MODERATOR
- Učlanjen(a)
- 02.05.2009
- Poruka
- 30.677
Mustafa Nadarevic
Mustafa Nadarević je jugoslovenski, bosanskohercegovački i hrvatski glumac i režiser. Rođen je 2. maja 1943. u Banjaluci. Iako je živeo i radio u mnogim gradovima bivše Jugoslavije, najveći deo života proveo je u Zagrebu.
Mlađe generacije ga poznaju kao Izeta Fazlinovića iz serije „Lud, zbunjen, normalan“. Ipak, Nadarević je tokom duge i bogate karijere odigrao mnogo velikih pozorišnih, filmskih i TV uloga. Odigrao je oko 150 pozorišnih uloga, snimio više od 60 filmova, drama i TV serija sa najvećim rediteljima jugoslovenskog filma. Njegov talenat je mnogo puta nagrađen brojnim priznanjima. Detinjstvo i obrazovanje Mustafa Nadarević je rođen 2. maja 1943. godine u Banjaluci gde su se njegovi roditelji upoznali i zavoleli. Priča Mehmeda i Asje Nadarević nije imala srećan početak, jer su se želji da se venčaju oštro protivili njihovi roditelji. Kada su ipak odlučili da se venčaju, Mehmed se nije pojavio. Naime, učinilo mu se da je dan pre Asija na korzu pogledala nekog drugom, pa se zbog silne ljubomore prvi i poslednji put napio i nije otišao na venčanje. Međutim, kako je Asja već bila trudna i kako ljubav uvek pobedi, ipak su se venčali i preselili u Novi Grad (Bosanski Novi). Glumac je ime dobio po majčinom ocu, Mustafi Memiću koji je umro 1941. godine. Pet godina kasnije, 1946. godine umro je i Mustafin otac, Mehmed, a njegova majka Asja je sa 22 godine postala udovica i samohrana majka. Zbog teške materijalne situacije poslala je Mustafu na školovanje u Zagreb, a ona je ostala u Novom Gradu tražeći posao. Osam godina je živeo sa bakom i dedom u Zagrebu gde je završio prvi razred osnovne škole. Pošto je majka uspela da se zaposli, vratio se u Novi Grad gde je završio osnovnu školu. Njegovi baka i deda su iz Zagreba preselili u Rijeku, pa je i Mustafa Gimnaziju završio u tom gradu. S obzirom da je već u detinjstvu pokazao talenat za glumu, Mustafa je iz Rijeke preselio u Zagreb kako bi završio Akademiju dramskih umjetosti.
Karijera
Svoju prvu ulogu Mustafa Nadarević je dobio već u prvom razredu kada je na školskoj priredbi glumio Crvenkapicu. Učiteljica ga je za tu ulogu izabrala jer je imao dužu kosu i piskutav glas, pa je ličio na devojčicu. Kada je krenuo u riječku Gimnaziju postao je član amaterskog kazališta „Viktor Car Emin“, pa se ljubav prema glumi pretvorila u poziv. Upisao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, a za sebe kaže da nikad nije bio među najboljim studentima, uprkos činjenici da je radio s odličnim profesorima. Štaviše, ističe da se uvek izvlačio na talenat bez rada, te da je tek nakon tridesete godine života počeo ozbiljno da radi. Pozorišnu karijeru je započeo u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1969. godine postao je član Drame Hrvatskog narodnog kazališta u tom gradu. Najpre je velike uloge dobio u domaćem pozorištu – Bogdan u „Hvarkinji“, Pomet u „Dundi Maroju“, Miletić u „Ostavci“, Leon u „Gospodi Glembajevima“ . Njegov talenat ubrzo su prepoznali strani režiseri pa je dobio glavnu ulogu u predstavi „Lorenzacco“. Osim toga glumio je Sirana, Figara i M.P. Marfija u velikim predstavama. Filmsku karijeru započinje tek početkom osamdesetih godina u sporednim ulogama. U filmu „Otac na službenom putu“ Emira Kusturice iz 1985. godine istakao se ulogom Zijaha. Zatim su usledili filmovi „Već viđeno“ Gorana Markovića iz 1987. godine, „Glembajevi“ Antuna Vrdoljaka iz 1988. godine, pa „Kuduz“, „Gluvi barut“, „Praznik u Sarajevu“, „Puška za uspavljivanje“, „Ničija zemlja“, „Gori vatra“, „Nafaka“ i mnogi drugi. Publiku ispred malih ekrana oduševio je ulogom Izeta Fazlinovića u seriji „Lud, zbunjen normalan“ koja je snimana od 2007. do 2016. godine. Kao reditelj je debitovao 1992. godine sa predstavom „Let iznad kukavičjeg gnezda“, a nakon toga postavio je nekoliko velikih predstava – „Balkanski špijun“ Dušana Kovačevića, „Zabune“ Alana Ejkborna (Alan Ayckbourn) u Satiričnom kazalištu Kerempuh, „Hasanaginica“ Milana Ogrizovića u Hrvatskom naarodnom kazalištu i Narodnom pozorištu u Sarajevu.
