- Učlanjen(a)
- 22.08.2009
- Poruka
- 4.109
Millwall Football Club
Njega vole samo njegovi navijači. Ostalima nije ni simpatičan. Naprotiv, mrze ga, i to najviše zahvaljujući baš onima koji ga vole. Jedan od najčuvenijih nogometnih slogana "No One Likes Us We Don't Care" dovoljno govori u prilog tome. Pogađate, riječ je o Millwallu, klubu iz južnog Londona.
Ipak vratimo se skoro 120 godina unatrag. Sve se na "otoku pasa" (Isle Of Dogs) promijenilo 1885. godine kada su radnici lokalnih tvornica oformili svoj nogometni klub Millwall Rovers. Jedno vrijeme u svojoj najranijoj fazi postojanja Millwall je igrao na terenu koji su koristili dokeri za trčanje, kriket i tenis. Deset godina kasnije Millwall dobija prvu ozbiljnu konkurenciju u svom kraju. Osnivanjem West Hama istočni London i dokovi uz Temzu opredjeljivali su se za lavove ili čekičare, a rivalitet dva kluba će vrlo brzo postati nevjerojatno snažan, tako da se i danas smatra jednim od najljućih u Britaniji.
Ubrzo West Ham ostaje bez prvog susjeda, pošto se Millwall 1910. godine seli na južnu obalu rijeke u četvrt New Cross. U to vrijeme rijetko tko je zalazio u taj kraj koji se nije slučajno zvao "deadend". Millwall je sagradio svoj prvi stadion i nazvao ga "jazbina" (The Den). Lokalno stanovništvo je prihvatilo svoj novi klub i već na prvoj utakmici protiv Breightona okupilo se preko 25.000 gledatelja.
Millwall je ubrzo postao miljenik južnog Londona, nazivan često i "tim iz susjedstva" pošto su se u "jazbini" okupljali navijači iz okolnih krajeva Depforta, New Crossa, Peckhama, Lewishama, Bromleya, Isle Of Dogsa... Većina tih ljudi bili su siromašni radnici koji su živjeli na rubu egzistencije pa im je odlazak na utakmice predstavljao jedine trenutke kada su se mogli opustiti i proveseliti.
Naravno nije se uvijek slavilo. Svoje nezadovoljstvo zbog poraza navijači su izražavali masovnim utrčavanjima na teren i jurnjavom za sucima i protivničkim igračima. Tako je "jazbina" bila prvi stadion koji je morao zatvoriti ulaze navijačima. Engleski nogometni savez kaznio je Millwall davne 1920. godine zbog učestalih nereda navijača pa je klub morao igrati nekoliko utakmica bez prisustva publike.
Ista kazna zbog istih problema Millwallu je izricana u još nekoliko navrata 1934., 1947., 1950., 1978. ... Kao trećeligaš Millwall je uvijek imao pun stadion. 1937. godine u FA kupu protiv Derby Countya zabilježena je rekordna posjeta u povijesti kluba. Čak 48.672 oduševljena navijača ispratila su Millwall u polufinale natjecanja. Te sezone klub je osigurao povratak u drugu ligu što je proslavljeno na ulicama južnog Londona kao da je osvojena titula.
Nakon drugog svjetskog rata Millwall je dugo godina igrao u trećoj, odnosno četvrtoj ligi, da bi se tek polovinom šezdesetih godina prošlog stoljeća klub ustalio kao drugoligaš. Uspjehe kluba pratili su i stalni neredi i incidenti njegovih navijača. 1967. godine Millwallu je od strane nogometnog saveza izdato naređenje da pod hitno mora postaviti visoku žičanu ogradu koja će razdvajati publiku od terena. Razlog za to bio je napad Millwallovih "bootboysa" na suca utrakmice Millwalll - Aston Vlila, koji je pri neriješenom rezultatu dosudio sumnjiv penal za goste. Utakmica je jedva privedena kraju, a sudac je uspio preživjeti linč.
Tih godina navijači su masovno počeli odlaziti na gostovanja gdje su rušili sve pred sobom. Na stadione se ulazilo bez pretresa i kontrole na ulazima, a bilo je slobodno kretanje po cijelim tribinama jer nisu postojale ograde koje bi razdvojile dvije grupe navijača. Pošto su bili izmiješani, incidenti su se često dešavali i to najčešće prilikom postizanja golova. Kada bi jedna grupa skočila da proslavi vodstvo svog kluba, ovi do njih bi ih bez mnogo ustručavanja pokušali smiriti šakama.
