Miljenici neba

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
ISUS KRIST - TKO JE OVAJ



U KEMIJI - pretvorio je vodu u vino;
U BIOLOGIJI - rođen je bez naravnoga začeća;
U FIZICI - dokinuo je zakon gravitacije hodajući vodom,
a i za preobraženja;
U GOSPODARSTVU - dokinuo je zakon smanjivanja hraneći
pet tisuća ljudi s dvije ribe i pet kruhova;
U MEDICINI - liječio je bolesne i slijepe bez ikakva lijeka;
U POVIJESTI - on joj je početak i kraj;
U VLADANJU - rekao je da će biti nazvan: Savjetnik divni, Knez mira;
U RELIGIJI - rekao je da nitko ne dolazi k Ocu osim po njemu;

Pa tko je taj ?


TO JE ISUS


Najveći lik u ljudskoj povijesti !!


ISUS - nije imao slugu, pa ipak su ga zvali GOSPODAROM !

Nije imao akademskog naslova - pa ipak su ga zvali UČITELJEM !
Nije studirao medicinu - a zvali su ga ISCJELITELJEM !
Nije imao nikakve vojske - a kraljevi su ga se bojali !
Nije bio nikakve bitke - a On je pobjedio svijet i smrt !
Nije počinio nikakva zločina - pa ipak su ga raspeli !
Pokopan je u grobu - on ipak i danas živi !

Čast nam je služiti takvome Vođi i Kralju koji nas ljubi !

Sjedinimo se u zajedništvu slaveći Njega !
Dostojan je slave i hvale !
Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, Alfa i Omega, Početak i Svršetak !

KRIST KRALJ !



BL. MARIJA ALFONSINA




Marija-Alfonsina Danil Ghattas, rođena je 4. listopada 1843. godine u Jeruzalemu od roditelja Palestinaca, koji su na poseban način štovali Blaženu Djevicu Mariju od Krunice. Roditelji su joj dali ime Soultaneh (Svesilni).

Budući da to ime nema odviše kršćanski prizvuk, na krštenju 19. studenog dodali su joj još jedno ime, Mariam, u čast Kraljice neba. Još kao djevojčica osjećala je živu želju služiti Gospodinu.

Godine 1858., s navršenih četrnaest godina, stupila je u samostan sestara Sv. Josipa, započela studij, a kasnije i novicijat. Prve redovničke zavjete položila je 1863. Nakon zavjetovanja djeluje u Betlehemu, gdje osniva bratovštinu Marijinih kćeri, a kasnije vodi i udrugu Kršćanskih majki.

Počevši od 6. siječnja 1874. godine Gospa joj se nekoliko puta ukazala, objavivši joj svoju želju da utemelji Kongregaciju Krunice: „Želim da počneš s Kongregacijom Krunice jer ja sam tvoja Majka, ja ću ti pomoći i bit ću tvoj oslonac.“ A zatim Gospa nastavlja: „Počni posao i obrati se najprije patrijarhu Vincenzu Braccu i upoznaj ga o svemu tome. Poslanja njegove biskupije i drugih napreduju zahvaljujući Krunici.“ Majka Marija nailazila je na puno teškoća.

Nije imala ni društvenih veza, ni vlast ni ugled da bi poduzela tako važan projekt. Nakon sedam uzastopnih ukazanja Bl. Djevica Marija joj pokaza lik oca Joussefa (Josipa) Tannousa Yammina, kancelara jeruzalemskog patrijarha latinskog obreda, i reče joj da pođe k njemu: on će biti njezin duhovnik te utemeljitelj i administratora kongregacije.

Godine 1880. pet mladih djevojaka – sve članice bratovštine Marijinih kćeri iz Betlehema i Jeruzalema, koje je pripremao o. Joussef – oblači habit nove kongregacije iz ruku patrijarha mons. Bracca. S dopuštenjem iz Rima, sestra Alfonsina napušta kongregaciju sestara sv. Josipa i oblači habit nove kongregacije 7. listopada 1883., na blagdan Kraljice sv. Krunice. A 7. ožujka 1885. devet prvih novakinja polažu redovničke zavjete. Sam patrijarh je predvodio slavlje.

Kongregacija sestara od Krunice utemeljena je u vrijeme dok je papa Lav XIII. poticao kršćanstvo na molitvu krunice. Djelovala je kao učiteljica u Nazaretu, Beit Sahuru, Saltu, Nablusu, Betlehemu, Jeruzalemu i drugim gradovima Palestine i Izraela. Godine 1917. osnovala je sirotište u Ain Karemu. Izgarala je promičući pothvate za potporu potrebitima. Umrla je na glasu svetosti, blagdan Navještenja, 25. ožujka 1927., dok je molila krunicu sa svojim sestrama, točno u vrijeme koje je bila prorekla.

Kongregacija se brzo širila, a povjeravano joj je poslanje odgoja i obrazovanja u Cisjordaniji, Transjordaniji, Galileji te čak u Arapskom zaljevu. Godine 1959. Kongregacija sestara od Krunice dobila je „Decretum laudis“ (Pohvalni dekret) i postala papinskog prava.

Postupak za beatifikaciju sestre Marije Alfonsine počeo je 1986. Učitelj Reda brat Timothy Radcliffe dopustio je 29. svibnja 1995. pripojenje Kongregacije sestra od Krunice iz Jeruzalema Redu propovjednika. Danas sestre od Krunice djeluju u Palestini, Izraelu, Jordanu, Libanonu, Siriji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Egiptu i Rimu. Kongregacija broji oko 280 zavjetovanih sestara i jedanaest novakinja.
Proglašena blaženom u nedjelju 22. studenoga 2009., u bazilici Navještenja u Nazaretu.



SV. FRANJO COLL



Sveti Franjo Coll - Nakon što je 7. prosinca 2008. priznato čudo ozdravljenja po zagovoru bl. Colla, u nedjelju 11. 10. 2009. tijekom svečane Svete Mise, papa Benedikt XVI. proglasio ga je svetim.

Franjo Coll bio je čovjek radikalne vjere, čovjek radosne nade, pun sućuti i ljubavi, neumorni propovjednik i apostol Riječi Božje, čovjek molitve. Bio je čovjek duboke pobožnosti prema Bl. Djevici Mariji. Običavao je reći: „Ljubite Mariju jer ona ljubi one koji nju ljube i koji je traže, nalaze je.“ Govorio je: „Krunica mi služi kao knjiga i ona mi je sve“.
U gradu Moiŕ osnovao je zajednicu „Žive krunice“. Bio je čovjek odvažan i kreativan. Izložio se velikom riziku odlučivši biti redovnik i dominikanac u antiklerikalnom i represivnom društvu. Znao je tražiti i otvarati nove putove te stvaralački odgovarati potrebama svojega vremena. Riskirao je osnovati novu žensku Kongregaciju sestara u društvu u kojem žena nije imala svoje mjesto i u kojem je bila marginalizirana.
Živio je skromno, siromašno i strogo prema samome sebi, a vrlo darežljivim prema siromasima i potrebitima. Bio je slobodan i uvijek spreman za svoje poslanje naviještanje evanđelja. Bio je sretan i radostan brat, vrlo komunikativan. Bio je apostol kršćanske nade; čovjek neba i života vječnoga. Bio je sveti dominikanac: uvijek je tražio volju Božju, suobličujući svoj život prema Isusu Kristu. Svet jer je davao odgovore, sijao nadu, ostavljajući svoj pečat u ljubavi i služenju drugima, dajući drugi sve što je imao, dajući se potpuno u službu drugih.


SV. RICCARDO PAMPURI



Sveti Rikard Pampuri, odnosno Ermino Filippo Pampuri, rođen je u Paviji, u Italiji 1897. godine. Bio je deseto od jedanaestoro djece, ostavši siroče majke sa samo tri godine, prihvaćenje u kuću ujaka u Torinu, dio Trivolzija. U trivolzijskoj župnoj crkvi je kršten, prima sakrament Krizme i Prve Pričesti. U biskupskom kolegiju Sant' Agostino u Paviji završava razrede gimnazije i više gimnazije, upisuje se zatim na Paviansko sveučilište gdje 6. srpnja 1921. godine diplomira s najboljim ocjenama na fakultetu medicine, nakon što je bio vojnik za vrijeme Prvog svjetskog rata i nakon što je primio brončanu medalju za spašavanje lijekova. Od 1921. do 1927. bio je doveden u Morimondo kao liječnik koji se s ljubavlju davao bolesnicima ( zvali su ga «doktor dobročinitelj») i surađujući sa župnikom u mnogim poslovima župe ( tajništvo za misije, glazbeni bend za mlade, pokretač liturgijskih obreda i raznih župnih djelatnosti, ističuči se na osobit način u vođenju mladih i odraslih kroz duhovne vježbe).
U srpnju 1927. godine ulazi u Bolnički Red Braće dobročinitelja (Fatebenefratelli) preuzimajući ime Rikard. Umire u Milanu 1. svibnja 1930. godine. Ivan Pavao II ga proglašava blaženim 4.listopada 1981., a zatim ga proglašava svecem 1. studenog 1989. godine. Danas se njegovo tijelo, koje je vidljivo, čuva i duboko štuje u župnoj crkvi u Trivolziju.
Rikard Pampuri je svetac svakidašnjice. Svetac kojem se obraćaju mladi, ali i stariji bolesnici kako bi prihvatili pravu namjeru koju Bog ima za svakog od nas. Zagovorom svetog Rikarda molimo Gospodina milosti koje su nam potrebne za naš život i naše zdravlje, ali naročito molimo za svetost koju dobivamo prihvaćajući svaki dan, uz pomoć svetog Rikarda, Božju volju koja nam daje vedrinu i spokoj.
Sveti Rikard Pampuri se slavi 1. svibnja (dan njegove smrti), a sjećamo ga se i 16.svibnja (dan prijenosa njegova tijela u župnu crkvu Trivolzija).



BL. GIANNA BERETTA




Gianna Beretta Molla bijaše sasvim normalna žena, koja je neprestano nosila osmijeh na licu i voljela sve boje života: prava žena ovoga modernog vremena. Papa Ivan Pavao II., 24 travnja 1994 proglašava je blaženom. U njezinom životu je moguće vidjeti kako raste milost u životu jedne majke obitelji, i kako izgleda put kojim je ona išla: put vjere u školi Bezgrešne.

"Otišla sam u Lurd da bih pitala Bezgrešnu što mi je činiti: poći u misije ili se vjenčati …".

Studij i specijalizacija u pedijatriji su pri kraju i Gianna, liječnik, entuzijasta u svome zvanju, naveliko razmišlja o misijama. Kamo? Možda u Brazil gdje već ima dvojicu svoje braće, svećenici: Enrico i Francesco, koji su izgradili bolnicu. Sigurno bi bila od velike pomoći. Možda u Indiju gdje je već duže vremena sestra Virginia, časna sestra Reda Kanizijanki. Čeka znak i poziv da krene. Ipak, zbog zdravstvenih problema, čini se da mora dobro razmisliti prije nego što donese konačnu odluku. Što dakle učiniti? Gianna razmišlja i moli. Mnogo moli. Moli devetnicu, a iza toga će odlučiti. U crkvi, na dan Bezgrešne, na proslavi Mlade mise jednog svećenika iz župe gdje je radila, Gianna upoznaje jednog inženjera imenom Pietro Molla, koji će dan kasnije u svoj dnevnik zapisati: "Bezgrešna me blagoslovila …".

Nakon kratkih zaruka, vjenčali su se krajem 1954 godine. "Svi su putevi Gospodnji lijepi – reći će poslije Gianna – jer je svršetak i cilj uvijek isti: spasiti dušu svoju i privući mnoge druge duše da slave i veličaju Boga…".

Samostan u koji ju je pozvao jest njezin dom, obitelj koju će osnovati. Njezina misija je biti supruga i majka. To je misija koja svoj model za nasljedovanje vidi u onom Marijinom, kojoj je Ginna posvećena još od djetinjstva.

NASMJEŠITI SE BOGU

Gianna Beretta je rođena 4 listopada 1922 u Magenti, blizu Milana, u izrazito katoličkoj obitelji. Roditelji su joj franjevački trećoredci, a ona je rođena na dan kada Crkva slavi nebeski rođendan asiškog Siromaha. U obitelji Beretta sve odiše vjerskim ozračjem i sinovskim odnosom prema Mariji. Navečer se moli krunica, cijela obitelj sakupljena ispred kipa Majke Božje.

Gianna je rođena kao deseto od trinaestoro djece što su ih rodili njezini roditelji. Petoro od njih je nažalost već kod rođenja umrlo. Sa dvanaest godina je već upisana u Katoličku akciju te otprilike u toj dobi sastavlja ovu molitvu Bezgrešnoj:

"O Marijo, predajem se potpuno i stavljam u tvoje majčinske ruke, potpuno sigurna da ću primiti od tebe ono što te molim. Imam povjerenje u tebe, jer si ti moja slatka Majka. Uzdam se u tebe jer si ti Isusova Majka. Ponovno se stavljam u to pouzdanje sigurna da ću biti uslišana u svemu. S tim pouzdanjem te pozdravljam, Majko i nado moja. Potpuno se posvećujem tebi, moleći te da ne zaboraviš da sam tvoja, da pripadam tebi. Pogledaj me i zaštiti, o slatka Majko, i u svakom trenutku mojega života prikazuj me svome Sinu Isusu".

Program Katoličke Akcije: djelovanje, molitva i žrtva, potpuno se poklapa s njezinim najintimnijim nadanjima i osjećajima. To nisu projekti koji čeznu za probitkom, uspjehom i samodokazivanjem, nego njezinog unutarnjeg života. Gianna je sanjala kako može učiniti nešto za Boga.

"Nasmješiti se Bogu", to je bio njezin životni moto. "Nasmješiti se Bogu od kojega dolazi svako dobro". Zatim: "Nasmješiti se Svetoj Djevici, primjeru po kojem trebamo voditi i usmjeravati naš život, tako da onaj tko gleda nas može biti ponesen svetim mislima …".

Radost je prva zadaća svakog kršćanina, najbolje sredstvo apostolata, a upravo Gianna je pravi primjer toga. Uvijek spremna pomoći bolesnicima, zauzeta za mnogovrsne svakodnevne poslove, i to uvijek s osmijehom na licu koji daruje drugome. Dinamična, radosna, puna života. Gianna je u očima nosila ljubav. Iskusna skijašica i planinar. Voljela je cvijeće i glazbu. Znala je voljeti sitne stvari u životu i voljela je sve boje života, kao prava žena modernih vremena.

UNIVERZALNA MAJKA

"Pietro, kada bih ti barem uvijek mogla biti ona jaka evanđeoska supruga" – ovako piše nekoliko mjeseci prije vjenčanja. Doista želim učiniti te sretnim i biti onakva kakvu želiš: dobra, puna razumijevanja, spremna na svaku žrtvu koju život bude tražio…".

Svjesna onoga što će ispuniti, poziva na koji je Gospodin zove po sakramentu ljubavi, Gianna se sprema, zajedno sa budućim mužem, potvrditi taj nadnaravni pečat ljubavi i njihovog sjedinjenja. Dana 24 rujna 1955 prosvijetljena je ta ljudska ljubav i preobražena vjerom i mističnim sjedinjenjem s Bogom.

Vrlo brzo iza toga rođeni su: Pierluigi, Mariollina i Laura, koji su odmah po rođenju posvećeni Bezgrešnoj. Odmah iza toga roditelji ih upisuju u Katoličku akciju.

