Mirjana Bobić-Mojsilović

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Mirjana Bobić-Mojsilović

LK5PJU9.jpg


Mirjana Bobić Mojsilović rođena je 29. juna 1959. godine u Beogradu. Nakon Prve beogradske gimnazije upisala je Fakultet političkih nauka u Beogradu, smer novinarstvo, gde je diplomirala. Novinarstvom se bavi od 1979. godine kad je postala saradnik „Omladinskih novina“ i „Duge“. Bila je urednik u časopisu „Intervju“, a zatim urednik-autor u „Dugi“. Pisala je za NIN, Mladinu, Danas, Oslobođenje, Nedelju, Politiku, TV reviju, Stav, Demokratiju itd. Radila je više emisija na televiziji kao što su Ovo vas još nisam pitala(TV B92), Pogodi ko dolazi na večeru koju je vodila na TV FOX. Pored pisanja bavi se i slikanjem.

Mirjana Bobić Mojsilović ima sestru bliznakinju, Zoricu Tomić, koja takođe piše i izdala je nekoliko knjiga iz oblasti komunikologije i kulturologije koju predaje na Filološkom fakultetu u Beogradu.

Mirjana je kolumnistkinja u Večernjim novostima. Njena kolumna nosi naziv Srce pod pritiskom.

O delima


Prva knjiga koju je izdala bila je
Baba nemoj ništa da me pitaš (1997). To je zbirka kraćih priča o ljubavi, ženama i njihovim smešnim, tužnim, zabavnim i dosadnim muškarcima. Jedna od priča pod nazivom Dragulj Beograda objavljena je u Antologiji pripovedaka srpskih književnica Rajka Lukača.

Drama Suze su okej (1999) je integralni tekst istoimene drame koja se izvodila u Narodnom pozorištu u Beogradu. To je priča o pesnicima i o njihovoj želji da se ostave trag u životu.

Dnevnik srpske domaćice (2000) govori o Titovim pionirima u Miloševićevoj Srbiji i o svemu što nas je potresalo u tim vremenima. Objavljena je 2002. godine je u Francuskoj, u izdanju L’age d’homme i u italijanskom Publikem-u.

Roman Hepi end (2002) govori o četrdeset godina staroj Ljubi, profesorki engleskog jezika koja traga za ljubavlju, a ujedno ima strah od starenja.

U romanu Majke mi, bajka (2003) i dalje je glavni lik profesorka Ljuba koja se pita da li je srećan kraj moguć samo u bajkama ili je moguć i u životu. Traži način da spase svoj život uprkos mogućnostima koje su sve manje.

Ono sve što znaš o meni (2005), naslov knjige preuzet je iz pesme Arsena Dedića. Roman je objavljen oktobra 2006. godine u Francuskoj u izdanju -{Editions de fallois}-.

Drama Imitacija života (2004) govori o devedesetim godinama dvadesetog veka u Srbiji i o tranziciji u kojoj trenutno živimo.

Roman Tvoj sam (2006), razlikuje se po tome što glavni junaci nisu više žene već jedan muškarac, jedan iznevereni muž koji tek nakon smrti svoje voljene žene otkriva da ga je varala i to saznaje zahvaljujući ogrlici koja je sastavljena od poludragih kamenja i u kojoj svaki kamen simboliše po jednog ljubavnika.

Srce moje (2007) je roman o dvoje zaljubljenih pisaca koji su se u prošlosti voleli i sada svako u svojoj knjizi piše o toj ljubavi na svoj način.

Bibliografija
  • Baba nemoj ništa da me pitaš (1997)
  • Suze su okej (1999)
  • Dnevnik srpske domaćice (2000)
  • Hepi end (2002)
  • Majke mi, bajka (2003)
  • Ono sve što znaš o meni (2005)
  • Imitacija života (2004)
  • Tvoj sam (2006)
  • Srce moje (2007)
  • Azbuka mog života (2008)
  • Glad (2009)
Izvor: Vikipedija
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
R8mXgGx.jpg


