Mongolija

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
1. septembar 2007.

Mongolija: 2.700 kilometara zemljom plavog neba
(1)

U restoranu Moderni nomad, u Ulanbatoru, gdje smo pojeli svoj prvi obrok u Mongoliji, stajala je velika parola čiji ćemo pravi smisao shvatiti tek kasnije: Meso je za ljude, povrće za životinje! I doista, puna dva tjedna koliko smo proveli u toj ogromnoj zemlji, proputovavši njome 2.700 kilometara (od čega bar tri na devama) – hranili su nas kao ljude. Povrće bismo dobili tek u tragovima: uz rižu i tijesto - uglavnom krumpir i nešto ukiseljene paprike, mrkve i gljiva - kuharima se jednom ili dvaput zalomilo i nešto kupusa, a čini nam se i poneka rajčica. Osim jedne jabuke prvog dana, svježe voće sve smo ostale sanjali, mršteći se na kompote iz jeftinih kineskih konzervi.

Drago Hedl
Snimila Ivana Šubarić Hedl

Izvor: B92

187305589846d8b22c52c7c159901695_extreme.jpg


Kad smo se već posve izbezumljeni od janjetine, jaretine, teletine, ili mesa jaka, pred kraj našeg boravka, našli na sjeveru, na velikom jezeru Khovsgol, uz samu granicu s Rusijom, i počeli preklinjati vodiča da nam za objed nekako osigura ribu, koje je ondje u izobilju, začuđeno nas je pogledao. Riba se u Mongoliji ne smatra hranom dostojnom ljudi i na skali tamošnjih vrijednosti čak je i ispod piletine. Ono što od ribe ulove Mongoli izvoze u Rusiju i Kinu. Stoke je u Mongoliji u izobilju i tko će traćiti vrijeme birajući riblje kosti. No, trud našeg vodiča Gansukha se isplatio. Nekako je uspio uvjeriti kuhare da nam pripreme ribu, pa smo uživajući u prelijepim krajolicima oko ogromnog jezera Khovsgol koje se izlijeva u rijeku, što nekoliko stotina kilometara dalje, u Sibiru, puni Bajkal, još više uživali u okusu prvorazredne ribe.


167742516846d8b22c75370974032171_extreme.jpg
Opušteni potomci Džingis Kana

Izuzme li se hrana, prava noćna mora za vegetarijance, Mongolija je zemlja za uživanje. Tek manji dio njenih ogromnih prostranstava – s površinom od 1,5 milijuna kilometara četvornih, tridesetak je puta veća od Hrvatske – pokriven je signalom pokretne telefonske mreže, a moj operater s Mongolijom nema ugovor o roamingu. Dva tjedna odmora od zvonjave mobitela i činjenica da u gerovima, okruglim šatorima u kojima živi više od pola stanovnika Mongolije, nema pristupa Internetu, blagodat je koju si možete rijetko priuštiti. Daleko od domaćih i inozemnih vijesti, u nepreglednim prostranstvima, gdje doista možete putovati stotinama kilometara a da ne nabasate ni na što stvoreno ljudskom rukom, složili smo se s rečenicom simpatičnog Filipinca Andrewa, jednog od pripadnika naše sedmočlane grupe, koji se obradovao kao dijete kad bi, s vremena na vrijeme, u mongolskim bespućima, uhvatio signal mobitela:

- Počne li treći svjetski rat, bit ćemo posljednji koji će to saznati!

Potomci Džingisa Kana, po kojem se u Mongoliji zove sve, od međunarodnog aerodroma u Ulanbatoru do najpoznatije marke domaćeg piva i čiji se lik nalazi posvuda, od novčanica na nacionalnoj valuti tugriku do ogromnome skulpture pred zgradom parlamenta, danas žive mirno, odavno zakopanih ratnih sjekira. Nekoć najjača vojna sila koja je stvorila imperij od Pekinga do Kaspijskog jezera, danas je stiješnjena između čekića i nakovnja svoja jedina dva susjeda. Bez izlaza na more, Mongoliju sa sjevera stišće najveća zemlja svijeta, Rusija, gurajući je na jug, prema Kini, najmnogoljudnijoj državi. Taj neudoban položaj za zemlju koja nema ni tri milijuna stanovnika, ne frustrira međutim Mongole – opušteni su i bezbrižni vjerojatno uvjereni da samo oni mogu na kraj izaći s nepreglednom pustinjskom stepom koja zauzima najveći dio njihove zemlje. Jer, kad pogledate oskudno raslinje na kojem napasaju milijune konja, deva, ovaca, koza, jakova… (na jednog stanovnika Mongolije dolazi 13 grla stoke) neprekidno se, u potrazi za ispašom, seleći bespućima bez cesta i mostova, postaje vam jasno da tom zemljom nije lako ovladati.


26381899746d8b22ca74d8329253230_extreme.jpg


Mongolski ministar cesta, transporta i turizma, može se međutim pohvaliti da u njegovoj zemlji svakoga dana nastaje stotine kilometara novih putova, doduše, paralelno, samo nekoliko metara dalje, od onih već postojećih. Kad se od Ulanbatora počnete spuštati prema jugu, asfalt prestaje već nekoliko kilometara iza posljednjih kuća i od tada ste, stotinama i stotinama kilometara, isključivo prepušteni carstvu poljskih putova. Čim se jedan istroši, uz njega nastaje novi, račvajući se u mnoge obilaznice oko lokvi, rupa ili vododerina. Naš vozač Khasa, koji se fantastično snalazi u tom labirintu, na kojem nema nikakvih putokaza ni oznaka, nepogrešivo skreće s jednog na drugi put . Vodič Gansukh u šali nam kaže:

- Lako je Khasi, on ima u glavi ugrađen GPS, Global Positioning System, koji ga nepogrešivo navodi.

Fascinantna ljepota Gobija

Khasa, pojavom i likom neodoljivo sličan našem ministru Čobankoviću, naročito u onom prošlogodišnjem izdanju nakon raftinga, samo se zagonetno smješka, stiskajući papučicu gasa mitsubishija s pogonom na sva četiri kotača.

Pustinja Gobi počinje već kojih pedesetak kilometara iza Ulanbatora. Nije to ona pustinja s nepreglednim pijeskom i gotovo posve bez vegetacije, poput Atacame, kakve smo se nagledali uz pacifičku obalu Perua. Gobi je najsjevernija pustinja svijeta i riječ je zapravo o pustinjskoj stepi s kržljavom travom, no ipak dovoljnom da može poslužiti za prehranu milijuna grla stoke. Kad je ponestane na jednom mjestu, Mongoli začas rastave svoje gerove i upute se dalje. Prostranstva su ogromna, nitko nikome ne smeta, a ispaše se uvijek negdje nađe.

U svojoj fascinantnoj ljepoti, Gobi je u duši ipak okrutna pustinja. Ne valja je podcijeniti o čemu svjedoče kosturi stoke koje nalazimo uz put. Izgubi li se koja zalutala ovca ili koza, pa čak i konj, skapat će od žeđi, daleko od arteških bunara koje pronalaze Mongoli kako bi osigurali pojila za svoju stoku.


98605971646d8b22ce3d84357186502_extreme.jpg


Raspoređena u dva mitsubishija, naša mala grupa u kojoj je pored dvoje Hrvata, Ivane i mene, dvoje Filipinaca, dvije Švicarke i Australka, povremeno osjeća nelagodu od tog silnog prostranstva. Što ako se nešto dogodi? Što ako Khasa ili drugi vozač, Saruul, pogriješe put? Što ako nam se pokvari automobil? Stotinama kilometara nikog ne susrećemo, tek tu i tamo neki ger, okružen stadom stoke ili slučajni konjanik, ili poneki turistički džip. Vode je na sreću dovoljno u prtljažnicima, no naša nelagoda postaje još veće kada se na našem mitshubishiju probušila guma. KhasaMildrede Cable, britanske misionarke i književnice koja je 1926. proputovala tom negostoljubivom pustinjom, zapisavši: "Samo budala putuje Gobijem bez strepnje".

No, idemo dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Khasa, kojeg Ivana i ja od milja počinjemo zvati Čo, s obzirom na frapantnu sličnost s našim ministrom poljoprivrede, utrkuje se sa Saruulom. Voze paralelno, kako jedan drugom ne bi dizali prašinu, koja će nas u ogromnim oblacima pratiti sve vrijeme našeg puta po Gobiju. Pustinjski gradovi, poput Dalanzadgada od nekih petnaestak tisuća stanovnika, na kojeg nailazimo na našem putu, zapravo su skupine gerova ograđenih daskama ili žicom, da do njih ne bi dolazila stoka. Tek je nekoliko građevina od tvrde ili nepečene cigle. Nema drveća ni nogostupa, ni javne rasvjete i sve je prepuno prašine.


114396844946d8b22d24f34982291380_extreme.jpg
U potrazi za voćem

Dok Khasa traži vulkanizera kako bi zakrpao gumu, mi se smucamo po onih nekoliko otužnih prodavaonica u potrazi za voćem. Trud je bio uzaludan, voće i povrće uvozi se iz Kine, a pošiljka nije već dugo stigla. Prodavaonice, obični kućerci bez izloga za koje namjernik, dok ne uđe, uopće ne zna što se u njima prodaje, krcate su kineskim proizvodima, uglavnom imitacijom ili falsifikatima zapadne robe – od prženih krumpirića izgledom nalik pringlesima ili čokoladnim bombonima rocher, do lažnih majica i patika adidas ili nike. Za one manje izbirljive, tu su i keksi iz Kazahstana, čokolada iz Malezije i Ukrajine ili tvrdi bomboni iz Brazila.

Za dana je u pustinji ugodno. Temperatura je oko 25º Celzija, mada zna biti dana i kad se popne do 40, no sada je prijatno a vjetar koji puše sa sjevera, donosi svježinu. Ali kad zađe sunce prilično zahladi, pa se, čim stignemo u ger, raspitujemo ima li rezervnih deka. No, prema onome kako ovdje zna biti zimi, noći su sada ugodne. Kad u studenom ili prosincu pustinju prekrije snijeg i kad iz sibirskih prostranstava zapuhne hladnoća, ima strašnih dana u veljači, najhladnijem mjesecu u godini, kad se temperatura zna spustiti i do minus 40. To je noćna mora i za stanovnike Gobija; oni se boje zuda, vremenske nepogode koju karakteriziraju obilne padavine snijega, praćene snažnim vjetrovima i ekstremno niskim temperaturama. Zud zna prepoloviti broj njihove stoke, jedinog bogatstva s kojim raspolažu.