Privatni život
Iako je rođen u Banjaluci, Mustafa Nadarević nije mnogo vremena proveo u tom gradu. Najranije uspomene ga vežu za Novi Grad i Zagreb, a tinejdžerske dane provodio je u Rijeci. Kao dete je ostao bez oca Mehmeda koji je umro od tuberkuloze. Njegova majka Asija, iako mlada udovica, nije se više udavala. Mustafa je bio jedinac, miljenik bake Anice i deda Mustafe. Zbog siromaštva je rano napustio majku, te otišao u Zagreb da živi s bakom i dedom. S njima je proveo osam godina i kaže da se rado seća tog perioda. Najdraža sećanja veću ga za Štrosmajerov trg gde su živeli, te Trg Republike (danas Trg Bana Jelačića) na kome je, na velikom ekranu gledao crtane filmove i filmske novosti. Kada se nakon osam godina vratio u Novi Grad (tada Bosanski Novi), bio je glavna atrakcija među dečacima. Dok su druga deca, zbog siromaštva, hodala gola i bosa, on je nosio soknice, sandale, kratke i duge hlače. Zbog toga su ga vršnjaci prozvali „zagrebačka beba“ i „“Mujica-gujica“. Kako sam kaže, školu nije voleo, a ponekad ga je baka dok su živeli u Rijeci pratila do škole, jer bi bežao s nastave da bi se kupao i sunčao na plaži. Čak je i na fakultetu bio kampanjac. Profesori i starije kolege su ga hvalili zbog izuzetnog talenta, ali, kako je sam priznao, nije bio veoma vredan. Sve se promenilo kada je sa prvom suprugom Jasnom dobio ćerku Nađu. Uvidevši da se stvari menjaju, mladalačka ludost prerasla je u ozbiljan posao. Kada je Nađa imala osam godina, Mustafa i Jasna su se razveli. Majka i ćerka su odselile u Ameriku, a glumac je nastavio da gradi karijeru u Jugoslaviji. Nađa je završila istoriju i istoriju umetnosti, te postala doktor. Nakon toga oženio je Snežanu sa kojom ima ćerku Nanu i sina Ašu. Oboje žive i rade u Zagrebu. Mustafu Nadareviću je ljubav ipak došla nešto kasnije. Treći put se oženio scenografkinjom i kostimografkinjom Slavicom Radović. Živeli su na relaciji Zagreb – Ljubljana, jer je Slavica bila rodom iz Slovenije. Iako je bila mlađa od njega 20 godina, brak je opstao više od petnaest godina. Porodičnu idilu prekinula je prvo Slavičina bolest, a kasnije i prerana smrt. Naime, više od deset godina borila se s rakom dojke. Bolest se nakon terapija ponovo vraćala, da bi 2012. metastazirala na jetru. Umrla je 7. juna 2012. godine. Iako je uvek nerado govorio o svom privatnom životu, za pokojnu suprugu Slavicu, rekao je da je „vrlo nadareno, hrabro i drago biće“ koje je oplemenilo njegov život.