Te tuče širom Otoka uzele su maha, tako da se krajem sedamdesetih godina nije moglo zamisliti da jedna nogometna utakmica prođe bez nereda na tribinama. Millwall je u tome prednjačio. Iako je rijetko kad imao prilike da se sretne sa najboljim klubovima Engleske, pošto se izuzev u dvije sezone uglavnom natjecao u drugoj i trećoj ligi, Millwall je zahvaljujući ispadima svojih navijača stekao reputaciju najomraženijeg kluba na Otoku.
Početkom osamdesetih huliganska ekipa Millwalla nazvala je sebe "Bushwackers", što bi u doslovnom prijevodu značilo "prepadači". Stariji momci su se i dalje držali starog naziva "F troop". U sklopu njih postojala je i "Treatment" ekipa sastavljena od tridesetak najekstremnijih luđaka, koji su nerijetko u tučama navlačili kirurške maske na lica kako ih policija ne bi kasnije prepoznala.
1985. godine uz tragedije na Heyselu i Bradfordu najveće nerede na jednoj nogometnoj utakmici izazvali su upravo navijači Millwalla. Kup utakmica između Luton Towna i Millwalla prenošena je uživo na televiziji, ali je zgranuta javnost umjesto nogometa u izravnom prijenosu gledala iživljavanje Millwallovih huligana nad domaćim navijačima, policijom, redarima i imovinom stadiona.
Okršaji sa suparničkim bandama u Londonu postali su sve brutalniji. ''Headhunters'' (Chelsea), ''Inter City Firm'' (West Ham), ''Yiddos'' (Tottenham), ''Gooners'' (Arsenal) i ''Bushwackers'' (Millwall) natjecali su se između sebe za primat u engleskoj prijestonici. Nerijetko se dešavalo da okršaji dvije grupe navijača za neke završe tragično, pošto su huligani sve više počeli nositi hladno oružje. Tako je jedan navijač Millwalla nakon tuče sa West Hamovim huliganima u londonskom metrou pao pod vlak i izgubio život. Par godina kasnije uslijedio je revanš, tako što je navijač čekičara izboden na smrt, tada popularnim ''Stanley'' nožem. Ubojica je uhićen i poslan u zatvor iz kojeg je izašao nakon odležanih šest godina, a interesantno je da i danas, preko dvadeset godina nakon toga, dobija prijeteće poruke telefonom.
Navijači drugih klubova zaobilazili su "jazbinu" kako su znali i umjeli, pošto je rijetko tko uspio vratiti se kući bez dobijenih batina, a mnogi klubovi su čak zahtijevali da im Millwall osigura dodatno osiguranje i zaštitu za igrače i stručni stožer.
Dolaskom Rega Burra na mesto predsjednika kluba polovinom osamdesetih, stvari su se počele mijenjati...na bolje za nogomet, na gore za navijače Millwalla. 1988. godine nogometni klub Millwall je po prvi i za sada jedini put izborio plasman u tadašnju prvu ligu. Udarnu snagu tima činio je tandem napadača Teddy Sheringham - Toni Cascarino. Nakon dvije sezone provedene u društvu najboljih klub se vratio u drugu ligu.
Stadion Millwalla je tada više ličio na ruševinu i bojno polje nego na nogometni stadion na kojem bi trebali gostovati Manchester United, Liverpool ili Arsenal. Klub nije imao novca da ga renovira, a interesantno je da je jedina novina u poređenju sa "jazbinom" iz perioda nakon drugog svjetskog rata bila visoka zaštitna ograda oko gostujućeg sektora i policijski punkt kod sjeverne tribine, koji je prije ličio na zatvorsku promatračnicu. Na stadionu su postojali i mali ograđeni boksovi u koje su za vrijeme utakmice zatvarani izgrednici.
Predsjednik kluba Reg Burr dobio je naređenje od nogometnog saveza da se odluči za jednu od dvije varijante: temeljito renoviranje stadiona ili njegovo rušenje i izgradnja novog. Odluka da se izgradi novi stadion svima je izgledala razumno osim navijačima Millwalla. 8. svibnja 1993. godine utakmica Millwall - Bristol Rovers zatvorila je stari Den. Reg Burr je na kraju utakmice jedva izvukao živu glavu pred naletom bijesnih navijača, koji su uletjeli u teren i u pravcu njegove lože preko kordona policije bacali kamenje i izvađene stolice. Na najvećem transparentu jasno je pisala poruka: "Danas je Reg Burr sahranio jazbinu!" Već narednog dana bageri su prionuli na posao, stadion Den, na kojem je klub Millwall zabilježio rekordni niz od 59 utakmica bez poraza (u periodu od 1964. do 1969.), nakon 83 godine otišao je u povijest, a navijači protivničkih klubova konačno su mogli odahnuti.
