem koji je registrirao njihove moždane valove, njihov elektroencefalogram (EEG). Bljeskanje svijetla, je očekivano, bilo registrirano na moždanim valovima. Onda je primatelj bio zamoljen primati slike odašiljatelja. Nakon nekog vremena je primatelj počeo primati bljeskove koji su prikazivani odašiljatelju. Ista se mustra pokazivala i na primateljevom EEG-u, iako su se nalazili u odvojenim i elektromagnetski izoliranim sobama.

Russel Targ i Harold Puthoff su reproducirali ranije testove Jacobo Grinberg-Zylberbaum-a s Nacionalnog sveučilišta u Meksiku, izvedenih s više eksperimenata tijekom pet godina. Jacobo Grinberg-Zylberbaum je stavio svoje participante u zaštićeni Faraday-ev kavez. Prije bilo kojeg testa, participanti su bili zamoljeni meditirati dvadeset minuta. Nakon toga su smješteni u Faraday-ev kavez i povezani na EEG mjerni uređaj. Odašiljatelj je bio izložen seriji od barem stotinu podražaja u rasponu od intenzivnih bljeskova svijetla do jakih zvučnih i električkih šokova narinutih između prsta pokazivača i prstenjaka.

Grinberg-Zylberbaum je dokazao kako su se u 25 % slučajeva podražaji dani odašiljatelju prenosili primatelju i pokazivali u kasnijem EEG-u kao potencijal, koji je bio koherentan s potencijalom u odašiljateljevom EEG-u. Slični rezultati bi mogli biti replicirani i kasnije s istim participantima. Kada se isti test provodio međusobno ‘zaluđenom’ paru, moždani valovi EEG-a u zaljubljenih su pokazivali

izvanrednu koherenciju čak i kada nije bilo podražaja. Par bi rekao kako su imali jaki osjećaj povezanosti i jednosti.

Ti su eksperimenti dokazali fizikalnu predstavljenost osjećaja povezanosti razdvojenih mozgova razdvojenih osoba. Ako se stvarno možemo povezati s drugom osobom kako to pokazuje prikazivanje moždanih valova jedne osobe u moždanim valovima druge osobe, možemo se početi pitati o vlastitoj individualnosti, vlastitom odvojenom egu. Gdje on počinje i gdje završava?

Ovi eksperimenti podržavaju Hameroff-ovu teoriju proto-svijesti kvantnog mozga, koja se prima umjesto da se proizvodi u mozgu. Pitanje je dakle imamo li odvojeni ego ili je on neka vrsta iluzije?(9)

Radeći za Agenciju obrambene špijunaže – Defense Intelligent Agency (DIA) SAD-a Russel Targ i Harold Puthoff su kasnije izveli veliki broj psi eksperimenata u području špijunaže, nazvanom ‘udaljeno gledanje – remote viewing’. Cilj je ‘udaljenog gledanja’ špijuniranje neprijatelja. Tag i Puthoff su impresionirali DIA-u rezultatima dobivenim s poznatim psihikom Ingo Swan-om. Javna je tajna da su špijunski odjeli SAD-a i Rusije koristili* tehnike udaljenog gledanje nakoliko desetljeća, što je sada poznato iz nedavno objavljenih tajnih dokumenata od tri tisuće stranica o vanosjetilnom špijuniranju SAD-a. CIA sada otvoreno tvrdi kako je koristila udaljeno gledanje kao sredstvo špijunaže. (19)

Morfička polja
Japanski majmun Macaca fuscata, koji živi na otoku Koshima udaljenom od japanske obale, bio je predmet istraživanja barem 30 godina.

1952. su istraživači hranili majmune slatkim krumpirimam koje su bacali na pijesak. Krumpir je bio nečist i premda su majmuni voljeli slatkoću krumpira, očito nisu voljeli nečištoću. Mlada majmunska beba je našla rješenje i oprala krumpire u blizom potoku i predala ih svojoj majci. Kada je jedamput naučila svoju majku tom triku, postupno je sve više majmuna ovladavalo njime.

Između 1952 i 1958 kritična grupa majmuna – procjenjuje se oko stotinu majmuna – je naučila trik s pranjem krumpira. Majmuni sporo uče zar ne?

Međutim, nakon što je pretpostavljeni stoti majmun naučio trik s krumpirom, odjednom je cijelo pleme na otoku ovladalo tim trikom. Što je još iznenađujuće, kolonije majmuna na drugim otocima i glavnom kopnu, odjednom su počele prati svoje slatke krumpire.