Unatoč svim obvezama koje ima u bolnici i kod kuće, Gianna odlazi u crkvu svakoga dana kada je u mogućnosti. Bez obzira na dnevne obveze, Gianna svakodnevno nalazi vremena za molitvu krunice, zadržavajući tako uvijek svoju čvrstu povezanost s Bezgrešnom.

"Bez pomoći Bezgrešne nema ulaska u raj" – znala je često reći. "Molite, posvetite se i spasit ćete se".

Trudnoća je postajala sve teža, i svaki puta podnosi sve veće bolove. Njezina bol postaje podnošljiva jer je nalazila veliku radost u tome da je mogla čvrsto zagrliti svoju djecu. "Uz pomoć nebeske Majke, i uz tvoju blizinu, ne bojim se bolova i patnji što mi uzrokuje nova trudnoća" – pisala je svome mužu dok je čekala drugorođenu Mariollinu. Marija je model koji trebamo gledati; primjer za svaku majku. Majka svim ljudima. Kao majka svima odnosila se u svome poslu i Gianna, izvršavajući svoju liječničku dužnost. Upravo je htjela specijalizirati pedijatriju kako bi pomagala djeci i bila blizu svim majkama.

"Svako zvanje je – govorila je – poziv na majčinstvo: tjelesno, duhovno, moralno, jer je Bog u nas stavio instinkt života … pripremiti se za svoje zvanje i pripremiti se darovati život". Upravo u majčinstvu Gianna osjeća potpuno ostvarenje svoga poziva, kao žena i kao kršćanka. "Neizmjerno sam sretna" – govorila je.

ŽIVOTU REĆI DA

Gdje je sreća tu su i suze. Nakon samo šest godina braka, nakon što je rodila troje djece, dok se pripremala na svijet donijeti i četvrto, Gianna otkriva da ima tumor na maternici. Jedini način da spasi sebe jest: odreći se djeteta koje nosi u utrobi. Energično odbija. "Došao je red na mene da ispunim svoju zadaću majke".

Gianna izgovara svoje DA životu, DA križu. Jednom prigodom je zapisala: "Ne može se ljubiti bez trpljenja i trpjeti bez ljubavi". Još je rekla i ovo: "Ako bi se dogodilo da zbog ostvarenja našega poziva moramo i umrijeti, onda bi to morao biti najljepši dan u našem životu". Uvijek u skladu sa svojim zvanjem majke Gianna traži od svoga muža: "Ako morate odlučiti između mene i djeteta, nemojte oklijevati: spasite dijete!".

Bliži se dan odluke. "Odlazim u bolnicu, ali nisam sigurna da ću se vratiti kući…". Ulazeći u operacionu salu govori: "Spremna sam na sve što Bog od mene traži". Kao iskusan liječnik znala je što je čeka. Dolazi na sam vrh svoje Kalvarije. Bolovi patnje su neizmjerni, ali ne želi ništa drugo nego da se vrši Božja volja. Umire koji dan nakon što je na život donijela malu Giannu Emanuelu. Bilo je to 28 travnja 1962, u predvečer Bijele nedjelje, u četrdesetoj godini njezina života.

Na isti taj dan, trideset i dvije godine poslije, 24 travnja 1994, papa Ivan Pavao II. Proglašava Giannu Beretta Molla blaženom. Gianna, sasvim normalna žena, zaljubljena u život, koja je uvijek nosila osmjeh na licu. "Osmjeh je nosila u duši" – prisjeća se njezin muž Pietro. "Bila je svetica, uvijek zadovoljna".

Izuzetan primjer i lekcija za život. To je još jedan dokaz da: "Kada Marija pusti korijen u kojoj duši, tu ona donosi i daje neizmjerne milosti, koje samo ona može dati" (sv. Luigi de Montfort). Dokaz kako Bog posredstvom Marije donosi velike milosti svojim svetim odabranicima. U njezinom životu promatramo kako raste milost u životu jedne majke obitelji, i kako izgleda put kojim je ona išla: put vjere u školi Bezgrešne.

Bila je upravo subota, Mariji posvećen dan, kada je Gianna rođena za svijetli nebeski život.



ČUDA SV. MARKA KRIŽEVČANINA




Nakon smrti mučenika proširio se glas o njima. Prvi koji je napisao izvještaj bio je ravnatelj stolne crkve ostrogonske Aleksandar Dobokai. Uskoro su i drugi događaji potvrdili ispravnost njihove odluke za mučeničku smrt. Prisegom je potvrđeno u istrazi da se u sobama u kojima su sveci mučeni čulo pjevanje i vidjelo svjetlo. Sakristan kraljevske kapele Eperrjessy izjavio je da je poslije smrti mučenika vidio u kapelici upaljene svijeće i jednog od mučenika kako služi sv. misu. Elizabeta Gadoczy, supruga ključara kraljevske palače, posvjedočila je da joj je suprug pričao kako se mrlje na zidu i na podu od krvi mučenika nisu dale nikako oprati, niti prebojati. U vrijeme kada su mučenici prenešeni u Also - Sebes veliki broj ljudi se vratio katoličkoj vjeri.
Kada je prestalo hodočašćenje na grob mučenika, čuda nisu prestala. Tako je grofica Forgach izjavila 1628. g., prigodom istraživanja o životu i smrti mučenika, da je ona zagovorom svetih mučenika ozdravila od teške bolesti srca. Jedna pak pobožna gospa nije mogla u braku imati sinove te se zagovorila mučenicima nakon čega je rodila tri sina davši im imena: Marko, Stjepan, Melkior. Kada su 1784. g. otvorili grob u njemu su pronašli spis o smrti i čudima svetaca. Taj spis se nije sačuvao, ali se sačuvao prijepis kojeg je napravio Antonije Buzna, skrbnik samostana sv. Klare. Evo nekoliko čudesnih dogadaja iz tog rukopisa. Redovnica u samostanu sv. Klare, Teogonija, je vidjela 1634. g. kako kraj prozora stoji u najvećam sjaju svećenik u sredini, a sa svake strane jedan isusovac. Istodobno je čula pjevanje.
Godine 1636. rodila se Sofija Partinger sa iskrivljenim nogama. Usprkos svojoj mani ona je primljena u redovnice sv. Klare. No s godinama njoj je bivalo sve teže dok napokon nije pala u postelju. Kada su donijeli posmrtne ostatke mučenika, ona je odlučila da se njima zagovori. Uz pomoć drugih sestara došla je do lijesa i počela se moliti. Vrlo brzo je osjetila moć u nogama. Nakon nekoliko dana ona je posve ozdravila i čak joj je nestala mana s kojom se rodila. Ovo je svojom prisegom potvrdila i sestra Ana Czopi predstojnica samostana i 12 drugih redovnica.
Također je redovnica Terezija Bihary imala dvije teške rane na nogama. Ona je obavila trodnevnu pobožnost na grobu mučenika moleći krunicu. Nakon tri dana ona je posve ozdravila. Pelagiji Szentgally stegnuše se ruke od vlage i nikakvi lijekovi joj nisu pomagali. Ona se molitvom obratila mučenicima, a još je natrla bolesne ruke komadićem moći od kostiju svetaca. Ozdravila je vrlo brzo.
Godine 1658. na čudesan način ozdravila je sestra Praxeda koja je bolovala od kostobolje. Ozdravljenju je bila nazočna sestra Virginija koja ju je i dovela do lijesa mučenika. Sestra Doroteja je pak imala teške bolove u crijevima; došavši do groba mučenika je ozdravila.
Redovnice Jakoba i Viktorija išle su kraj sakristije gdje je bio lijes sa moćima svetih mučenika. Ugledale su veliko svjetlo, a zatim su čule kako netko propovijeda. Uskoro su začule huku vjetra i vrata na lijesu su se otvorila, iako su ključem bila zaključana. Uskoro se grob zatvorio. Jedne noći vidjelo se kako iz groba izlazi svijetla zraka i ide prema sobi sesre Leonore Appony. Druge dvije sestre su ovaj dogadaj promatrale oko 15 minuta.
Jednom zgodom udoše u samostan sv. Klare razbojnici s namjerom da ga pokradu. Tada su začuli strašnu buku i preplašivši se oni pobjegoše. To su sami razbojnici izjavili na sudu. Godine 1689. sestra Judita Magdalena nije gotovo više mogla disati od prehlade. Ona zapali kod groba mučenika samo jednu svijeću i odmah ozdravi.
Gotovo stoljeće i pol nemamo više nikavih vijesti o novim događajima. Tek kada se povela 1863. g. istraga o životu svetaca, gospođa Klara Reisch je ispričala za čudesno ozdravljenje svoje kćeri. Naime njezina kćer je bolovala od vodene bolesti. Doktor ju je uzaludno liječio nekoliko tjedana, a onda odustao. Žalosna majka se je obratila sestrama Uršulinkama, one su stale moliti zagovor svetaca. Mlada djevojka je za jedan dan ozdravila.
Ivan Thinag izjavio je da je njegova kćer Franciska imala dugo vremena grčeve, a liječio ju je dr. Schmid. Kad lijekovi nisu koristili njegova supruga Ljudevita odlučila je zagovoriti kćer sv. mučenicima. Njegova supruga pošla je na njihov grob gdje je molila za svoju kćerku, ili da ozdravi, ili da joj Gospodin pošalje smrt. Za nekoliko tjedana bolesnica je posve ozdravila.
Časna majka Florijana Boehen, redovnica u samostanu Uršulinki dala je ovakvo svjedočenje 1863. g.: "Sestra Ksaverija bacala je krv, a jedne noći je uhvate teški grčevi. Doktori koji su došli izjavili su da će za jedan sat umrijeti. Na to sam sama potrčala do groba i molila se te rekoh: "Ako mi uslišate molbu dajte mi znak." U isti čas je začula u lijesu prasak. Kad sam se vratila bolesnici bilo joj je bolje. lako je pobolijevala još pet šest tjedana, nije umrla."
Ista sestra Ksaverija ispričala je da je, prije nego što je trebala položiti zavjete, trpjela od groznice i bacanja krvi. Doktor Kadeczky, koji ju je liječio, rekao joj je da je neizlječiva. Galavarica samostana joj je saopćila da tako bolesna ne može položiti zavjete. Sestra Ksaverija se je stala moliti mučenicima i to doslovce ovako:
"Vi mi morate sad pomoći, da položim zavjete, a poslije činite štogod hoćete."
Još isti tjedan joj je bilo bolje i ozdravila je. Nakon dva mjeseca sazvano je vijeće koje joj dopustilo položiti zavjete. Godine 1852. sestra Ksaverija opet je oboljela i liječnici su dali dijagnozu - rak na želucu. No ona se oporavila bez ikakvih lijekova, što su potvrdili i sami liječnici.
Redovnicu Rozaliju udarila je kap i činilo se da je skoro mrtva. Napokon se malo pridigla i odmah je na štakama otišla do groba mučenika te se tamo stala moliti. Nakon molitve sestra koja ju je dopratila pruži joj štake medutim one joj više nisu bile potrebne. Sama se pridigla i otišla do svoje sobe. Još četiri godine, sve do svoje smrti, hodala je bez štaka.
Svakako je zanimljiv slučaj što ga je ispripovijedao liječnik Nadeniesk o bolesti svojeg sina.
"Mom sinu Adalbertu bilo je 11 godina 1859. Prehladivši se negdje poslije Uskrsa dobio je upalu mozgovnih opna. Ja sam kao liječnik, a i drugovi moji, koji nepozvani dodoše, ustanovismo, da je bolest veoma opasna. Premda je moj sin i propisane lijekove uzimao, bolest je već prvi dan tako krenula na zlo, da sam se pobrinuo, da primi sakramente umirućih. Do sedmog dana bolest je svakim danom bila teža. Sedmoga pak dana nastupi kriza i bolesniku bude nešto bolje, no ipak mogu reći, da je stanje bolesnikovo bilo vrlo pogibeljno, tako te mi je liječnik Hubert rekao: "Prijatelju, ti ćeš po svojoj prilici izgubiti sina." Moja supruga, kako kasnije doznah, poručila je u samostan uršulinki, gdje je bio grob blaženih mučenika, i zamotila da se ondje moli za bolesnog mi sina. Sedmi dan svi znaci, koji pokazivahu smrtnu pogibao, iščeznuše, te se moglo skoro ozdravljenje očekivati. Majka se zavjetovala da će sina, ako ozdravi, odvesti na proštenište Marije Zellske, pa pošto je ona bila spriječena, ja sam ispunih taj zavjet."



ČUDA SV. FRANJE ASIŠKOG






Sveti Franjo Asiški jedan je od najvećih svetaca kojeg se smatra i zaštitnikom životinja. Nadaleko poznata je njegova povijesna pomirba sa bratom vukom.


Priča kaže da su u gradu Gubbiju ljudi strahovali od velikog, strašnog i krvoločnog vuka koji je napadao njihovu janjad, a navodno čak i ljude. Neprijateljstvo i netrpeljivost je sve više raslo. Potom građani izlože cijeli problem Franji. A on na zaprepaštenje sviju ode vuku u šumu, blagoslovi ga i pozdravi vrlo prijateljski: "Dođi ovamo, brate vuče!" Vuk mu se na te riječi privrženo privi uz noge. Franjo mu nastavi razlagati kako mu je ono janje zapravo sestra, te da ga razumije, jer zlo koje je činio nije zato jer je zao, nego jer je gladan. Ali evo sad je prilika da sklope mir, građani će mu davati hranu a on im neće više ovce napadati. I to je ona glasovita scena kad vuk pruža bratu Franji šapu. Ali i građanima je Franjo pristupio, koreći ih da im je Bog sve te nevolje pripustio zbog njihovih grijeha, te ih pozvao da se obrate: "Da vas Bog u ovom životu oslobodi vuka, a u budućem od vječnoga ognja."

Kao što možemo vidjeti iz spomenutog primjera sv. Franjo shvatio je i sklopio pomirbu i sporazum s bratom vukom. Vuk neće više napadati ovce a građani će mu zauzvrat davati hranu.

Ma koliko se to činilo nemogućim primjer sv. Franje je i u dananjosti primjenjiv. Da bi vuk prestao napadati čovjeku ovce, čovjek mu ne treba "davati" hranu, dovoljno bi bilo da mu on hranu ne uzima (lovom). Pa bi tako i vuk bio sit a sve ovce na broju.


sv. Franjo propovijedao je poruku ljubavi spram Boga svim živim bićima. Kad god bi Franji dali životinje koje su bile uhvaćene radi hrane, on bi ih puštao i upozoravao da paze da opet ne budu uhvaćene.

sv. Franjo je imao ogromnu privrženost prema svim bićima zato jer su stvorena i pripadaju Bogu. Za njega su, sva ta raznolika stvorenja koje je stvorio Bog, bila poticaj i potvrda objave mudrosti, snage i dobrote Božje. Iz Franje je zračilo veliko spiritualno razumijevanje dok bi promatrao sunce, mjesec i zvijezde kako sjaje na nebu. Sklanjao bi gliste s puta i stavljao ih na sigurno mjesto, da ih ne bi netko zgazio, i snabdijevao bi medom pčele u zimi kako ne bi umirale od gladi.

Franjina ljubav izvirala je iz realizacije da su sva živa bića povezana s Vrhovnim Gospodinom. Budući da su sve stvorene od Boga, Njemu s pravom i pripadaju. Stoga bi nezamislivo bilo za sv. Franju da bilo kome naudi.



ČUDA SVETOGA ANTE



Čuda sv. Ante

Sv. Ante i čudo s magarcem, koji se poklonio hostiji.
Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor. Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike

učio od mladosti. Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.
Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete kao dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.
Opet druga gospođa vrativši se s propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.
Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskajao jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, iščeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.
Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.