Još jedna zanimljivost vezana je za posljednje godine starog stadiona Millwalla. Godinu dana prije njegovog rušenja trojica navijača Leicester Citya skupila su hrabrost da odu na utakmicu svog kluba u južni London. Pošto je Leicester, poput mnogih drugih klubova, odustao od dovođenja svojih navijača na Den, Millwall nije osigurao poseban gostujući sektor. Trojica najhrabrijih Leicesterovih fanova tako su morali redovno kupiti ulaznice na blagajnama za domaću tribinu. Naravno, Millwallovci su ih provalili čim su se pojavili na stadionu i prije nego što je utakmica počela. Nisu dobili batine, ali su kasnije na sudu pričali da bi im lakše bilo da su ih Millwallovi navijači prebili i izbacili napolje. Ovako, njih trojica su morali trpiti uvrede, pljuvanje, udarce, ismijavanje... Uz sve to nisu vidjeli ni jednu minutu utakmice, pošto su bili primorani da 90 minuta sjede dok su domaći navijači oko njih svo vrijeme stajali i navijali. Nakon preživljene torture, hrabra trojka je tužila Millwall, koji im je morao nadoknaditi troškove puta i ulaznice i platiti nadoknadu za pretrpljeni strah.
U kolovozu 1993. godine lisabonski Sporting uveličao je otvaranje novog stadiona kapaciteta 20.146 sjedećih mesta, izgrađenog nepun kilometar od mjesta gde je bio stari i koji je nazvan jednostavno "The New Den" (nova jazbina).
1994. malo je falilo da se ponovi povijesni uspeh, ali je Millwall poražen u baražu od Derby Countya. Nezvanično se govorilo da nogometni savez nije dozvolio Millwallu da se vrati u tada novooformljenu Premier ligu, pošto se ponašanje njegovih navijača jednostavno nije moglo više tolerirati. Nakon poraza od Derbija, navijači su divljali doslovno dva dana, a policija je imala pune ruke posla. Broj uhićenih i ozlijeđenih brojao se u stotinama, a materijalna šteta pričinjena na i oko stadiona bila je nemjerljiva.
Već sljedeće sezone Millwall je ispao u drugu diviziju (treću ligu), a klupski neuspjeh ostat će upamćen jednako kao i neredi navijača na Stamford Bridgeu, kada su se Millwallovi huligani sukobili sa policijom i navijačima Chelsea nakon utakmice FA kupa. Prve dvije sezone provedene u drugoj diviziji nisu nagovještavale da će se Millwall uskoro vratiti tamo gdje realno pripada, u prvu diviziju. Što zbog brojnih izrečenih zabrana od strane saveza i policije, što zbog nezadovoljstva zbog preseljenja na novi i rušenja starog stadiona, tako i zbog loših rezultata Millwall je 1997. imao rekordno malu prosječnu posjetu kao domaćin od svega 6000 navijača.
Nakon par sezona tavorenja u drugoj diviziji pod vodstvom mladog novog direktora Tea Paphitisa uslijedila je 2001. godina u kojoj je osiguran povratak u viši rang. Atmosfera na tribinama ponovo je živnula i sljedeća godina bit će jedna od najboljih u novijoj povijesti kluba. Izboreno je doigravanje za ulazak u Premier ligu, ali će 2. svibanj 2002. godine i uzvratna utakmica protiv Birmingham Citya ostati upamćen po najvećim neredima na Otoku u posljednjih dvadeset godina. Millwall je poražen kod kuće golom u nadoknadi vremena, što je bio znak za navijače da krenu u rušilački pohod. Nastao je opći kaos, prvo na tribinama, a zatim i ulicama južnog Londona. Sve je gorilo, a u neredima je sudjelovalo nekoliko tisuća huligana. Policija je uspjela uspostaviti mir tek u jutarnjim satima. Bilanca nereda bila je pogubna. Pored mnoštva izgorjelih automobila i demoliranih barova ozlijeđeno je čak 127 policajaca, većina teško i 36 konja, među kojima i ponos kraljevske ergele, konj koji je predvodio kraljevske parade.
Od narednog jutra policija sprovodi raciju po južnolondonskim četvrtima. Nakon par tjedana, na osnovu video snimaka nereda, uhićeno je i na razgovore privedeno na stotine navijača Millwalla među kojima i Ray Everest, 56-godišnjak, vođa ozloglašene huliganske ekipe "Treatment". Ray je proglašen za predvodnika i inicijatora nereda. Osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina. Time je postao najstariji osuđeni huligan u Velikoj Britaniji.