Iz nekog neobjašnjivog razloga je sposobnost prenesena na druge majmune na udaljenim lokacijama. Uz to je potreban broj – kritična masa – za taj fenomen nesiguran, postao poznat kao ‘Fenomen sto majmuna’.

Provedena su istraživanja kako bi se vidjelo je li učinak primijenjiv i na ljude, pa se pokazalo kako i ljudi također dijele nesvijesno znanje kao što dijelimo zajedničku bazu podataka. Kada se određene zagonetke poučavaju pojedinim članovima grupe, zagonetku je moguće značajno lakše i brže riješiti kada ‘stotinu majmuna’ grupe nauči trik.

Prema biologu Rupert Sheldrake-u, koji ‘razmišlja na prednjem rubu radnog okvira establishment-a znanosti’, naša svijest je povezana s nevidljivim kolektivnim poljem, koga naziva morfičkim poljem. Svaki član grupe doprinosi kolektivnom morfičkom polju, a totalna svijesnost tog morfičkog polja je dostupna svakoj individui grupe. Postoji bezbroj morfičkih polja, barem po jedna svake vrste.

Shelrdrake također vjeruje kako morfička polja sadrže informacije za izgradnju živih organizama. Iako se uobičajeno vjeruje kako DNA sadrži sve informacije potrebne za gradnju nekog organizma, to sigurno nije istina. DNA sadrži samo informacije za konstrukciju materijala potrebnog za izgradnju organizma, no ona

ne sadrži sam plan asembliranja. U prvoj fazi embrija sve stanice su 100% identične, a razlikovanje se događa nakon pete diobe stanica (32 stanice). No od kuda dolaze informacije za specijalizaciju diferenciranja u diobi – koji će dio embrija postati stanice glave, a koji kralježnice? Informacije ne mogu

doći iz same DNA, jer se stanice ne mogu razlikovati međusobno – pa što onda orkestrira rast embrija? Rupert Sheldrake misli da je ta informacija pohranjena u vanjskom morfičkom polju.

To može biti objašnjenje i za prilično čudni fenomen oporavka gena u vočnoj muhi. Biolozi su odstranili gene odgovorne za vid iz DNA u koloniji muha. Sve su muhe postale slijepe. Međutim, čudom nakon nekoliko generacija, geni su bili restaurirani u DNA i muhe su opet mogle gledati! Danas se vjeruje kako su informacije u nedostajućim genima obnovljene iz DNA morfičkog polja vočne muhe.

Svijest je temelj svekolikog postojanja
Profesor fizike na Sveučilištu Oregon, Amit Goswami, autor knjiga “Samo-svijesni svemir – Self Aware Universe”, ” Kvantni kreativitet – Quantum creativity”, ” Fizika duše – Physics of the Soul” i “Prozor vizionarstva – The Visionary Window”, je utemeljitelj jedne cijele nove grane znanosti, nazvane “znanosti unutar svijesti”. Goswani vjeruje kako je jedina mogućnost rješavanja paradoksa nametnutih kvantnom znanošću, usvajanje suprotnog stajališta o svijesti. U postojećem svjetonazoru se svijest smatra usporednim učinkom ili epifenomenom aktivnosti mozga. Svijest je jednostavno rezultat kemijskog plesa energije molekula i električkih polja mozga. To kauzalno determinističko stajalište o svijesti se naziva kauzacijom prema gore uz tvrdnju kako je naša slobodna volja iluzorna. Svo je ljudsko ponašanje jednostavno određeno našom kromosomskom infrastrukturom te zbrojem mehaničkih, električnh i kemijskih procesa koji se odvijaju u tijelu. Slijedom tog koncepta su ljudi samo kompleksni strojevi bez slobodne volje. Amit Goswani međutim vjeruje u kauzaciju svijesti prema dolje, pa je po tomu svijest temelj svekolikog postojanja. Vrlo jednostavno rezonira: “kako može svijest biti rezultat fizikalnog svijeta, ako fizikalni svijet milošću treba kolaps kvantnog vala, za što je pak potrebno svijesno promatranje? Svijest ne može biti sama sebi uzrokom i vlastiti rezultat u isto vrijeme. Problem pileta i jajeta se rješava ako se svijest smatra primordijalnom.

Amit Goswani-jeva religiozna Hindu pozadina ga uči, kako je um Brahman-a jedini uzrok svemira, međutim njegova znanstveno skeptička podloga odbija takvo vjerovanje. Na kraju se predao i prihvatio svoju religiju, koja mu je stalno govorila istinu.

Pokušava poučavati da je naš materijalni realizam, vjerovanje kako je materijalni svijet jedini realitet, netočno, jer je svijest temelj svekolikog postojanja.