KAD BI MOGAO DA NE BUDEŠ JESEN

S kojim pravom svaka jesen liči na tebe?
S kojim pravom
oker pripada tebi?
I vatreni zenit javora
i med
impresionističkih slika uživo?
To mi je krivo.
I suze
gigantskih leski
u Botaničkoj bašti, ili u bilo kom delu grada?
Kad čujem ono što se ne može čuti
Na primer: kako nečujno lišće pada
sa oraha iz susednog dvorišta
to je samo to i više ništa
i blagi vetar koji ga nosi
nisko po ulicama,
ovih dana,
i sada
posebno sada
kako je moguće da ti i to pripada?
I svetlost, sfumato jeseni
taj ugao sunčevog zraka
od ne znam ni ja koliko stepeni
kako bi bilo da to sve
već jednom pripada meni?
Kad bi mogao da ne budeš jesen
Vetar u mojoj marami
Ponekad oštar
Ponekad blag
I grlen
poput dečijeg smeha!
Kad bi mogao da ne budeš
napušteno gnezdo ispod streha.
I najlon kese
uskovitlane
prazne
poput aveti
u četiri popodne
posle nedeljnog ručka
kad mi više ne prijaju ničiji saveti
i kad nađem parking lako
jer su svi nekuda otišli,
kako je moguće da možeš da budeš svako?
Čovek koji šeta svog starog hrta
Kesten što na vatri puca
Il’ oprezni mačor iz susednog vrta
Daleka sirena automobila
Sargija jeseni i njena svila?
Zašto jesen pripada tebi?
I to samo kad je topla i zlatna,
jer ledeni vetar te tera
sa svakog skvera.
U proleće te nema.
Ni zimi, ni u vreme letnjih
haljina, sandala, obala
kajsija
Ali u jesen,
u jesen
sve tobom zasija.
Melanholija.
Zašto pripada tebi?
Jesen je opet topla
I blaga
Sunčana i sva kao od meda
Sa predvečerjima u bojama
Ametista
kao onda kad smo poslednji put
spuštenih pogleda
ćutali na klupi u parku
zagledani u dva žuta lista.
Ova je ista, ova je ista.
I protiv toga ne mogu ništa
Mogu samo da pustim džez
ili neke druge utešne miline
I da zaključim, osmehujući se
I bez gorčine
Za tebe rade i klimatske promene
Ozonske rupe i mesečeve mene
Ali poezija, poezija radi za mene.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
PISMO MALOJ SEBI

Qv7pw9w.jpg


Draga mala Miki

Obriši suze, mada ćeš jednog dana, kad porasteš, baš ti napisati da su suze O.K
Nemoj da se sekiraš što nikada nećeš imati velike grudi, jednog dana ćeš shvatiti da su i male grudi O.K i da najdivnije junakinje literature, bar po tome, liče na tebe.
Trebaće ti dosta vremena da naučiš da razlikuješ bitno od nebitnog, ali jednog dana ćeš se probuditi i shvatiti da nije važno da budeš u pravu, nego je važno da budeš srećna. I tada ćeš biti pobednik.

Znam da te boli nepravda i glupost i nepoštenje, i nikada nećeš biti po volji svima, ali nemoj molim te, nikada da se baviš politikom, jer za dete poput tebe, taj brlog nije.
Ne mogu da ti kažem nemoj da popravljaš svet, jer ćeš ti to celog života raditi, i ne mogu da ti kažem poštuj autoritete pošto ćeš se uvek buniti, i ne mogu da ti kažem da bi možda bilo mudro da pripadaš negde, pošto su sloboda i nezavisnost tvoje najsjajnije zvezde vodilje.
I, ne boj se.

Znam da mi nećeš verovati, ali svi teški trenuci koji dolaze, učiniće te boljom osobom – a jednog dana, sve nepravde stvarnosti, popraviće literatura. Prvo ćeš mnogo čitati, a onda češ mnogo pisati, i baš ti ćeš reći da je od samog života, mnogo važnija njegova interpretacija.
Ostani skromna. I nikada ne prestani da sanjaš. Pamti lica, boje, mirise, i jednoga dana sve će to biti u tvojim knjigama, pozorišnim komadima i na tvojim slikama.

Biće Bajke, i hepi enda, i svega što poželiš, jer ti si stvaralac sveta, ti si mali bog koji će odlučivati o tome ko će od tvojih likova imati zelene oči, ko će imati kijavicu, a koga ćeš po kazni da pošalješ u Ivanjicu. I čuj ovo: u tvojoj umetnosti voleće te svi koji te nisu mogli voleti, i sve nepravde života ispraviće tvoje reči i tvoje slike.

Ne budi mesec.
Budi sunce.

Eto, vidiš kako je lako nasmejati te.
Dođi da te zagrlim.

Preuzeto sa Facebook stranice Mirjane Bobić-Mojsilović
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
ZAŠTO?

Mirjana Bobić Mojsilović

Nema nama spasa, da vam pravo kažem: da li ima nekoga ko može da mi tačno odgovori na ova pitanja?

1. Zašto se u pošti ljudi lepe za vas, i zašto ne drže normalnu distancu od pola metra, kad čekaju u redu?
2. Zašto ne poštuju žutu traku koja red drži odvojen od šaltera?
3. Zašto se pred svakom kasom pojavljuje neko ko želi preko reda, jer žuri?
4. Zašto su kese sa đubretom bačene pored kontejnera? I zašto, čak i kada svoje đubre stave u onaj Đilasov kontejner, niko neće da povuče poklopac, kako bi đubre otišlo u podzemnu kantu?
5. Zašto neki ljudi bacaju svoje kućno đubre u ulične kante postavljene za papiriće?
6. Zašto u stambenim zgradama ljudi pričaju na hodnicima glasno i bez ikakvog pardona u bilo koje doba dana ili noći?
7. Zašto su stepeništa i ulazi u podrume zatrpani kućnim otpadom, starim krevetima, rkama i povađenim prozorima?
8. Zašto se iza vašeg uredno parkiranog auta i plaćenog parking sata, obavezno parkira neki veliki auto i zagradi vas? I zašto vas taj vozač, pošto je popio kafu u obližnjem kafiću, još posle i ispsuje, ako se usudite da mu prigovorite?
9. Zašto su najlon kese ukrasi svakog drveta u Beogradu?
10.Zašto je i glavna ulica koja vodi do Dedinja prepuna rupa?
11. Zašto komšije tresu mrve na vašu terasu?
12. Zašto u bilo kom prevozu GSB svi stoje na vratima?
13. Zašto neke majke uče svoju decu da su samoposluge igraonice, i da mogu slobodno da trče između rafova?
14.Zašto penzioneri po samoposlugama ispipaju svaku veknu, pre nego što svojeručno izaberu onu koja im odgovara?
15. Zašto poznanici kad te sretnu na ulici imaju običaj da te pitaju „da li si još uvek u braku“ ili još gore „da li su ti živi roditelji“?
16. Zašto su nam ulazi u stambene zgrade prljavi i smrdljivi?
17. Zašto se ovde priča telefonom u prevozu, u pošti, u banci?
18. Zašto vas ovde vozači retko propuste kad dajete migavac za prelazak iz jedne trake u drugu?
19. Zašto ljudima odajemo priznanje tek kada umru?
20. Zašto toliko ogovaramo?

Ovaj spisak pitanja napravljen je samo na osnovu jučerašnjeg dana. Ili dan nije bio dobar, ili sam ja bila na tri ćoška, ili je ovo ipak samo jedna skica jednog običnog dana, kakva se viđa svakog dana?
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Đavolska zabava

Mirjana Bobić Mojsilović


Pristojan čovek pomisli da neće više nikada komentarisati aktuelne rialiti šou programe koji se međusobno takmiče u promociji Sodome i Gomore, u slavljenju zla, prostakluka, pornografije i najnižeg taloga za kakav mislimo da i ne postoji, ali to je jednostavno nemoguće.

Jer, javna scena Srbije, i koncept naše kolektivne „zabave“ izgleda da je zauvek promenjen. Više ništa nije tako zabavno kao gomila ružnih, prljavih i zlih, tendenciozno napujdavanih od strane voditelja i nevidljive ruke koja broji pare, koji se uzajamno ponižavaju, vređaju, tuku i ozveruju. Zapanjujuće je kako nema nikakve društvene reakcije, a na žalost, ni reakcije ni jedne institucije koja bi stala u odbranu ne više ni javnog morala, ni javnog medijskog prostora nego – u odbranu ljudskog dostojanstva.

Jer, rialiti programi su u svom osnovnom konceptu društveni eksperiment koji se opasno poigrava idejom savitljivosti kičme, pa ako hoćete, i čovečnosti. Ispostavlja se sada, čak i bez ikakve metafore, da je neograničenost trajanja jednog rialitija, najmorbidniji dodatak na dramu koja se zove potpisivanje pakta sa đavolom, a taj ugovor podrazumeva čak i to da vas taj đavo poseduje čak i kada vas puste na „slobodu“. Otuda toliko nevoljnih „povratnika“ dovučenih ponovo pred kamere da budu dodatno izmrcvareni.

Ono što se danas naziva zabavno-humoristički program, nije više ni metafora logora, nego jeste logor, sa svojim bolesno sadističkim komandantom, sa poremećenim batinašima i batinašicama, svojim kapoima, svojim logorašima i dirigovanim zlostavljanjem. I, kao i u logorima smrti, i u ovim „zabavnim“ logorima, logoraši su osim lišavanja slobode na neodređeno vreme, izloženi apsolutno svakom zamislivom zlostavljanju – od bukvalnog skidanja gaća, do ogoljavanja svake vrste, preko batina, pljuvanja i ponižavanja i sa samo jednim izborom: ili će biti zlostavljani ili će i sami postati zlostavljači.

Ali sve je to predstavljeno kao zabavno –humoristički program. Što bi rekao Deni da Ružmon, „najveće lukavstvo đavola je – da nas ubedi da ne postoji“.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
SREDOVEČNE ŽENE

Mirjana Bobić Mojsilović

Pre neki dan jedna drugarica, pošto se iščupala iz depresije, pobednički je izjavila da je otkrila neverovatnu stvar – da su kolači bolji od poljubaca. „Ti si odlučila da babneš pre vremena“, pomislila sam, ali joj ništa nisam rekla. Ne jedem slatkiše.

Koji su prvi znaci sredovečnosti – ne mislim, naravno, na farbanje kose, i nekoliko borica oko očiju, ni na podočnjake : sve se to da srediti. Ne mislim ni na odraslo dete koje ti odaje krštenicu, ali s kojim ionako više ne ideš nikuda.

Ima onaj stari hipi vic koji kaže da počinješ da stariš onda kada primetiš da su ti sve kućne biljke žive, a da ni jednu ne možeš da
popušiš.

Možda je znak sredovečnosti kada za skoro svaku haljinu u prodavnici kažeš da je prekratka, čak iako ti noge izgledaju isto kao i pre deset godina, kada su se minići u tvojoj garderobi podrazumevali, i kada si sa odbojnošću okretala glavu od haljina do kolena, koje su bile rezervisane za gospođe u godinama. Znak starenja je kad pričaš o migrenama, bolestima i lošim vestima u novinama. Kad si bila mlada, čitala si samo vesele rubrike.

Znak starenja je kad u ponoć, preneražena, zaključiš - da moraš da ideš kući , ne zato što se pretvaraš u žabu, već zato što ujutro ustaješ rano, i što znaš da bajke, hmmmm, više ne postoje.

Znak starenja je kad svoju omiljenu pesmu čuješ u liftu, ili u čekaonici zubarske ordinacije. Znak starenja je kad ti iz čista mira zasuze oči na Vitni Hjuston, na semaforu, ili kada stalno ponavljaš „da su svi muškarci isti“. Znak starenja je kad gledaš sa zanimanjem vremensku prognozu, rialiti tv, i televizuju opšte, i kada ti je lepše da ostaneš kod kuće, nego da po kiši, ideš u bioskop ili u pozorište. Kada često čuješ sebe kako kažeš „mrzi me“. Znak starenja je kad si ubeđena da ti je dovljno dve nedelje odmora, i kada stalno govoriš kako vreme brzo prolazi.

Kad se žališ na buku u hodniku i kad zoveš komunalnu kad neko od tvojih mladih komšija pravi žurku.

Znak starenja je kad ti je uredna tašna, i kad u njoj postoji sve protiv iznenađenja – i kafetin, i papirnate maramice, i rezrvne najlonke. Kad ti je frižider prepun salata i zelenog lisnatog povrća, i kada su ti najomiljenije rubrike u medijima one o zdravlju i kako ostati zauvek mlada. Kada stariji članovi tvoje porodice bez ustručavanja pričaju masne viceve pred tobom. Kad prečesto kritikuješ sve oko sebe. Kad počneš da se žališ da te deca ne obilaze često, kad odjednom počneš da se interesuješ koliko bi, u današnjim uslovima, mogla da ti bude penzija za deset godina.

Kad ne dolazi u obzir da prespavaš na kauču, jer će sutra da te odvaljuju leđa. Kada svom psu kreneš da spremaš organske obroke, a ne kao onda kad si ga hranila ostacima ćevapa i dimljene vešalice. Kada prestaneš da nosiš farmerke, jer te stežu, i kad više nemaš oči da primećuješ lepe ljude oko sebe. Kada ti je pojam dobrog provoda – večera. Kada više voliš sedeljke nego žurke sa igranjem. Kada više voliš pre podne, nego veče.

I naravno, znak sredovečnosti je kad pokušaš da ubediš sebe da skoro ni jedna od ovih nabrojanih stavki, za tebe ne važi.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
PRINC i druge bajke

Mirjana Bobić Mojsilović

Za sve moje drugarice, poznanice, prijateljice i čitateljke, za sve devojke koje imaju preko trideset godina, važno obaveštenje:
Princa, genijalca, čoveka svog života, muškarca koji bi mogao da vas voli, da sa vama gradi neku lepu priču, da sanja budućnost, čoveka koji bi sa vama mogao da sadi paradajz na Kosmaju, i da zajedno sa vama, ako treba, drži dijetu, muškarca koji ima ambicije i nije frustriran, očajan, ili duboko depresivan, iskompleksiran i naložen na debljinu svog novčanika, zlatni premaz svoje platne kartice, debljinu guma svog automobila i druge muškarce slične sebi sa kojima se takmiči i pred kojima se dokazuje i pokazuje, nećete nikada pronaći u pomodnim noćnim klubovima. Normalni tamo ne idu.

Pošto sam pre neko veče slučajno zašla sa prijateljima na jedno takvo mesto, iako je bila neopisiva gužva – videla sam pustinju: devedeset odsto mladih devojaka koje traže svog princa iz bajke, igrajući u ritmu muzike, nekoliko sredovečnih majkemi tajkuna koji na njih pare oči, i pet odsto najboljih drugova savremenih Pepeljuga koji takođe cupkaju u ritmu muzike, očekujući da se desi nešto veliko. Majkemi tajkuni, takođe cupkaju. Cupkala sam i ja, jer tako treba. Posle jedne čaše kisele vode, pobegla sam glavom bez obzira.

Do kuće sam razmišljala ne o tome kako sam ja zalutala na takvo mesto (jer svakom može da se desi da zaluta), nego gde su ti prinčevi, i kako će bilo koja od tih devojaka na takvom mestu da pronađe svog genijalca. Kad matrorci cupkaju na takvim mestima, pitam se, kako se ne osećaju staro? Kako sami sebi nisu smešni? Kako tim devojkama nisu smešni?

Jer, pravi frajeri nisu u klubovima. Genijalci se sreću na fakultetu, u školi, na poslovnom sastanku, na ulici, u planinarskom društvu, u knjižari, na izložbi, u pozorištu. U biblioteci. U lokalnoj samoposluzi. Oni šetaju svoje pse u parku. Oni trče tamo gde trči sav normalan svet. Ili idu u lokalnu teretanu. Idu na pijacu. Sede posle radnog vremena u lokalnom kafiću. Nisu svake večeri u kafani. Ne voze automobile od sto hiljada evra, i imaju prijatelje iz gimnazije, i sa studija.

Ne znam šta ćete vi da radite, ali evo, ja krećem sa mojom kucom u šetnju u park, koji se nalazi pored biblioteke – usput prolazim pored lokalnog kafića, teretane i samoposluge! A kad padne veče, odoh na otvaranje izložbe, pa na jedan koncert u crkvi, posle koga ima i prigodan koktel.

Vraćam se kući pre dvanaest, jer, kao što je poznato, u ponoć se pretvaram u žabu.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
ZRELOST

Mirjana Bobić Mojsilović


Moja prijateljica, pre godinu dana ludo se zaljubila u sveže razvedenog tipa, sa jednim detetom. Uzgred, dete ima 17 godina. Početak je, pogađate, bio kao u bajci. Cveće, izlasci, večere.

Ali prvi znaci da neće baš sve biti kao u romantičnim komedijama sa
srećnim krajem, pojavili su se vrlo brzo. Dete ga je zvalo u pola noći
da ćaskaju o tv programu. Ili da se konsultuju o tome šta bi moglo da
studira.

Bili smo zajedno na jednoj večeri, kad ga je u pola dvanaest zvala bivša žena da mu javi da dete ima temperaturu. I pošto je ona bila na
nekoj večeri, on je kao oparen i otrčao da detetu od 17 godina skida
temperaturu.

Sledećeg vikenda morao je da ide u posetu bivšoj tašti i tastu, u
njihovu vikendicu na Kosmaju, jer je sa njima, kako joj je objasnio,
oduvek bio u odličnim odnosima. Moja prijateljica je bila zbunjena;
kakav sad odlazak na izlet sa bivšom porodicom? Podrazumevalo se da je tu bila i bivša žena. I njen novi dečko. I dete od 17 godina.

Nije prošlo dugo, a princ iz bajke dolazio je kod moje drugarice
umoran i nesrećan – dete nije uspelo da popravi ocenu iz matematike, a i sa francuskim je bilo klimavo. Osećao se loše jer je želeo da bude bolji otac. Podržala ga je u tome, pošto i sama ima dvoje dece, kojima je, otkako se razvela pre deset godina, sama skidala temperaturu, i koja nisu imala problema u školi.

Kao bolji otac, saopštio joj je da želi da ide sa svojim detetom na more. Bila je u čudu što je na svoju ruku promenio njihove zajedničke planove, ali žena k’o žena, razume roditeljstvo, pa, iako joj nije bilo milo, nije rekla ni reč. Čekala ga je da se vrati. A kad su posle, njih dvoje otišli u Crnu Goru, on se po ceo dan dopisivao što sa detetom, što sa njegovom majkom koja je bila u Grčkoj sa svojim dečkom.

Dete je jelo pljeskavicu pa je pokvarilo stomak. Vratili su se sa mora ranije, pošto je dijareja – dijareja.

Posle beskonačnog spiska sličnih događaja smogla je snage da mi prizna da je nesrećna. Mogla sam da joj kažem prvo što mi je palo na pamet – pedaliraj gušitelja, koji se u glavi nije razveo. Ili, nešto još tačnije – muškarci su slabiji pol. Ili nešto još tačnije – pa ti si u vezi sa njim, njegovom ženom, njihovim detetom i njenim dečkom. Ali nisam joj rekla ništa od toga, jer nije bila spremna to da čuje.

Rekla sam samo jednu jednu jedinu rečenicu – potrebno je mnogo
obostrane zrelosti da veza dvoje odraslih ljudi koji imaju prethodne
živote, uspe.

A zrelost je kad prestaneš da smišljaš izgovore i usudiš se da napraviš promenu.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
NAŠI STEREOTIPOVI

Mirjana Bobić Mojsilović

Pre neki dan, u kafiću, dvojica mladića pričaju o gužvi, jedan se žali da je neka žena sporo vozila, a drugi odmah lapidarno zaključuje da su muškarci bolji vozači. Kakav stereotip!

Dok sam pila kafu i posmatrala svet oko sebe, napravila sam ovaj nasumičan spisak tužnih i smešnih stereotipova koji nas okružuju:
Svi koji nisu rođeni u Beogradu su seljaci. U krugu dvojke i na Vračaru žive najbolje face, na Novom Beogradu se izuvaju ispred vrata.

Svi muškarci su isti. Plavuše su lake žene. Fudbaleri su glupi.
Srbi su najpametniji narod – dokaz Tesla. Namršteni ljudi su pametni. Dosadni ljudi su pametni. Oni koji ćute, imaju šta da kažu, ali neće jer štede reči.

Ozbiljni ljudi su moralniji od onih koji se zezaju.
Ružne žene su pametnije od lepih. Mršave žene su srećnije od debelih.
Crnogorci su kevisti. Crnogorci su siledžije.
Pijanci su dobri ljudi. Muškarci ne ogovaraju.

Lovani su najbolji ljubavnici. Ćelavci imaju višak testosterona pa su zato bolji ljubavnici.

Žene koje se ne oblače izazovno su verne. Medicinske sestre se švalerišu sa doktorima. Doktori su veliki švaleri.
Bogati su pokvareni, siromašni su pošteni. Bogati su otmeni, siromašni su sirovi.

Lezbejke nose muška odela. Gejevi su feminizirani. Feministkinje su muškobanjaste. Dame nose šešire.
Profesori su dosadni. Škola je za budale. Najveći fakultet je život.
Dobri ljudi loše prolaze u životu. Pokvarenima sve ide. Svi ljudi su potkupljivi.

Ljudi koji dobro pevaju manje su inteligentni od onih koji nemaju sluha.
O muškarcu najbolje govori njegov auto.
Italijani su ili mafijaši, ili Kazanove, Francuzi su šovinisti i smrdi im iz usta jer jedu sireve i piju vino, Nemci su poslušni, Englezi su snobovi, Grci nas vole, svaki stranac kad dođe u Srbiju, zaljubi se u nju.

Bosanci su glupi, Slovenci su sebični, Hrvati su gori od nas. Srbi su najbolji ljubavnici.
Svi nas mrze, jer smo najbolji.
Spisak slobodno proširite stereotipovima koji nisu pomenuti.
 
Natrag
Top