Interesantan događaj bila je proslava povodom 21. rođendana njegove kćerke. U prepunom pabu nedaleko od stadiona Millwalla bilo je preko dvjesto uzvanika, uglavnom likova sa potjernica. Među njima pojavilo se i nekoliko nogometaša Millwalla u znak poštovanja prema ocu slavljenice koji se tada već nalazio iza rešetaka. Kada je ta vijest došla do čelnika kluba, ti nogometaši su imali velike probleme da ih ubijede kako ipak nisu bili na spomenutoj proslavi, pošto im je zaprijećeno otkazima.
Sljedeće sezone posjeta na ''New Denu'' je skoro prepolovljena sa prosječno 15 na svega 9 tisuća navijača. Millwall je izbacio čitavu listu imena kojima će ulazak na stadion biti doživotno zabranjen, a do tog trenutka je zbog nereda nakon utakmice sa Birminghamom u zatvoru završilo preko sto huligana. Već drugu sezonu, veliki broj navijača Millwalla izbjegavao je odlazak na utakmice zbog prevelikog prisustva policije koja još uvijek nije završila započeti posao. Direktor Teo Paphitis uveo je također i specijalne mjere pri kupovini ulaznica. Svaka glasi na ime kupca čiji dosje u policiji mora biti prazan.
Te godine policija se spremala kao nikada do tad za susrete Millwalla i West Hama, koji se nisu sretali više od deset godina. Najave velikih navijačkih okršaja i naplate nekih starih dugova došle su i do naslovnih strana novina. Tenzija je bila veća nego za bilo koji drugi meč u Premier ligi, ali je policija ipak uspjela situaciju na obje utakmice održati pod kontrolom. Millwallu je za malo izmaklo doigravanje za ulazak u Premier ligu, ali je zato postignut najveći uspeh u povijesti kluba - plasman u finale FA kupa, u kojem su londonski lavovi poraženi u susretu sa favoritom Manchester Unitedom. Prvo finale ujedno je bilo i ulaznica za Kup Uefa u novoj sezoni, što je također prvi izlazak Millwalla u Europu. Za finale kupa u Cardiffu nogometni savez prvi put je prekršio pravilo o podjednakoj podjeli ulaznica finalistima, tako je Manchester United dobio 38.000, a Millwall samo 24.000 ulaznica. Sve je učinjeno svjesno u suradnji sa policijom i čelnicima londonskog kluba, jer kako je rekao direktor Teo Paphitis: "Bojim se da u južnom Londonu nema toliko navijača Millwalla koji su spremni pri kupovini ulaznica za finale ostaviti svoje osobne podatke, što je pokazala utakmica polufinala sa Sunderlandom!" Naime, i na toj utakmici Millwall je dobio deset tisuća manje ulaznica nego klub sa sjevera Engleske.
Finale u Cardiffu i pored poraza ostat će ubilježeno zlatnim slovima u povijesti kluba, a navijači Millwalla potrudili su se da tijekom cijele utakmice budu glasniji od protivnika i pruže svojim ljubimcima nevjerojatnu podršku. Incidenata gotovo da i nije bilo po gradu pošto je policija sve organizirala do savršenstva. Ipak, na par mjesta došlo je do manjih tuča u kojima nije bilo ozbiljnije povrijeđenih. Unitedovi navijači napadali su manje grupe običnih Millwallovih fanova ozlijedivši čak i jednu ženu. Najozbiljniji incident dogodio se nedaleko od stadiona u kojem je došlo do okršaja između grupe od 70-tak navijača Manchester Uniteda i 30 Millwalla, ali je munjevitom reakcijom policije sve ubrzo smireno.
U novoj sezoni Millwall je prodao čak 16.000 pretplatnih karata, što je rekord od kako postoji ''New Den''. Utakmice Kupa Uefa, kao i one prvenstvene protiv Leedsa ili West Hama jednostavno se ne smiju propustiti.
Sve do 2009. godine navijači Millwalla uglavnom su bili pod kontrolom i nisu uspijevali napraviti veće incidente, a tome je pripomogla i činjenica da je West Ham ponovno izborio povratak u Premier ligu, no ovog ljeta ždrijeb je htio da se ova dva kluba sastanu u prvom kolu Carling kupa. Ispred stadiona ponovno je došlo do okršaja huligana, u kojima je više osoba ozlijeđeno, od čega jedna teže, a problema je bilo i na samom stadionu, gdje su u nekoliko navrata suci prekidali igru zbog utrčavanja huligana u teren.