Sv. Ante propovijeda ribama
Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu s mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodnošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže.

Čudoviti putovi sv. Ante
Često puta, pojavio se, sv. Ante na dalekim mjestima tako, da nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.
Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on s cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži leš ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.
Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.

Sv. Ante s malim Isusom
Gaetano Lapis:Sv. Ante i Isus
Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.

Sv. Ante proriče
Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se s velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.
Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.

Sv. Ante strah nečistih duhova
Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode s propovijedi, jer da su joj sina dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, te ovaj iščezne kao dim.
Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde.
Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.
izvor:svetac1.blog.hr












 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
SV. ZITA




Sveta Zita (1218.-1272.)


Rođena u Monte Sagrati, pored Lucca, Toskani, Italija. Umrla je u Luccai 27. travnja 1278. godine. Liturgijsko štovanje na lokalnoj razini dopustio je Leo X. (početkom 16. stoljće). Proglašena je sveticom 1696. godine, a njezino ime Rimskoj Martirologiji dodao je Benedikt XIV. 1748. godine.



Punih dvjesto godina prije i poslije krunjenja Charlemagnea za Svetog Rimskog Cara na Božić 800. godine, vrijeme i okolnosti marginarizirali su svetice. Stoga, u doba misticizma od oko 1000. do 1500. godine, postajemo svjedoci ponovnog pojavljivanja pobožnih žena-mistika kao što su Hildegard i Katarina Sienska.



Kršćanski misticizam je nastojanje da se dosegne spoznaja o Bogu i sjedinjenje s Njim direktno i iskustveno. Mistik se odriče svojih osjetila i slika koje one nude o Bogu tražeći a ne lutajući lošim putem. Često ovakav tip kontemplativne molitve vodi do nenormalnih psihičkih stanja koji kulminiraju ekstazom koja se posvećuje onaj čas kada se savršeno sjedini s Bogom. Pojedinci koji dosegnu ovakvo stanje ispoljavaju osobitu samospoznaju i postaju potpuno slobodna i jednstvena ljudska bića. Naglašeni osjećaj za mistiku također vodi do gorljivije ljubavi prema Bogu.



Sveta Zita rođena je u planinskom selu pored Luccae u veoma pobožnoj obitelji. Njezina starija sestra postala je cistercitska opatica a njezin ujak Graziano bio je pustinjak kojeg su mještani zvali svetac. Od svoje 12. godine Zita je bila sluškinja obitelji Paganoa di Fatinelli, trgovca vunom i svilom. Ova odana žena, duboko religiozna, ostala je kod te obitelji cijeli život. Služila je 48 godina, prvo kao sluškinja, pa domaćica, a zatim kao guvernanta, a svaki član obitelji duboko ju je poštovao i volio.



Postoje brojne priče o njezinom vođenju kućanskih poslova, o njezinoj brizi za prosjake, o njezinoj predanosti vjeri i o njezinoj vjernosti kad je prisustvovala misi svakog dana svog života u crkvi San Frediano. Onu dobru hranu koju bi dobila od svoga gospodora davala bi siromašnima. Često bi je našli kako spava na golom podu ili izgubljenu u molitvi nakon što je svoj krevet dala prosjaku. Njezin posao bio je dio njezine vjere, kao što bi trebao biti i naš način služenja Bogu u našem susjedstvu.



Ispočetka su se njezine kolege-sluge izrugivali njezinoj pobožnosti i dobroti. Zita nije obraćala pozornost, i na kraju oni su joj se počeli diviti. Ali često je njezin gospodar bio iritiran tolikim njezinim poklanjanjima. Tijekom gladi koja je vladala u tom kraju ona je potajno dala veliki dio obiteljske zalihe graha. Kada je njezin gospodar provjerio kuhinjske ormariće, na Zitino olakšanje grah se čudesno umnožio (prisjetimo se slične priče Svetog Franje u Rimu). Druga priča kaže da su anđeli ispekli njezin kruh dok je ona bila u ekstazi.



Jedna karakteristična priča o njezinoj darežljivoj prirodi govori kako je na Badnjak dok se spremala na zornicu bilo toliko hladno da ju je njezin poslodavac, vidjevši je u laganoj haljini, umotao u svoj krzneni ogrtač inzistirajući da ga uzme. "Ali pazi na njega i vrati ga", rekao je.



Međutim, u crkvi, Zita je vidjela siromaška u ritama odrvenjelog od hladnoće kako moli za milostinju. Ona se nije mogla oduprijeti prosjaku i istog trenutka je skinula gospodarev ogrtač i omotala ga. "On će te ugrijati", rekla je, "i možeš mi ga vratiti kada završi misa." Ali kada je izašla iz crkve, čovjek je već otišao a ona se s velikom tjeskobom vratila doma bez ogrtača. Njezin poslodavac je naravno bio ljut, ali ono što je Zitu brinulo je da je ona zbog samilosti prema drugom zlouporabila njegovu dobrotu.



Priča ima sretan nastavak jer je sljedeći dan jedan stranac došao na vrata i vratio ogrtač. Ljudi su kasnije zaključili da je stari siromašak sigurno bio maskirani anđeo, pa vrata Crkve San Frediano gdje se on prvo pojavio zovu Anđelov Portal.



Zitu je uvijek pokretao impuls plemenitosti, često bi je drugi zavoljeli zbog njezine sažaljive prirode, i cijeli njezin život održavala ju je jednostavna i snažna vjera u Boga. Zitu bi zbunjivala počast koju bi prema njoj iskazivali njezini poslodavci i susjedi. Međutim, bila je sretna kada su je oslobodili od nekih kućanskih poslova jer je svoje vrijeme mogla posvetiti skrbi za bolesne, siromašne i utamničene. Iskazivala je posebnu naklonost prema kriminalcima koji su očekivali smaknuće i provodila je sate u molitvi za njih.



Zita je umrla u dobi od 60 godina posvetivši cijeli svoj život skromnim kućanskim poslovima, i tako je ta Mala Kućanica iz Luccae ubrojena među svetice. Ubrzo se razvilo popularno štovanje oko njezinog groba u San Fredianu. Njezino štovanje proširilo se i u druge zemlje u kasnom Srednjem Vijeku kako to svjedoče kapelice podignute u njezinu čast i raspršene u Palermu, Siciliji i Elyiju, Engleska. (Attwater, Benedictines, Bentley, Delaney, Farmer, Gill, Encyclopedia, Martindale, Walsh, White).



U umjetnosti Svetu Zitu crtaju u radnoj odjeći služavke s njezinim simbolom - ključevima. Prikazuju je: 1) s krunicom, torbom i ključevima, 2) s krunicom, 3) s dva ključa i tri kruha, 4) s ključevima i knjigom, 5) s košarom voća, 6) s torbom i knjigom, 7) s knjigom i krunicom ili 8) moleći se na izvoru (Roeder, White). Pojavljuje se na zidnim slikama (Shorthampton, Oxon), na vitrajima (Mells i Langport, Somerset), i na Kristovim križevima u Norfolku (Barton Turf), Suffolku (Somerleyton) i Devonu (Ashton) (Farmer).



Sveta Zita zaštitnica je domaćica i slugu. U Engleskoj poznata je kao Sitha i zovu je u pomoć domaćice i sluge koji traže izgubljene ključeve ili dok prelaze divlje rijeke (White). Još uvijek je časte u Luccai gdje njezino tijelo pohranjeno je u kapelici Svete Zite u crkvi San Frediano (Jepson, Roeder).




SV. VJENCESLAV




SVETI VJENCESLAV, mučenik (907.-929.)


Česi svog prvog sveca nazivaju Vaclav. Mi ga prema njemačkom Wenzel zovemo Vjenceslav, a prema staroslavenskom Vjačeslav ili Većeslav. On je bio sin češkoga vojvode Vratislava I. i njegove žene Dragomire, koja potjecaše od zapadno-slavenskoga plemena Stadorane, te unuk vojvode Borivoja i žene mu svete Ljudmile.

Rođen je oko g. 907., a poginuo je g. 929. Prema pisanim izvorima i predaji, Vjenceslav je bio uzorna kršćanskoga života, a u sebi skladno ujedinjavaše dvije misionarske predaje: onu slavensku iz Velike Moravske, gdje su nekoć djelovali sveti Ćiril i Metodije, i onu njemačku iz Regensburga. Mladi je knez imao za ono doba izvanrednu pripravu za svoju buduću vladarsku službu. Prvi kršćanski odgoj nije primio od majke, koja je bila krštena tek u odrasloj dobi, već od bake Ljudmile. Bila mu je to baka po ocu. Od nje je i njezine okoline naučio staroslavenski liturgijski jezik i bio upućen u staroslavensko bogoslužje sv. Ćirila i Metodija. Na želju oca mu Vratislava daljnji je odgoj i izobrazbu primio na dvorcu Budeču, u središnjoj češkoj, od slavenskoga svećenika Učenja. Taj ga je uputio u latinski jezik i knjige. Tu se odlikovao marljivošću i revnošću u svemu onome što je od njega zahtijevao duhovni život.

Vjenceslavov je otac Vratislav u dobi od samo 33 godine umro 13. veljače 921. Narodno je vijeće za njegova nasljednika izabralo Vjenceslava, koji zbog maloljetnosti nije mogao još vladati. Umjesto njega kao regentkinja vladala je majka mu Dragomira.


Vjenceslav je imao u planu što dosljednije uvođenje kršćanstva i kršćanskih običaja u zemlji, a na taj način postati i što neovisniji o utjecaju Njemačkoga Carstva. Svjedoci o načinu Vjenceslavova vladanja jednodušno hvale ne samo njegovu pravednost prema podanicima, već prije svega svetost njegova života. On je bez svake sumnje ozbiljno nastojao oko što veće duhovne savršenosti. Čak je kanio vladavinu predati mlađem bratu, poći u Rim i ondje zamoliti papu da može postati redovnik. Zbog toga je posve nerazumljiva zavjera njegovih poganskih velikaša koji za sebe pridobiše i brata mu Boleslava.


Vjenceslavova je smrt pomno opisana u svim legendama, bilo staroslavenskim, bilo latinskim. Najvjerojatniji je ipak motiv njegove mučeničke smrti bila revnost oko uvođenja kršćanstva.


Praška katedrala Sv. Vida, baš kao i naša zagrebačka, čuvarica je dragocjenih relikvija junaka koji proslaviše češku naciju: tamo je grob sv. Vjenceslava, prvotnog zaštitnika Češke, tamo je grob i drugog njihova popularnog sveca i mučenika, sv. Ivana Nepomuka. A na najljepšem praškom Trgu sv. Vjenceslava - "Vŕclŕvske nŕměsti" - nalazi se najglasovitiji spomenik svečev koji ga prikazuje kako jaše na konju okružen kipovima čeških svetaca.



SV. VINKO PAULSKI






SVETI VINKO PAULSKI (1581.-1660.)


Vinko se rodio najvjerojatnije 24. travnja 1581. Njegovi roditelji bijahu priprosti seljaci. To je seoce godine 1828. u počast svoga najvećega sina prozvano St. Vincent de Paul. Neimaština i bijeda bijahu Vinkove pratilje od malena. Prvi kruh si je zasluživao čuvajući ovce i svinje. Da bi se izvukao iz bijede i materijalno više podigao, roditelji ga odrediše za svećenički stalež. Bilo mu je 15 godina kad je došao u Dax u školu. Marljivo je učio latinski i druge predmete, a za uzdržavanje si je zasluživao kao kućni učitelj djece odvjetnika De Cometa. Tomu se dosjetljivi seljački momak svidio pa je Vinkova oca samo još utvrdio u uvjerenju da je njegov sin sposoban za studij teologije. I stari je prodao par svojih volova da bi njegov sin s tim novcem mogao na Sveučilište u Toulouse i ondje studirao teologiju. Svojom je seljačkom pameću razmišljao da će se ta investicija jednoga dana, kad njegov sin dobije bogatu nadarbinu, posve isplatiti. On će moći pomagati i svojim roditeljima. Vinko je 12. listopada 1604. postigao naslov bakalaureata svetog bogoslovlja. No još prije toga podijelio mu je 23. rujna 1600. biskup François de Bourdeille svećenički red. Ređeniku nije bilo još ni 20 godina.

Tada nije bilo lako dobiti župu pa je tako nije mogao dobiti ni Vinko, makar je radi toga poduzeo putovanje čak u Rim. Čekajući na župu, neko je vrijeme proveo u Toulouseu, brinući se ondje za jedan dom. Njegovo je financijsko stanje tada bilo veoma loše, a upao je i u dugove. Nakon kratka boravka u Bordeauxu, Vinko je početkom g. 1605. naprosto iščeznuo da bi nekako umakao onima kojima je bio dužnik. Kako saznajemo iz njegovih dvaju pisama što ih je pisao De Cometu, zbog pitanja baštine bio je prisiljen otputovati u Marseilles. Na povratku preko mora uhvatili su ga turski gusari te kao roba prodali u Tunis. Tamo je radio najprije kod jednoga ribara, zatim kod jednog alkemičara i napokon kod jednog muhamedanca koji je nekoć bio franjevac, a onda prešao na islam. Toga je uspio obratiti i s njime jednim brodićem pobjeći. I tako je god. 1607. došao u Avignon. Ondje se upoznao s vicelegatom Montorijom, postao mu prijatelj. Prijateljstvo je zadobio otkrivši mu alkemijske tajne, što ih je naučio u Tunisu. Toga je gospodina pratio u Rim u nadi da će mu on pomoći da se domogne kakve dobre župe.

Vinko se vratio iz Rima i god. 1608. dospio u Pariz. Sva mu nada bijaše u jednom: zadobiti dobru crkvenu nadarbinu i onda provoditi bezbrižan život. Nakon što je čekao na zgodnu priliku preko godine dana, u proljeće 1610. postao je kućni duhovnik kod Margarete de Valois, prve žene kralja Henryja IV. Malo kasnije dobio je kao nadarbinu cistercitsku opatiju Saint-Léonard-de-Chaumes, u biskupiji Saintes, no njezini su dohoci bili osrednji.


Nakon godina svećeničkoga rada sveti je Vinko jednom rekao: "Da sam tada kad sam se drznuo primiti na se svećeništvo znao što je to svećeništvo, kao što to znam danas, radije bih obrađivao zemlju nego da se učlanim u tako strašan stalež." - Unatoč toj izjavi sveca, kolika bi neprocjenjiva šteta bila za Crkvu da Vinko nije počinio tu "drskost"!


Sv. Vinko nije odmah od početka bio i svet svećenik. To će postati tek kasnije. U doba kad je kao svećenik bio strašno zadužen i kad se u tome gotovo utopio, naišao je na osobu Pierrea de Bérullea, kasnijeg kardinala. U svojoj gorljivosti taj je duhovni pastir s nekolicinom svećenika htio ustanoviti družbu, u kojoj bi se, na temelju dubokoga teološkoga znanja, gajila svećenička duhovnost i svetost. Ti bi svećenici uzornim svećeničkim životom i djelovanjem i drugim svećenicima pokazivali pravi put, bili im putokazom. Bérulle je takvu družbu i osnovao te je nazvao Oratorij, nešto slično kao što je u Rimu učinio sv. Filip Neri.


Uz Bérullea je sv. Vinko nastojao upoznati svoj vlastiti put. Bérulle ga promatra, pokušava proniknuti tajnu njegove duše, no nije došao do jasnoće. I sam Vinko se savjetuje, moli i ispituje. Ipak se nije mogao odlučiti za Oratorij, no na Bérulleovu preporuku prihvati ipak u blizini Pariza župu Clichy. Već je 12 godina bio svećenik i tek tada prvi put usred pastoralnoga posla.