Filmografija:
1968. – Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata
1970. – Fiškal TV serija
1971. – Prosjaci i sinovi TV serija
1977. – Nikola Tesla TV serija
1978. – Punom parom TV serija
1978. – Mačak pod šljemom TV serija
1980.-1981. – Velo misto TV serija
1981. – Nepokoreni grad TV serija
1982. – Kiklop
1982. – Miris dunja
1982. – Zločin u školi
1983. – Lažeš, Melita
1984. – Mala pljačka vlaka
1984. – U raljama života
1984. – Zadarski memento
1985. – Horvatov izbor
1985. – Ljubavna pisma s predumišljajem
1985. – Otac na službenom putu
1986. – Večernja zvona
1987. – Već viđeno
1987. – Zločinci
1988. – Ljubezni Blanke Kolak
1988. – Klopka
1988. – Zaboravljeni
1988. – Glembajevi
1989. – Kuduz
1989. – Povratak Katarine Kožul
1990. – Gluvi barut
1991. – Praznik u Sarajevu
1991. – Priča iz Hrvatske
1991. – Đuka Begović
1993. – Kontesa Dora
1993. – Dok nitko ne gleda
1994. – Vukovar se vraća kući
1994. – Nausikaja
1994. – Gospa
1995. – Isprani
1997. – Savršeni krug
1997. – Puška za uspavljivanje
1998. – Transatlantic
1999. – Četverored
2000. – Je li jasno, prijatelju?
2001. – Ničija zemlja
2001. – Polagana predaja
2001. – Kraljica noći
2002. – Novo doba
2002. – Prezimiti u Riu
2003. – Gori vatra
2004. – Kod amidže Idriza
2004. – Heimkehr
2004. – Duga mračna noć
2004. – Družba Isusova
2004. – Iluzija
2005. – Duga mračna noć
2006. – Balkan Inc.
2006. – Nafaka
2006. – 2007. Kazalište u kući
2007. – 2016. Lud, zbunjen normalan
2008. – Ničiji sin
2012. – Ljudožder vegetarijanac
2012. – Kad svane dan
Nagrade i priznanja:
Marul
Orlando
Zlatni lovor vijenac – tri puta
Zlatni lovor vijenac za posebni doprinos teatarskoj umjenosti
Nagrada Dubravko Dujšin
Nagrada grada Zagreba
Sterijina nagrada
Zlatna klapa – tri puta
Zlatna arena – tri puta
Grand Prix na filmskom festivalu u Moskvi
Nagrada Vladimir Nazor 1981. Nagrada Zlatni smijeh za najbolju režiju na Danima satire za „PredstavaHamleta u selu Mrduša Donja“ Ive Brešana, 1995.
Nagrada Mila Dimitrijević za ulogu Vilija Lomana (Willy Loman) u predstavi „Smrt trgovačkog putnika Artura Milera (Arthura Millera) u izvođenju Drame HNK u Zagrebu, 1999. Nagrada hrvatskog glumišta za ulogu Vilija Lomana u predstavi „Smrt trgovačkog putnika Artura Milera“ , u režiji Stivena Kenta (Steven Kent) i izvođenju Drame HNK u Zagrebu, 1999.
Nagrada Mila Dimitrijević za ulogu Nikolaja Petrovića Kirsanova u predstavi Očevi i sinovi Bajana Friela (Brian Friel) prema istoimenom romanu Turgenjeva u izvođenju Drame HNK u Zagrebu, 2002.
Nagrada Zlatni smijeh na Danima satire za adaptaciju „Balkanskog špijuna“ Dušana Kovačevića u vlastitoj režiji i izvođenju Satiričkog kazališta Kerempuh, 2004.
Nagrada Mila Dimitrijević za ulogu Don Zanea u drami „Glorija“ Ranka Marinkovića u izvođenju Drame HNK u Zagrebu, 2005.
Nagrada Tito Stroci (Tito Strozzi) za ulogu Hasanage, za režiju i dramski tekst „Hasanaginice“, 2006.
Nagrada na Festivalu glumca u Vinkovcima za ulogu Hasanage u svojoj režiji „Hasanaginice“ prema Milanu Ogrizoviću, 2007.