Njega vole samo njegovi navijači. Ostalima nije ni simpatičan. Naprotiv, mrze ga, i to najviše zahvaljujući baš onima koji ga vole. Jedan od najčuvenijih nogometnih slogana "No One Likes Us We Don't Care" dovoljno govori u prilog tome. Pogađate, riječ je o Millwallu, klubu iz južnog Londona.
Ipak vratimo se skoro 120 godina unatrag. Sve se na "otoku pasa" (Isle Of Dogs) promijenilo 1885. godine kada su radnici lokalnih tvornica oformili svoj nogometni klub Millwall Rovers. Jedno vrijeme u svojoj najranijoj fazi postojanja Millwall je igrao na terenu koji su koristili dokeri za trčanje, kriket i tenis. Deset godina kasnije Millwall dobija prvu ozbiljnu konkurenciju u svom kraju. Osnivanjem West Hama istočni London i dokovi uz Temzu opredjeljivali su se za lavove ili čekičare, a rivalitet dva kluba će vrlo brzo postati nevjerojatno snažan, tako da se i danas smatra jednim od najljućih u Britaniji.
Ubrzo West Ham ostaje bez prvog susjeda, pošto se Millwall 1910. godine seli na južnu obalu rijeke u četvrt New Cross. U to vrijeme rijetko tko je zalazio u taj kraj koji se nije slučajno zvao "deadend". Millwall je sagradio svoj prvi stadion i nazvao ga "jazbina" (The Den). Lokalno stanovništvo je prihvatilo svoj novi klub i već na prvoj utakmici protiv Breightona okupilo se preko 25.000 gledatelja.
Millwall je ubrzo postao miljenik južnog Londona, nazivan često i "tim iz susjedstva" pošto su se u "jazbini" okupljali navijači iz okolnih krajeva Depforta, New Crossa, Peckhama, Lewishama, Bromleya, Isle Of Dogsa... Većina tih ljudi bili su siromašni radnici koji su živjeli na rubu egzistencije pa im je odlazak na utakmice predstavljao jedine trenutke kada su se mogli opustiti i proveseliti.
Naravno nije se uvijek slavilo. Svoje nezadovoljstvo zbog poraza navijači su izražavali masovnim utrčavanjima na teren i jurnjavom za sucima i protivničkim igračima. Tako je "jazbina" bila prvi stadion koji je morao zatvoriti ulaze navijačima. Engleski nogometni savez kaznio je Millwall davne 1920. godine zbog učestalih nereda navijača pa je klub morao igrati nekoliko utakmica bez prisustva publike.
Ista kazna zbog istih problema Millwallu je izricana u još nekoliko navrata 1934., 1947., 1950., 1978. ... Kao trećeligaš Millwall je uvijek imao pun stadion. 1937. godine u FA kupu protiv Derby Countya zabilježena je rekordna posjeta u povijesti kluba. Čak 48.672 oduševljena navijača ispratila su Millwall u polufinale natjecanja. Te sezone klub je osigurao povratak u drugu ligu što je proslavljeno na ulicama južnog Londona kao da je osvojena titula.
Nakon drugog svjetskog rata Millwall je dugo godina igrao u trećoj, odnosno četvrtoj ligi, da bi se tek polovinom šezdesetih godina prošlog stoljeća klub ustalio kao drugoligaš. Uspjehe kluba pratili su i stalni neredi i incidenti njegovih navijača. 1967. godine Millwallu je od strane nogometnog saveza izdato naređenje da pod hitno mora postaviti visoku žičanu ogradu koja će razdvajati publiku od terena. Razlog za to bio je napad Millwallovih "bootboysa" na suca utrakmice Millwalll - Aston Vlila, koji je pri neriješenom rezultatu dosudio sumnjiv penal za goste. Utakmica je jedva privedena kraju, a sudac je uspio preživjeti linč.
Tih godina navijači su masovno počeli odlaziti na gostovanja gdje su rušili sve pred sobom. Na stadione se ulazilo bez pretresa i kontrole na ulazima, a bilo je slobodno kretanje po cijelim tribinama jer nisu postojale ograde koje bi razdvojile dvije grupe navijača. Pošto su bili izmiješani, incidenti su se često dešavali i to najčešće prilikom postizanja golova. Kada bi jedna grupa skočila da proslavi vodstvo svog kluba, ovi do njih bi ih bez mnogo ustručavanja pokušali smiriti šakama.