Kasnije, isto tako na preporuku Bérullea, preuze malu župu u mjestu Châtillon-Les-Dombes kod Lyona, gdje su se šestorica svećenika nemoćno borila protiv reformacije koja im je grabila vjernike. Nalazeći se na toj župi, Vinko sam pripovijeda ovo: "Jedne nedjelje mjeseca kolovoza, kad sam se oblačio za svetu misu, došli su mi reći da su u jednoj osamljenoj kući svi članovi obitelji bolesni, svi u neopisivoj stisci, nije ostao pošteđen ni jedan jedini koji bi mogao pomagati drugima. To me je uhvatilo za srce." Duboko ganut propovijedao je o tom svojim vjernicima i oni pritekoše u pomoć. "Bila je to velika, ali neorganizirana ljubav", kaže sam svetac i odmah se dade na posao koji će dovesti do osnivanja sestara milosrdnica i družbe misionara ili lazarista.


No najprije osnova prvu Bratovštinu ljubavi, društvo koje će pomagati siromašnim bolesnicima. Kako je na molbu Bérullea već u jesen 1613. postao odgojitelj kod grofa Filipa-Emanuela de Gondija, generala galija, u toj je obitelji zadobio veliko povjerenje i poštovanje. Njoj se opet vratio te počeo organizirati pučke misije, a po selima što su pripadala De Gondijima, osnivao je nove bratovštine ljubavi. Nakon toga je pošao galijašima da im olakša njihov teški udes. U veljači 1619. postao je i njihov dušobrižnik. U savezu sa slavnom Družbom Presvetog Sakramenta mogao im je pružati veliku materijalnu i duhovnu pomoć.


I tako se iz dana u dan sve više širila Vinkova socijalna i karitativna djelatnost po mnogim francuskim gradovima. Budući da nije mogao doskočiti svim potrebama, u njemu je sve više dozrijevala misao za pomoćnicima koji bi mu pomagali u njegovu apostolatu. Da bi ostvario takvo što, obitelj De Gondi stavila mu je na raspolaganje priličnu svotu novaca. Bilo je to u travnju god. 1625. Brzo nakon toga umrla je gospođa De Gondi, a njezin je muž postao svećenik oratorijanac.


Vinku je pošlo za rukom pridobiti prve članove za svoju zamišljenu Misijsku kongregaciju. Oni su stanovali najprije u College de Bons-Enfants, a kasnije u prioratu Saint-Lazar, po kojem ih prozvaše lazaristima. Mlada se kongregacija veoma dobro razvijala. Djelovala je najprije po raznim francuskim gradovima, a god. 1643. lazaristi pođoše i u inozemstvo. Sveti Vinko je uspio osnovati redovite i stalne misijske postaje u Alžiru, Tunisu, pa čak i na dalekom Madagaskaru.


Usporedo s lazaristima osnovao je i Družbu milosrdnih sestara - Filles de la Charité. Tu je Družbu osnovao skupa s pobožnom udovicom Lujzom de Marillac (1591-1660), kojoj je od god. 1624. bio duhovni vođa. Svrha je Družbe posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji. Po njoj je sv. Vinko još i danas prisutan u tolikim bolnicama, klinikama, na ulicama, gdje rade njegove duhovne kćeri. Kad kažemo na ulicama, mislimo na rad po kućama, kamo sestre polaze na dvorbu pojedinih bolesnika. Sv. Vinko je god. 1640. utemeljio i ustanovu za skrb oko siročadi. To odgovaraše tadašnjoj velikoj društvenoj potrebi. Poznato je da je samo u Parizu godišnje znalo biti ostavljeno i do 400 napuštene djece. Tu je djecu skupljao sv. Vinko preko svojih ustanova i suradnika. No nije bilo problema s kojim se taj neobični čovjek i karitativni genij nije uhvatio u koštac. On se dao i na rješavanje duhovnih problema, a osobito je mnogo učinio za izobrazbu i odgoj klera. Unatoč tome što je imao snažnu seljačku tjelesnu građu, toliki ga napori ipak skrhaše, a u zadnje vrijeme naročito malarija od koje bolovaše. Početkom god. 1660. bio je gotovo uzet. No pamet mu je ostala bistra sve do konca. Nakon kratke smrtne borbe umro je ujutro 27. rujna 1660. godine. Taj div kršćanske ljubavi, obnovitelj klera, zaslužio je da bude proglašen blaženim u kolovozu 1729., a svetim u lipnju 1737. g.


Prvi zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik doveo je milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga god. 1844. i u Zagreb, podigavši im samostan, a svecu crkvu. Tako je sv. Vinko po svojoj crkvi i po sestrama milosrdnicama naročito prisutan i na našem tlu.


Toliko je toga lijepa izrečena i napisana o svetom Vinku. I s pravom, jer on je to kao malo tko i zaslužio. Taj je čovjek spavao samo četiri do pet sati dnevno, a ostalih je gotovo 20 sati radio i sve mu je to bilo još premalo. Jedva je pronalazio vremena da se pošteno i u miru najede. Iz Svetog Lazara vodio je svoje veliko djelo silnim dopisivanjem. Kroz 50 godina napisao je 50.000 pisama. Sačuvano ih je, na žalost, samo 3.000. Sačuvano je nešto i od njegovih govora njegovim misionarima. Svi njegovi spisi odišu duhom, vjerom, ljubavlju i pobožnošću. Za njega naročito vrijede riječi: "I mrtav još govori!" Mrtav zemaljskim životom, ali živ i trajno prisutan među nama svojim djelima i ustanovama. Živ u nebu, da zagovara sve siromahe, bolesnike te socijalne i karitativne radnike. O sveti Vinko, ne prestani nas zagovarati!


SV. VINKO FERRER




SVETI VINKO FERRER, prezbiter (1350-1419)


Sv. Vinko rođen je 1350. kao sin gradskog bilježnika u Valenciji. U 17-oj godini u rodnom gradu stupa u dominikanski red, gdje je započeo školovanje koje nastavlja u Leridi i Barceloni. Kao profesor počeo je predavati filozofiju, a kasnije i teologiju, što svjedoči o njegovim iznimnim intelektualnim sposobnostima. Njegov ga je učitelj uveo u pravi duh redovništva tako da sv. Vinko postaje jedan od najvažnijih propovjednika onoga vremena. Propovijedajući pokoru obišao je ne samo svoju domovinu Španjolsku, već i gornju Italiju, Savoju, Švicarsku i Francusku. Imao je velikih uspjeha, a ponajviše zato što je njegov život odgovarao pokori koju je naviještao. Meso nije jeo nikada a kroz 40 godina, osim nedjeljom, jeo bi samo jedanput na dan. Pokornički i isposnički život davao mu je izvanrednu moralnu snagu koja je djelovala na mnoštvo. Kroz 20 godina bavio se misionarskim radom koji je dovršio u Bretanju među jednostavnim pukom. Sveti Vinko je umro 5. travnja 1419. u Vannesu.



SV. VID




SVETI VID, mučenik (+ 304./5.)


I sveti Vid spada medu one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Doduše, i oko njega se ovila legenda, no kojoj povjesničari ne daju nikakvu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijesnu opstojnost najsigurnije je jamstvo štovanje što se oko njegova lika rano razvilo. Svi životopisci spominju legendu koja se uz njegov život i mučeništvo razvila.

Oko god: 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, medu njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vrelog ulja. No iz njega bi spašen od anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje mladić umre. Prema predaji njegovo bi se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305.


SV. VALENTIN





SVETI VALENTIN (+ 269.)


O današnjem svecu imamo malo povijesnih podataka. Znamo da je bio liječnik, svećenik, vjerojatno i biskup u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268.-270.) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt. Na upit jednog od sudaca što misli o rimskim bogovima odgovorio je da su oni demoni na što je cijela skupština skočila na noge i tražila njegovu smrt. Car se pobojao pobune i Valentina preda gradskom prefektu a ovaj opet sucu Asteriju. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao išibati a zatim naredi da mu odrube glavu. Bilo je to 269. godine na Flaminijskoj cesti.




SV. URŠULA



SVETA URŠULA I DRUGE DJEVICE, mučenice


Uršula bijaše kršćanska djevica koja je poginula u Kölnu kao mučenica najvjerojatnije u IV. stoljeću. Najnovija iskapanja u crkvi Sv. Uršule u Kölnu pokazala su da je već u rimsko doba nad tri kršćanska groba bila podignuta crkva. Položaj te crkve na jednom rimskom groblju kod novih pregrađivanja i povećavanja crkve pridonio je stvaranju legende o 11.000 djevica, koje da su skupa s Uršulom poginule. Naime, kad su se iskapale jame za temelje nove veće crkve, pronađeno je mnoštvo kostiju.

Uršula je bila engleska kraljevska kćerka koja je s brojnom pratnjom pošla na hodočašće u Rim pa su na putu u Kolnu od Huna svi bili pobijeni. To je već druga verzija njezina mučeništva. Uz Uršulu se štuju i njezine drugarice Priska, Eugenija, Grata, Cecilija i Verena. B. Kotting piše: "Jedva da ima mučeničke legende koja je u rajnskoj oblasti toliko potaknula štovanje svetaca kao što je to legendarni izvještaj o mučeništvu svete djevice Uršule i njezinih 11.000 drugarica. U crkvi Sv. Uršule u Kölnu nalazi se natpis koji potječe iz IV. ili V. stoljeća - dakle još iz doba seobe naroda - a koji nas obavještava da je neki čovjek po imenu Clematius na tom mjestu, gdje su djevice pretrpjele mučeničku smrt, njima u čast umjesto spaljena i razorena poganskoga svetišta podigao crkvu. Prva svjedočanstva štovanja sv. Uršule potječu iz VIII. ili IX. stoljeća.

Legenda, koja pripovijeda o Uršuli i njezinim drugaricama (Aureliji, Kumeri, Kunigundi), označuje Uršulu kao kćerku jednoga britanskog kralja; ona je odbila prošnju za udaju jednoga poganskoga kraljevskoga sina i zavjetovala djevičanstvo. Sa svojim se drugaricama ukrcala na brod da otputuje iz Engleske te je, ploveći rijekom Rajnom, pristala u Kolnu, a taj su grad tada opsjedali pogani koji i nju ubiše. Veliki utjecaj na proširenje i prihvaćanje te legende imale su i 'objave' sv. Elizabete iz Schönaua. Kult se sv. Uršule iz Kolna proširio u Španjolsku, Italiju, Dansku, dapače čitavu Europu. Broj 11.000 potječe iz jedne srednjovjekovne pogrješke kod prepisivanja jer izvorna legenda govori o Uršuli i 11 mučenica. Još je u XVI, stoljeću sv. Anđela Merici red što ga je osnovala stavila pod zaštitu svete Uršule."


To su nama svima dobro poznate uršulinke koje se i danas službeno nazivaju Red svete Uršule. No sada nas nakon svega navedenoga zanima što napokon možemo držati o povijesnosti toliko štovane svetice svete Uršule? - Johannes Emil Gugumus, rektor Teutonskog kolegija S. Maria in Campo Santo, smatra da legenda o sv. Uršuli ima ipak prvotnu jezgru koja je povijesno vrijedna, dakle, povijesno pouzdana.


Povijesnost sv. Uršule temelji se na natpisu njezine crkve u Kolnu na kojem doslovno stoji ovo: "Klemacije, čovjek senatorskoga ranga došavši s Istoka potaknut božanskim nadahnućem - nanovo je sagradio ovu baziliku na svoj račun da bi ispunio zavjet na mjestu gdje su svete djevice prolile krv za Kristovo ime." O tom se natpisu među povjesničarima i hagiografima raspravljalo sve do naših dana veoma mnogo, dok ga W. Lewison smatra vjerodostojnim i to na temelju dobrih i uvjerljivih dokaza. Taj natpis svjedoči o istinitosti i stvarnosti mučeništva skupine kršćanskih djevica u Kolnu. Novija iskapanja su dokazala da je crkva Svete Uršule sagrađena na jednome rimskom groblju. Kad se god. 1106. grad Kđln još više proširio, pronađeno je u blizini crkve Sv. Uršule jedno groblje (Ager Ursulanus), a kosti koje ondje pronađoše smatrane su kostima svetih djevica i mučenica. Razdoblje njihova mučeništva može se smatrati Dioklecijanovo progonstvo, tamo negdje oko god. 304. Njihov se broj sa sigurnošću još ni danas ne može točno utvrditi, a isto tako ni njihova imena. Osim spomenutih navode se još i ova: Brittola, Martha, Saula, Sambatia, Saturnina, Gregoria, Pinosa, Palladia.


Sveta Uršula je zaštitnica grada Kolna, a u prošlosti je bila zaštitnica studentske mladeži u Beču, Coimbri i Parizu. Njezinu pomoć i zaštitu vjernici zazivahu za vrijeme ratova, zatim da bi si isprosili sretnu smrt. Postoje čak i Litanije svete Uršule za sretnu smrt. Sveticu zazivaju u pomoć ozlijeđeni od opekotina. Smatraju je zaštitnicom dobra braka, učiteljica, trgovaca suknom.


U srednjem vijeku nastadoše i brojne bratovštine sv. Uršule, kojima pripadahu čak i biskupi, opati i kraljevi. Njezin se blagdan naročito svečano slavio u Kolnu. Kroz grad bi išla procesija sa svetičinim relikvijama. Znamo iz Memoriala blaženog Petra Fabera koliko je taj Božji ugodnik štovao svetu Uršulu i njezine drugarice.



SV. TRIPUN




Sveti Tripun, mučenik


Sveti Tripun zaštitnik je Kotora i kotorske biskupije. U Rimskom martirologiju na dan 10. studenoga spominju se sveti mučenici Tripun i Respicije s Ninfom bez ikakve naznake mjesta, a čini se da i među sobom nisu imali nikakve veze. Sveti Tripun bio je u kršćanskoj starini štovan mučenik, iako je o njemu sve tamo do srednjega vijeka bilo slabo vijesti.


Središte štovanja sv. Tripuna bilo je u Sampsadosu, seocu nedaleko od Apameje, u pokrajini Frigiji. Odatle se štovanje proširilo u Niceju u Bitiniji, u Carigrad, gdje mu je car Justinijan sagradio crkvu. Posvećenje te crkve slavilo se 19. listopada. Početkom IX. stoljeća domogao se grad Kotor svečevih relikvija, proglasio ga svojim zaštitnikom i podigao mu katedralu. Štovanje sv. Tripuna proširilo se i u susjednu južnu Italiju i Siciliju, a čak mu je i u Rimu sagrađena i posvećena crkva na Campo Marzio. Od IX. stoljeća ta je crkva određena za korizmeni zbor i to u subotu po Pepelnici. Crkvu je obnovio i posvetio 28. studenoga 1006. papa Ivan XVIII. Sredinom XVIII. stoljeća ta je crkva srušena da bi ustupila mjesto gradnji samostana i crkve Sv. Augustina.


Unatoč tako rasprostranjenu štovanju, u povijesnim izvorima vlada nesigurnost s obzirom na svečev smrtni dan. Najvjerojatnije je to bilo 2. veljače, kako nam svjedoči tzv. Passio graeca. No zbog Svijećnice blagdan mu je u Kotoru prenesen na današnji dan, dok se u općoj Crkvi slavi 10. studenoga. Zlobni jezici su govorili da su Kotorani slavili sv. Tripuna na današnji dan da ne bi išli na slavlje u Dubrovnik, s kojim su znali biti u rivalstvu.