Mustafa Nadarević je jugoslovenski, bosanskohercegovački i hrvatski glumac i režiser. Rođen je 2. maja 1943. u Banjaluci. Iako je živeo i radio u mnogim gradovima bivše Jugoslavije, najveći deo života proveo je u Zagrebu.
Mlađe generacije ga poznaju kao Izeta Fazlinovića iz serije „Lud, zbunjen, normalan“. Ipak, Nadarević je tokom duge i bogate karijere odigrao mnogo velikih pozorišnih, filmskih i TV uloga. Odigrao je oko 150 pozorišnih uloga, snimio više od 60 filmova, drama i TV serija sa najvećim rediteljima jugoslovenskog filma. Njegov talenat je mnogo puta nagrađen brojnim priznanjima. Detinjstvo i obrazovanje Mustafa Nadarević je rođen 2. maja 1943. godine u Banjaluci gde su se njegovi roditelji upoznali i zavoleli. Priča Mehmeda i Asje Nadarević nije imala srećan početak, jer su se želji da se venčaju oštro protivili njihovi roditelji. Kada su ipak odlučili da se venčaju, Mehmed se nije pojavio. Naime, učinilo mu se da je dan pre Asija na korzu pogledala nekog drugom, pa se zbog silne ljubomore prvi i poslednji put napio i nije otišao na venčanje. Međutim, kako je Asja već bila trudna i kako ljubav uvek pobedi, ipak su se venčali i preselili u Novi Grad (Bosanski Novi). Glumac je ime dobio po majčinom ocu, Mustafi Memiću koji je umro 1941. godine. Pet godina kasnije, 1946. godine umro je i Mustafin otac, Mehmed, a njegova majka Asja je sa 22 godine postala udovica i samohrana majka. Zbog teške materijalne situacije poslala je Mustafu na školovanje u Zagreb, a ona je ostala u Novom Gradu tražeći posao. Osam godina je živeo sa bakom i dedom u Zagrebu gde je završio prvi razred osnovne škole. Pošto je majka uspela da se zaposli, vratio se u Novi Grad gde je završio osnovnu školu. Njegovi baka i deda su iz Zagreba preselili u Rijeku, pa je i Mustafa Gimnaziju završio u tom gradu. S obzirom da je već u detinjstvu pokazao talenat za glumu, Mustafa je iz Rijeke preselio u Zagreb kako bi završio Akademiju dramskih umjetosti.
Karijera
Svoju prvu ulogu Mustafa Nadarević je dobio već u prvom razredu kada je na školskoj priredbi glumio Crvenkapicu. Učiteljica ga je za tu ulogu izabrala jer je imao dužu kosu i piskutav glas, pa je ličio na devojčicu. Kada je krenuo u riječku Gimnaziju postao je član amaterskog kazališta „Viktor Car Emin“, pa se ljubav prema glumi pretvorila u poziv. Upisao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, a za sebe kaže da nikad nije bio među najboljim studentima, uprkos činjenici da je radio s odličnim profesorima. Štaviše, ističe da se uvek izvlačio na talenat bez rada, te da je tek nakon tridesete godine života počeo ozbiljno da radi. Pozorišnu karijeru je započeo u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1969. godine postao je član Drame Hrvatskog narodnog kazališta u tom gradu. Najpre je velike uloge dobio u domaćem pozorištu – Bogdan u „Hvarkinji“, Pomet u „Dundi Maroju“, Miletić u „Ostavci“, Leon u „Gospodi Glembajevima“ . Njegov talenat ubrzo su prepoznali strani režiseri pa je dobio glavnu ulogu u predstavi „Lorenzacco“. Osim toga glumio je Sirana, Figara i M.P. Marfija u velikim predstavama. Filmsku karijeru započinje tek početkom osamdesetih godina u sporednim ulogama. U filmu „Otac na službenom putu“ Emira Kusturice iz 1985. godine istakao se ulogom Zijaha. Zatim su usledili filmovi „Već viđeno“ Gorana Markovića iz 1987. godine, „Glembajevi“ Antuna Vrdoljaka iz 1988. godine, pa „Kuduz“, „Gluvi barut“, „Praznik u Sarajevu“, „Puška za uspavljivanje“, „Ničija zemlja“, „Gori vatra“, „Nafaka“ i mnogi drugi. Publiku ispred malih ekrana oduševio je ulogom Izeta Fazlinovića u seriji „Lud, zbunjen normalan“ koja je snimana od 2007. do 2016. godine. Kao reditelj je debitovao 1992. godine sa predstavom „Let iznad kukavičjeg gnezda“, a nakon toga postavio je nekoliko velikih predstava – „Balkanski špijun“ Dušana Kovačevića, „Zabune“ Alana Ejkborna (Alan Ayckbourn) u Satiričnom kazalištu Kerempuh, „Hasanaginica“ Milana Ogrizovića u Hrvatskom naarodnom kazalištu i Narodnom pozorištu u Sarajevu.