Te tuče širom Otoka uzele su maha, tako da se krajem sedamdesetih godina nije moglo zamisliti da jedna nogometna utakmica prođe bez nereda na tribinama. Millwall je u tome prednjačio. Iako je rijetko kad imao prilike da se sretne sa najboljim klubovima Engleske, pošto se izuzev u dvije sezone uglavnom natjecao u drugoj i trećoj ligi, Millwall je zahvaljujući ispadima svojih navijača stekao reputaciju najomraženijeg kluba na Otoku.
Početkom osamdesetih huliganska ekipa Millwalla nazvala je sebe "Bushwackers", što bi u doslovnom prijevodu značilo "prepadači". Stariji momci su se i dalje držali starog naziva "F troop". U sklopu njih postojala je i "Treatment" ekipa sastavljena od tridesetak najekstremnijih luđaka, koji su nerijetko u tučama navlačili kirurške maske na lica kako ih policija ne bi kasnije prepoznala.
1985. godine uz tragedije na Heyselu i Bradfordu najveće nerede na jednoj nogometnoj utakmici izazvali su upravo navijači Millwalla. Kup utakmica između Luton Towna i Millwalla prenošena je uživo na televiziji, ali je zgranuta javnost umjesto nogometa u izravnom prijenosu gledala iživljavanje Millwallovih huligana nad domaćim navijačima, policijom, redarima i imovinom stadiona.
Okršaji sa suparničkim bandama u Londonu postali su sve brutalniji. ''Headhunters'' (Chelsea), ''Inter City Firm'' (West Ham), ''Yiddos'' (Tottenham), ''Gooners'' (Arsenal) i ''Bushwackers'' (Millwall) natjecali su se između sebe za primat u engleskoj prijestonici. Nerijetko se dešavalo da okršaji dvije grupe navijača za neke završe tragično, pošto su huligani sve više počeli nositi hladno oružje. Tako je jedan navijač Millwalla nakon tuče sa West Hamovim huliganima u londonskom metrou pao pod vlak i izgubio život. Par godina kasnije uslijedio je revanš, tako što je navijač čekičara izboden na smrt, tada popularnim ''Stanley'' nožem. Ubojica je uhićen i poslan u zatvor iz kojeg je izašao nakon odležanih šest godina, a interesantno je da i danas, preko dvadeset godina nakon toga, dobija prijeteće poruke telefonom.
Navijači drugih klubova zaobilazili su "jazbinu" kako su znali i umjeli, pošto je rijetko tko uspio vratiti se kući bez dobijenih batina, a mnogi klubovi su čak zahtijevali da im Millwall osigura dodatno osiguranje i zaštitu za igrače i stručni stožer.
Dolaskom Rega Burra na mesto predsjednika kluba polovinom osamdesetih, stvari su se počele mijenjati...na bolje za nogomet, na gore za navijače Millwalla. 1988. godine nogometni klub Millwall je po prvi i za sada jedini put izborio plasman u tadašnju prvu ligu. Udarnu snagu tima činio je tandem napadača Teddy Sheringham - Toni Cascarino. Nakon dvije sezone provedene u društvu najboljih klub se vratio u drugu ligu.
Stadion Millwalla je tada više ličio na ruševinu i bojno polje nego na nogometni stadion na kojem bi trebali gostovati Manchester United, Liverpool ili Arsenal. Klub nije imao novca da ga renovira, a interesantno je da je jedina novina u poređenju sa "jazbinom" iz perioda nakon drugog svjetskog rata bila visoka zaštitna ograda oko gostujućeg sektora i policijski punkt kod sjeverne tribine, koji je prije ličio na zatvorsku promatračnicu. Na stadionu su postojali i mali ograđeni boksovi u koje su za vrijeme utakmice zatvarani izgrednici.
Predsjednik kluba Reg Burr dobio je naređenje od nogometnog saveza da se odluči za jednu od dvije varijante: temeljito renoviranje stadiona ili njegovo rušenje i izgradnja novog. Odluka da se izgradi novi stadion svima je izgledala razumno osim navijačima Millwalla. 8. svibnja 1993. godine utakmica Millwall - Bristol Rovers zatvorila je stari Den. Reg Burr je na kraju utakmice jedva izvukao živu glavu pred naletom bijesnih navijača, koji su uletjeli u teren i u pravcu njegove lože preko kordona policije bacali kamenje i izvađene stolice. Na najvećem transparentu jasno je pisala poruka: "Danas je Reg Burr sahranio jazbinu!" Već narednog dana bageri su prionuli na posao, stadion Den, na kojem je klub Millwall zabilježio rekordni niz od 59 utakmica bez poraza (u periodu od 1964. do 1969.), nakon 83 godine otišao je u povijest, a navijači protivničkih klubova konačno su mogli odahnuti.
Još jedna zanimljivost vezana je za posljednje godine starog stadiona Millwalla. Godinu dana prije njegovog rušenja trojica navijača Leicester Citya skupila su hrabrost da odu na utakmicu svog kluba u južni London. Pošto je Leicester, poput mnogih drugih klubova, odustao od dovođenja svojih navijača na Den, Millwall nije osigurao poseban gostujući sektor. Trojica najhrabrijih Leicesterovih fanova tako su morali redovno kupiti ulaznice na blagajnama za domaću tribinu. Naravno, Millwallovci su ih provalili čim su se pojavili na stadionu i prije nego što je utakmica počela. Nisu dobili batine, ali su kasnije na sudu pričali da bi im lakše bilo da su ih Millwallovi navijači prebili i izbacili napolje. Ovako, njih trojica su morali trpiti uvrede, pljuvanje, udarce, ismijavanje... Uz sve to nisu vidjeli ni jednu minutu utakmice, pošto su bili primorani da 90 minuta sjede dok su domaći navijači oko njih svo vrijeme stajali i navijali. Nakon preživljene torture, hrabra trojka je tužila Millwall, koji im je morao nadoknaditi troškove puta i ulaznice i platiti nadoknadu za pretrpljeni strah.
U kolovozu 1993. godine lisabonski Sporting uveličao je otvaranje novog stadiona kapaciteta 20.146 sjedećih mesta, izgrađenog nepun kilometar od mjesta gde je bio stari i koji je nazvan jednostavno "The New Den" (nova jazbina).
1994. malo je falilo da se ponovi povijesni uspeh, ali je Millwall poražen u baražu od Derby Countya. Nezvanično se govorilo da nogometni savez nije dozvolio Millwallu da se vrati u tada novooformljenu Premier ligu, pošto se ponašanje njegovih navijača jednostavno nije moglo više tolerirati. Nakon poraza od Derbija, navijači su divljali doslovno dva dana, a policija je imala pune ruke posla. Broj uhićenih i ozlijeđenih brojao se u stotinama, a materijalna šteta pričinjena na i oko stadiona bila je nemjerljiva.
Već sljedeće sezone Millwall je ispao u drugu diviziju (treću ligu), a klupski neuspjeh ostat će upamćen jednako kao i neredi navijača na Stamford Bridgeu, kada su se Millwallovi huligani sukobili sa policijom i navijačima Chelsea nakon utakmice FA kupa. Prve dvije sezone provedene u drugoj diviziji nisu nagovještavale da će se Millwall uskoro vratiti tamo gdje realno pripada, u prvu diviziju. Što zbog brojnih izrečenih zabrana od strane saveza i policije, što zbog nezadovoljstva zbog preseljenja na novi i rušenja starog stadiona, tako i zbog loših rezultata Millwall je 1997. imao rekordno malu prosječnu posjetu kao domaćin od svega 6000 navijača.
Nakon par sezona tavorenja u drugoj diviziji pod vodstvom mladog novog direktora Tea Paphitisa uslijedila je 2001. godina u kojoj je osiguran povratak u viši rang. Atmosfera na tribinama ponovo je živnula i sljedeća godina bit će jedna od najboljih u novijoj povijesti kluba. Izboreno je doigravanje za ulazak u Premier ligu, ali će 2. svibanj 2002. godine i uzvratna utakmica protiv Birmingham Citya ostati upamćen po najvećim neredima na Otoku u posljednjih dvadeset godina. Millwall je poražen kod kuće golom u nadoknadi vremena, što je bio znak za navijače da krenu u rušilački pohod. Nastao je opći kaos, prvo na tribinama, a zatim i ulicama južnog Londona. Sve je gorilo, a u neredima je sudjelovalo nekoliko tisuća huligana. Policija je uspjela uspostaviti mir tek u jutarnjim satima. Bilanca nereda bila je pogubna. Pored mnoštva izgorjelih automobila i demoliranih barova ozlijeđeno je čak 127 policajaca, većina teško i 36 konja, među kojima i ponos kraljevske ergele, konj koji je predvodio kraljevske parade.
Od narednog jutra policija sprovodi raciju po južnolondonskim četvrtima. Nakon par tjedana, na osnovu video snimaka nereda, uhićeno je i na razgovore privedeno na stotine navijača Millwalla među kojima i Ray Everest, 56-godišnjak, vođa ozloglašene huliganske ekipe "Treatment". Ray je proglašen za predvodnika i inicijatora nereda. Osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina. Time je postao najstariji osuđeni huligan u Velikoj Britaniji.