Kraj turističkog kampa u kojem ćemo prenoćiti, a svake večeri spavamo u drugom, nalazi se i nekoliko gerova obitelji koje su se smjestile u blizini. Vrijeme večere (već pogađate: janjetina ili jaretina s krumpirom i rižom, za vegetarijance samo krumpir i riža) još je daleko pa odlučujemo posjetiti jednu obitelj. Gostoljubivi su i pokazuju nam da uđemo u ger. Spremali su se pomusti kobile, no nije baš svaki dan da im netko dolazi u posjet, pa su nakratko odgodili uobičajeni večernji posao. Stariji član obitelji mirno spava na podu, ne osvrćući se na našu prisutnost. Silno ih zanima odakle smo, pa kad im Gansukh kaže da smo Ivana i ja iz Hrvatske, značajno kimaju glavom. Siguran sam da im to ništa ne znači, no ubrzo ću se uvjeriti da nisam bio u pravu. U geru nas nude sirom, osušenom na krovu šatora i fermentiranim kobiljim mlijekom. Većina iz naše grupe, zbog higijenskih uvjeta koji vladaju u geru i činjenica da su sir izvukli ispod kreveta, ljubazno odbija ponuđeno, no mene znatiželja tjera da probam. Prvi sam prebolio probavne smetnje i s nadom da sam već stekao nekakav imunitet, zajedno s Khasom, Saruulom i Gansukhom, kojima su oči zasjale kad su ugledali teglu s kiselim mlijekom, kušam ponuđeno. Sir je tvrd, neobično mastan i kiselkast, a kiselo kobilje mlijeko dalo bi se opisati kao koncentrat našeg kefira, snažnijeg okusa i jačeg mirisa.


116028221646d8b22d46006832592749_extreme.jpg
Čobani na motociklu

Domaćini nas pozivaju da s njima pođemo na mužnju, pa čovjek kojem je teško odrediti godine, započinje sa mnom zanimljiv razgovor.

- Mongol, kaže on pokazujući prstom na sebe.

Kimam glavom, a on nastavlja, sada pokazujući prema meni.

- Hrvat?

Potvrđujem kimanjem glave, priželjkujući da je naš vodič Gansukh u blizini, no on se s vozačima zadržao u šatoru uz sir i kiselo mlijeko. Čujem ih, raspoložene kao i uvijek, kako se nečemu slatko smiju, očito nekoj dosjeci kakvu bi svako malo ispalio Khasa.

- Jugoslavija, kaže moj mongolski sugovornik, a ja odmahujem glavom, ne znajući kako da mu objasnim da Hrvatska više nije u Jugoslaviji.

Ali on je uporan i ponavlja:

- Jugoslavija.

Shvaćam da očito želi reći nešto drugo, ali ne znam što. No, onda onomatopeja i pantomima rješavaju ono što nepoznavanje jezika onemogućuje.

- Bum, bum – kaže on i pokazuje rukom kao da puca iz puške.

Tada naravno shvaćam da mi čovjek želi reći kako zna da je u nas bio rat. Satelitska antena uz ger i solarne ćelije nisu više nikakva rijetkost, pa vijesti dopiru i ovdje, u bespuća Gobija, u ono što Engelezi zovu in the middle of nowhere, a mi slikovito, posve u duhu našeg jezika, provodimo kao vukojebina.


197902759246d8b22d7173e476446244_extreme.jpg


No, nisu samo satelitske antene i solarne ćelije znaci civilizacije koji prodiru i u najudaljenije kutke svijeta. Iako, u to sam gotovo siguran, Mongoli prije nauče jahati nego hodati, kineski i ruski motocikli sve im više služe za čuvanje stoke. Vidio sam bezbroj čobana kako svoja stada skupljaju kružeći oko njih motociklom i izbezumljene pse koji se teško navikavaju na takve novotarije.

Mužnja kobila pomalo je okrutna. Dok se žena s posudom za mlijeko pripremala za početak mužnje, muškarac je pronašao ždrijebe i dovukao ga do kobiljih vima. Ono bi odmah počelo lakomo sisati, no čim bi mlijeko krenulo, odmakli bi ga, pa je žena započela mužnju. No, život u Gobiju općenito je okrutan, pa da bi preživjeli, svi dijele sve i svatko nekomu ponešto otima. Na povratku gledamo klince kako uz ger igraju neku igricu s jednakim kamenčićima, kakve uz put, zajedno s drugim suvenirima, prodaju mještani. No, Gansukh nam objašnjava da nije riječ o kamenčićima, već sitnim zglobnim kostima ovce ili koze. Igru na engleski prevodi kao knuckle bone game, što bi se na hrvatskom, podosta nezgrapno, moglo nazvati igra zglobnom kosti.


130595408146d8b22d8cb67206758023_extreme.jpg
Plavo nebo, zelena stepa

Na hrpi je stotinjak takvih nevelikih zglobnih kostiju, nalik kvadru, no četiri duže plohe, ponešto su udubljene i međusobno se razlikuju. Jedna predstavlja kozu, druga ovcu, treća devu, a četvrta konja. Svaki igrač istovremeno u šaku uzima osam takvih koščica i baca ih onako kako se bacaju kocke igrajući jamb. Smisao je dobiti što više kvadrova na čijoj će gornjoj strani biti konj. Svaki konj donosi jedan bod, odnosno pomak za jedno mjesto u zamišljenoj utrci konja. Ta jednostavna i zabavna igra u kojoj mongolska djeca uživaju više nego naša u play stationu, govori kako je ovdje sve međusobno povezano i isprepleteno i kako oskudni svijet Gobija nalazi jednostavan nadomjestak onome za što je nama potrebna visoka tehnologija i hrpa novca.

A djeca su pravi ukras Gobija. Zastane li uz neki ger na putu odmah će, razdragana i nasmijana, dotrčati do vaših kola očekujući slatkiše ili kakav sitan poklon. Neki će iz gera donijeti komad sira ili teglu mlijeka kako bi vas počastili. Iako u svim vodičima piše da im ne treba davati slatkiše, jer je njega zuba ovdje nikakva, ipak svi to čine. Obraza rumenih i ispucanih od sunca i vjetra, rado će vam pozirati i slikati se koliko god želite. No, ukras Gobija je i azurno nebo s mliječno-bijelim oblacima koji se od jutra do večeri motaju oko horizonta, stvarajući, kao u kaleidoskopu, nevjerojatan svijet stvorenja i prizora iz mašte. U svakom vodiču o Mongoliji pročitat ćete da je to zemlja plavog neba, no vodiči obično pretjeruju jer im je cilj namamiti vas na put. Ali, Mongolija je zaista zemlja plavog neba, pogotovo u Gobiju, gdje se jarka modrina na horizontu spaja sa zelenom stepom.


190954556446d8b22daec38974334337_extreme.jpg


Gobi zahvaća trideset posto teritorije Mongolije, dakle jednu trećinu te zemlje, odnosno desetak površina Hrvatske. Mongolija je dijeli s Kinom, crtom što prati veći dio međusobne granice koja se proteže gotovo pet tisuća kilometara. Ovdje u Gobiju carstvo je dvogrbih ili baktrijskih deva koje, uz Mongoliju još jedino žive u Kini i Kazahstanu.

Jednogrbi, dromedari, ne bi mogli preživjeti surovu zimu, jer im mast nataložena u onoj jedinoj grbi ne bi bila dovoljna da se othrvaju sibirskoj hladnoći. Kažu da ih je lakše jahati nego jednogrbe, no meni se plovidba pustinjskom lađom nije učinila osobito udobnom. Tri-četiri kilometra koliko je trajalo polusatno truckanje pustinjom za što je trebalo platiti tisuću tugrika (nešto manje od jednog dolara) ipak su ostala u sjećanju nekoliko dana, zbog otežanog sjedenja uzrokovanog neudobnim sedlom, kako sam sebe pokušao tješiti, ne priznajući da je i za jahanje deve ipak potrebna minimalna vještina.


78343313046d8b22dd9a5c234115583_extreme.jpg
Prizemljivanje kamile

Manjak te vještine pokazao se osobito kada sam htio sjahati i kada sam slijedeći upute koje mi je dao vlasnik kamile, uporno potezao ular prema dolje, vičući čarobne riječi koje su trebale prizemiti kamilu.

- Suk, suk! – izgovarao sam bespomoćno riječi, pokušavajući ih naglasiti onako kako me je učio vlasnik deve. No, ona se nije micala pa sam, sad već pomalo očajno, ponovio:

- Suk, suk!

I tako nekoliko puta.

Ništa se, međutim, nije događalo i ja sam bespomoćno sjedio dok se nije pojavio vlasnik deve. Njega je ta neobično strpljiva životinja, no ipak neraspoložena da joj baš svatko zapovijeda, poslušala odjednom i odmah sjela prvo na prednje, a potom na stražnje noge. Jedva sam se održao u sedlu, zadovoljan što je avantura ipak sretno okončana.

No, nije bilo posve tako: onaj trošak od tisuću tugrika, onih tričavih pet kuna koliko sam platio jahanje, nije bio jedini. Valjalo je u turističkom kampu platiti tri puta više za pranje hlača, jer se vonj kamile nemilosrdno u njih uvukao.



 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Mongolija: 2700 km zemljom plavog neba (2)

6. septembar 2007.

Mongolija: 2700 km zemljom plavog neba (2)


Čak ni svojim najboljim dijelom Ulanbator ne može uz bok jednako siromašnim prijestolnicama trećeg svijeta. Iako i Lima, ili Džakarta, primjerice, imaju užasavajuće četvrti, gore od onih naselja gerova s oboda Ulanbatora, ondje se, bar u djelićima, nazire i raskoš jednog Londona ili Pariza. Ulanbator, međutim, nema Hilton ili Sheraton, nema Hard Rock Cafe, ni Coffee Republic, nema čak ni McDonald's, te nezaobilazne ikone Zapada kakve susrećete svugdje po svijetu

Drago Hedl
Snimila Ivana Šubarić Hedl

Izvor: B92

80782205746df61d0069de730069760_extreme.jpg


Kad nakon šest i pol sati leta od Moskve do mongolske prijestolnice, napokon sletite u Ulanbator, bit ćete razočarani sivilom glavnoga grada u kojem živi trećina stanovnika te zemlje. Po broju žitelja gotovo jednak Zagrebu, Ulanbator se iz prostrane doline u kojoj se smjestio počeo penjati uz okolna brda. Njegovi rubovi sazdani su od gerova, jednostavnih nomadskih šatora kakve ćete susresti u unutrašnjosti zemlje, posebno u pustinji Gobi, gdje su dom tamošnjih nomada. U posljednjih pet godina, stanovništvo Ulanbatora povećalo se gotovo za 50 posto – nakon dvije opake zime početkom milenija, nepogode koju Mongoli nazivaju zud, studen koja je pokosila više milijuna grla njihove stoke – gerovi su, zajedno sa svojim stanovnicima, napravili čvrst prsten oko glavnog grada.

Danas polovica stanovnika mongolske prijestolnice živi u gerovima, na posve ruralan način, lišena struje i tekuće vode. Tu privilegiju uživa ona druga polovica, nastanjena u višekatnicama i kućama, poredanim u ulicama bez zelenila i cvijeća, tek s rijetkim drvećem. Okrutna klima, ali i očito pomanjkanje volje da se sivi grad, s malo zelene boje, učini ljepšim, stvorili su od Ulanbatora jednu od najbezličnijih prijestolnica svijeta.

Jedini pravi grad

Takav dojam, ipak, imat ćete samo prilikom prvog dodira s tim gradom. Kad se nakon dva tjedna tumaranja bespućima te ogromne zemlje ponovno vratite u Ulanbator, učinit će vam se posve drugačijim i ono što vam prvo ubode oči kad se od aerodroma vozite ka gradu - njegove nakaradne termoelektrane, ostavština sovjetske industrijalizacije, odakle se ružne cijevi toplovoda površinski šire po gradu - više vam neće smetati.


102931785946df61d033d13016496369_extreme.jpg


Ono što ste vidjeli u provinciji i što se ondje naziva gradom, posve će promijeniti onaj početni dojam o Ulanbatoru. Sada će vam se učiniti topao i privlačan, pun života i vreve, s terasama na kojima dokon svijet, uglavnom sa stranim pasošima u džepu, ispija svoja pića; s asfaltiranim ulicama, reklamnim jumbo-plakatima i prometnom vrevom, izgledat će nekako manje siv i bezličan. Ne zbog toga što takav jest, već zbog činjenice da je to najbolje što Mongolija ima, u svom jedinom pravom gradu.

Ipak, Ulanbator, čak ni svojim najboljim dijelom ne može uz bok jednako siromašnim prijestolnicama trećeg svijeta. Iako i Lima, ili Džakarta, imaju četvrti koje djeluju užasavajuće, gore od onih naselja gerova s oboda Ulanbatora, ondje se, bar u djelićima, može vidjeti i raskoš jednog Londona ili Pariza. Ulanbator, međutim, nema Hilton ili Sheraton, nema Hard Rock Cafe, nema ni Coffee Republic ili Starbucks Coffee, nema čak ni McDonald's, ili Pizza Hut, te nezaobilazne ikone Zapada kakve ćete susresti svugdje po svijetu. Zemlja od dva i pol milijuna stanovnika u kojoj je Ulanbator jedini pravi grad, očito bogatim kompanijama ne daje priliku za zaradu.

No, Ulanbator ima BD'S Mongolian Barbeque – dakle ono što bismo mogli prevesti kao mongolski roštilj, u čemu ne bi bilo ničeg neobičnog i posebnog, da nije riječ o američkom lancu restorana, koji od 2005. posluje i u Ulanbatoru. Naravno, taj "mongolski bbq" nema ničeg zajedničkog s bilo čim sličnim u toj zemlji, baš kao što ni McDonald's nema puno dodirnih točaka s pravim hamburgerom. Ipak, BD'S Mongolian Barbeque u mongolskom glavnom gradu stjecište je stranaca i nagovještaj da će i u Ulanbator ubrzo stići sve ono što ne možete mimoići nigdje u svijetu.

Parlament bez opozicije

Naš vodič Gansukha odmahuje rukom na tu američku izmišljotinu, ali nas ipak vodi u restoran. Ondje sami kreirate svoj obrok: birate sjeckanu papriku, luk, rajčicu, patlidžan ili tikvice – sve ono što u unutrašnjosti Mongolije nećete nigdje pronaći - i tome dodajete komadiće sirovog mesa, po želji i jaje, tjesteninu ili tofu, pa se s onim što ste izabrali upućujete do ogromne okrugle roštilj ploče oko koje nekoliko mladića, s dugim metalnim šipkama, vješto miješa i prevrće ono što ste donijeli. Za nekoliko minuta mongolian barbeque na američki način bit će gotov i vraćen na vaš tanjur.


196211843146df61d05d603842598217_extreme.jpg


Otvaranje prvog američkog restorana u Mongoliji tako je bilo svojevrsna prethodnica dolasku prvog američkog predsjednika koji je ikada posjetio tu zemlju. George W. Bush, pola godine kasnije nakon BD'S Mongolian Barbequea, u studenome 2005. došao je u Ulanbator kako bi pred svojim domaćinom, tamošnjim predsjednikom Nambarynom Enkhbayarom, pohvalio demokraciju u Mongoliji. A da se radi o prilično neobičnoj demokraciji svjedoči činjenica da u Državnom velikom Khuralu, kako Mongoli nazivaju svoj parlament, nema opozicije. Ne zbog toga što bi bila zabranjena, kao u sedam dugih desetljeća dok je ta zemlja bila sovjetski satelit, već zbog zanimljive koalicije Demokratske stranke s reformiranim komunistima Mongolske narodne revolucionarne partije (MPRP). Kako su na izborima 2004. demokrati dobili 34 mjesta u parlamentu, a MPRP 37, od ukupno 76, nitko nije mogao sastaviti vladu, pa su ušli u savezništvo i zemlju ostavili bez oporbe.

U razgovoru o mongolskoj demokraciji, naš vodič Gansukha, nesklon toj vrsti priča, kaže kako je Mongolija demokratska država, a na posve određeno pitanje može li se otvoreno kritizirati vlast i predsjednika kaže:

- Privatno svakako, u novinama možda, no na televiziji baš i ne.

Putujući Mongolijom pokušavam zamisliti kako je moguće organizirati izbore u toj zemlji, kada primjerice u pustinjskim prostranstvima Gobija na dva četvorna kilometra živi tek jedna osoba. Kako li je ondje uopće moguće voditi izbornu kampanju, među raštrkanim gerovima u kojima živi više od pola stanovništva te zemlje? No, to nije jedini problem ove neobične zemlje, čija trećina stanovništva nema stalno prebivalište, već u potrazi za ispašom, seli ogromnim prostranstvima. Kako dobivaju poštu, kako ih nađu kad moraju u vojsku, čije je služenje obavezno?

Blagodati velike zemlje

Gansukha, naš vodič, zagonetno se smije na posljednje pitanje, i odgovara da i sam čeka poziv za vojsku. Ne ide mu se, kaže, smatra to gubljenjem vremena, jer je od onih koji su odslužili vojni rok ionako čuo da se ondje ne nauči ništa, da vojnici služe kao besplatna radna snaga oficirima, brinući o njihovim kućama, prikupljanju ogrijeva i sličnim vojnim vještinama.


134734076846df61d082534226421045_extreme.jpg


- U svojim iskaznicama, kaže Gansukha, nomadi kao mjesto prebivališta imaju upisan najbliži grad u nekoj od 21 provincije. A kad ih netko traži, policija ili vlast, susjedi iz obližnjih gerova uvijek znaju gdje su. Stigne li im pošta mogu je pokupiti na poste restante u najbližem gradu.

Sve je dakle vrlo jednostavno, život uvijek pronađe rješenja. Ipak, nikako mi nije jasno kako to Mongolija, trideset puta veća od Hrvatske, u administrativnom ustroju ima samo 21 provinciju, a mi čak 20 županija.

Mongoli uživaju blagodati svoje velike zemlje, seleći se slobodno po njenim prostranstvima, bez bojazni da će sa svojim stadima ući u nečiju među. Zemlja je ovdje opće dobro, državno je vlasništvo i nitko je ne može ograditi, svojatajući je samo za sebe. I doista, putujući Mongolijom nigdje nismo vidjeli ograđenu zemlju. Jedina ograda bio je horizont.

Pojam vlasništva i inače je prilično apstraktan većini Mongola. Osim svojih stada i gera, šatora u kojem žive, te ono malo stvari u njemu, Mongoli i nemaju mnogo više. Tek ponegdje, uz ger ćete vidjeti motocikl ili kakav prastari automobil. Doduše, ni oni u Ulanbatoru nisu mnogo bolji. Uglavnom, radi se o rabljenim japanskim automobilima, a lako ćete ih prepoznati jer im je volan na desnoj strani, mada se u Mongoliji ne vozi lijevom stranom, kao u Japanu. No, ovdje to nikome ne smeta, niti se itko zbog toga uzbuđuje. Promatram naše vozače, složni tandem Khasu i Saruula, koji također voze polovne japanske mitshubishije, putničke kombije agencije Black Ibex, organizatora naše mongolske ture, kako ni ne primjećuju da im je volan na desnoj strani. Ako se Khasa i SaruulKhasa, ponosan na svoj višak kilograma, uvijek duhovit i dobro raspoložen, kaže kako se nije s nama htio penjati ne odveć zahtjevnim usponom do vrha kratera ugaslog vulkana Khorgo Ull, u strahu da ne smršavi.


172009590446df61d09f3fb167067865_extreme.jpg
Opsjednutost Džingis Kanom

Saruul, ne vjerujem da mu je više od 25, naprosto je hiperaktivan. Nema ničeg na što se ne može popeti, bila to pješčana dina, strma stijena ili klif, a čim nam priđe kakav konjanik ili motociklist, on već pregovara da zajaši ili se provoza, pa jurca stepom na kineskim i ruskim motociklima ili jaše devu, konja, pa i jaka. Prvi će probati sve ponuđeno, od fermentiranog kobiljeg mlijeka do sušenog sira, uskladištenog ispod kreveta u geru, ali je kao Khasa i Gansukha, beskrajno odan damplingsima, okruglicama s mesom i čini se da bi ih, kao i oni, mogao jesti tri puta dnevno, sedam dana u tjednu.

Stalno traži da ga slikamo njegovim digitalnim fotoaparatom, jer očito postoji netko u Ulanbatoru kome želi pokazati sve svoje podvige. Prvi se uvukao u klaustrofobičnu spilju, koja nam se našla na putu, u koju netko korpulentniji, poput njegovog druga Khase, zbog uskog otvora, ne bi ni mogao ući. A onda ga slijedi nekoliko vitkijih članova naše grupe, da bi ga naravno, slikali i pod zemljom. Iako nitko od nas ne štedi svoje kamere, Saruul apsolutno prednjači.

Slika se – čini mi se, s posebnim zadovoljstvom u Karakorumu, kratkotrajnoj mongolskoj prijestolnici, koju je ondje ustoličio Džingis KanDžingis Kana (1227.), njegov nasljednik Kublai Kan, premjestio ga je u današnji Peking.


28010059646df61d0ba0fb860448138_extreme.jpg


Ono što su mandžurski vojnici učinili Karakorumu, pobrinuvši se da od njega ne ostane ni kamen na kamenu, Staljin je, boreći se protiv "opijuma za narod", učinio tamošnjem hramu Erdene Zuu Khid. Sada se od onoga što je ostalo pokušava rekonstruirati to veliko budističko svetište, no to je skup i zahtjevan posao kojeg će Mongolija, bez pomoći drugih, teško moći sama obaviti.

Mongolija je silno ponosna, gotovo opsjednuta Džingis Kanom, mada bi, da je danas živ i da je ratovao kao onomad kad je stvarao najveću svjetsku imperiju, na popisu Carle del Ponte zacijelo bio ispred Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Njegov status neprikosnovene nacionalne veličine nije, međutim, izražen samo golemom skulpturom među stupovima na ulazu u zgradu parlamenta, ili likom na novčanicama i poštanskim markama, već i idejom da se, u povodu 800. godišnjice proglašenja Karakoruma nacionalnom prijestolnicom, onamo, 2020., premjesti glavni grad. Dogodi li se to, i Mongolija bi, slično kao Brazil, Australija ili Kazahstan, imao posve novi glavni grad.

Ger de luxe

Gansukha, naš vodič, skeptičan je da će to biti moguće izvesti za samo 13 preostalih godina:

- To naprosto nije moguće. Pokušajte zamisliti da za 13 godina ovdje nikne glavni grad. To je samo ideja, ne vjerujem da je i ostvariva.

Gledam Karakorum i gerove koji čine njegovu većinu. Zaista teško je zamisliti da za samo 13 godina ovdje niknu vladine zgrade, stambena naselja i hoteli, aerodrom i sva nužna infrastruktura potrebna jednoj prijestolnici. Gerovi se čine nekako prirodnijim i srasli s prirodom, primjereniji okolišu.


6903531146df61d0d80f7365548216_extreme.jpg


Ger, ta jeftina "okrugla" pokretna kuća u kojoj smo prespavali tucet mongolskih noći, kada bi se dala izračunati kvadratura kruga, možda bi imao petnaestak metara četvornih. Mongoli ga za čas rastave i ponovno podignu, za to im treba manje od pola sata, otprilike dva puta manje vremena koliko je meni, nakon višednevnog vježbanja, bilo potrebno da s vrha otklopim platneni poklopac, zavezan užetom, koji omogućava ventilaciju. Ger nema prozora, već samo vrata i otvor na krovu, koji uz prostor za dimnjak, služi kao svjetlarnik, i usput, omogućava dotok zraka. Naravno, ger nema pregradnih zidova. Cijela je obitelj u jednom prostoru koji je istodobno i dnevna i spavaća i radna soba. U njemu su kante s mlijekom i maslacem, sirom koji tek čeka sušenje, u njemu je sva obiteljska imovina, osim one koja trčkara okolnim pašnjacima. Ger nema kupaonice ni WC-a, bez struje je i tekuće vode, a tek rijetke obitelji, posljednjih godina, uz rub svojih kućica postavljaju solarne ćelije, kako bi osigurali minimum struje.

Silno smo se nasmijali vidjevši u jednom od turističkih naselja u kojem smo noćili, kako su uz gerove namijenjene turistima prilijepljeni nešto manji, sazdani od cigle, bez vrata, tek s malenim prozorom. U taj majušni ger, za kojeg smo otkrili da predstavlja privatnu kupaonicu, ulazi se iz većeg, koji služi za spavanje, pa smo te neobične sijamske blizance prozvali – ger de luxe. Mongoli tako žele udovoljiti zahtjevnijim turistima koji u pustinji i bespuću, nisu zadovoljni zajedničkim kupaonicama kakve sada postoje u kampovima. A te su kupaonice, nakon cjelodnevne vožnje po prašini, prvo čemu ćete se radovati nakon dolaska u kamp.

Švicarke Riem i Cristina ili Filipinka Ting, naše suputnice iz sedmočlane ekipe s kojom putujemo Mongolijom, obično prve izvješćuju o stanju zajedničke kupaonice:

- Tlak vode je odličan! – viču dok mi još raspremamo kovčege.

- Ima li tople vode? – pitamo.

- Ima u izobilju, samo se loše miješa u kabinama dva i tri, a u kabini jedan i četiri je odlično.


110541457146df61d0f35f7673660134_extreme.jpg
Dukhe iz vigvama

To su važne informacije, no Filipinac Andrew i ja morat ćemo sami istražiti kako miješalice za vodu rade u muškim tuš kabinama. No, smještaj u kampu uz Veliko bijelo jezero, ili kako ga Mongoli zovu Terkhiin Tsagaan, dobio je, po nepodijeljenom mišljenu međunarodnog žirija (Filipinci, Švicarci, Australka, Hrvati) sastavljenog od naše male grupe, najbolju ocjenu. Nismo znali adresu mongolskog ministra cesta, transporta i turizma da mu izrazimo naše oduševljenje: novi gerovi, udobni ležajevi s madracima, solidna kuhinja, kupaonica s odličnim tlakom vode, utičnica u geru. Čak je i struje bilo cijelu noć, dovučena je iz obližnjeg gradića, pa budući da kamp ne ovisi o agregatu, možemo do mile volje puniti baterije naših fotoaparata, mobilnih telefona (onih čija mreža ima roaming) ili iPoda.

Dva dana kasnije, uz prelijepo jezero Khovsgol, 14. najveći rezervoar pitke vode na svijetu, čija je površina 2.760 kilometara četvornih, a dubina i do 262 metra, situacija se mijenja. Ležajevi u geru su tvrdi poput kamena, platno kojim je obavijen ger pljesnivo, tuševi loši, a tlak vode nikakav. No, tješimo se odlazeći u posjetu obitelji iz plemena Dukha, poviše u planinama uz jezero Khovsgol. To je pleme pred izumiranjem, u Mongoliji je još oko 200 pripadnika te skupine, koja živi na sjeveru, uz granicu s Rusijom. Obitelj koju smo posjetili dolazi ovamo sa svojim sobovima, kako bi ponešto zaradila od turista, koji će rado dati nekoliko dolara da bi se mogli slikati s tim prekrasnim životinjama.

No, sobovima je ovdje prevruće, pa često ugibaju, ne dočekavši povratak u planine, u zimu, kad se obitelj iz plemena Dukha vraća u svoje selo. A onamo, po vrletima i bespućima, putuju punih 14 dana i noći, vukući sa sobom klasični indijanski vigvam – nekoliko grana koje omotane životinjskom kožom i krznom čine stožac.To je njihov dom, u kakvom smo ih zatekli u brdima iznad jezera. Ger u odnosu na vigvam obitelji iz plemena Dukha, izgleda kao raskošna vila. Nekoliko tisuća tugrika koje smo im ostavili, možda će im pomoći da nekako skupe onih tridesetak dolara mjesečno s koliko otprilike raspolaže prosječna mongolska nomadska obitelj. No, Dukhama je teže – oni nemaju svoja stada, pa moraju kupovati meso, mlijeko i sir. U vigvamu, bez ležajeva i ikakvog namještaja, oni spavaju na zemlji, tek sa životinjskim krznom kao prostirkom, a na razapetom konopcu suše meso koje će, kad ne bude svježeg, jesti na povratku.


132596160046df61d11eb73133844713_extreme.jpg
Oproštaj u Moronu

Tugu koja se uvukla u nas, vidjevši koliko život zna biti težak, s kojom se vraćamo do našeg kampa na jezeru, odagnat će Saruul. Pregledavajući gomilu slika koje je snimio proteklih desetak dana, samo on zna kako i zašto, stisnuo je na displayu ono što uvijek piše crvenim slovima: erase allChristopher Reeve, pokojni Superman, prije onog tragičnog pada s konja.

Njegov kolega, drugi vozač, Khasa kojeg smo Ivana i ja, zbog nevjerojatne sličnosti s našim ministrom poljoprivrede u međusobnim razgovorima od milja zvali Čo, nije se dao impresionirati njegovim žalosnim licem.

- Baš mi je drago što si obrisao sve slike! – kaže Khasa Saruulu, a nama prevodi vodič Gansukha.

- Kako možeš reći takvo što? – u čudu pita Saruul još u dubokom šoku zbog gubitka slika.

- Bar te više neću morati slušati kako se hvalisaš poznavanjem engleskog – smije se Khasa.

Sutradan, u Moronu, gradiću s nekih tridesetak tisuća stanovnika, čiji aerodrom otužno podsjeća na provincijski autobusni kolodvor, odakle ćemo na kraju naših putešestvija letjeti u 800 kilometara udaljeni Ulanbator, ispraćaju nas Khasa i Saruul, posve pomireni nakon jučerašnjih Khasinih neumjesnih šala. Vodič Gansukha s nama će zrakoplovom, a njih dvojica onim što u Mongoliji nazivaju cestama, do Ulanbatora. Za koji dan čeka ih nova turistička grupa, pa valja stegnuti zavrtnje na posve raštelovanim vozilima, za koja je pravo čudo da se nisu raspala s obzirom što su pregrmjela na prevaljenom, 2.700 kilometara dugom putu.

- Mogli biste vi pilotirati - kažem Khasi dok čekamo mali zrakoplov tvrtke Eznis Airways, 15 godina stari švedski Saab 340B, kojeg je American EagleAmerican Airlinesa, vozikao na kraćim rutama između manjih američkih gradova i potom prodao mongolskoj aviokompaniji.


77006053146df61d137af7416876718_extreme.jpg
Surova prostranstva

- Bih, kaže Khasa, a prevodi Gansukha, ali nisam uspio dobiti kartu za moj mitshubishi.

Smijući se posljednjoj Khasinoj šali, koji nikada neće saznati da je Ivanu i mene svojim prostodušnim licem toliko podsjećao na jednog hrvatskog ministra, promatram krajolik iz zrakoplova koji se diže. Sutra ćemo napustiti Mongoliju i posljednji put gledam njena surova prostranstva i gerove, sad već kao bijele, jedva vidljive točkice, iz zrakoplova koji hvata svoju visinu. Plavo je nebo nad Mongolijom, zemljom plavog neba, kako joj, sasvim opravdano, tepaju u turističkim vodičima.

Dolje se mijenjaju boje, kao na maskirnoj uniformi, prelazeći iz pustinjsko sive, do smeđe, one u brdima i mrko zelene, u stepi između njih. Koliko li će još puta zrakoplov u kojem letimo preletjeti relaciju između Moruna i Ulanbatora da Mongolija uhvati korak sa svijetom, izgradi ceste i gradove, poveže raštrkana naselja i omogući nomadima da prodajom mlijeka, kože i vune zarade mnogo više od onih 30 dolara mjesečno, s koliko su sada sretni.

Kad će to biti nije lako odgovoriti, ali se lako složiti da tada to više neće biti ista Mongolija, bezbrižna, smirena i opuštena, kakav dojam ostavlja sada.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Biciklom kroz Mongoliju (1)

16. avgust 2009.

Biciklom kroz Mongoliju (1)


Na biciklu kroz mongolske stepe, tajge i pustinje.
• vreme: 17. avgust - 16. septembar 2009.
• dužina: oko 2200km, od toga oko 1500km na biciklima
• džingeri: - Bojan Dulejan, Vršac / Jovan Eraković - Jone, Beograd

Izvor: B92


9424314494a870d8576a11141304166_extreme.jpg


... I onda su dugo i srećno živeli
Kao što je i red, blog Mirpa Tebra sa proteklog putovanja po Pamiru ostao je bez poslednjeg nastavka. Bilo je onda onih koji su se raspitivali šta je bilo s nama, jesmo li se konačno vratili, kako je bilo na kraju... A mi smo se probudili u Beogradu, srećni posle našeg sanjanog bicikliranja na krovu sveta (ili barem jednoj od njegovih streha niz koje se slivaju zvezde) koje, gle, nije pobeglo posle buđenja nego je ostalo sa nama kao zanosna indigo-plava uspomena dok smo padali u svakodnevno, užurbano, prozaično.

Ali bez tog onda neispričanog kraja, zar bismo se ponovo sreli ovde? Otkuda bi onda putnicima doletelo pravo da se otisnu ponovo, i otkuda bi posmatračima pala iskra kojom se može upaliti ona petrolejka mašte što razgoreva senke u pozorištu novog eksperimenta? Ništa tako dobro ne otvara vrata novih putovanja kao nemarno pritvorena vrata starih: promaja nosi karte iz jedne odaje želja u drugu, meša i spaja nespojivo, ukus prošlog bogati i hrabri povorku novih ideja i uspomena na još nedoživljeno, koja kreće sa one stidljive strane očiju.

Ko zna kako će biti sa ovom pričom: možda nećemo uspeti da pošaljemo nešto više od jednog pisamceta? Možda će sledeći nastavak ovog puta biti tek (i baš) tresak onim vratima, kad se vratimo u Beograd? A možda ćemo uspešno igrati po skalama mogućnosti, dospevajući do blagodati milostivog Interneta dovoljno često da možemo da podelimo nekoliko lepih karata iz špila avanture.


7379285134a87131faedcc152894361_extreme.jpg
Pod beskrajnim nebom

Obično je zovemo Mongolija, mada bi joj više pristajalo ime Mnogolija - zemlja u kojoj je mnogo. Mnogo teritorije, dovoljno za tri Francuske. Mnogo prazno: dva miliona i šest stotina hiljada ljudi. A mnogo konjasto: 34 miliona konja - trinaest po glavi stanovnika. Pa onda, mnogo je trave. A mnogo i peska. Mnogo je visokih planina (najviši vrh: 4374m), što pomalo iznenadi mnoge od onih koji je zovu Mongolija. Mnogo je čudne istorije, u čijem su jednom trenutku tamošnji kulturni poslenici predvođeni Džingis Kanom stvorili najveću imperiju (neki kažu: najveću zonu slobodne trgovine) u istoriji, od Tihog okeana do Sredozemnog mora, od sibirskih tundri do Indije, od Vijetnama do Mađarske, od Koreje do Balkana. Bila je četiri puta veća od one Aleksandra Makedonskog i dva puta veća od Rimske, a onda je isparila; apsurdno malobrojni narod koji ju je stvorio vratio se svojim stepama i nomadskim šatorima, kao da se nikad ništa drugo osim mirnog, pitomog i posvećenog pomeranja za konjima, kozama i govečićima, nije zbilo.

Ipak, najveća mnogost u Mnogoliji je vezana za prostor, dole, i za nebo, gore (valjda, nije sigurno). Nepohabani su, uredno održavani i dobro očuvani, malo korišćeni, i to strogo u skladu sa fabričkim Uputstvom za upotrebu Prostora i Neba. Takvo neko onakvo Nebo i taki neki onaki Prostor, naša su inspiracija: da ih omirišemo izbliza, koliko bude moguće za mesec dana. A i te neobične ljude, naravno: znamo da su na neki čudan način umešani u trajanje tog svog Prostora i Neba, u magičnoj, zamaskiranoj imperiji u koju su se povukli posle one nekadašnje materijalne, i u kojoj se prave naivni: kao, nisu oni pravi stvaraoci novog svetskog poretka, i ne uopšte, većina današnjih naroda - trideset zemalja i preko tri milijarde ljudi - ne živi na teritorijama koje su oni onomad osvojili, usput, uz komadešku sira i ovčiju čorbu.


3228523814a87131fc94a3618207743_extreme.jpg


Tako da ćemo se đžingicati na dva točka po zavičaju gazda-Džingisa. Planovi za zemlje poput ove uvek deluju pomalo smešno, a posebno u ovom slučaju ovaj naš drhturi i trese se kao prut pred izazovom loših ili nepostojećih puteva i velikih rastojanja između simbolično naseljenih mesta. Ali eto: prvo sever, stepe, tajge i snegom pokrivene planine na izmaku sibirskog prostranstva; ogromno jezero Huvsgul (65% pitke vode u Mogoliji i 2% ukupne količine pitke vode na svetu), na prosečnoj nadmorskoj visini od 1580m (Mongolija spada u najviše zemlje na svetu). Pa ako se odatle isčupamo na vreme onda jug i pustinja Gobi, koja ne može čitava da stane čak ni u jednu Mnogoliju, nego se proteže i suvo kašljucka i u Kini.

Specifičnosti puta Mala gustina naseljenosti, gigantske zone netaknute prirode, bogat svet divljih životinja, tradicionalni nomadski način života koji nije zahtevao gradove niti bilo kakvu infrastrukturu (čak ni puteve, jer je konj bio glavno sredstvo za savlađivanje rastojanja) čine da je putovanje po Mnogoliji temeljan uzlet u prostore avanture.

Sve potrebne stvari, opremu i hranu nosićemo sa sobom na biciklima. S obzirom na to da su asfaltirane deonice u Mongoliji retke, putevi i puteljci na kojima ćemo se džingicati biće uglavnom sa zemljanom ili kamenitom podlogom, često u lošem stanju. Snabdevanje vodom u Gobiju će biti komplikovano i biće potrebno da sa sobom nosimo veliku rezervu. Predeli su pusti ili slabo naseljeni, a tipični za otvorene prostore Mnogolije su lavirinti puteljaka koji se granaju u raznim pravcima. Stoga ćemo morati da se jako oslonimo na GPS uređaj i pripremu puta uz pomoć dostupnih topografskih karata.

Očekivanja Naša je želja, i strasna potreba, da ovim putovanjem nastavimo niz lepih poduhvata iz prethodnih godina (Karpati, Anadolija, Himalaji, Pamir), u kojima smo otkrili pre svega to da je žeđ za otključavanjem dalekih i egzotičnih predela na dva točka, neutaživa.

Verujemo da će, uz sve teškoće, ovo putovanje biti i vrlo lepo. Priložićemo mu sebe i zaploviti u čudesni svet Mnogolije da upoznamo život nomada, podelimo sa njima jedan trenutak naših života i pokušamo da shvatimo gde to u ovim mirnim ljudima, danas čuvenim po svojoj gostoprimljivosti, ćuti divlja narav Džingis Kana i njegovih ratnika.

E, da krenemo onda...

To jest, ako vize stignu do ponedeljka, kad treba da letimo za Ulan Bator. Najbliža ambasada Mongolije je čak-čak u Budimpešti, na rastojanju od jednog šengena. Šengen je, kao što se zna, jedina promenjljiva jedinica za dužinu u istoriji a u ovom slučaju (potencijalno) iznosi otprilike dva dana hoda i nekoliko sati vožnje. To je svakako super jer šengeni ponekad mogu da budu dugi i više gugola, tj. praktično su beskonačni. No mada smo nesumljivo bili ganuti povoljnim (potencijalnim) kursom šengena u našem slučaju, pozivno pismo iz Mongolije, nakićeno u potrebnoj meri, izaranžirali smo tek pre neki dan, pa smo pasoše poslali DHL-om.

To je do Budimpešte koštalo koliko-toliko umereno (oko 2700 din), ali od Budimpešte do Beograda DHL ide uzvodno a osim toga kuriri zalaze iz civilizacije u divljinu i rizikuju da polome konj'ma noge, pa je cena oko 8000din. Zato smo se odlučili za kombinaciju prema kojoj će nam pasoše doneti Pera, vozač turističko-švercerskog kombija, za deset evra po osobi. Ali ambasada Mongolije radi sa strankama samo utorkom i četvrtkom kada izvesni Batjav posedi određeno vreme na šalteru, pa pasoše nije mogao da podigne Pera (koji je tek trebalo da ode tamo) nego in behalf of Pera izvesna Maja koja živi u Budimpešti. Ispostavilo se međutim da Maja ne može da podigne naše pasoše ako ne pošaljemo pismeno ovlašćenje u tom smislu za Maju (authorization letter for Maya), posebno za svakoga od nas i potpisano od strane dva svedoka.

Za neke eventualne buduće istorijske arhive navodim da su Bojanovi svedoci bili Nikola Šajkunić i Branka Vidović-Milijanović, a moji Aleksandar Protić i Dragan Ćuća. Koristim priliku da se ovim putem zahvalim tim meni nepoznatim ljudima koji su se u dramatičnim trenucima mayanskog authorisation-a zatekli u kancelariji pored Bojana, i koji su svoj ljudski i imovinsko-pravni ugled pred mongolskom državom i narodom bez oklevanja uložili in behalf of Maja, koja je za to vreme čekala u amabasadi in behalf of Pera, koji deluje in behalf of nas.

Kad su pasoši bili izvučeni iz ruku Batjava, preostao je još jedan manji problem: Pera nije otišao u Budimpeštu onda kad je trebalo jer nije bilo dovoljno putnika za turu. Ali je najavio da će možda imati polazak u čevrtak (juče). I gle, zaista je i otišao sinoć, a trebalo bi da se vrati danas. In behalf of nas. Što bi nam dosta značilo.



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Biciklom kroz Mongoliju (2)

27. avgust 2009.

Biciklom kroz Mongoliju (2)


Ulan Bator je čvor kojim je sve u Mnogoliji uvezano, i bilo je nezbežno da i mi, makar na kratko, budemo deo njegovog prepleta.

7436253534a9661bd23a28919906470_extreme.jpg

Na aerodromu Džingis Kan


Na biciklu kroz mongolske stepe, tajge i pustinje


• vreme: 17. avgust - 16. septembar 2009.
• dužina: oko 2200km, od toga oko 1500km na biciklima
• džingeri: - Bojan Dulejan, Vršac / Jovan Eraković - Jone, Beograd

Ulan Bator je čvor kojim je sve u Mnogoliji uvezano, i bilo je nezbežno da i mi, makar na kratko, budemo deo njegovog prepleta. Veliki „Boing“ koji nas je doneo iz Moskve izgubio se odmah u prostranoj zelenoj vangli uramljenoj niskim brdima, tražeći neku sočnu pašu među neimpresioniranim konjima - a mi smo se uputili ka šesnaest kilometara udaljenoj sivoj liniji na horizontu iz koje su strčale samo drčne vlasi solitera i drugih viših zgrada. Bicikle i ostali prtljag nismo raspakovali, tako da smo koristili prevoz – mali žuti Hjundai taksi, u koji staje sve. Ako ne baš unutra, onda, uz pomoć debelog konopca, na krov, koji se onda kukavno ulegne, ama čije promukle limene žalopojke niko ne sluša.


14552926744a9661bd7dc76154410043_extreme.jpg
Stambeni blokovi UB-a

U glavnom gradu zemlje koja ima oko 2,5 miliona stanovnika, zivi milion ljudi. Čovek se nekako začudi šta je onim preostalim Mnogolima, zašto i oni ne dođu ovamo.

„Ulan Bator“ na mnogolskom znači „Crveni heroj“. To ime je dobio 1924. godine, u čast trijumfa lokalnih komunista nad kineskim komun... okupacionim snagama. Narodni junak Suhbatar je tada uspeo da oslobodi zemlju, ali uz odlučujuću pomoć Crvene armije. Tako Mnogolija, druga komunistička zemlja u istoriji, nije (p)ostala nezavisna i od Sovjetskog Saveza, pa je nije mimoišla ni era staljinizma: u velikim čistkama u sovjetskom stilu, ali sprovedenim od strane lokalnih drugova i drugarica (na čelu sa maršalom Čojbalsanom, najpre istaknutim borcem protiv Kineza a kasnije nadarenim masovnim ubicom na čelu države), likvidirano je ili u sibriski netrag i nepovrat poslato oko 150.000 ljudi, među kojima oko 30.000 budističkih sveštenika i monaha. Uništeno je i spaljeno oko sedam stotina manastira


9378393554a966284d4e0a849141913_extreme.jpg

Glavni trg i spomenik Suhbatoru


(praktično svi manastiri u zemlji – samo nekoliko ih je čudom pošteđeno), i Mnogolija je od budističke postala zemlja koja je zaboravila svoju religiju i okrenula se Panteonu marksističkih božanstava. Naročito je opaka bila 1934. godina: 27.000 pobijenih ili nestalih (3% stanovništva u to vreme), od toga 17.000 sveštenika i monaha. „Pročiščavanje društva“ (ili preciznije rečeno samoubistvo nacije) je bilo tako temeljno i savesno odrađeno da je u zemlji na kraju ostalo samo pet osoba sa obrazovanjem višim od srednjoškolskog. Budistički sveštenici su nestali kao klasa, iako je pre čistki skoro svaka porodica imala bar po jednog lamu. Čojbalsan je vladao sve do 1952. godine kada je u Moskvi morao da umre od raka, verovatno zbog toga što supe od pečuraka nisu dale zadovoljavajuće rezulate.

Od devedestih godina prošlog veka Mnogolija pokušava da se vrati svojim starim korenima. Pomalo se obnavljaju manastiri, budizam ponovo postaje važna stvar u životima mnogih. Daj-šta-daš zamena zamena za ono nekadašnje, valjda zauvek izgubljeno.

A pre svega ovoga, pre komunizma i crvenih heroja, prestonica Mnogola je, kao dostojna kruna nomadske nacije, i sama putovala. Prvi put se kao središte Mnogolskog carstva pominje 1639. godine pod imenom Urga, i bila je smeštena u manastiru Da Hure, oko 420 km daleko od današnjeg Ulan Batora. (Dakle manastir se nije nalazio u prestonici, nego prestonica u manastiru.) Pošto se sastojala od šatora, lako se premeštala tamo gde je trava bila sočnija, i zabeleženo je najmanje dvadeset pet selidbi pre nego što se 1778. godine skrasila na sadašnjem mestu, pod imenom Huree (Kamp), da bi zatim napredovala do imena Ih Hure (Veliki Kamp).


14147748774a96682256720000059288_extreme.jpg
A današnji Ulan Bator je...

- jedini pravi-pravcati grad u Mnogoliji

- gomila haotično nabacanog betona, sa retkim pegama prašnjavog i poluudavljenog zelenila između. Ako su se u vreme Sovjetskog Saveza ovde gradili oni tipični planski radnički stambeni blokovi, posle je očigledno došlo vreme popunjavanja preostaih zgodnih mesta među njima. Istine radi, sumorni zidovi nisu baš jedino što grad ima da pokaže: ima tu i manastira kojima cemo se posvetiti kad se ovao vratimo na kraju potovanja, a i nove, impresivne igre staklenim perlama na đerđefu od neba i oblaka...

- najhladnija prestonica na svetu. Temperatura običlno pada ispod nule već krajem oktobra a u januaru i februaru se drži na minus trideset. U to vreme se na ulicama sladoled idalje nudi kao osveženje, a prodaju ga iz običnih kartonskih kutija, upakovanog u papirne kesice. Život u zamrzivaču eto ima i svojih prednosti. Mislim, to sa sladoledom – mnogo je jednostavniji za manipulisanje.

12831338224a9668ab6dde6577234902_huge.jpg


- grad u kome se broj stanovnika uvećao za pedest procenata tokom poslednjih pet godina. Kad je zima ubitačno hladna (to se onda zove „zud”, ili što bi mi rekli, zlo, čuma i pomor) pa nomadi ostanu bez mnogo stoke, mogućnost da prežive potraže u Ulan Batoru. Desilo se da su poslednje zime redom bile takve, čak najzudastije koje se pamte, i eto – oko UB-a se izlio venčani prsten, velika predgrađa girova (nomadskih šatora, drugde ih zovu jurte) u kojima se živi kao u favelama, bez vode a većinom i bez struje.

- grad koji je mrtav do devet ujutro, kad se odjednom sve s treskom otvara i život kreće odmah, bez pardona i bez čekanja, bez trljanja očiju i sanjivog treptanja pod dnevnim svetlom. Kad spavamo onda spavamo, a kad živimo onda samo to radimo – svakako misle Ulanbatorani dok uzanim mračnim stepeništima silaze niz svoje betonske kutije i tapkaju ka mestima na kojima će raditi, ili sa kojih će zamišljeno posmatrati kako drugi rade.

Mi smo međutim narednog dana odtapkali do železničke stanice, i tamo se sa našim biciklima i pripadajućim brdom zavežljaja, uvećanim još i kupljenom hranom i raznim drugim potrepštinama, nekako ubacili u noćni voz za Erdenet. Ta druga po veličini... nastanba u Mnogoliji, oko 400km udaljena od UB-a, biće pravi početak našeg džingicanja na dva točka.


10515788874a9668f65f6e9426788526_extreme.jpg

Glavni trg



 
Član
Učlanjen(a)
22.11.2009
Poruka
146
Hvala ti na ovome,naime baš mi je sad susjed u Mongoliji samo kaj se ne čujemo_Ovak sam malo saznal ak niš drugo ono bar način života
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Pustinjski koncert za dve osobe

16. 05. 2010
Press


Put oko sveta, Viktor Lazić
Pustinjski koncert za dve osobe


Duboko zagazivši u pesak pustinje Gobi, posle litre ispijene votke, vodič me je upoznao sa neobičnim repertoarom. Najpre je pevao o ocu i majci, kasnije je prešao na Maraju Keri, da bi konačno završio sa ruskim marševima

1.jpg


Zagazio sam u pustinju Gobi, jednu od najvećih pustinja na svetu, koja obuhvata čak 1.295.000 kvadratnih kilometara. Slučajno ili ne, vodič me je odveo znatno dublje u beznađe pustare nego što sam planirao. Puteva nema, a suva korita reka kroz koja sam vozio nisam ni brojao. A šta tek reći o vodiču? U nisku cenu njegove usluge uključio je i muziku uživo. Posle ispijanja čaja, kako sam mislio u početku, a kasnije se ispostavilo da je reč o stoprocentnoj votki, započeo je da peva o pustinji, majci, ocu, vetru i o tome da njegova duša nigde tako dobro ne diše kao ovde, na mestu gde nema ama baš ničeg osim šljunka i peska.
Posle dve trećine ispijene boce, prešao je na repertoar Maraje Keri i Britni Spirs. Ponajviše se, izgleda, uživeo u pesmu „My heart will go on" iz legendarnog „Titanika", jer se toliko razmahao kao da lično stoji na pramcu broda koji hita da zauvek potone pod vodom, bolje reći peskom.

3.jpg


Nije prestao da pije ni kada sam ga obasuo molbama, pretnjama, naposletku i urlicima. Iskapivši više od litre, prešao je na mongolski hardkor, odnosno ruske komunističke vojne pesme, simbol njegove mladosti. „Lada" se orila hvalospevima tenkova iz Kurske bitke, bojnim pokličima i marševima. Trajalo je to u nedogled, sve dok nije naleteo na „Kaćušu". Kada ju je otpevao četvrti put zaredom, onesvestio se i zahrkao tvrdim snom. Tek tada sam mogao na miru da se prepustim lepoti pustinje i njenih puteva.
Oko mene, koliko oči i razum mogu da dosegnu, nema ničeg. Vreme se menja u trenutku, a temperaturne razlike variraju tokom godine i do 90 stepeni. Zimi zna da padne i do 40 stepeni minusa, dok leti sve vri na plus pedeset. Samo u toku jednog dana može da se promeni za tridesetak stepeni. Vetrovi su toliko silni, kao da ih podstiče snaga nekadašnjih mongolskih vođa. Često sam verovao da će se automobil prevrnuti. Podižu pesak i netragom brišu sve ono što je do maločas podsećalo na glavni put.

4.jpg


Na svakih stotinak ili dvesta kilometra nalećemo na usamljenu šatru sa stočarskom porodicom. Lešine umrlih životinja se svuda mogu videti. Takozvani zud, zima u kojoj sneg prekrije i ono malo trave koju stoka iz kamena izvlači, prošle godine je glađu ubila više od sedam miliona goveda. Kosti životinja su razasute širom pustare, a situaciju pomno prate samo orlovi i drugi lešinari.
U daljini, možda i stotinu kilometara daleko, nazire se kula budističkog manastira. Popreko, van svakog puta, logike i misli, pojurio sam ka njemu. Na ulazna vrata sam lupao mahnito. Otvorio mi je stariji monah, neprestano gunđajući tantru i vrteći poseban budistički instrument sa knjigom molitvi u rukama.


5.jpg


Vodiča smo preneli iz auta u monašku ćeliju da se tamo trezni. Pridružio sam se molitvi. Sati su prolazili. Vetrovi su duvali tako da se činilo kao da milijarde nesmirenih duša dobuju prostranstvom. Pesak je ulazio u hram i u oči. Prošlo je mnogo vremena, možda i cela noć, a molitve su se ređale jedna za drugom. Pred vratima hrama našao se i veliki lama. Dojahao je na kamili sa druge strane pustinje da danas održi posebno predavanje učenicima. Nešto na ruskom, nešto koristeći mongolski rečnik, nalazili smo način da se sporazumevamo. Na kraju posebne ceremonije došao je red i na mene da ispijem činiju svetog čaja. Pružili su mi posudu napravljenu od pola ljudske lobanje! To je vrh glave laminog učitelja, jednog od velikih filozofa. Iznutra je ukrašena najsvetijim budističkim tajnama. Popivši čaj iz nje, na mene će biti prenete i kapi znanja njegovog učitelja. Začuli su se zvuci instrumenata napravljeni od kostiju tog velikog učitelja, kako bi i naše čulo bilo obogaćeno njegovim prisustvom i znanjem.

6.jpg


Putovanje smo nastavili tek sutradan nakon pretnji vodiču da ću ga, ako uzme još samo kap votke, ostaviti samog usred pustinje. Put nas je dalje vodio stazama nalazišta dinosaurusa. Mongolija je prapostojbina mnogih vrsta ovih džinova a pustinja milione godine čuva kao da je to sitnica. Meštani na koje smo naišli u bespuću poklonili su mi kost dinosaurusa. Približili smo se planinskom vencu od kristalnog peska dugačkom više od 130 kilometara. Popeli smo se na vrh jednog peščanog uzvišenja. Pustinja se pružala kao na dlanu, a „lada" je izgledala beskrajno usamljena, zavejana snovima i vetrovima.
Najpre mi je otpao auspuh. Po rupama pustinje, to je bio samo početak. Uskoro su pootpadale razne maske, iščašila se glavna maska za grejanje, otkačila se zaštitna maska sa prednje donje strane karoserije, naposletku i maska za zaštitu rezervoara za gas. Volan je počeo da stoji ukrivo, ručna je otkazala. Pragovi su pootpadali. Rezervni točak, pričvršćen pozadi, otpao je, baš kao i polica suvozača. Počele su da se pale lampice u raznim bojama. Pali se i lampica za motor? Pa to u Mongoliji u svakim kolima svetli. Iskače osigurač i pola signalizacije više ne radi? Pa to nikome u Mongoliji ne radi, šta će ti da gore stop svetla, kad kočiš nema nikog iza tebe da to primeti. Ručna? Ma kome još ručna ovde treba? Mnogo delova i šrafova je pootpadalo.


7.jpg


Čudo bez čega sve auto može da ide. Auspuh smo privezali žicom i ostavili ga bez zapušenog filtera, koji je nemoguće naći u Mongoliji, a kamoli u pustinji. Da bi pričvrstio donju masku, moj vodič je prosto iscepao deo odeće i njime sve zavezao. Nestajalo je benzina i bio sam primoran da dospem i poslednje kapi iz kanistra. Ali, avaj! Na benzinskoj pumpi, umesto benzina, sipali su dizel. „Lada" je štucala i išla između deset i dvadeset kilometara na sat. Uhvatila nas je peščana oluja. Ubrzo smo naleteli na neku vrstu živog šljunka. Auto je do pola točkova odjedanput potonuo u blato. Nije bilo šanse da ga nas dvoje izvučemo. Da li ću ikada ugledati svetla Ulan Batora?

Viktor Lazić





 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
„Lada" se pali na mongolsku lepotu

23. 05. 2010
Press


Put oko sveta, Viktor Lazić

„Lada" se pali na mongolsku lepotu


Velikom srpskom avanturisti opet se pokvarila „niva". Uspeo je da se domogne Ulan Batora, gde je čitava jedna porodica „popravljala" auto ispod šatora. Sve dok prelepa devojka nije zanjihala tankim strukom i kosom kao iz bajki...

1.jpg


Šestorica namrgođenih Mongola sjatila su se oko moje „lade" zaglavljene u blatu. Šestoro jakih nomadskih ruku podiglo je „ladu" iz blata, kao da se radi o nespretnom teletu zalutalom u velikom prostranstvu. Oslobodili su je da i dalje luta prostranstvom bez puta i bez drveta, kao bez smisla.
Uspeo sam da se domognem Ulan Batora, ni sam ne znam kako. Dočekali su me majstori u šatrama. U ovoj zemlji je svaki vozač automehaničar jer po mongolskim putevima retko koji auto ne ispusti dušu bar koji put u nedođiji, gde pomoći nema. Tako se traženje servisa u Ulan Batoru svelo na traženje starca koji je nekada vozio „Vazove" automobile, pa se u njih dobro i razume. Umesto delova za „ladu nivu" ponudili su metodu štapa i kanapa i malo šargarepe. Dok sam čekao u hladu jurte dozu ubistvenog mongolskog čaja sa mlekom od jaka i užeglog maslaca, čitava šira porodica mog „lada-dedice" zaronila je njuške pod haubu moje „nive". Trajalo je to više od jednog dana, toliko da sam već pomislio da će „niva" do Srbije da stigne sve zajedno sa barem jednim Mongolom pod haubom.

6.jpg


Kvar „nive" za mene znači gubitak krova nad glavom. Da ne bih spavao na ulici, usvojila me je jedna dobrodušna mongolska porodica - stariji čovek i žena koji imaju samo jedno dete. Sami su se nametnuli kao moji „mongolski mama i papa". Velikodušnost i gostoprimstvo nadmašili su mnoge dotadašnje domaćine koji su me primali pod svoj krov ili šatru. Roditelji su svoju ulogu shvatili ozbiljno, pa su me uskoro upoznali sa devojkom izvanredne lepote. Ili, bolje reći, izvanredno duge kose, upravo išetale iz starih dalekoistočnih bajki i legendi. Zanjihala je kosom i tankim strukom tako da je i „lada" odmah proradila! Zamolila me je da je po Ulan Batoru provozam jedan krug...

3.jpg


Duge kose ostale su za mnom zajedno sa tragovima guma u pesku. Nastavio sam da jurim ka zapadu brzinama i do šezdeset na sat, vozeći više po gorama i rekama nego po tragovima tuđih guma koje se ovde nazivaju glavnim putem. Stigao sam do altajskih planina, ogromnog venca koji se kao kruna širi nad četvromeđom Kine, Mongolije, Rusije i Kazahstana. Pratio sam dragulje te krune sve do vrhova koji su duboko zagazili u sneg i led. U kratkim rukavima, iz tople pustinje, tako sam završio zatrpan smetovima usred maja.
Starosedeoci Altaja su šamanisti i animisti, veruju u duhove i slave nebo i zemlju kao stvaraoce sveta kojima se treba moliti. Svaka gora i reka nose dublja značenja u regionu, koji je hiljadama godina jedna od najvećih raskrsnica sveta. Nomadska plemena oduvek su ovim planinama pridavali veliku važnost, a još pre hiljadu godina ovde je sagrađena neka vrsta autoputa za karavane. Džingis-kan bio je samo jedan od turista koji su ostavili traga u počasnoj knjizi gostiju prirode, čija maštovitost i lepota oduzimaju dah. Ovde se nalazi i najviši vrh Sibira - Beluha.

5.jpg


Sa prelaskom u ruski deo Altaja pojavili su se i tragovi asfalta, ali i jedne religije sa kojom sam se prvi put sreo - burkanizmom. Aprila 1904. godine jedan od meštana, Chet Chelpan, sa svojom usvojenom ćerkom imao je vizije jahača obučenog u belo, na belom konju... Ne, Ojrat-kan nije bio princ, već posredni tvorac nove religije koja u svom sastavu meša stara altajska verovanja sa budizmom i hrišćanstvom. Najzanimljivije je to što svoju bibliju, svoja verovanja prenose sa kolena na koleno koristeći narodnu poeziju, gde ulogu sveštenika u stvari nose najbolji narodni pevači.

4.jpg


U potrazi za tragovima istorije, naišao sam na bezbrojne nizove petroglifa i crteža koje je još praistorijski čovek ostavljao širom kamenih zidova planinskih soba, koristeći ih kao najbolje i najdugovečnije slikarsko platno. Da ih u dužini vekova čuvaju i nadgledaju izvajani su u kamenim stenama likovi vojskovođa i ljudi čija duša i dalje zrači neviđenom lepotom i jačinom ljudskog duha, prkosa i ljubavi - iz kamena. Baba Jelena, jedina koja zna tačno gde se među mnogim planinama nalaze ovi vojnici večnosti, prihvatila je da mi pokaže samo fotografiju. Kaže, pre nekoliko godina grupa stranaca je pronašla te drevne spomenike. Nenavikli na turiste, prastari vojnici su se zastideli, ali ne zna čega, da li sebe ili današnjeg sveta. Dva lica su od tad naglo izbledela, povukla se u dubinu kamena. Zato me je zamolila da ih ja ne uznemiravam. Da ih ostavim tako gde su da žive kao i do sada, svojim životom, van znatiželje običnog čoveka. Poslušao sam baba Jelenu. Pa ipak, vozeći se vijugavim putevima brdima nalik rajskom dvoru, bacajući pogled ka dalekim vrhovima spojenim sa plavim nebom kao poljupcima, činilo mi se kao da osećam blag, zaštitnički pogled tih kamenih vojnika večnosti.

Viktor Lazić





 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Град анахронизама

Белешке с пута: Улан Батор


Град анахронизама


У престоници Монголије могу се видети номади на коњима, али и веома скупа возила, људи у традиционалним ношњама, али и они у савременој одећи и крзну, традиционални шатори (герови) али и супермодерна здања. Свака стаза се сматра путем, а за управљање аутомобилом баш и није неопходна возачка дозвола

Rvaci%20na%20Naadaam%20festivalu.jpg

Рвачи на Наадам фестивалу



Они који путују у Монголију не могу да заобиђу њен главни град Улан Батор, он је неизбежан: док једни ту долазе послом, за друге је само пролазна станица на путу ка узбудљивим авантурама по степи или пустињи Гоби. Кроз монголску престоницу пролази трансмонголска железница и за многе путнике то је прилика да се, пре него што се упуте ка Пекингу, зауставе и разгледају га.

Иако је пун контраста, Улан Батор није нарочито богат знаменитостима. Све важне грађевине углавном се налазе око једног централног пункта, а да би се откриле праве дражи града потребно је одвојити време. Из доба када је земља била руски протекторат датира архитектонски стил који се преплиће са традиционалним монголским геровима – филцаним шаторима, али и са модерним грађевинама, продавницама фирмиране робе и трговачким центрима.

Луксуз под шатором

Гер се обично замишља као бели округли шатор на идиличној зеленој ливади, али он је честа сценографија градова и села. Тако се у Улан Батору велики део предграђа састоји искључиво од герова. За разлику од оних у степама, ови су окружени малим двориштима са тарабом, у којима није реткост видети сателитску антену и соларну плочу. А унутрашњост гера уме да изненади присуством телевизора, фрижидера, мобилног телефона, радио-станице, па и компјутера. Слична ситуација може се затећи и у највећим монголским забитима.
У Улан Батору анахронизми спадају у свакодневицу. Тако се на улицама могу срести номади на коњима, али и веома скупа возила, људи у традиционалним ношњама, али и они у савременој одећи и крзну, као и разни натписи на продавницама и услужним делатностима на којима се мешају ћирилично и латинично писмо, енглески, руски и монголски језик. Слично је и са споразумевањем. Док средња и старија генерација говори, или се барем служи руским језиком, тако млађа форсира енглески.
Мада не стоји добро са путном мрежом Монголија може да се похвали изванредним возним парком. На улицама Улан Батора и по читавој земљи крећу се америчка, корејска и јапанска возила са воланом са десне стране, што тамошњим возачима не представља никакав проблем. Ни возачка дозвола није проблем: она може и не мора да се има! И сваки житељ Монголије који жели да заради који тугрик (национална валута) приде може да таксира без дозволе за ту делатност.
У Монголији кршева такорећи нема, а руска возила, „москвич”, „волга” или „чајка” су права реткост. Осим „газа”, који се користи као проверено теренско возило и којим се туристи возе по монголским беспућима и „бампинг” путевима, у већини случајева ради се о лимузинама, робустним теренским возилима, и џиповима, међу њима и „хамерима”. За Монголе, свуда куда возило може да прође сматра се путевима, било да се ради о раније утабаним путевима, низбрдицама, узбрдицама, џомбама, ливадама, речицама, каљугама, стазама, вододеринама, расклиматаним мостовима... Све спада у путну мрежу. У случају да раније утабани пут више не може да се користи, довољно је да се скрене са старог и тако настаје нови. На оноликом монголском пространству, то и није неки проблем.
У Улан Батору постоје многи ресторани у којима може веома добро да се једе. Коме не прија домаћа храна, базирана углавном на овчетини, лоју, млеку и традиционалном буузу и хуушууру, може да се определи за ресторане у којима се служи европска, кинеска, корејска, руска или тајландска храна. За оне који би да се забаве постоје клубови и дискотеке и веома полуларне караоке.
У срцу Улан Батора налази се Сухбатар, трг завидних димензија, који краси споменик монголског хероја, генерала Сухбатара, који је 1921. године предводио борбу против кинеског окупатора. На тргу су Парламент, централна палата културе, Академија наука, зграда Опере, Универзитет, Главна пошта и градоначелникова кућа. За љубитеље диносауруса препоручује се посета Природњачком музеју. Занимљива је и посета манастиру Гандан, који је се сматра најзначајнијом туристичком атракцијом Улан Батора, а његово пуно име гласи Гандантегтшинлен (нешто као Пун мира). Основан је 1838. године, најзначајнији је и највећи активни манастир у земљи.
Радознали туристи одлично ће се забавити у 13. округу Улан Батора у коме се налази црноберзијанска пијаца, где се на безбројним тезгама нуди све и свашта и нема тога чега на овој пијаци нема. И мада туристички водичи не препоручују одлазак на пијацу, због могућих пљачки и опасности од туча у које странци могу да буду увучени, она својом атрактивношћу привлачи пажњу.

Џингис-кан и Наадам фестивал

Монголија је веома поносна, безмало опседнута Џингис-каном, мада би, да је данас жив и да је ратовао као ономад када је стварао највећу светску империју, вероватно био на списку Хашког трибунала. Његов статус неприкосновене националне величине није, међутим, изражен само мастодонтском скулптуром која доминира на улазу у зграду Парламента, или ликом на новчаницама и поштанским маркама, већ и идејом да се, поводом 800. годишњице проглашења Каракорума за националну престоницу (још од времена Џингис- кана) 2020. године тамо премести главни град.
Из доба Џингис-кана вуче корене и чувени Наадам фестивал, најважнији монголски празник и један од разлога због кога све већи број туриста долази у Монголију. Он је и изванредна прилика да се на једном месту спознају култура и народ ове чудесне земље. Порекло води од номадских свадбених свечаности и такмичења монголске армије у лову. Фестивал почиње свечаном парадом на централном стадиону у Улан Батору у којој учествују спортисти, војници и будистички свештеници у костимима из времена Џингис-кана.
У паради учествују и познате личности, међу њима ове 2010. године и Асасерју Акинори, чувени монголски сумо борац, који у Јапану носи звање јокозуна. Њега је публика поздравила као фараона, бурним аплаузом и повицима из свих грла. После параде почињу такмичења у три спортске дисциплине које Монголи обожавају и страствено прате: у рвању, стреличарству и коњским тркама на тркалишту удаљеном педесетак километара од града. На овим тркама такмиче се дечаци и девојчице од седам до 13 година на младим коњима, и то без седла и било какве заштитне опреме. Догађа се да у току трке неко дете падне са коња, али грло наставља трку, пратећи коње испред себе. Ове године три коња ушла су у циљ без јахача, што судије признају, с обзиром на то да ловорике убирају коњи и узгајивачи, односно тренери.
Такмичења на фестивалу трају два дана, као и пратећи садржаји ван стадиона. На великом простору продаје се све и свашта, трешти музика, припрема се храна, играју се тапке, шибицари се, фотографише се и наравно џепари. Све у свему, то је један велики вашар и незаборавна забава којој не може да се одоли, и којом обавезно треба заокружити путовање по чудесној Монголији.
----------------------------------------------------------------------
Најхладнија престоница на свету
Са нешто више од милион становника Улан Батор је највећи, и у ствари једини прави монголски град, и срце културног, индустријског и финансијског живота земље. У њему живи 40 одсто становништва Монголије. Слови за најхладнију престоницу на свету и град који се налази на највећој удаљености од мора. Климатски услови који владају у Улан Батору су сурови, а екстремна континентална клима одликује се веома ниским зимским температурама, често и до минус 47 степени Целзијуса, и веома жарким летима.


Соња Лапатанов


објављено: 29/08/2010
Извор: Политика Магазин





 
Natrag
Top