Budući da su povijesni izvori o vremenu i mjestu mučeništva veoma nesigurni, a život mu iskićen legendama, to ozbiljni povjesničar Agostino Amore piše: "Kao zaključak sa sigurnošću možemo jedino držati da je Tripun vjerodostojan mučenik Frigije, ali o njemu ne znamo zapravo ništa." To nas nipošto ne treba zbuniti jer su za vrijeme progonstva, osobito Dioklecijanova, bile spaljene i uništene mnoge kršćanske knjige i spisi. Mnogo je toga propalo za seobe naroda, a uslijed nestašice izvora nekritički srednji vijek stvarao je legende. Nama je, ipak, drago da je zaštitnik jedne naše biskupije povijesna ličnost i da je bio pravi mučenik. To nam je i dosta jer riječ mučenik i činjenica mučeništva govore veoma mnogo. Zato je posve opravdano štovanje i čast kojom su Kotorani od IX. stoljeća okruživali svoga svetog pokrovitelja. I mi skupa s njima:


Slavimo pojkom uzor mučenika,

Kristove vjere hrabrog pobornika.
Umom i srcem pjevajmo mu hvale,
Djela preslavna!


SV. TOMA APOSTOL




SVETI TOMA, apostol


"Toma" u aramejskom jeziku znači blizanac. Zato ga Ivan evanđelist i naziva Tomom blizancem. On je u popisu dvanaestorice apostola kod Mateja na sedmom, kod Marka i Luke na osmom, a u Djelima apostolskim na šestom mjestu. Četvrti je evanđelist u četiri zgode postavio i Tomu. Najljepša je, svakako, ona o susretu nevjernog Tome s uskrslim Kristom.

Kad su židovski glavari već čvrsto odlučili ubiti Isusa, on se jedno vrijeme nalazio "s onu stranu Jordana, na mjestu gdje je Ivan krstio" (Iv 10,40). Tada je k njemu stigla vijest da je bolestan njegov ljubljeni prijatelj Lazar. Kad je Lazar umro, Isus je odlučio poći k njemu. "Rabi" - rekoše mu učenici - "pa sad su te Židovi htjeli kamenovati, a ti ponovo ideš onamo!" (Iv 11,8). Apostoli su očito smatrali da je opasno ići natrag u Judeju pa Isusa nekako diskretno na tu opasnost upozoravaju. Ali kad Isus odlučno reče: "Lazar je umro, hajdemo k njemu!" Toma, zvani Blizanac, reče suučenicima: "Hajdemo i mi da umremo s njim!" (Iv 11,15-16). Da li je to bilo junaštvo ili potišteno mirenje sa sudbinom, teško je reći. Neki tumači Svetog pisma misle da se prije radi o ovom drugom. Kad bi se radilo o prvom, bila bi to od Tome veoma lijepa gesta.

Kad je Isus na zadnjoj večeri, na rastanku s učenicima, govorio o nebeskim stanovima i rekao im: "Tamo kamo ja idem već znate put", (Iv 14,4) odvratio mu je Toma: "Gospodine, ne znamo kamo ideš. Kako bismo poznavali put?" (Iv 14,5). Toj primjedbi dugujemo jednu od najljepših Isusovih izjava, koja je za sve njegove sljedbenike tako mjerodavna. Isus je svečano izjavio: "Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni" (Iv 14,6).


A sada pogledajmo Tomu u njegovoj nevjeri i njegovu susretu s Uskrslim, koji ga dovodi do vjere. "Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: 'Vidjeli smo Gospodina.' Toma im odvrati: 'Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.'


Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: 'Mir vama!' Zatim reče Tomi: 'Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!' 'Gospodin moj i Bog moj!' - izjavi Toma. Isus mu reče: 'Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli'" (Iv 20, 24-29).


I napokon Tomu nalazimo i kod čudesnog ribolova i ukazanja na Tiberijadskom jezeru. On se nalazi među sedmoricom apostola i svjedok je ne samo čudesnog ribolova, susreta s uskrslim Kristom, već i Petrova prvenstva, dana mu od samoga Gospodina: "Pasi ovce moje!" (Iv 21,17). Toma je u tom događaju spomenut na drugom mjestu, odmah nakon Petra.


Znademo li još što sigurno o apostolu Tomi? - Jedva! Navest ćemo ipak neka mišljenja i podatke o njemu iz spisa crkvenih pisaca starine.


Prema Euzebiju Cezarejskom, ocu crkvene povijesti, Toma je bio jedan od apostola kod koga je bio poučen o Isusovu nauku apostolski učenik Panias, kasnije i sam pisac. Nadalje Euzebije navodi da je Toma kao polje svoga rada dobio Perziju.


Klement Aleksandrijski piše da je gnostik Herakleon nijekao mučeništvo apostola Tome. Međutim, jača i općenitija predaja, kojoj su svjedoci sv. Grgur Nazijanski i Nicefor, tvrdi da je Toma, nakon naviještanja Evanđelja, kao mučenik poginuo u Indiji. Apokrifna književnost sv. Tomi pripisuje jedno Evanđelje, Djela apostolska i Apokalipsu. Dakako da su to posve apokrifni spisi koji su nastali daleko kasnije i nemaju veze s Tomom.


Legende o počecima kršćanstva u Malabaru, pokrajini Indije, govore da je ondje propovijedao kršćansku vjeru sv. Toma apostol. Prema njemu se u Indiji dio vjernika naziva "Tominim kršćanima". Njih je oko g. 1600. bilo 75.000, a danas ih ima preko 750.000. Podijeljeni su u 4 biskupije, a u bogoslužju upotrebljavaju siro-malabarski obred.


Kod mjesta Sveti Toma od Mailpura, nedaleko od Madrasa, na obali Coromandel, nalazi se križ iz VII. stoljeća s natpisom na staroperzijanskom jeziku te prema općenitom mišljenju označuje mjesto mučeništva svetog Tome apostola. I veliki svjetski putopisac Marko Polo te najveći portugalski pjesnik Camoens govore o Tominu misionarenju u Indiji.


Među brojnim oltarima u bazilici Sv. Petra u Rimu nalazi se i jedan posvećen svetom apostolu Tomi. Grob apostolskog prvaka, nad kojim se diže velebna bazilika, govori o Petrovoj vjeri, zbog koje ga je i sam Isus pohvalio. Pa ipak je ta vjera u kušnji postala slaba i Petar je zatajio Isusa. Toma nije htio vjerovati u Uskrsloga dok se iskustveno nije uvjerio, a onda je svoju vjeru sažeo u poklik: "Gospodin moj i Bog moj" (Iv 20,18). S Petrom je bio u ribolovu na Tiberijadskom jezeru te opet vidio Uskrsloga i Toma, ali i čuo ispovijest Petrove ljubavi prema Isusu: "Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim" (Iv 21,17). Nakon toga njegov i Petrov život ne bijahu drugo nego samo vjera i ljubav.




SV. TOMA AKVINSKI




SV. TOMA AKVINSKI,
SVEĆENIK I CRKVENI NAUČITELJ (1225.-1274.)


Sveti Toma, kojega se Crkva sjeća 28. siječnja, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Rođen je 1225. u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem a završavajući visoke škole u Napulju upozna se s dominikanskim redom. Roditelji su se protivili da on kao plemićki sin stupi u prosjački red. Unatoč protivljenjima postao je dominikanac a poglavari vidjevši njegove ogromne intelektualne sposobnosti šalju ga učenjaku Albertu Velikom.


Već s 23 godine života Toma je postao profesor. Predavao je u Parizu, Rimu i Napulju. Kraj sve svoje velike učenosti ostao je uvijek jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik. U poniznosti je postojano odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Njegov bistri duh dobro je shvatio da je poniznost evanđeoska krepost i da više vrijedi od sve učenosti, slave i počasti. Zato je uvijek htio ostati malen.


Sveti Toma je napisao mnoštvo filozofskih i teoloških djela, a najslavnije mu je bez sumnje djelo Teološka suma u tri dijela u kojoj je sustavno obradio svu teologiju. Djelo je prevedno na sve svjetske jezike te u teološkoj književnosti zauzima sve do danas jedinstven položaj. Sveti Toma je bio i mistik. Žarko je štovao Presveti Sakrament te o njemu ispjevao najljepše himne kao što su: "Hvali Sion Spasitelja", "Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš", "Usta moja uzdižite preslavnome tijelu glas"! Kad je jednom klečao pred raspelom, sam Spasitelj mu je progovorio: "Ti si o meni tako lijepo pisao, što želiš kao nagradu?" - Svetac je odgovorio: "Samo tebe, Gospodine!"


Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je tada na putu u Lyon na opći sabor, ali je klonuo i zaustavio se u samostanu Fossa Nouva kraj Rima i ondje preminuo. Relikvije su mu kasnije prenesene u Toulouse. Proglašen je svecem, a g. 1567. i crkvenim naučiteljem. Mnogi pape proslavili su ga svojim spisima, od kojih su najvažnije enciklike Leona XIII. Aeterni Patris i Pija XI. Studiorum ducem. Iz novijeg vremena nauka sv. Tome preporučena je od II. vatikanskog sabora i od Pavla VI. u pismu Lumen Ecclesiae. Crkva je svetog Tomu proglasila i zaštitnikom svojih škola i studenata. On je, doista, sjajan primjer svima onima koji se bave umnim radom. U tajne vjere prodire se to dublje što je srce čistije. Njegov lik to najbolje svjedoči.


Svetog Tomu je uvijek resila i crkvenost, osjećaj za Crkvu. Svojim spisima on se zalagao za svetu rimsku Crkvu i njezinu glavu papu. Nju je branio protiv svih zabluda. Njegov prvi životopisac Vilim Tocco zapisao je: "Kako je za Crkvu bila korisna nauka evanđeoskog naučitelja ne samo za objavljivanje katoličke istine obaju Zavjeta, već i za suzbijanje naopakosti krivovjerja, pokazao je u svom milosrđu Bog na početku svoje učiteljske službe i kasnije." Njegova su djela najsavršeniji izražaj katoličkog pravovjerja i skolastike. Ona su prava riznica katoličke nauke i to sa svih područja teologije.


On nam tako sjajno tumači središnji kršćanski misterij otkupljenja. Kristova žrtva na križu predstavlja više nego obilnu zadovoljštinu za grijehe ljudskoga roda, osobito jer je Isus trpio iz ljubavi i poslušnosti. Te dvije velike kreposti učinile su njegovu patnju još zaslužnijom. "Krist je trpeći iz ljubavi i poslušnosti prinio Bogu nešto od veće vrijednosti što i ne bi tražila nadoknada za sve uvrede od ljudskoga roda Bogu nanesene."


Govoreći o Crkvi sv. Toma izriče i ovu lijepu misao: "Isus je prihvatio muku iz velike želje koju je imao da sebi ujedini Crkvu kao svoju zaručnicu."


Sveti Toma združio je u sebi najveću učenost i najdublju pobožnost. Učenost bez pobožnosti ne bi baš mnogo vrijedila. On je bio i odviše bistar duh pa je to dobro znao, ali nije ostao samo kod znanja, već je i svim srcem gajio iskrenu i duboku pobožnost. Bio je ne samo velik učenjak već i velik svetac.

izvor:svetac1.blog.hr
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
SV. TOMA MOR




SIR THOMAS MORE, svetac i mučenik (1478.-1535.)


"Čovjek svih vremena", engleski državnik, pisac, mučenik rodio se 7. veljače 1478. u Londonu a umro 6. srpnja 1535. također u Londonu. Bio je odgojen u kući lord-kancelara, kardinala Mortona, te u Canterbury Caliegeu u Oxfordu. Od g. 1494. dao se na studij prava pa je za to vrijeme stanovao 4 godine kod engleskih kartuzijanaca, te će kao i oni postati mučenik katoličke vjere i Crkve, posebno pape i papinstva. Dao se marno i revno također na humanističke studije te prijateljevanje s Erazmom Roterdamskim (1469.-1536.) i s engleskim teologom i humanistom Johnom Coletom (1466.-1519.) pa i nekim drugima. Godine 1504. More je kao narodni zastupnik u parlamentu izrazio svoje negodovanje kralju Henriku VII. zbog njegovih zakona o porezu. Tada se povukao iz političkog života te pošao najprije u Louvain pa onda u Pariz da se na tamošnjim visokim učilištima posveti opet studiju. U javni je život ušao opet nakon smrti engleskog kralja Henrika VII. Tada je postao kraljevski savjetnik. Nakon raznih diplomatskih misija, odlikovan kraljevskim odlikovanjem - plemstvom - g. 1520. postaje tzv. podčuvar kraljevske riznice. Godine 1523. kao govornik donjeg doma More je sve više dobivao naklonost kralja Henrika VIII., a kod pisanja njegove knjige protiv Luthera postaje kralju savjetnik. A kasnije, kad je Henrik VIII. planirao prekinuti svoj zakoniti brak, pitao je i Morea za savjet. Dakako da je More stajao uvijek uz crkveni zakon. T. More, koji je imao sretnu obitelj, bijaše čovjek humora i neustrašiva karaktera, velike pobožnosti i duboke duhovnosti. Skupa s Erazmom Roterdamskim oplakivaše praznovjerje te sve zloupotrebe u Crkvi, no isto tako bijaše zabrinut zbog porasta antiklerikalizma i hereza. Njegov osobni obzir prema kralju i njegov duboki respekt pred kraljevskim autoritetom držao ga je ipak očevidno u opoziciji pred kraljevim brakolomstvom te pred protupapinskim zakonima. Kralj Henrik VIII. htio je otpustiti svoju zakonitu ženu Katarinu te oženiti Anu Boleyn. Zbog toga htjede najprije prisiliti kler da ga prizna "čuvarom i glavarom engleske Crkve"; na početku je još dopustio dodatak - "koliko je to dopušteno jednom kršćaninu". Toma More kao lord-kancelar odrekao se te svoje visoke službe. To je ispočetka značilo sa svojom obitelji pasti na prosjački štap. On je tada u šali rekao: "Ako ne bude drugačije, svatko će od nas objesiti torbu o rame te od vrata do vrata ići pjevajući Salve Regina. Na taj ćemo način biti svi veseli."

Godinu i pol dana More je bio u skrovitosti i marno pisao. Kad je g. 1533. u westminsterskoj opatiji kralj Henrik VIII. slavio svoje nezakonito vjenčanje, bio je pozvan i Toma More. Ali on se nije odazvao, što je kralja strašno razbjesnilo. Svojim je prijateljima More svoj postupak ovako obrazložio: "Protiv toga ne mogu ništa pa neka od mene učine štogod hoće, makar me i objesili; a dokle mi Bog bude milostiv, trudit ću se da se ne osramotim." Brzo je došlo i do drugog loma: Papa je drugi Henrikov brak proglasio nevaljanim, a njega izopćio iz Crkve. Bio je to papa Klement VII. To se zbilo 11. srpnja 1533.

Dana 22. lipnja 1535. u Londonu je odrubljena glava velikom kardinalu, Moreovu prijatelju, Johnu Fisheru jer nije htio priznati Henriku VIII. da je poglavar engleske Crkve, a ni valjanost kraljeva drugog braka. Ni More nije više morao dugo čekati da mu se zbog istog razloga i na isti način to dogodi. Bilo je to 6. srpnja 1535. Thomas More bijaše posve miran prije nego će podnijeti smrt. Svojeg je zeta zamolio da krvniku koji će mu odrubiti glavu podari zlatnik. Od poduljeg tamnovanja More je oslabio pa su mu morali pomoći da dođe do gubilišta. Ondje je rekao: "Umrijet ću kao vjeran kraljev službenik!" Tada je izmolio 50. psalam "Smiluj mi se, Bože!" Prije smaknuća zagrlio je krvnika, a sam si je povezao oči. Bila mu je odrubljena glava.


Toma More je jedan od velikih ljudi, ne samo kao znani humanist, pisac Utopije, nego još kudikamo više kao mučenik savjesti, vjernosti svojoj katoličkoj vjeri i namjesniku Kristovu na zemlji. Ako za ikojeg smrtnika vrijedi: "Mortuus adhuc loquitur" - govori još kao mrtav, onda to vrijedi za Tomu Mora. Crkva ga je zato kao i Johna Fishera proglasila svetim.


Pismo iz zatvora


Objavljujemo odlomak iz pisma što ga je sveti Toma More pisao iz zatvora kćeri Margariti (The english Worhs of Sir Thomas More, London, 1557, str. 1454, navod prema Časoslov Božjega naroda str. 2456-2457, KS).


"Premda sam, moja Margarito, sasvim svjestan da je moj prijašnji život bio razlogom da potpuno zasluženo budem napušten od Boga, ipak ne prestajem pouzdavati se uvijek u njegovu beskonačnu dobrotu. Stalno se i potpuno nadam u njegovu milost koja mi je pružila snagu da sve u duhu prezrem: bogatstvo, prihode pa i sam život, radije nego da prisižem protiv savjesti. On je dobrostivim naukom ponukao i samoga kralja da me zasad samo liši slobode. (Time mi je Njegovo Veličanstvo u jednu ruku zacijelo iskazalo veliko dobročinstvo zbog duhovnog napretka moje duše: nadam se, naime, da ću u ovim prilikama taj napredak bolje postići nego u svim onim častima i dobrima što su mi se prije tako nagomilala.) Bog će istom milošću ili tako ublažiti kraljev duh da za me ne odredi ništa teže ili će mi trajno pružiti snagu da bih strpljivo podnio sve ono teže što bi moglo doći.

Moja će strpljivost, povezana sa zaslugama pregorke Gospodnje muke (koja i zaslugom i načinom u beskrajnoj mjeri nadilazi svaku moju podnošljivost), blažiti kazne što sam ih zaslužio u čistilištu te, po dopuštenju božanske dobrote, ponešto uvećati i nagradu.
Ne želim, moja Margarito, sumnjati u Božju dobrotu, iako jasno razabirem da sam slab i krhak. Čak ako bih i naslutio u tom strahu i nemiru da bih negda mogao posrnuti, sjetit ću se da je sveti Petar zbog male vjere počeo tonuti i na sam dašak vjetra pa ću učiniti što je i on učinio. Zazvat ću Krista: 'Gospodine, spasi me.' Nadam se da će ispružiti svoju ruku, dohvatiti me i neće dopustiti da potonem.
Ako pak pripusti da i dalje oponašam Petra te mi je naglo pasti, kleti se i preklinjati (neka to Bog po svome milosrđu što dalje odvrati i neka mi iz tog pada radije pripusti štetu nego korist); uza sve to nadam se da će se obazrijeti na me okom prepunim milosrđa kao što je pogledao i Petra te će me opet pridići da bih iznova mogao ispovijedati istinu i rasteretiti savjest. Snažno ću podnositi kaznu i stid za ranije odreknuće.
Napokon, moja Margarito, sasvim pouzdano znam da me Bog bez moje krivnje neće ostaviti. Stoga ću se u svoj svojoj nadi i pouzdanju sav njemu povjeriti. Ako dopusti da propadnem zbog svojih grijeha, bar će se na meni proslaviti njegova pravednost. Ipak se nadam da će preblaga njegova dobrota vjerno čuvati moju dušu i dati da se na meni radije proslavi njegovo milosrđe nego pravednost.
Budi stoga, kćeri moja, dobrog raspoloženja. Ne budi zabrinuta za me pa ma što mi se dogodilo u ovome svijetu. Uostalom, ništa se i ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A što Bog hoće, doista je najbolje, pa makar se nama činilo ne znam kako zlo.


SV. TIMOTEJ




SVETI TIMOTEJ, BISKUP


Sveti Timotej i Tit bili su najvjerniji učenici i pomoćnici svetog Pavla. Timotej je rodom iz Listre u Maloj Aziji. Otac mu je bio poganin a majka židovka. Timoteja je obratio sv. Pavao na svom prvom putovanju i on mu postaje najmiliji učenik. Pratio je Pavla na njegovim putovanjima i proživljavao s njime sve patnje na koje je često nailazio. Nakon Pavlovog procesa u Rimu, Timotej se vraća na istok gdje ga Pavao postavlja za predstojnika crkve u Efezu. Pavao ga u teškim okolnostima drugog rimskog sužanjstva kao najmilijeg i najvjernijeg suradnika poziva u Rim. Pavao Timoteju upućuje čak dvije svoje poslanice. U prvoj ga kao mladog crkvenog starješinu upozorava da bude budan protiv krivih učitelja. U drugoj poslanici sv. Pavao, predosjećajući skori svršetak, potiče vjernog suradnika Timoteja da sve sile posveti Evanđelju te da čuva pravovjerje. Tu poslanicu mnogi smatraju Pavlovom duhovnom opruko



SV. TEREZIJA OD DJETETA ISUSA




SVETA TEREZIJA OD DJETETA ISUSA, djevica i crkvena naučiteljica (1873.-1897.)


Terezija se rodila kao deveto dijete bračnoga para Luja-Josipa-Stanislava Martina i Marije-Azelije Guérin 2. siječnja 1873., u punoj radosti božićnoga vremena, u gradiću Alençonu, u Normandiji. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majčina srca nije dugo uživala jer je izgubila dragu majku već 28. kolovoza 1877. Djevojčica tada nije imala još ni 4 godine. Prema njezinu vlastitom svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda, nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Dok joj je još majka bila teško bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otišla. Terezija, još posve malena, no duševno razvijena, razočarano bi primijetila: "O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!"

Za divnu majku svete Male Terezije vodi se postupak da i ona bude uvrštena među blaženike i svece.

Prvi kršćanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome imao također aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedočila: "Dosta mi je bilo promatrati mog oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci." Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treći sestre benediktinke u Lisieuxu. Terezija je bila njihova gojenica kao polukonviktica - po danu je bila kod njih, a po noći kod kuće - od listopada 1881. pa do konca veljače 1886. U to je vrijeme - točno 2. listopada 1882. - Paulina stupila u Karmel u Lisieuxu.


Od značajnih događaja prije Terezijina ulaska u Karmel valja spomenuti njezinu tešku bolest. Razboljela se baš na Blagovijest 1883., a ozdravila ju je, nasmiješivši joj se, Naša draga Gospa od pobjede, kojoj su se molili za nju, baš na sam blagdan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj "oduzeo njezinu slobodu", kako bi na taj način "postala jedno s božanskom silom". Treći je događaj nutarnji poziv u redovnički stalež i to u red bosonogih karmelićanki. Prije nje ode u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija.


Kako je za tako odlučan korak bila odviše mlada, Terezija je s ocem poduzela hodočašće čak u Rim, a i posjet papi Leonu XIII. da bi joj on dopustio ulazak u Karmel u dobi od 15 godina. Papa ju je kod jedne audijencije - gdje je bio upriličen susret s njime - uputio na redovit put preko mjesnih crkvenih poglavara u njezinoj biskupiji, što ju je nemalo razočaralo, ali ne i slomilo. Dobivši dopuštenje od mjesnoga biskupa, Terezija je napokon u ponedjeljak 9. travnja 1888. ušla u Karmel u Lisieuxu, ustrajavši u njemu sve do svoje svetačke smrti 30. rujna 1797. Ušla je da bi spašavala duše i molila za svećenike".


Život u Karmelu bio je veoma jednostavan, tvrd i prozaičan. Terezija je utrošila dnevno 6 i pol sati na molitvu u koru i na razmatranje, 5 sati na ručni rad, 2 sata na zajednički odmor, za vrijeme koga se mogla baviti, dakako prisutna u rekreaciji, nekim privatnim zanimanjem, 45 minuta je išlo na obroke, a za noćni bi počinak još ostajalo 6-7 sati. Prvih je pet godina redovničkoga života Terezija veoma mnogo trpjela od osamljenosti, duhovne suhoće, pa i od škrupula. Sve je to podnosila s nadnaravnom radošću. Ta nije li je sam Gospodin obavijestio "da će joj dati duše jedino po križu".


Terezija je 8. rujna 1890. polagala zavjete. To je bio dan nepomućene radosti. No naskoro je opet došla tama koja se smrkla sve do napadaja na njezinu vjeru, a sve to je trajalo sve do smrtnoga časa. Ona je ipak i u takvu stanju bila zadovoljna. O tome piše ovako: "O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere."


Terezijin je molitveni život bio običan. Poznato je da je doživjela samo jedan jedini mistični doživljaj. To je bio zanos pri jednome križnom putu, o kojem je pripovijedala svojoj sestri Paulini. Ali baš taj obični molitveni život čini nam se tako bliskim i lakim za nasljedovanje. Ona je sama rekla: "Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama." No Terezija nam može također biti uzor u spremnosti kako se prihvaća i ide putem tame, kojim je ona hodila, te unatoč duhovnoj suhoći uvijek bila vjerna svakidašnjim molitvenim vježbama. Na koncu života mogla je uskliknuti: "Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguće tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugačije protumačiti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?"


Njezina Povijest jedne duše, u kojoj je opisala svoj vlastiti životni put, postala je putokaz mnogima kako valja koračati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju, bez očekivanja čudesa i nadnaravnih objava. Mala je Terezija vratila čast onim malim krepostima sive svakidašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, čistoći, požrtvovnosti, jednostavnosti srca, povezanosti s Bogom. Za sve to Crkva ju je Svete godine 1925. po Piju XI. proglasila svetom, samo 28 godina nakon njezine smrti. Nad njezinim se grobom u Lisieuxu diže veličanstvena bazilika, podignuta prilozima zahvalnih vjernika iz cijeloga svijeta, tolikih koji su u njoj našli ne samo moćnu zagovornicu, već i dragu životnu prijateljicu i učiteljicu.


Papa Pavao VI, prigodom 100. obljetnice Terezijina rođenja u siječnju 1973. upravio je biskupu Lisieuxa posebno pismo u kojem opet uzdiže Terezijine vrline, osobito njezin molitveni život i povezanost s Bogom.


Novi veliki Katekizam Katoličke crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisa sv. Male Terezije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 19. listopada 1997. naučiteljicom Crkve.




SV. TEREZIJA AVILSKA




SVETA TEREZIJA AVILSKA, djevica i crkvena naučiteljica (1515.-1582.)


Život prve žene naučiteljice Crkve mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. O to me je njemački isusovac Josef Sudbrack napisao vrijednu i stručnu studiju u kojoj pokazuje aktualnost Terezijina iskustva. Njezin mistični odgovor Božjemu pozivu vodi neposredno u veoma bujan nutarnji život, a i u apostolat. Tko si bude dao truda te pročita barem središnje tekstove iz Terezijinih djela, naći će u njima onakve stavove kakvi su i njemu potrebni za njegov osobni duhovni život.

Terezija se rodila 28. ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po svojoj romaničkoj crkvi, gotičkoj katedrali te bedemima iz XI. stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sanchez de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece. Od triju djevojčica dvije se kasnije udadoše, a samo se Terezija odluči za redovnički stalež.

Odluku nije donijela iz neke nužde, već posve slobodno i promišljeno. U svojoj djevojačkoj dobi između 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa se ozbiljno bavila i mislima o udaji. Iako je već od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama naprasita, ipak ništa nije činila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obećala morala povući, a što govori da je sve prije dobro odmjerila.


Terezijina je duša bila gladna znanja. Tu glad nije bilo lako utišati pa je neprestano posezala za novim knjigama. Kako je po naravi bila dražesna, ljupka, u društvu i igri upravo čarobna, nikad joj nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga i ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnosti da ljude razveseli i nasmije, što će je kao ljudska vrlina pratiti cijeli život.


Kad je Terezija odlučila stupiti u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Svakako da iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost pa čak ni oni neki pokreti duše koji su u sličnim odlukama redovito više ili manje prisutni. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajući svoju narav, bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatičan doživljaj. Ona sama o tome svjedoči: "Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost." Da nije to sama napisala, jedva bismo takvo što mogli pomisliti o jednoj, u povijesti Crkve, najodličnijoj redovnici. Ona je svoje zvanje skupo platila, a i to je nemalo pridonijelo njenoj veličini.


Kako je Terezija bila promišljena i odlučna žena, kad je jednom odlučila postati redovnica, onda je tu stvar uzela veoma ozbiljno. Sa zvanjem se nije šalila. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da se živčano i tjelesno brzo dokrajčila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaju bili već zalijevali očne kapke. Neki misle, čak, da samo brizi i slutnji Don Alonsa valja zahvaliti, jer se opirao pogrebu, da nije bila živa zakopana. Svetica sama misli da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je počela još više štovati i pobožnost prema njemu cijeli život neumorno širiti.


Nakon toga iskustva ne znači da je Terezija odmah postala svetica. Daleko od toga. Ona je čak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120-180 sestara karmelićanki, ali je u njemu bilo takvo ozračje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se želio ipak posvetiti, morao je to činiti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i onemogućavan.


Dona Teresa de Ahumada pokušala je ipak s nekim sestrama nešto učiniti, no malo ih je izdržalo taj pokušaj. Lakše je bilo provoditi u samostanu jedan udobniji život u onoj "blaženoj" osrednjosti, prema načelu: "Ne quid nimis!" - bez prevelikog zalaganja i naprezanja. Terezija, opisujući život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito razočaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjećala zov da se iz svega toga izdigne. U jednom je viđenju vidjela mjesto u paklu, koje joj je pripravljeno, ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. Bilo joj je tada 40 godina. Ona se energično odlučila za reformu Karmela.


Od časa kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati "u razgovoru s ljudima, već s anđelima" i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima "nastojala uskladiti" sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke Terezije od Isusa.


Radi obnove Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga Gospodinovih smilovanja, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svoga života, Put savršenosti, Stanovi ili grad duša, Utemeljenja, kao i nebrojeni odgojni spisi te svjedočanstva uzvišene mistične lirike.


U svojim molitvama i mističnim zanosima ta je sveta redovnica nosila sve brige i tjeskobe Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, dogadaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama je rekla da je Indijanci tamo u Americi stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo spasenje mnogo uzdisala. Iako je bila na vrhuncima mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu događalo.


Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: "O kršćani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti."


No Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj način za kraljevstvo se Božje boriti. Povijest joj je dala pravo jer ona postade jednom od vrhunskih ličnosti katoličke obnove XVI. stoljeća, s utjecajem koji traje još i danas. Njezin su se život i duhovno iskustvo savršeno utkali u obnoviteljski pokret Crkve što ga je započeo Tridentski sabor.


Terezija je napustila vrijeme izdahnuvši 14. listopada 1582. Dan poslije njezine smrti bio je već 15. listopada, jer je upravo tada stupila na snagu reforma kalendara - ispravak staroga julijanskoga kalendara te se vrijeme uskladilo s objektivnom stvarnošću prema kojoj se mjeri. Ima u tome mnogo znakovitosti jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela pomogla pomaku redovničkoga života naprijed općenito. Na njezinim se spisima nadahnjuju još i danas toliki redovnici i redovnice.


Samo u našem stoljeću od god. 1900-1967. Terezijina su djela bilo sva bilo djelomično objavljena u 528 izdanja. U svojoj izvornosti i genijalnosti ona već 4 stoljeća utječu na ono što se naziva duhovni život Europe. Bossuet se nije ustručavao izreći o njoj ovaj sud: "Sama Terezija ima i u mistici isto značenje kao Toma Akvinski u dogmatici." Papa Pavao VI. proglasio ju je stoga 27. rujna 1970. prvom od žena naučiteljicom Crkve. Engleski povjesničar Macaulay u jednom svom eseju nazvao je sv. Tereziju Avilsku "srcem katoličke reforme", a Gisbert Kranz misli da ona pripada čovječanstvu, što znači da je zajednička svojina čovječanstva. Kad je tako, onda valja posegnuti za njezinim djelima i čitati ih.


Završimo ovaj sažeti prikaz o sv. Tereziji njezinim riječima što ih je zapisala na jedan listić i stalno ih čuvala u svome Časoslovu:

Neka te ništa ne zbuni,
Ništa ne uplaši!
Sve prolazi;
Bog se ne mijenja - ostaje uvijek isti.
Strpljivost sve postizava.
Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje;
Bog je jedini posve dostatan.



SV. TEREZA MARGARETA




Sveta TEREZA MARGARETA REDI (1747.-1770.)


Poznata i kao

Ana Marija Redi; Ana Maria Redi; Tereza Margarita od Presvetog Srca

Tereza Margareta Redi rođena je 15. srpnja 1747. godine u Arezzu, Toskana, u Italiji, kao Ana Maria Redi. Bila je pripadnica toskanskog plemstva, kćerka grofa Ignacija Redija i Kamile Billeti. Bila je veoma pobožno dijete koje je Boga vidjelo u svim stvarima i bila je zbunjena kada je otkrila da ne zna svatko da ga Bog voli.

Obrazovala se u samostanu Svete Apolonije u Firenci od svoje devete godine. Pošto je bila krotko i zrelo dijete, često su joj prepuštali da pazi na svoje kolegice. Poznata je po svojoj gorljivoj želji za Prvom pričesti i svojoj pobožnosti Našoj Gospi. Često je pisala svome ocu raspravljajući o svome duhovnom životu u detalje. Nažalost on je ta pisma prema njezinoj želji uništio.
Rujna 1763. godine Tereza je primila poruku Svete Tereze od Isusa koja ju je savjetovala da postane karmelićanka. Tereza je otišla kući u Arezzo u 17. godini života, ali se brzo vratila u Firencu. Postala je karmelićanka u samostanu Svete Tereze 1. rujna 1764. i uzela ime Tereza Margareta od Presvetog Srca. Postala je redovnica 11. ožujka 1765., a vječne zavjete položila 12. ožujka 1766.
Radila je u ambulanti samostana i činilo se kao da posjeduje dar iscjeljivanja. Predvidjela je svoju smrt pet godina nakon što je položila vječne zavjete. Njezin kratki život i poziv prošli su u kontemplaciji s Bogom jer je uvijek meditirala o svojoj omiljenoj frazi "Bog je ljubav".

Umrla je 07. ožujka 1770. u Firenci, Italija, od jako bolnih smetnji u trbuhu. Nakon što je umrla, njezino tijelo izmučeno i izobličeno od boli poprimilo je prvobitni oblik. Ni nekoliko tjedana nakon smrti nije se počelo raspadati nego je blistalo i lučilo mirise poput parfema.




SV. ŠIMUN I JUDA TADEJ






SVETI ŠIMUN I JUDA TADEJ, apostoli


Apostole možemo smatrati veoma povlaštenim ljudima jer su kroz tri godine bili u Isusovoj blizini. On im je bio učitelj i prijatelj, s njim su mogli razgovarati, promatrali su primjer njegova života, trajno su doživljavali najdragocjenije duhovno iskustvo. Ono što je njima dano, dano je i nama samo na jedan drugi način. I mi možemo na jedan duhovan, mističan, kontemplativan način boraviti u Isusovoj blizini, biti trajno povezani s njime, proživljavati pojedine tajne i događaje iz njegova života. Slavljenje blagdana apostola može nam pomoći u tome, može u nama buditi želju da i mi Isusa slijedimo izbliza.

Novozavjetni spisi dosta nas škrto obavještavaju o dvojici apostola koje danas slavimo. Šimuna spominju u četiri apostolske liste. Matej i Marko nazivaju ga Kananejcem, dok ga sv. Luka naziva Revniteljem. To ime s velikom vjerojatnošću govori da je Šimun nekoć bio pristalica fanatične antirimske stranke zelota, govori da je vatreno ljubio svoj židovski narod i da je trpio što je taj narod na svome zemljištu bio pod tuđinskom okupacijom ne imajući svoje vlastite države. U to se trpljenje baš i nije tako teško uživjeti jer svaki zdrav i normalan čovjek ljubi svoj narod te želi da živi u slobodi, u svojoj vlastitoj državi.

Prema legendi, obojica su apostola pretrpjela okrutnu mučeničku smrt. Bili su prepiljeni. U likovnoj umjetnosti Šimun se stoga obično prikazuje s pilom, a štuju ga kao svoga zaštitnika drvosječe,


Origen, veliki autoritet za poznavanje Svetoga pisma, a svome Komentaru Poslanici Rim janima drži da je Juda Tadej ista ličnost s Judom Jakovljevim. Jakovljevim ga naziva sv. Luka, a Tadejom sv. Matej i sv. Marko. Sv. Ivan ga naziva Juda "ne onaj Iškariotski". Taj je Juda postavio Isusu pitanje: "Gospodine, kako to da ćeš se objaviti nama, a ne svijetu?" (14,22). Isus mu je na to pitanje odgovorio: "Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla. - Ovo sam vam govorio boraveći s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh" (Iv 14,23-26). Zahvaljujući pitanju Jude Tadeja dobili smo od Isusa tako lijep odgovor, pun pouke, utjehe i nade za svakoga od nas. Taj odgovor izriče bit nasljedovanja Isusa Krista. Nasljedovanje se očituje u ljubavi, a ljubav ostvaruje i dokazuje u čuvanju i obdržavanju svega onoga što nas je Isus učio i što nam je rekao.


Sv. Judi Tadeju zahvaljujemo i jednu posve kratku poslanicu koja je uvrštena a knjige Svetoga pisma Novoga zavjeta. On je počinje ovako: "Juda, sluga Isusa Krista i brat Jakovljev," Iz toga zaključujemo da je bio brat apostola sv. Jakova Mlađega, koji je također napisao jednu poslanicu.


U uvodu i napomenama hrvatskoga prijevoda i izdanja Biblije iz god. 1968 čitamo: "Zacijelo je Juda, poslije smrti brata Jakova, god. 62, nastupio u njegovo ime i s njegovim autoritetom da vjernike upozori na opasnost novih strujanja i zastranjenja a mladom kršćanstvu. Njegov kratki napis sav plamti živošću, jetkošću, energičnošću; odmah prelazi u polemiku i izravnim nagovorom prijeti onima koji promiču krivovjeran nauk i slobodarstvo u moralnom životu. Teško je točno odrediti o kakvim je strujanjima riječ. Bit će to preteče gnostičkih strujanja s kojima će se kršćanstvo boriti od kraja I. stoljeća pa dalje. Pisac nastupa s duhom i rječnikom kojim su se u Starom zavjetu proroci borili protiv lažnih proroka. Iskorištava i izvanbiblijske židovske spise, kao što su Uznesenje Mojsijevo i Knjiga Henokova, te iz navedenih odlomaka izvodi moralnu pouku kako je to bio običaj u sinagoškom moralnom propovjedništvu.


Štovanju su sv. Jude Tadeja pridonijele Objave svete Brigite u kojima je Gospodin potiče da s pouzdanjem zaziva toga apostola. U XVIII. stoljeću štovanje je tog apostola postalo veoma popularno a Austriji, a još više u Poljskoj, gdje i danas tolike osobe nose ime Taddeusz. Slavni poljski pjesnik Mickiewicz dao je i svom velikom pjevu naslov Pan Taddeusz, što znači Gospodin Tadija.


Iz Austrije se štovanje sv. Jude Tadeja proširilo i po Hrvatskoj. Vjernici ga naročito rado zazivaju u pomoć u bezizlaznim situacijama. Uz blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Pius Parsch daje nam ovu pouku: "Zajedništvo u Kristovoj ljubavi traži i zajedništvo u patnji. Apostoli su to u svom životu iskusili i ostvarili. Njihovo je zajedništvo u Kristovoj ljubavi bilo okrunjeno njihovim zajedništvom trpljenja u mučeništvu. To od njih moramo i mi naučiti.





KATEDRA SV. PETRA APOSTOLA




KATEDRA SVETOG PETRA APOSTOLA


Blagdan Katedre sv. Petra slavio se na današnji dan u Rimu već od IV. st. kao znak jedinstva Crkve sazidane na Apostolu. Stoga je danas dan kad nam se naročito valja uživljavati u tekst sv. Mateja po kojem je Petar temelj Crkve. Isus je Petru rekao: "Ti si Petar- Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crvku svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima". Metafore kojima se Gospodin služi govoreći o Petru i samom Petru, a to su "ključevi" koji označuju vlasti, i "stijena" koja ističe solidnost zgrade, posve su razumljive svakom dobronamjernom čitatelju. One se posve jasno odnose na Petrovu osobu, a ne samo na njegovu vjeru ili čak na nekog drugoga. Već od ranih kršćanskih vremena nakon tjelesnih ostataka sv. Petra najviše se štovala njegova katedra kao simbol učiteljske vlasti. Katedra koja je sačuvana do danas, prema velikom arheologu De Rossiju, čini se da je sastavljena od tri dijela. Jedan potječe iz doba od IX-XI. st. drugi od bjelokosti iz V.- VI. st. dok se treći, najstariji pripisuje razdoblju apostolskih vremena. Svetkovina 22. veljače vuče korijene čak iz I. st. a tada se taj dan slavio sveti Petar kao zaštitnik kršćana.



SV. STJEPAN




Sveti Stjepan, prvomučenik († oko 33.)


Broj je vjernika u prvoj Crkvi svakim danom rastao. Apostoli su neumorno propovijedali i potvrđivali svoje riječi brojnim čudesima.


Na početku je većina obraćenika bila palestinskog podrijetla, ali kako su Židovi bili raštrkani po Maloj Aziji i istočnoj Europi, Evanđelje se širilo po svim krajevima gdje se govorilo grčki.


Ti novi obraćenici, koje nazivahu Helenistima, potekavši iz tuđe sredine, imali su mnogo šire ideje i poglede od svoje braće u Palestini. Stoga se brzo stala očitovati neka napetost među tim dvjema skupinama. Najprije ju je donekle umirio ugled apostola, ali je ipak došlo do sukoba kad su se Helenisti tužili zbog načina postupanja prema njihovim udovicama pri dijeljenju svakidanje hrane.


Da riješe to pitanje, apostoli su zaredili sedam đakona s posebnom dužnošću da se brinu za red kod agapa, da dijele poklone vjernika i da nose Euharistiju bolesnicima te utamničenicima.


Najugledniji i najenergičniji između njih bio je Stjepan. Tek što je počeo djelovati, istakao se revnošću i čudesima koja je Duh Sveti činio preko njega. On je navukao na se mržnju starih Židova zbog plemenite i smione slobode kojom je naviještao Evanđelje u svakoj prigodi.


Tako jednoga dana, kad im je predbacio što su progonili proroke i ubili Pravednoga, oni mu nisu dali ni da završi, nego ga izvedoše izvan grada da ga kamenuju. Za svoga mučeništva sv. Stjepan, prvi mučenik, molio je za svoje progonitelje među kojima se nalazio i mladi Savao.


Povjesničar Danijel Rops ovako opisuje prvomučenika sv. Stjepana:


»Preko trgova punih ljudi i preko stepeničastih jeruzalemskih ulica bijesna rulja gonila je na smrt jednog čovjeka. To je bio mlad čovjek – pun milosti i snage – čije je čelo odsijevalo mudrošću, smionošću, te koji je bio čudesno smiren. On je, ipak, dobro znao kamo ga vode: prema onom strahovitom mjestu, kamo su stoljećima dovodili buntovnike protiv zakona i žene preljubnice da u strahoti završe svoj život. On je išao u smrt kamenovanja, udaran, pogrđivan, s razderanom tunikom, licem išaranim od modrica; išao je naprijed ravnodušan prema bijesnim povicima, očima uzdignutim prema nebu, a usne su mu šaptale molitvu; izgledao je kao da više ne pripada ovoj zemlji, posvema već uronjen u vječnost.


Prošlo je već nekoliko mjeseci kako je umro na jednom golom brežuljku blizu drugih gradskih vrata, na jednom od onih zapuštenih zemljišta kojima su bludili zapušteni psi i drugi grabljivci, takozvani prorok po naređenju narodnih poglavica i svećeničkih prvaka, razapet među dva razbojnika. Sav je Izrael tada mislio da će to biti kraj i njegovu imenu i njegovoj sekti, o kojoj neće više nitko voditi računa, osim nekoliko usijanih glava, koje su se od vremena do vremena javljale u narodu obećanja, no samo za nekoliko tjedana, da ih onda posve nestane. Uvečer petka 7. travnja godine 30. nije bilo mnogo junaka koji su bili vjerni takozvanom Mesiji. Razbjegavši se, raspršeni, šćućureni po podrumima stanova i po grobljima, kakav su se usudili pružiti otpor presudi Velikog vijeća? – Nikakav! I ljudi reda su zaključili da je afera s Isusovim imenom zauvijek pokopana.


No, činjenice su ipak opovrgle ta predviđanja. Veoma brzo, drugi dan poslije golgotske drame, pristaše Galilejca oživješe. Manje od dva mjeseca nakon one nesretne večeri, koje su svi prolaznici mogli vidjeti kako umire avanturista na drvetu, mogli su svi čuti na otvorenom trgu kako poglavica njegove ’bande’, po imenu Petar, viče na sva usta pred narodom: ’Ljudi Izraelci, čujte: Isus Nazarećanin, onaj isti koga ste usmrtili po rukama bezbožnih, razapevši ga na križ, taj čovjek kome je Bog pružio svjedočanstvo mnogim snažnim djelima, čudesima i znakovima, koja se dogodiše među vama – Njega je Bog učinio Gospodinom i Mesijom, to je Isus koga ste vi raspeli.’


Koja smionost! Proglasiti Spasiteljem, Mesijom, očekivanim slavnim izraelskim kraljem kukavnog osuđenika… ODAKLE tim ljudima tolika vjera i preuzetnost?


Na to su pitanje imali odgovor. Isus, tvrdili su oni, nije dugo ostao u vlasti smrti. Treći dan poslije njegova pokopa njegov se grob našao prazan. On se ukazao svojim vjernim, najprije toj i toj osamljenoj osobi, zatim skupini sve brojnijoj i brojnijoj. Za vrijeme od 40 dana on je ponovno živio na zemlji tajanstvenim životom, nadnaravnim s jedne strane, a opet posve sličnim s nama smrtnicima, budući da su ga mogli doticati prstima, budući da su ga vidjeli kako jede kruh i ribu, u isto vrijeme podvrgnut nepoznatoj sili, koja zbunjuje, prolazeći kroz zatvorena vrata i naglo se ukazujući na četiri kraja Palestine.


Taj se drugi Isusov život još čudesnije završio: jednog lijepog proljetnog dana na Maslinskoj gori, dok je još poučavao svoje prijatelje, uzašao je na nebo, kao da ga je vukla neka neodoljiva sila koja je iz njega izlazila, i tako je nestao pred njihovim začuđenim pogledima…


Eto na čemu je počivala vjera Galilejaca. Petar je, također, rekao okupljenom narodu: ’Onaj koga ste vi raspeli, njega je Bog uskrsnuo; on je raskinuo za njega okove smrti. Tome smo mi svjedoci!’ I tu nevjerojatnu tvrdnju, to izvikivanje tako apsurdne činjenice prihvaća sve veći broj muškaraca i žena. Oni, dapače, idu iz kuće u kuću, od skupine od skupine, i priopćuju im svoju vjeru u Uskrsloga, pozivajući se na njegov uzoran život, naučavajući temelje njegova nauka. To se nadasve događalo poslije Duhova. Toga dana, kad je sav Izrael slavio uspomenu na objavu koja je dana Mojsiju, dok su Galilejci bili skupa, zbio se još jedan neobičan događaj: to se na vani očitovalo snažnim vjetrom koji je dolazio s posve mirnog neba; unutar kuće gdje su se svi nalazili, vidjeli su, kako tvrde, kako na njih silaze vatreni jezici i postavljaju se na svakoga od njih: vatra Duha Svetoga. Tada su se prvi put usudili javno posvjedočiti da pripadaju Kristu i da će odsada biti svjedoci njegove riječi. Otada su izgubili sav strah, svu suzdržljivost. I čudo! – kad su naučavali te stvari, svatko ih je razumio u svom jeziku i mnogi koji su ih slušali bili su ganuti u srcu.


Tako je mala sekta Galilejaca započela pridobivati pristaše. Kad je Petar govorio na pragu cenakula na dan Duhova, jedan se broj prisutnih ganuo: oni su se pokajali što su odobrili pravno ubojstvo Sina čovječjega i zatražili su vidljiv znak oproštenja, koji se nazivao krštenje. Malo kasnije čudesno ozdravljenje hromog čovjeka u hramskom trijemu, po dvojici vjernih Kristu, Petru i Ivanu, dopunilo je učinak propagande; broj je krštenih rastao. Svakako taj broj još nije bio tako značajan. Možda najviše nekoliko tisuća. Ta je šačica, uistinu, malenkost prema židovskoj zajednici koja se okupljala oko svećenika, budnih čuvara strogog obdržavanja Zakona; a još manje prema gigantskom rimskom imperiju u kojem je obećana zemlja bila samo jedan kanton. Taj se imperij protezao od Škotske do Egipta, od Kavkaza do Sahare, a vladao je njime zajedljivi, nepovjerljivi, spreman na sankciju i okrutnu kaznu, žalosni starac s otoka Capri, Tiberije. No ta je mala sekta znala da je preodređena za visoku zadaću; gorušičino zrno, prema Učiteljevim riječima, znalo je dobro da će postati stablo. I to je uvjerenje uzdizalo srca.


Uistinu, Rim se nije ništa zanimao za malu sektu koja se pozivala na nekog Proroka koji je završio na križu. Prokurator Poncije Pilat, koji je predstavljao imperij, uvijek na oprezu u svojoj tvrđavi palači Antoniji nije se ograđivao da brutalno podržava red među židovskim narodom kojeg je držao apsurdnim, nerazumljivim, nepodnosivim. Isus je umro, jer je javni red bio narušen njegovom krivnjom. Sve se povratilo u mir. Pilat nije dalje istraživao…


Književnici i zakonoznanci, koji su bili među prvim agentima zavjere koja je pogubila Isusa, nisu gledali bez nepovjerenja malu skupinu njegovih učenika. Dvije strane, što su se borile za utjecaj u Izraelu, saduceji i farizeji, u svemu su se mrzili, samo su se slagali u jednoj točki: ne dopustiti da takva propaganda Isusovih učenika poprimi važnost. Stoga su zatvorili apostola Petra i Ivana poslije čuda s hromim čovjekom da ne bi govorili. Ali uzaludna nada! S mirom, bez straha, oni su odgovorili: ’Mi ne možemo šutjeti o tim stvarima!’ I kad su im predbacivali da su vjerolomni prema zajedničkom zakonu, oni su se usudili izgovoriti ove riječi blasfemnog ponosa: ’Bogu se valja više pokoravati nego ljudima!’ Čudo s neba, dobrohotno zauzimanje rabina Gamaliela, jednoga od najodličnijih učitelja zakona, spriječilo je najoštrije kazne protiv apostola. Ali, jesu li članovi Velikog vijeća mogli zaboraviti da su ti ljudi izričito rekli da je krv Pravednoga pala na njih? Jesu li mogli dopustiti galilejsku propagandu koja je imala dapače pristaša i među svećenicima? I veliko je mnoštvo svećenika poprimilo vjeru (Dj 6,7). Ta teokracija, ta diktatura velikih svećenika i bogoslova, koja je tada bila u izraelskoj zajednici, nije mogla trpjeti novotare, uz opasnost da vide kako im se ruši ugled. Sukob između glavara židovskog naroda i onih koji su širili novo naučavanje bio je fatalan. On je buknuo između 32. i 36. godine.


Povod je bio ovaj: U zajednici Isusovih vjernika, u Kristovoj Crkvi, stalan razvitak broja privrženih postavljao je nove probleme. Vođe, koje je odredio Učitelj, apostoli, sve su više i više bili zauzeti naviještanjem Evanđelja, koje je prelazilo zidine svetog grada i širilo se po raznim mjestima Palestine. Tako više nisu nalazili vremena ni za najčedniju administraciju, socijalnu akciju i odnose s vjernicima… Kako to redovito biva među ljudskim skupinama, pojavila su se trvenja zbog dijeljenja milostinje. Te su se poteškoće pokazale naročito među judaizantima, tj. vjernicima palestinskog podrijetla, i helenistima, tj. onima koji su potjecali iz židovskih kolonija raspršenih po Bliskom istoku. Da prime poslove administracije, da nadgledaju odnos među vjernicima i dijeljenje milostinje, apostoli su si izabrali pomoćnike đakone; izabrali su ih sedmoricu: Stjepana, Filipa, Prokora, Nikanora, Timona, Parmena i Nikolu.


Svi su, vjerojatno, bili mladi ljudi, puni energije, smionosti i odlučnosti. Jedan se od njih zvao Stjepan – grčki: Stephanos. I samo to ime dostaje da označi da je bio rodom iz onih velikih helenističkih gradova gdje je kršćanstvo počelo puštati korijenje. Njegova revnost i govornička vještina brzo su došle do izražaja. Ne zadovoljavajući se da obavlja samo socijalne i administrativne funkcije, koje su mu bile povjerene, htio je sudjelovati i u velikom dijelu propagande. Viđali su ga ne samo u Salamonovu trijemu, u hramskom predvorju ili po uglovima ulica kako propovijeda skupinama, nego je, dapače, prodirao i u sinagoge, gdje se skupljahu prema svom rodnom mjestu Židovi helenisti iz Cirene i Antiohije, Azije i Cilicije, i upuštao se s njima u rasprave. U mladenačkom žaru nije štedio nikoga. Dok je Petar u svojim govorima osobito nastojao uvjeriti svoje slušatelje da je Isus obećani Mesija, Stjepan se nadasve zadržavao na Učiteljevu nauku, koji je bio veoma oštar i silan, upotrebljavajući najrevolucionarnije izreke: ’Ne meće se novo vino u stare mješine, ne stavlja se novo platno na staru tuniku.’ Najednom su se stare mješine i tunike osjećale pogođene i tako je Stjepan doveden pred Sanhedrin.


Trenutak je bio pogodan za židovske poglavice da malo zaustave propagandu Galilejaca. Prokurator Poncije Pilat nije više bio u Antoniji; zbog nekog nereda u Samariji, zbog kojega je Pilat počinio mali pokolj, bio je tužen legatu Sirije Viteliusu, budućem caru, koji ga je poslao u Rim da se opravda. Njegov nasljednik još nije došao u Jeruzalem. Čas je, dakle, bio zgodan da se uhvati, osudi i pogubi jedan čovjek… Stjepan je, dakle, bio uhvaćen i sastalo se Veliko vijeće.


Ilegalnost je bila očevidna: utvrđen u »huli« Stjepan nije mogao biti nego osuđen na smrt; ali bez rimskog autoriteta kazna se nije smjela izvršiti. Proces nije išao za drugim nego da pobuni narod protiv Isusovih pristaša; no, možda optuženik bude ipak i ubijen… Plan je divno uspio. Istina je da Stjepan nije ništa učinio da ga spriječi. Pred licem tih ljudi, u kojima nije priznavao suce, nastupio je čvrsto. Perspektiva: proliti krv za Krista uzdigla je njegovu dušu i njegovo je lice odsijevalo rajskim svjetlom. Optužiti ga zbog hule? Ali to je on sam koji se je optužio: ’Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju! Vi se jednako protivite Duhu Svetome; kako vaši oci tako i vi. Kojega od proroka ne progoniše oci vaši? I ubiše one, koji su naprijed javljali dolazak Pravednika, kome sad vi postadoste izdajnici i ubojice. Vi koji primiste zakon odredbom anđela, ali ga ne držaste’ (Dj 7,51–53).


To je bilo previše. Škripanje zubi, teatralno deranje odjeće! Vijećnici su bili razjareni. Bijes im je navirao na usta u mnoštvu pogrda. Ali ne pripadajući više zemlji, podignutih očiju, sjajnog lica, dok je bijesna rulja pozvana od svećenika navalila na nj vodeći ga u smrt, đakon je Stjepanu šaptao ekstatičnim glasom: ’Vidim nebesa otvorena i Sina čovječjega gdje stoji s desne strane Boga!’


Na zlokobnom polju kamenovanja Stjepan je pao na koljena. Rulja je oko njega nastavila povicima smrti. Prema zakonu, svjedoci koji su ga optužili, koji su, dakle, odgovorni za njegovu osudu, morali su baciti prvi kamenje. Stoga pograbiše najteže kamenje, zavitlaše i baciše na mučenika. Na čelo, na trup, na leđa, na lice padaše bez prekida veliko i malo kamenje. Đakon nije vikao niti protestirao. Jedan čas je molio: ’Gospodine Isuse, primi moj duh!’ Zatim se skotrljao na tlo, lica razmrskana velikim kamenjem. Još su čuli kako govori jakim glasom: ’Gospodine, oprosti im grijeh!’ Zatim je zašutio i zaspao u vječnoj ljubavi.


Malo podalje od mjesta na kom se događao zločin stajao je nepomičan jedan mladi čovjek, kao da ga je okamenilo uzbuđenje. Nije bio lijep, već malen, riđokos, neuredne brade, grbavih nogu. Nervozan, od vremena do vremena brisao bi čelo i glavu, koja je bila rijetke kose. Smežurana lica, ukočena pogleda, zubiju zavinutih u usnice, promatrao je prizor pohlepno. Pokraj nogu ležala mu je hrpa odijela onih razbojnika koji su ga odložili da budu mirniji, a on ga je morao čuvati… To je bio mladi student religioznih znanosti, učenik rabina, čuvar svetog Zakona. On je bio rodom iz Tarza u Ciliciji, a zvao se Savao…«


Mržnja, koja je dovela do smrti sv. Stjepana, izgledalo je da će se smiriti. Ali god. 41. Herod Agripa primio je od cara Klaudija upravu Judeje i Samarije. On je bio unuk Heroda Velikog i nećak Heroda Antipe, koji je vladao za Isusove muke. Da zadobije povjerenje Židova, učinilo mu se kao najbolje sredstvo otvoriti novo progonstvo protiv Crkve. Ne zadovoljavajući se da pograbi osobe drugotne važnosti, kao što je bio đakon Stjepan, on je odlučio napasti vođe.


Godine 42. pogubi mačem sv. Jakova Starijega, brata sv. Ivana, apostola i evanđelista. U isto vrijeme zatvori Petra, glavu dvanaestorice, ali ga je čudesno oslobodio anđeo. Sada je postao Jakov Mlađi jeruzalemskim biskupom. Premda je bio cijenjen od Židova zbog svoje savjesne vjernosti zakonu, ipak je bačen s vrha hrama, a zatim zasut kamenjem godine 62.


Da izbjegne toj protukršćanskoj razjarenosti, veći dio vjernika morao se razići po selima Judeje, po Samariji i Siriji i po otoku Cipru. Najveći, pak, broj izbjeglica primio je grad Antiohija. To je tada bio treći grad na svijetu: Rim, Aleksandrija, Antiohija. Osnovao ju je god. 301. prije Krista makedonski vođa Seleuk i prozvao Antiohija u čast svom ocu Antiohu. Odonda su nikla uz stari grad tri nova predgrađa, od kojih je svako imalo svoje zidine, a sva su tri bila zajedno s Antiohijom opasana osobitim, 17 m debelim zidinama. Ta šira Antiohija bila je 4 km duga, a 2 široka i brojila je oko 500.000 stanovnika. Raširila se u plodnoj dolini kojom teče rijeka Oront i u sto trakova napaja gajeve i vrtove. S juga je zatvorila grad gora Silpije sa svojim mnogobrojnim špiljama u kojima su kasnije samotovali mnogobrojni kršćanski pustinjaci. Cio grad presijecale su usporedo dvije glavne ulice ukrašene s obje strane trijemovima, da štite svijet od sunca i kiše. Pod njima su šetali mnogobrojni besposličari i žene načičkane svakovrsnom istočnom raskoši u odijelu i nakitu. Bogatija gospoda dala su se nositi od 4 roba u zlatom izvezenim nosiljkama. Sredina je ulice bila popločana mramornim pločama po kojima su topotali odabrani konji vozeći svijet na šetnju ili u kazalište.


Dok je Crkva svakim danom u Jeruzalemu opadala zbog svog uskogrudnog nacioanlizma, u Antiohiji se, naprotiv, razvijala kršćanska zajednica, prožeta novom snagom, oslobođena zapreka judaizma, puna spremnosti da donese novu vijest spasenja Grcima i poganima. Od toga časa Antiohija postaje životno središte čitave Crkve. Ovdje su vjernici prvi put nazvani kršćanima, to jest učenicima Kristovim i iz tog grada započinje kršćanstvo osvajati helenski, da zatim osvoji rimski svijet.


Jeruzalem i židovski narod bili su vidljivo kažnjeni Božjom desnicom. Godine 70. budući imperator Tito opsjedao je Jeruzalem četiri mjeseca. Glad je u gradu bila tolika da su majke bile prisiljene klati i jesti vlastitu djecu. Josip Flavije veli da je u tom ratu poginulo što od gladi što od mača preko milijun Židova. Više od 300.000 bilo je prodano kao roblje i odvučeno u Rim iza pobjedničkih Titovih kola. 100.000 bilo je upotrijebljeno za gradnju Titova slavoluka i gigantskog Koloseja, koji se vide još i danas. Hram jeruzalemski bio je razoren i tako je prestala opstojati barem kakva takva židovska samostalnost.


Od tog vremena Židovi žive bez domovine, bez kraljevstva, lutahu po čitavom svijetu. Što se pak tiče Palestine, ona je prešla kasnije u ruke Arapa, zatim u ruke križara, zatim u ruke Turske sve do I. svjetskog rata, kad je prešla pod mandat Velike Britanije. Poslije II. svjetskog rata, u jednom dijelu Palestine nastala je država Izrael koji nastoji pridobiti za Židove svu staru domovinu.

izvor:svetac1.blog.hr
 
Natrag
Top