Privatni život
Iako je rođen u Banjaluci, Mustafa Nadarević nije mnogo vremena proveo u tom gradu. Najranije uspomene ga vežu za Novi Grad i Zagreb, a tinejdžerske dane provodio je u Rijeci. Kao dete je ostao bez oca Mehmeda koji je umro od tuberkuloze. Njegova majka Asija, iako mlada udovica, nije se više udavala. Mustafa je bio jedinac, miljenik bake Anice i deda Mustafe. Zbog siromaštva je rano napustio majku, te otišao u Zagreb da živi s bakom i dedom. S njima je proveo osam godina i kaže da se rado seća tog perioda. Najdraža sećanja veću ga za Štrosmajerov trg gde su živeli, te Trg Republike (danas Trg Bana Jelačića) na kome je, na velikom ekranu gledao crtane filmove i filmske novosti. Kada se nakon osam godina vratio u Novi Grad (tada Bosanski Novi), bio je glavna atrakcija među dečacima. Dok su druga deca, zbog siromaštva, hodala gola i bosa, on je nosio soknice, sandale, kratke i duge hlače. Zbog toga su ga vršnjaci prozvali „zagrebačka beba“ i „“Mujica-gujica“. Kako sam kaže, školu nije voleo, a ponekad ga je baka dok su živeli u Rijeci pratila do škole, jer bi bežao s nastave da bi se kupao i sunčao na plaži. Čak je i na fakultetu bio kampanjac. Profesori i starije kolege su ga hvalili zbog izuzetnog talenta, ali, kako je sam priznao, nije bio veoma vredan. Sve se promenilo kada je sa prvom suprugom Jasnom dobio ćerku Nađu. Uvidevši da se stvari menjaju, mladalačka ludost prerasla je u ozbiljan posao. Kada je Nađa imala osam godina, Mustafa i Jasna su se razveli. Majka i ćerka su odselile u Ameriku, a glumac je nastavio da gradi karijeru u Jugoslaviji. Nađa je završila istoriju i istoriju umetnosti, te postala doktor. Nakon toga oženio je Snežanu sa kojom ima ćerku Nanu i sina Ašu. Oboje žive i rade u Zagrebu. Mustafu Nadareviću je ljubav ipak došla nešto kasnije. Treći put se oženio scenografkinjom i kostimografkinjom Slavicom Radović. Živeli su na relaciji Zagreb – Ljubljana, jer je Slavica bila rodom iz Slovenije. Iako je bila mlađa od njega 20 godina, brak je opstao više od petnaest godina. Porodičnu idilu prekinula je prvo Slavičina bolest, a kasnije i prerana smrt. Naime, više od deset godina borila se s rakom dojke. Bolest se nakon terapija ponovo vraćala, da bi 2012. metastazirala na jetru. Umrla je 7. juna 2012. godine. Iako je uvek nerado govorio o svom privatnom životu, za pokojnu suprugu Slavicu, rekao je da je „vrlo nadareno, hrabro i drago biće“ koje je oplemenilo njegov život.