Interesantan događaj bila je proslava povodom 21. rođendana njegove kćerke. U prepunom pabu nedaleko od stadiona Millwalla bilo je preko dvjesto uzvanika, uglavnom likova sa potjernica. Među njima pojavilo se i nekoliko nogometaša Millwalla u znak poštovanja prema ocu slavljenice koji se tada već nalazio iza rešetaka. Kada je ta vijest došla do čelnika kluba, ti nogometaši su imali velike probleme da ih ubijede kako ipak nisu bili na spomenutoj proslavi, pošto im je zaprijećeno otkazima.
Sljedeće sezone posjeta na ''New Denu'' je skoro prepolovljena sa prosječno 15 na svega 9 tisuća navijača. Millwall je izbacio čitavu listu imena kojima će ulazak na stadion biti doživotno zabranjen, a do tog trenutka je zbog nereda nakon utakmice sa Birminghamom u zatvoru završilo preko sto huligana. Već drugu sezonu, veliki broj navijača Millwalla izbjegavao je odlazak na utakmice zbog prevelikog prisustva policije koja još uvijek nije završila započeti posao. Direktor Teo Paphitis uveo je također i specijalne mjere pri kupovini ulaznica. Svaka glasi na ime kupca čiji dosje u policiji mora biti prazan.
Te godine policija se spremala kao nikada do tad za susrete Millwalla i West Hama, koji se nisu sretali više od deset godina. Najave velikih navijačkih okršaja i naplate nekih starih dugova došle su i do naslovnih strana novina. Tenzija je bila veća nego za bilo koji drugi meč u Premier ligi, ali je policija ipak uspjela situaciju na obje utakmice održati pod kontrolom. Millwallu je za malo izmaklo doigravanje za ulazak u Premier ligu, ali je zato postignut najveći uspeh u povijesti kluba - plasman u finale FA kupa, u kojem su londonski lavovi poraženi u susretu sa favoritom Manchester Unitedom. Prvo finale ujedno je bilo i ulaznica za Kup Uefa u novoj sezoni, što je također prvi izlazak Millwalla u Europu. Za finale kupa u Cardiffu nogometni savez prvi put je prekršio pravilo o podjednakoj podjeli ulaznica finalistima, tako je Manchester United dobio 38.000, a Millwall samo 24.000 ulaznica. Sve je učinjeno svjesno u suradnji sa policijom i čelnicima londonskog kluba, jer kako je rekao direktor Teo Paphitis: "Bojim se da u južnom Londonu nema toliko navijača Millwalla koji su spremni pri kupovini ulaznica za finale ostaviti svoje osobne podatke, što je pokazala utakmica polufinala sa Sunderlandom!" Naime, i na toj utakmici Millwall je dobio deset tisuća manje ulaznica nego klub sa sjevera Engleske.
Finale u Cardiffu i pored poraza ostat će ubilježeno zlatnim slovima u povijesti kluba, a navijači Millwalla potrudili su se da tijekom cijele utakmice budu glasniji od protivnika i pruže svojim ljubimcima nevjerojatnu podršku. Incidenata gotovo da i nije bilo po gradu pošto je policija sve organizirala do savršenstva. Ipak, na par mjesta došlo je do manjih tuča u kojima nije bilo ozbiljnije povrijeđenih. Unitedovi navijači napadali su manje grupe običnih Millwallovih fanova ozlijedivši čak i jednu ženu. Najozbiljniji incident dogodio se nedaleko od stadiona u kojem je došlo do okršaja između grupe od 70-tak navijača Manchester Uniteda i 30 Millwalla, ali je munjevitom reakcijom policije sve ubrzo smireno.
U novoj sezoni Millwall je prodao čak 16.000 pretplatnih karata, što je rekord od kako postoji ''New Den''. Utakmice Kupa Uefa, kao i one prvenstvene protiv Leedsa ili West Hama jednostavno se ne smiju propustiti.
Sve do 2009. godine navijači Millwalla uglavnom su bili pod kontrolom i nisu uspijevali napraviti veće incidente, a tome je pripomogla i činjenica da je West Ham ponovno izborio povratak u Premier ligu, no ovog ljeta ždrijeb je htio da se ova dva kluba sastanu u prvom kolu Carling kupa. Ispred stadiona ponovno je došlo do okršaja huligana, u kojima je više osoba ozlijeđeno, od čega jedna teže, a problema je bilo i na samom stadionu, gdje su u nekoliko navrata suci prekidali igru zbog utrčavanja huligana u teren.