Filmografija:
1968. – Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata
1970. – Fiškal TV serija
1971. – Prosjaci i sinovi TV serija
1977. – Nikola Tesla TV serija
1978. – Punom parom TV serija
1978. – Mačak pod šljemom TV serija
1980.-1981. – Velo misto TV serija
1981. – Nepokoreni grad TV serija
1982. – Kiklop
1982. – Miris dunja
1982. – Zločin u školi
1983. – Lažeš, Melita
1984. – Mala pljačka vlaka
1984. – U raljama života
1984. – Zadarski memento
1985. – Horvatov izbor
1985. – Ljubavna pisma s predumišljajem
1985. – Otac na službenom putu
1986. – Večernja zvona
1987. – Već viđeno
1987. – Zločinci
1988. – Ljubezni Blanke Kolak
1988. – Klopka
1988. – Zaboravljeni
1988. – Glembajevi
1989. – Kuduz
1989. – Povratak Katarine Kožul
1990. – Gluvi barut
1991. – Praznik u Sarajevu
1991. – Priča iz Hrvatske
1991. – Đuka Begović
1993. – Kontesa Dora
1993. – Dok nitko ne gleda
1994. – Vukovar se vraća kući
1994. – Nausikaja
1994. – Gospa
1995. – Isprani
1997. – Savršeni krug
1997. – Puška za uspavljivanje
1998. – Transatlantic
1999. – Četverored
2000. – Je li jasno, prijatelju?
2001. – Ničija zemlja
2001. – Polagana predaja
2001. – Kraljica noći
2002. – Novo doba
2002. – Prezimiti u Riu
2003. – Gori vatra
2004. – Kod amidže Idriza
2004. – Heimkehr
2004. – Duga mračna noć
2004. – Družba Isusova
2004. – Iluzija
2005. – Duga mračna noć
2006. – Balkan Inc.
2006. – Nafaka
2006. – 2007. Kazalište u kući
2007. – 2016. Lud, zbunjen normalan
2008. – Ničiji sin
2012. – Ljudožder vegetarijanac
2012. – Kad svane dan
Nagrade i priznanja:
Marul
Orlando
Zlatni lovor vijenac – tri puta
Zlatni lovor vijenac za posebni doprinos teatarskoj umjenosti
Nagrada Dubravko Dujšin
Nagrada grada Zagreba
Sterijina nagrada
Zlatna klapa – tri puta
Zlatna arena – tri puta
Grand Prix na filmskom festivalu u Moskvi
Nagrada Vladimir Nazor 1981. Nagrada Zlatni smijeh za najbolju režiju na Danima satire za „PredstavaHamleta u selu Mrduša Donja“ Ive Brešana, 1995.
Nagrada Mila Dimitrijević za ulogu Vilija Lomana (Willy Loman) u predstavi „Smrt trgovačkog putnika Artura Milera (Arthura Millera) u izvođenju Drame HNK u Zagrebu, 1999. Nagrada hrvatskog glumišta za ulogu Vilija Lomana u predstavi „Smrt trgovačkog putnika Artura Milera“ , u režiji Stivena Kenta (Steven Kent) i izvođenju Drame HNK u Zagrebu, 1999.
Nagrada Mila Dimitrijević za ulogu Nikolaja Petrovića Kirsanova u predstavi Očevi i sinovi Bajana Friela (Brian Friel) prema istoimenom romanu Turgenjeva u izvođenju Drame HNK u Zagrebu, 2002.
Nagrada Zlatni smijeh na Danima satire za adaptaciju „Balkanskog špijuna“ Dušana Kovačevića u vlastitoj režiji i izvođenju Satiričkog kazališta Kerempuh, 2004.
Nagrada Mila Dimitrijević za ulogu Don Zanea u drami „Glorija“ Ranka Marinkovića u izvođenju Drame HNK u Zagrebu, 2005.
Nagrada Tito Stroci (Tito Strozzi) za ulogu Hasanage, za režiju i dramski tekst „Hasanaginice“, 2006.
Nagrada na Festivalu glumca u Vinkovcima za ulogu Hasanage u svojoj režiji „Hasanaginice“ prema Milanu Ogrizoviću, 2007.
Poslednja izmena: