Član
- Učlanjen(a)
- 08.10.2009
- Poruka
- 1.849
ISUS KRIST - TKO JE OVAJ
U KEMIJI - pretvorio je vodu u vino;
U BIOLOGIJI - rođen je bez naravnoga začeća;
U FIZICI - dokinuo je zakon gravitacije hodajući vodom,
a i za preobraženja;
U GOSPODARSTVU - dokinuo je zakon smanjivanja hraneći
pet tisuća ljudi s dvije ribe i pet kruhova;
U MEDICINI - liječio je bolesne i slijepe bez ikakva lijeka;
U POVIJESTI - on joj je početak i kraj;
U VLADANJU - rekao je da će biti nazvan: Savjetnik divni, Knez mira;
U RELIGIJI - rekao je da nitko ne dolazi k Ocu osim po njemu;
Pa tko je taj ?
TO JE ISUS
Najveći lik u ljudskoj povijesti !!
ISUS - nije imao slugu, pa ipak su ga zvali GOSPODAROM !
Nije imao akademskog naslova - pa ipak su ga zvali UČITELJEM !
Nije studirao medicinu - a zvali su ga ISCJELITELJEM !
Nije imao nikakve vojske - a kraljevi su ga se bojali !
Nije bio nikakve bitke - a On je pobjedio svijet i smrt !
Nije počinio nikakva zločina - pa ipak su ga raspeli !
Pokopan je u grobu - on ipak i danas živi !
Čast nam je služiti takvome Vođi i Kralju koji nas ljubi !
Sjedinimo se u zajedništvu slaveći Njega !
Dostojan je slave i hvale !
Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, Alfa i Omega, Početak i Svršetak !
KRIST KRALJ !
BL. MARIJA ALFONSINA
Marija-Alfonsina Danil Ghattas, rođena je 4. listopada 1843. godine u Jeruzalemu od roditelja Palestinaca, koji su na poseban način štovali Blaženu Djevicu Mariju od Krunice. Roditelji su joj dali ime Soultaneh (Svesilni).
Budući da to ime nema odviše kršćanski prizvuk, na krštenju 19. studenog dodali su joj još jedno ime, Mariam, u čast Kraljice neba. Još kao djevojčica osjećala je živu želju služiti Gospodinu.
Godine 1858., s navršenih četrnaest godina, stupila je u samostan sestara Sv. Josipa, započela studij, a kasnije i novicijat. Prve redovničke zavjete položila je 1863. Nakon zavjetovanja djeluje u Betlehemu, gdje osniva bratovštinu Marijinih kćeri, a kasnije vodi i udrugu Kršćanskih majki.
Počevši od 6. siječnja 1874. godine Gospa joj se nekoliko puta ukazala, objavivši joj svoju želju da utemelji Kongregaciju Krunice: „Želim da počneš s Kongregacijom Krunice jer ja sam tvoja Majka, ja ću ti pomoći i bit ću tvoj oslonac.“ A zatim Gospa nastavlja: „Počni posao i obrati se najprije patrijarhu Vincenzu Braccu i upoznaj ga o svemu tome. Poslanja njegove biskupije i drugih napreduju zahvaljujući Krunici.“ Majka Marija nailazila je na puno teškoća.
Nije imala ni društvenih veza, ni vlast ni ugled da bi poduzela tako važan projekt. Nakon sedam uzastopnih ukazanja Bl. Djevica Marija joj pokaza lik oca Joussefa (Josipa) Tannousa Yammina, kancelara jeruzalemskog patrijarha latinskog obreda, i reče joj da pođe k njemu: on će biti njezin duhovnik te utemeljitelj i administratora kongregacije.
Godine 1880. pet mladih djevojaka – sve članice bratovštine Marijinih kćeri iz Betlehema i Jeruzalema, koje je pripremao o. Joussef – oblači habit nove kongregacije iz ruku patrijarha mons. Bracca. S dopuštenjem iz Rima, sestra Alfonsina napušta kongregaciju sestara sv. Josipa i oblači habit nove kongregacije 7. listopada 1883., na blagdan Kraljice sv. Krunice. A 7. ožujka 1885. devet prvih novakinja polažu redovničke zavjete. Sam patrijarh je predvodio slavlje.
Kongregacija sestara od Krunice utemeljena je u vrijeme dok je papa Lav XIII. poticao kršćanstvo na molitvu krunice. Djelovala je kao učiteljica u Nazaretu, Beit Sahuru, Saltu, Nablusu, Betlehemu, Jeruzalemu i drugim gradovima Palestine i Izraela. Godine 1917. osnovala je sirotište u Ain Karemu. Izgarala je promičući pothvate za potporu potrebitima. Umrla je na glasu svetosti, blagdan Navještenja, 25. ožujka 1927., dok je molila krunicu sa svojim sestrama, točno u vrijeme koje je bila prorekla.
Kongregacija se brzo širila, a povjeravano joj je poslanje odgoja i obrazovanja u Cisjordaniji, Transjordaniji, Galileji te čak u Arapskom zaljevu. Godine 1959. Kongregacija sestara od Krunice dobila je „Decretum laudis“ (Pohvalni dekret) i postala papinskog prava.
Postupak za beatifikaciju sestre Marije Alfonsine počeo je 1986. Učitelj Reda brat Timothy Radcliffe dopustio je 29. svibnja 1995. pripojenje Kongregacije sestra od Krunice iz Jeruzalema Redu propovjednika. Danas sestre od Krunice djeluju u Palestini, Izraelu, Jordanu, Libanonu, Siriji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Egiptu i Rimu. Kongregacija broji oko 280 zavjetovanih sestara i jedanaest novakinja.
Proglašena blaženom u nedjelju 22. studenoga 2009., u bazilici Navještenja u Nazaretu.
SV. FRANJO COLL
Sveti Franjo Coll - Nakon što je 7. prosinca 2008. priznato čudo ozdravljenja po zagovoru bl. Colla, u nedjelju 11. 10. 2009. tijekom svečane Svete Mise, papa Benedikt XVI. proglasio ga je svetim.
Franjo Coll bio je čovjek radikalne vjere, čovjek radosne nade, pun sućuti i ljubavi, neumorni propovjednik i apostol Riječi Božje, čovjek molitve. Bio je čovjek duboke pobožnosti prema Bl. Djevici Mariji. Običavao je reći: „Ljubite Mariju jer ona ljubi one koji nju ljube i koji je traže, nalaze je.“ Govorio je: „Krunica mi služi kao knjiga i ona mi je sve“.
U gradu Moiŕ osnovao je zajednicu „Žive krunice“. Bio je čovjek odvažan i kreativan. Izložio se velikom riziku odlučivši biti redovnik i dominikanac u antiklerikalnom i represivnom društvu. Znao je tražiti i otvarati nove putove te stvaralački odgovarati potrebama svojega vremena. Riskirao je osnovati novu žensku Kongregaciju sestara u društvu u kojem žena nije imala svoje mjesto i u kojem je bila marginalizirana.
Živio je skromno, siromašno i strogo prema samome sebi, a vrlo darežljivim prema siromasima i potrebitima. Bio je slobodan i uvijek spreman za svoje poslanje naviještanje evanđelja. Bio je sretan i radostan brat, vrlo komunikativan. Bio je apostol kršćanske nade; čovjek neba i života vječnoga. Bio je sveti dominikanac: uvijek je tražio volju Božju, suobličujući svoj život prema Isusu Kristu. Svet jer je davao odgovore, sijao nadu, ostavljajući svoj pečat u ljubavi i služenju drugima, dajući drugi sve što je imao, dajući se potpuno u službu drugih.
SV. RICCARDO PAMPURI
Sveti Rikard Pampuri, odnosno Ermino Filippo Pampuri, rođen je u Paviji, u Italiji 1897. godine. Bio je deseto od jedanaestoro djece, ostavši siroče majke sa samo tri godine, prihvaćenje u kuću ujaka u Torinu, dio Trivolzija. U trivolzijskoj župnoj crkvi je kršten, prima sakrament Krizme i Prve Pričesti. U biskupskom kolegiju Sant' Agostino u Paviji završava razrede gimnazije i više gimnazije, upisuje se zatim na Paviansko sveučilište gdje 6. srpnja 1921. godine diplomira s najboljim ocjenama na fakultetu medicine, nakon što je bio vojnik za vrijeme Prvog svjetskog rata i nakon što je primio brončanu medalju za spašavanje lijekova. Od 1921. do 1927. bio je doveden u Morimondo kao liječnik koji se s ljubavlju davao bolesnicima ( zvali su ga «doktor dobročinitelj») i surađujući sa župnikom u mnogim poslovima župe ( tajništvo za misije, glazbeni bend za mlade, pokretač liturgijskih obreda i raznih župnih djelatnosti, ističuči se na osobit način u vođenju mladih i odraslih kroz duhovne vježbe).
U srpnju 1927. godine ulazi u Bolnički Red Braće dobročinitelja (Fatebenefratelli) preuzimajući ime Rikard. Umire u Milanu 1. svibnja 1930. godine. Ivan Pavao II ga proglašava blaženim 4.listopada 1981., a zatim ga proglašava svecem 1. studenog 1989. godine. Danas se njegovo tijelo, koje je vidljivo, čuva i duboko štuje u župnoj crkvi u Trivolziju.
Rikard Pampuri je svetac svakidašnjice. Svetac kojem se obraćaju mladi, ali i stariji bolesnici kako bi prihvatili pravu namjeru koju Bog ima za svakog od nas. Zagovorom svetog Rikarda molimo Gospodina milosti koje su nam potrebne za naš život i naše zdravlje, ali naročito molimo za svetost koju dobivamo prihvaćajući svaki dan, uz pomoć svetog Rikarda, Božju volju koja nam daje vedrinu i spokoj.
Sveti Rikard Pampuri se slavi 1. svibnja (dan njegove smrti), a sjećamo ga se i 16.svibnja (dan prijenosa njegova tijela u župnu crkvu Trivolzija).
BL. GIANNA BERETTA
Gianna Beretta Molla bijaše sasvim normalna žena, koja je neprestano nosila osmijeh na licu i voljela sve boje života: prava žena ovoga modernog vremena. Papa Ivan Pavao II., 24 travnja 1994 proglašava je blaženom. U njezinom životu je moguće vidjeti kako raste milost u životu jedne majke obitelji, i kako izgleda put kojim je ona išla: put vjere u školi Bezgrešne.
"Otišla sam u Lurd da bih pitala Bezgrešnu što mi je činiti: poći u misije ili se vjenčati …".
Studij i specijalizacija u pedijatriji su pri kraju i Gianna, liječnik, entuzijasta u svome zvanju, naveliko razmišlja o misijama. Kamo? Možda u Brazil gdje već ima dvojicu svoje braće, svećenici: Enrico i Francesco, koji su izgradili bolnicu. Sigurno bi bila od velike pomoći. Možda u Indiju gdje je već duže vremena sestra Virginia, časna sestra Reda Kanizijanki. Čeka znak i poziv da krene. Ipak, zbog zdravstvenih problema, čini se da mora dobro razmisliti prije nego što donese konačnu odluku. Što dakle učiniti? Gianna razmišlja i moli. Mnogo moli. Moli devetnicu, a iza toga će odlučiti. U crkvi, na dan Bezgrešne, na proslavi Mlade mise jednog svećenika iz župe gdje je radila, Gianna upoznaje jednog inženjera imenom Pietro Molla, koji će dan kasnije u svoj dnevnik zapisati: "Bezgrešna me blagoslovila …".
Nakon kratkih zaruka, vjenčali su se krajem 1954 godine. "Svi su putevi Gospodnji lijepi – reći će poslije Gianna – jer je svršetak i cilj uvijek isti: spasiti dušu svoju i privući mnoge druge duše da slave i veličaju Boga…".
Samostan u koji ju je pozvao jest njezin dom, obitelj koju će osnovati. Njezina misija je biti supruga i majka. To je misija koja svoj model za nasljedovanje vidi u onom Marijinom, kojoj je Ginna posvećena još od djetinjstva.
NASMJEŠITI SE BOGU
Gianna Beretta je rođena 4 listopada 1922 u Magenti, blizu Milana, u izrazito katoličkoj obitelji. Roditelji su joj franjevački trećoredci, a ona je rođena na dan kada Crkva slavi nebeski rođendan asiškog Siromaha. U obitelji Beretta sve odiše vjerskim ozračjem i sinovskim odnosom prema Mariji. Navečer se moli krunica, cijela obitelj sakupljena ispred kipa Majke Božje.
Gianna je rođena kao deseto od trinaestoro djece što su ih rodili njezini roditelji. Petoro od njih je nažalost već kod rođenja umrlo. Sa dvanaest godina je već upisana u Katoličku akciju te otprilike u toj dobi sastavlja ovu molitvu Bezgrešnoj:
"O Marijo, predajem se potpuno i stavljam u tvoje majčinske ruke, potpuno sigurna da ću primiti od tebe ono što te molim. Imam povjerenje u tebe, jer si ti moja slatka Majka. Uzdam se u tebe jer si ti Isusova Majka. Ponovno se stavljam u to pouzdanje sigurna da ću biti uslišana u svemu. S tim pouzdanjem te pozdravljam, Majko i nado moja. Potpuno se posvećujem tebi, moleći te da ne zaboraviš da sam tvoja, da pripadam tebi. Pogledaj me i zaštiti, o slatka Majko, i u svakom trenutku mojega života prikazuj me svome Sinu Isusu".
Program Katoličke Akcije: djelovanje, molitva i žrtva, potpuno se poklapa s njezinim najintimnijim nadanjima i osjećajima. To nisu projekti koji čeznu za probitkom, uspjehom i samodokazivanjem, nego njezinog unutarnjeg života. Gianna je sanjala kako može učiniti nešto za Boga.
"Nasmješiti se Bogu", to je bio njezin životni moto. "Nasmješiti se Bogu od kojega dolazi svako dobro". Zatim: "Nasmješiti se Svetoj Djevici, primjeru po kojem trebamo voditi i usmjeravati naš život, tako da onaj tko gleda nas može biti ponesen svetim mislima …".
Radost je prva zadaća svakog kršćanina, najbolje sredstvo apostolata, a upravo Gianna je pravi primjer toga. Uvijek spremna pomoći bolesnicima, zauzeta za mnogovrsne svakodnevne poslove, i to uvijek s osmijehom na licu koji daruje drugome. Dinamična, radosna, puna života. Gianna je u očima nosila ljubav. Iskusna skijašica i planinar. Voljela je cvijeće i glazbu. Znala je voljeti sitne stvari u životu i voljela je sve boje života, kao prava žena modernih vremena.
UNIVERZALNA MAJKA
"Pietro, kada bih ti barem uvijek mogla biti ona jaka evanđeoska supruga" – ovako piše nekoliko mjeseci prije vjenčanja. Doista želim učiniti te sretnim i biti onakva kakvu želiš: dobra, puna razumijevanja, spremna na svaku žrtvu koju život bude tražio…".
Svjesna onoga što će ispuniti, poziva na koji je Gospodin zove po sakramentu ljubavi, Gianna se sprema, zajedno sa budućim mužem, potvrditi taj nadnaravni pečat ljubavi i njihovog sjedinjenja. Dana 24 rujna 1955 prosvijetljena je ta ljudska ljubav i preobražena vjerom i mističnim sjedinjenjem s Bogom.
Vrlo brzo iza toga rođeni su: Pierluigi, Mariollina i Laura, koji su odmah po rođenju posvećeni Bezgrešnoj. Odmah iza toga roditelji ih upisuju u Katoličku akciju.
Unatoč svim obvezama koje ima u bolnici i kod kuće, Gianna odlazi u crkvu svakoga dana kada je u mogućnosti. Bez obzira na dnevne obveze, Gianna svakodnevno nalazi vremena za molitvu krunice, zadržavajući tako uvijek svoju čvrstu povezanost s Bezgrešnom.
"Bez pomoći Bezgrešne nema ulaska u raj" – znala je često reći. "Molite, posvetite se i spasit ćete se".
Trudnoća je postajala sve teža, i svaki puta podnosi sve veće bolove. Njezina bol postaje podnošljiva jer je nalazila veliku radost u tome da je mogla čvrsto zagrliti svoju djecu. "Uz pomoć nebeske Majke, i uz tvoju blizinu, ne bojim se bolova i patnji što mi uzrokuje nova trudnoća" – pisala je svome mužu dok je čekala drugorođenu Mariollinu. Marija je model koji trebamo gledati; primjer za svaku majku. Majka svim ljudima. Kao majka svima odnosila se u svome poslu i Gianna, izvršavajući svoju liječničku dužnost. Upravo je htjela specijalizirati pedijatriju kako bi pomagala djeci i bila blizu svim majkama.
"Svako zvanje je – govorila je – poziv na majčinstvo: tjelesno, duhovno, moralno, jer je Bog u nas stavio instinkt života … pripremiti se za svoje zvanje i pripremiti se darovati život". Upravo u majčinstvu Gianna osjeća potpuno ostvarenje svoga poziva, kao žena i kao kršćanka. "Neizmjerno sam sretna" – govorila je.
ŽIVOTU REĆI DA
Gdje je sreća tu su i suze. Nakon samo šest godina braka, nakon što je rodila troje djece, dok se pripremala na svijet donijeti i četvrto, Gianna otkriva da ima tumor na maternici. Jedini način da spasi sebe jest: odreći se djeteta koje nosi u utrobi. Energično odbija. "Došao je red na mene da ispunim svoju zadaću majke".
Gianna izgovara svoje DA životu, DA križu. Jednom prigodom je zapisala: "Ne može se ljubiti bez trpljenja i trpjeti bez ljubavi". Još je rekla i ovo: "Ako bi se dogodilo da zbog ostvarenja našega poziva moramo i umrijeti, onda bi to morao biti najljepši dan u našem životu". Uvijek u skladu sa svojim zvanjem majke Gianna traži od svoga muža: "Ako morate odlučiti između mene i djeteta, nemojte oklijevati: spasite dijete!".
Bliži se dan odluke. "Odlazim u bolnicu, ali nisam sigurna da ću se vratiti kući…". Ulazeći u operacionu salu govori: "Spremna sam na sve što Bog od mene traži". Kao iskusan liječnik znala je što je čeka. Dolazi na sam vrh svoje Kalvarije. Bolovi patnje su neizmjerni, ali ne želi ništa drugo nego da se vrši Božja volja. Umire koji dan nakon što je na život donijela malu Giannu Emanuelu. Bilo je to 28 travnja 1962, u predvečer Bijele nedjelje, u četrdesetoj godini njezina života.
Na isti taj dan, trideset i dvije godine poslije, 24 travnja 1994, papa Ivan Pavao II. Proglašava Giannu Beretta Molla blaženom. Gianna, sasvim normalna žena, zaljubljena u život, koja je uvijek nosila osmjeh na licu. "Osmjeh je nosila u duši" – prisjeća se njezin muž Pietro. "Bila je svetica, uvijek zadovoljna".
Izuzetan primjer i lekcija za život. To je još jedan dokaz da: "Kada Marija pusti korijen u kojoj duši, tu ona donosi i daje neizmjerne milosti, koje samo ona može dati" (sv. Luigi de Montfort). Dokaz kako Bog posredstvom Marije donosi velike milosti svojim svetim odabranicima. U njezinom životu promatramo kako raste milost u životu jedne majke obitelji, i kako izgleda put kojim je ona išla: put vjere u školi Bezgrešne.
Bila je upravo subota, Mariji posvećen dan, kada je Gianna rođena za svijetli nebeski život.
ČUDA SV. MARKA KRIŽEVČANINA
Nakon smrti mučenika proširio se glas o njima. Prvi koji je napisao izvještaj bio je ravnatelj stolne crkve ostrogonske Aleksandar Dobokai. Uskoro su i drugi događaji potvrdili ispravnost njihove odluke za mučeničku smrt. Prisegom je potvrđeno u istrazi da se u sobama u kojima su sveci mučeni čulo pjevanje i vidjelo svjetlo. Sakristan kraljevske kapele Eperrjessy izjavio je da je poslije smrti mučenika vidio u kapelici upaljene svijeće i jednog od mučenika kako služi sv. misu. Elizabeta Gadoczy, supruga ključara kraljevske palače, posvjedočila je da joj je suprug pričao kako se mrlje na zidu i na podu od krvi mučenika nisu dale nikako oprati, niti prebojati. U vrijeme kada su mučenici prenešeni u Also - Sebes veliki broj ljudi se vratio katoličkoj vjeri.
Kada je prestalo hodočašćenje na grob mučenika, čuda nisu prestala. Tako je grofica Forgach izjavila 1628. g., prigodom istraživanja o životu i smrti mučenika, da je ona zagovorom svetih mučenika ozdravila od teške bolesti srca. Jedna pak pobožna gospa nije mogla u braku imati sinove te se zagovorila mučenicima nakon čega je rodila tri sina davši im imena: Marko, Stjepan, Melkior. Kada su 1784. g. otvorili grob u njemu su pronašli spis o smrti i čudima svetaca. Taj spis se nije sačuvao, ali se sačuvao prijepis kojeg je napravio Antonije Buzna, skrbnik samostana sv. Klare. Evo nekoliko čudesnih dogadaja iz tog rukopisa. Redovnica u samostanu sv. Klare, Teogonija, je vidjela 1634. g. kako kraj prozora stoji u najvećam sjaju svećenik u sredini, a sa svake strane jedan isusovac. Istodobno je čula pjevanje.
Godine 1636. rodila se Sofija Partinger sa iskrivljenim nogama. Usprkos svojoj mani ona je primljena u redovnice sv. Klare. No s godinama njoj je bivalo sve teže dok napokon nije pala u postelju. Kada su donijeli posmrtne ostatke mučenika, ona je odlučila da se njima zagovori. Uz pomoć drugih sestara došla je do lijesa i počela se moliti. Vrlo brzo je osjetila moć u nogama. Nakon nekoliko dana ona je posve ozdravila i čak joj je nestala mana s kojom se rodila. Ovo je svojom prisegom potvrdila i sestra Ana Czopi predstojnica samostana i 12 drugih redovnica.
Također je redovnica Terezija Bihary imala dvije teške rane na nogama. Ona je obavila trodnevnu pobožnost na grobu mučenika moleći krunicu. Nakon tri dana ona je posve ozdravila. Pelagiji Szentgally stegnuše se ruke od vlage i nikakvi lijekovi joj nisu pomagali. Ona se molitvom obratila mučenicima, a još je natrla bolesne ruke komadićem moći od kostiju svetaca. Ozdravila je vrlo brzo.
Godine 1658. na čudesan način ozdravila je sestra Praxeda koja je bolovala od kostobolje. Ozdravljenju je bila nazočna sestra Virginija koja ju je i dovela do lijesa mučenika. Sestra Doroteja je pak imala teške bolove u crijevima; došavši do groba mučenika je ozdravila.
Redovnice Jakoba i Viktorija išle su kraj sakristije gdje je bio lijes sa moćima svetih mučenika. Ugledale su veliko svjetlo, a zatim su čule kako netko propovijeda. Uskoro su začule huku vjetra i vrata na lijesu su se otvorila, iako su ključem bila zaključana. Uskoro se grob zatvorio. Jedne noći vidjelo se kako iz groba izlazi svijetla zraka i ide prema sobi sesre Leonore Appony. Druge dvije sestre su ovaj dogadaj promatrale oko 15 minuta.
Jednom zgodom udoše u samostan sv. Klare razbojnici s namjerom da ga pokradu. Tada su začuli strašnu buku i preplašivši se oni pobjegoše. To su sami razbojnici izjavili na sudu. Godine 1689. sestra Judita Magdalena nije gotovo više mogla disati od prehlade. Ona zapali kod groba mučenika samo jednu svijeću i odmah ozdravi.
Gotovo stoljeće i pol nemamo više nikavih vijesti o novim događajima. Tek kada se povela 1863. g. istraga o životu svetaca, gospođa Klara Reisch je ispričala za čudesno ozdravljenje svoje kćeri. Naime njezina kćer je bolovala od vodene bolesti. Doktor ju je uzaludno liječio nekoliko tjedana, a onda odustao. Žalosna majka se je obratila sestrama Uršulinkama, one su stale moliti zagovor svetaca. Mlada djevojka je za jedan dan ozdravila.
Ivan Thinag izjavio je da je njegova kćer Franciska imala dugo vremena grčeve, a liječio ju je dr. Schmid. Kad lijekovi nisu koristili njegova supruga Ljudevita odlučila je zagovoriti kćer sv. mučenicima. Njegova supruga pošla je na njihov grob gdje je molila za svoju kćerku, ili da ozdravi, ili da joj Gospodin pošalje smrt. Za nekoliko tjedana bolesnica je posve ozdravila.
Časna majka Florijana Boehen, redovnica u samostanu Uršulinki dala je ovakvo svjedočenje 1863. g.: "Sestra Ksaverija bacala je krv, a jedne noći je uhvate teški grčevi. Doktori koji su došli izjavili su da će za jedan sat umrijeti. Na to sam sama potrčala do groba i molila se te rekoh: "Ako mi uslišate molbu dajte mi znak." U isti čas je začula u lijesu prasak. Kad sam se vratila bolesnici bilo joj je bolje. lako je pobolijevala još pet šest tjedana, nije umrla."
Ista sestra Ksaverija ispričala je da je, prije nego što je trebala položiti zavjete, trpjela od groznice i bacanja krvi. Doktor Kadeczky, koji ju je liječio, rekao joj je da je neizlječiva. Galavarica samostana joj je saopćila da tako bolesna ne može položiti zavjete. Sestra Ksaverija se je stala moliti mučenicima i to doslovce ovako:
"Vi mi morate sad pomoći, da položim zavjete, a poslije činite štogod hoćete."
Još isti tjedan joj je bilo bolje i ozdravila je. Nakon dva mjeseca sazvano je vijeće koje joj dopustilo položiti zavjete. Godine 1852. sestra Ksaverija opet je oboljela i liječnici su dali dijagnozu - rak na želucu. No ona se oporavila bez ikakvih lijekova, što su potvrdili i sami liječnici.
Redovnicu Rozaliju udarila je kap i činilo se da je skoro mrtva. Napokon se malo pridigla i odmah je na štakama otišla do groba mučenika te se tamo stala moliti. Nakon molitve sestra koja ju je dopratila pruži joj štake medutim one joj više nisu bile potrebne. Sama se pridigla i otišla do svoje sobe. Još četiri godine, sve do svoje smrti, hodala je bez štaka.
Svakako je zanimljiv slučaj što ga je ispripovijedao liječnik Nadeniesk o bolesti svojeg sina.
"Mom sinu Adalbertu bilo je 11 godina 1859. Prehladivši se negdje poslije Uskrsa dobio je upalu mozgovnih opna. Ja sam kao liječnik, a i drugovi moji, koji nepozvani dodoše, ustanovismo, da je bolest veoma opasna. Premda je moj sin i propisane lijekove uzimao, bolest je već prvi dan tako krenula na zlo, da sam se pobrinuo, da primi sakramente umirućih. Do sedmog dana bolest je svakim danom bila teža. Sedmoga pak dana nastupi kriza i bolesniku bude nešto bolje, no ipak mogu reći, da je stanje bolesnikovo bilo vrlo pogibeljno, tako te mi je liječnik Hubert rekao: "Prijatelju, ti ćeš po svojoj prilici izgubiti sina." Moja supruga, kako kasnije doznah, poručila je u samostan uršulinki, gdje je bio grob blaženih mučenika, i zamotila da se ondje moli za bolesnog mi sina. Sedmi dan svi znaci, koji pokazivahu smrtnu pogibao, iščeznuše, te se moglo skoro ozdravljenje očekivati. Majka se zavjetovala da će sina, ako ozdravi, odvesti na proštenište Marije Zellske, pa pošto je ona bila spriječena, ja sam ispunih taj zavjet."
ČUDA SV. FRANJE ASIŠKOG
Sveti Franjo Asiški jedan je od najvećih svetaca kojeg se smatra i zaštitnikom životinja. Nadaleko poznata je njegova povijesna pomirba sa bratom vukom.
Priča kaže da su u gradu Gubbiju ljudi strahovali od velikog, strašnog i krvoločnog vuka koji je napadao njihovu janjad, a navodno čak i ljude. Neprijateljstvo i netrpeljivost je sve više raslo. Potom građani izlože cijeli problem Franji. A on na zaprepaštenje sviju ode vuku u šumu, blagoslovi ga i pozdravi vrlo prijateljski: "Dođi ovamo, brate vuče!" Vuk mu se na te riječi privrženo privi uz noge. Franjo mu nastavi razlagati kako mu je ono janje zapravo sestra, te da ga razumije, jer zlo koje je činio nije zato jer je zao, nego jer je gladan. Ali evo sad je prilika da sklope mir, građani će mu davati hranu a on im neće više ovce napadati. I to je ona glasovita scena kad vuk pruža bratu Franji šapu. Ali i građanima je Franjo pristupio, koreći ih da im je Bog sve te nevolje pripustio zbog njihovih grijeha, te ih pozvao da se obrate: "Da vas Bog u ovom životu oslobodi vuka, a u budućem od vječnoga ognja."
Kao što možemo vidjeti iz spomenutog primjera sv. Franjo shvatio je i sklopio pomirbu i sporazum s bratom vukom. Vuk neće više napadati ovce a građani će mu zauzvrat davati hranu.
Ma koliko se to činilo nemogućim primjer sv. Franje je i u dananjosti primjenjiv. Da bi vuk prestao napadati čovjeku ovce, čovjek mu ne treba "davati" hranu, dovoljno bi bilo da mu on hranu ne uzima (lovom). Pa bi tako i vuk bio sit a sve ovce na broju.
sv. Franjo propovijedao je poruku ljubavi spram Boga svim živim bićima. Kad god bi Franji dali životinje koje su bile uhvaćene radi hrane, on bi ih puštao i upozoravao da paze da opet ne budu uhvaćene.
sv. Franjo je imao ogromnu privrženost prema svim bićima zato jer su stvorena i pripadaju Bogu. Za njega su, sva ta raznolika stvorenja koje je stvorio Bog, bila poticaj i potvrda objave mudrosti, snage i dobrote Božje. Iz Franje je zračilo veliko spiritualno razumijevanje dok bi promatrao sunce, mjesec i zvijezde kako sjaje na nebu. Sklanjao bi gliste s puta i stavljao ih na sigurno mjesto, da ih ne bi netko zgazio, i snabdijevao bi medom pčele u zimi kako ne bi umirale od gladi.
Franjina ljubav izvirala je iz realizacije da su sva živa bića povezana s Vrhovnim Gospodinom. Budući da su sve stvorene od Boga, Njemu s pravom i pripadaju. Stoga bi nezamislivo bilo za sv. Franju da bilo kome naudi.
ČUDA SVETOGA ANTE
Čuda sv. Ante
Sv. Ante i čudo s magarcem, koji se poklonio hostiji.
Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor. Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike
učio od mladosti. Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.
Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete kao dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.
Opet druga gospođa vrativši se s propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.
Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskajao jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, iščeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.
Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.
Sv. Ante propovijeda ribama
Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu s mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodnošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže.
Čudoviti putovi sv. Ante
Često puta, pojavio se, sv. Ante na dalekim mjestima tako, da nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.
Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on s cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži leš ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.
Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.
Sv. Ante s malim Isusom
Gaetano Lapis:Sv. Ante i Isus
Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.
Sv. Ante proriče
Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se s velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.
Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.
Sv. Ante strah nečistih duhova
Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode s propovijedi, jer da su joj sina dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, te ovaj iščezne kao dim.
Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde.
Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.
izvor:svetac1.blog.hr
U KEMIJI - pretvorio je vodu u vino;
U BIOLOGIJI - rođen je bez naravnoga začeća;
U FIZICI - dokinuo je zakon gravitacije hodajući vodom,
a i za preobraženja;
U GOSPODARSTVU - dokinuo je zakon smanjivanja hraneći
pet tisuća ljudi s dvije ribe i pet kruhova;
U MEDICINI - liječio je bolesne i slijepe bez ikakva lijeka;
U POVIJESTI - on joj je početak i kraj;
U VLADANJU - rekao je da će biti nazvan: Savjetnik divni, Knez mira;
U RELIGIJI - rekao je da nitko ne dolazi k Ocu osim po njemu;
Pa tko je taj ?
TO JE ISUS
Najveći lik u ljudskoj povijesti !!
ISUS - nije imao slugu, pa ipak su ga zvali GOSPODAROM !
Nije imao akademskog naslova - pa ipak su ga zvali UČITELJEM !
Nije studirao medicinu - a zvali su ga ISCJELITELJEM !
Nije imao nikakve vojske - a kraljevi su ga se bojali !
Nije bio nikakve bitke - a On je pobjedio svijet i smrt !
Nije počinio nikakva zločina - pa ipak su ga raspeli !
Pokopan je u grobu - on ipak i danas živi !
Čast nam je služiti takvome Vođi i Kralju koji nas ljubi !
Sjedinimo se u zajedništvu slaveći Njega !
Dostojan je slave i hvale !
Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, Alfa i Omega, Početak i Svršetak !
KRIST KRALJ !
BL. MARIJA ALFONSINA
Marija-Alfonsina Danil Ghattas, rođena je 4. listopada 1843. godine u Jeruzalemu od roditelja Palestinaca, koji su na poseban način štovali Blaženu Djevicu Mariju od Krunice. Roditelji su joj dali ime Soultaneh (Svesilni).
Budući da to ime nema odviše kršćanski prizvuk, na krštenju 19. studenog dodali su joj još jedno ime, Mariam, u čast Kraljice neba. Još kao djevojčica osjećala je živu želju služiti Gospodinu.
Godine 1858., s navršenih četrnaest godina, stupila je u samostan sestara Sv. Josipa, započela studij, a kasnije i novicijat. Prve redovničke zavjete položila je 1863. Nakon zavjetovanja djeluje u Betlehemu, gdje osniva bratovštinu Marijinih kćeri, a kasnije vodi i udrugu Kršćanskih majki.
Počevši od 6. siječnja 1874. godine Gospa joj se nekoliko puta ukazala, objavivši joj svoju želju da utemelji Kongregaciju Krunice: „Želim da počneš s Kongregacijom Krunice jer ja sam tvoja Majka, ja ću ti pomoći i bit ću tvoj oslonac.“ A zatim Gospa nastavlja: „Počni posao i obrati se najprije patrijarhu Vincenzu Braccu i upoznaj ga o svemu tome. Poslanja njegove biskupije i drugih napreduju zahvaljujući Krunici.“ Majka Marija nailazila je na puno teškoća.
Nije imala ni društvenih veza, ni vlast ni ugled da bi poduzela tako važan projekt. Nakon sedam uzastopnih ukazanja Bl. Djevica Marija joj pokaza lik oca Joussefa (Josipa) Tannousa Yammina, kancelara jeruzalemskog patrijarha latinskog obreda, i reče joj da pođe k njemu: on će biti njezin duhovnik te utemeljitelj i administratora kongregacije.
Godine 1880. pet mladih djevojaka – sve članice bratovštine Marijinih kćeri iz Betlehema i Jeruzalema, koje je pripremao o. Joussef – oblači habit nove kongregacije iz ruku patrijarha mons. Bracca. S dopuštenjem iz Rima, sestra Alfonsina napušta kongregaciju sestara sv. Josipa i oblači habit nove kongregacije 7. listopada 1883., na blagdan Kraljice sv. Krunice. A 7. ožujka 1885. devet prvih novakinja polažu redovničke zavjete. Sam patrijarh je predvodio slavlje.
Kongregacija sestara od Krunice utemeljena je u vrijeme dok je papa Lav XIII. poticao kršćanstvo na molitvu krunice. Djelovala je kao učiteljica u Nazaretu, Beit Sahuru, Saltu, Nablusu, Betlehemu, Jeruzalemu i drugim gradovima Palestine i Izraela. Godine 1917. osnovala je sirotište u Ain Karemu. Izgarala je promičući pothvate za potporu potrebitima. Umrla je na glasu svetosti, blagdan Navještenja, 25. ožujka 1927., dok je molila krunicu sa svojim sestrama, točno u vrijeme koje je bila prorekla.
Kongregacija se brzo širila, a povjeravano joj je poslanje odgoja i obrazovanja u Cisjordaniji, Transjordaniji, Galileji te čak u Arapskom zaljevu. Godine 1959. Kongregacija sestara od Krunice dobila je „Decretum laudis“ (Pohvalni dekret) i postala papinskog prava.
Postupak za beatifikaciju sestre Marije Alfonsine počeo je 1986. Učitelj Reda brat Timothy Radcliffe dopustio je 29. svibnja 1995. pripojenje Kongregacije sestra od Krunice iz Jeruzalema Redu propovjednika. Danas sestre od Krunice djeluju u Palestini, Izraelu, Jordanu, Libanonu, Siriji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Egiptu i Rimu. Kongregacija broji oko 280 zavjetovanih sestara i jedanaest novakinja.
Proglašena blaženom u nedjelju 22. studenoga 2009., u bazilici Navještenja u Nazaretu.
SV. FRANJO COLL
Sveti Franjo Coll - Nakon što je 7. prosinca 2008. priznato čudo ozdravljenja po zagovoru bl. Colla, u nedjelju 11. 10. 2009. tijekom svečane Svete Mise, papa Benedikt XVI. proglasio ga je svetim.
Franjo Coll bio je čovjek radikalne vjere, čovjek radosne nade, pun sućuti i ljubavi, neumorni propovjednik i apostol Riječi Božje, čovjek molitve. Bio je čovjek duboke pobožnosti prema Bl. Djevici Mariji. Običavao je reći: „Ljubite Mariju jer ona ljubi one koji nju ljube i koji je traže, nalaze je.“ Govorio je: „Krunica mi služi kao knjiga i ona mi je sve“.
U gradu Moiŕ osnovao je zajednicu „Žive krunice“. Bio je čovjek odvažan i kreativan. Izložio se velikom riziku odlučivši biti redovnik i dominikanac u antiklerikalnom i represivnom društvu. Znao je tražiti i otvarati nove putove te stvaralački odgovarati potrebama svojega vremena. Riskirao je osnovati novu žensku Kongregaciju sestara u društvu u kojem žena nije imala svoje mjesto i u kojem je bila marginalizirana.
Živio je skromno, siromašno i strogo prema samome sebi, a vrlo darežljivim prema siromasima i potrebitima. Bio je slobodan i uvijek spreman za svoje poslanje naviještanje evanđelja. Bio je sretan i radostan brat, vrlo komunikativan. Bio je apostol kršćanske nade; čovjek neba i života vječnoga. Bio je sveti dominikanac: uvijek je tražio volju Božju, suobličujući svoj život prema Isusu Kristu. Svet jer je davao odgovore, sijao nadu, ostavljajući svoj pečat u ljubavi i služenju drugima, dajući drugi sve što je imao, dajući se potpuno u službu drugih.
SV. RICCARDO PAMPURI
Sveti Rikard Pampuri, odnosno Ermino Filippo Pampuri, rođen je u Paviji, u Italiji 1897. godine. Bio je deseto od jedanaestoro djece, ostavši siroče majke sa samo tri godine, prihvaćenje u kuću ujaka u Torinu, dio Trivolzija. U trivolzijskoj župnoj crkvi je kršten, prima sakrament Krizme i Prve Pričesti. U biskupskom kolegiju Sant' Agostino u Paviji završava razrede gimnazije i više gimnazije, upisuje se zatim na Paviansko sveučilište gdje 6. srpnja 1921. godine diplomira s najboljim ocjenama na fakultetu medicine, nakon što je bio vojnik za vrijeme Prvog svjetskog rata i nakon što je primio brončanu medalju za spašavanje lijekova. Od 1921. do 1927. bio je doveden u Morimondo kao liječnik koji se s ljubavlju davao bolesnicima ( zvali su ga «doktor dobročinitelj») i surađujući sa župnikom u mnogim poslovima župe ( tajništvo za misije, glazbeni bend za mlade, pokretač liturgijskih obreda i raznih župnih djelatnosti, ističuči se na osobit način u vođenju mladih i odraslih kroz duhovne vježbe).
U srpnju 1927. godine ulazi u Bolnički Red Braće dobročinitelja (Fatebenefratelli) preuzimajući ime Rikard. Umire u Milanu 1. svibnja 1930. godine. Ivan Pavao II ga proglašava blaženim 4.listopada 1981., a zatim ga proglašava svecem 1. studenog 1989. godine. Danas se njegovo tijelo, koje je vidljivo, čuva i duboko štuje u župnoj crkvi u Trivolziju.
Rikard Pampuri je svetac svakidašnjice. Svetac kojem se obraćaju mladi, ali i stariji bolesnici kako bi prihvatili pravu namjeru koju Bog ima za svakog od nas. Zagovorom svetog Rikarda molimo Gospodina milosti koje su nam potrebne za naš život i naše zdravlje, ali naročito molimo za svetost koju dobivamo prihvaćajući svaki dan, uz pomoć svetog Rikarda, Božju volju koja nam daje vedrinu i spokoj.
Sveti Rikard Pampuri se slavi 1. svibnja (dan njegove smrti), a sjećamo ga se i 16.svibnja (dan prijenosa njegova tijela u župnu crkvu Trivolzija).
BL. GIANNA BERETTA
Gianna Beretta Molla bijaše sasvim normalna žena, koja je neprestano nosila osmijeh na licu i voljela sve boje života: prava žena ovoga modernog vremena. Papa Ivan Pavao II., 24 travnja 1994 proglašava je blaženom. U njezinom životu je moguće vidjeti kako raste milost u životu jedne majke obitelji, i kako izgleda put kojim je ona išla: put vjere u školi Bezgrešne.
"Otišla sam u Lurd da bih pitala Bezgrešnu što mi je činiti: poći u misije ili se vjenčati …".
Studij i specijalizacija u pedijatriji su pri kraju i Gianna, liječnik, entuzijasta u svome zvanju, naveliko razmišlja o misijama. Kamo? Možda u Brazil gdje već ima dvojicu svoje braće, svećenici: Enrico i Francesco, koji su izgradili bolnicu. Sigurno bi bila od velike pomoći. Možda u Indiju gdje je već duže vremena sestra Virginia, časna sestra Reda Kanizijanki. Čeka znak i poziv da krene. Ipak, zbog zdravstvenih problema, čini se da mora dobro razmisliti prije nego što donese konačnu odluku. Što dakle učiniti? Gianna razmišlja i moli. Mnogo moli. Moli devetnicu, a iza toga će odlučiti. U crkvi, na dan Bezgrešne, na proslavi Mlade mise jednog svećenika iz župe gdje je radila, Gianna upoznaje jednog inženjera imenom Pietro Molla, koji će dan kasnije u svoj dnevnik zapisati: "Bezgrešna me blagoslovila …".
Nakon kratkih zaruka, vjenčali su se krajem 1954 godine. "Svi su putevi Gospodnji lijepi – reći će poslije Gianna – jer je svršetak i cilj uvijek isti: spasiti dušu svoju i privući mnoge druge duše da slave i veličaju Boga…".
Samostan u koji ju je pozvao jest njezin dom, obitelj koju će osnovati. Njezina misija je biti supruga i majka. To je misija koja svoj model za nasljedovanje vidi u onom Marijinom, kojoj je Ginna posvećena još od djetinjstva.
NASMJEŠITI SE BOGU
Gianna Beretta je rođena 4 listopada 1922 u Magenti, blizu Milana, u izrazito katoličkoj obitelji. Roditelji su joj franjevački trećoredci, a ona je rođena na dan kada Crkva slavi nebeski rođendan asiškog Siromaha. U obitelji Beretta sve odiše vjerskim ozračjem i sinovskim odnosom prema Mariji. Navečer se moli krunica, cijela obitelj sakupljena ispred kipa Majke Božje.
Gianna je rođena kao deseto od trinaestoro djece što su ih rodili njezini roditelji. Petoro od njih je nažalost već kod rođenja umrlo. Sa dvanaest godina je već upisana u Katoličku akciju te otprilike u toj dobi sastavlja ovu molitvu Bezgrešnoj:
"O Marijo, predajem se potpuno i stavljam u tvoje majčinske ruke, potpuno sigurna da ću primiti od tebe ono što te molim. Imam povjerenje u tebe, jer si ti moja slatka Majka. Uzdam se u tebe jer si ti Isusova Majka. Ponovno se stavljam u to pouzdanje sigurna da ću biti uslišana u svemu. S tim pouzdanjem te pozdravljam, Majko i nado moja. Potpuno se posvećujem tebi, moleći te da ne zaboraviš da sam tvoja, da pripadam tebi. Pogledaj me i zaštiti, o slatka Majko, i u svakom trenutku mojega života prikazuj me svome Sinu Isusu".
Program Katoličke Akcije: djelovanje, molitva i žrtva, potpuno se poklapa s njezinim najintimnijim nadanjima i osjećajima. To nisu projekti koji čeznu za probitkom, uspjehom i samodokazivanjem, nego njezinog unutarnjeg života. Gianna je sanjala kako može učiniti nešto za Boga.
"Nasmješiti se Bogu", to je bio njezin životni moto. "Nasmješiti se Bogu od kojega dolazi svako dobro". Zatim: "Nasmješiti se Svetoj Djevici, primjeru po kojem trebamo voditi i usmjeravati naš život, tako da onaj tko gleda nas može biti ponesen svetim mislima …".
Radost je prva zadaća svakog kršćanina, najbolje sredstvo apostolata, a upravo Gianna je pravi primjer toga. Uvijek spremna pomoći bolesnicima, zauzeta za mnogovrsne svakodnevne poslove, i to uvijek s osmijehom na licu koji daruje drugome. Dinamična, radosna, puna života. Gianna je u očima nosila ljubav. Iskusna skijašica i planinar. Voljela je cvijeće i glazbu. Znala je voljeti sitne stvari u životu i voljela je sve boje života, kao prava žena modernih vremena.
UNIVERZALNA MAJKA
"Pietro, kada bih ti barem uvijek mogla biti ona jaka evanđeoska supruga" – ovako piše nekoliko mjeseci prije vjenčanja. Doista želim učiniti te sretnim i biti onakva kakvu želiš: dobra, puna razumijevanja, spremna na svaku žrtvu koju život bude tražio…".
Svjesna onoga što će ispuniti, poziva na koji je Gospodin zove po sakramentu ljubavi, Gianna se sprema, zajedno sa budućim mužem, potvrditi taj nadnaravni pečat ljubavi i njihovog sjedinjenja. Dana 24 rujna 1955 prosvijetljena je ta ljudska ljubav i preobražena vjerom i mističnim sjedinjenjem s Bogom.
Vrlo brzo iza toga rođeni su: Pierluigi, Mariollina i Laura, koji su odmah po rođenju posvećeni Bezgrešnoj. Odmah iza toga roditelji ih upisuju u Katoličku akciju.
Unatoč svim obvezama koje ima u bolnici i kod kuće, Gianna odlazi u crkvu svakoga dana kada je u mogućnosti. Bez obzira na dnevne obveze, Gianna svakodnevno nalazi vremena za molitvu krunice, zadržavajući tako uvijek svoju čvrstu povezanost s Bezgrešnom.
"Bez pomoći Bezgrešne nema ulaska u raj" – znala je često reći. "Molite, posvetite se i spasit ćete se".
Trudnoća je postajala sve teža, i svaki puta podnosi sve veće bolove. Njezina bol postaje podnošljiva jer je nalazila veliku radost u tome da je mogla čvrsto zagrliti svoju djecu. "Uz pomoć nebeske Majke, i uz tvoju blizinu, ne bojim se bolova i patnji što mi uzrokuje nova trudnoća" – pisala je svome mužu dok je čekala drugorođenu Mariollinu. Marija je model koji trebamo gledati; primjer za svaku majku. Majka svim ljudima. Kao majka svima odnosila se u svome poslu i Gianna, izvršavajući svoju liječničku dužnost. Upravo je htjela specijalizirati pedijatriju kako bi pomagala djeci i bila blizu svim majkama.
"Svako zvanje je – govorila je – poziv na majčinstvo: tjelesno, duhovno, moralno, jer je Bog u nas stavio instinkt života … pripremiti se za svoje zvanje i pripremiti se darovati život". Upravo u majčinstvu Gianna osjeća potpuno ostvarenje svoga poziva, kao žena i kao kršćanka. "Neizmjerno sam sretna" – govorila je.
ŽIVOTU REĆI DA
Gdje je sreća tu su i suze. Nakon samo šest godina braka, nakon što je rodila troje djece, dok se pripremala na svijet donijeti i četvrto, Gianna otkriva da ima tumor na maternici. Jedini način da spasi sebe jest: odreći se djeteta koje nosi u utrobi. Energično odbija. "Došao je red na mene da ispunim svoju zadaću majke".
Gianna izgovara svoje DA životu, DA križu. Jednom prigodom je zapisala: "Ne može se ljubiti bez trpljenja i trpjeti bez ljubavi". Još je rekla i ovo: "Ako bi se dogodilo da zbog ostvarenja našega poziva moramo i umrijeti, onda bi to morao biti najljepši dan u našem životu". Uvijek u skladu sa svojim zvanjem majke Gianna traži od svoga muža: "Ako morate odlučiti između mene i djeteta, nemojte oklijevati: spasite dijete!".
Bliži se dan odluke. "Odlazim u bolnicu, ali nisam sigurna da ću se vratiti kući…". Ulazeći u operacionu salu govori: "Spremna sam na sve što Bog od mene traži". Kao iskusan liječnik znala je što je čeka. Dolazi na sam vrh svoje Kalvarije. Bolovi patnje su neizmjerni, ali ne želi ništa drugo nego da se vrši Božja volja. Umire koji dan nakon što je na život donijela malu Giannu Emanuelu. Bilo je to 28 travnja 1962, u predvečer Bijele nedjelje, u četrdesetoj godini njezina života.
Na isti taj dan, trideset i dvije godine poslije, 24 travnja 1994, papa Ivan Pavao II. Proglašava Giannu Beretta Molla blaženom. Gianna, sasvim normalna žena, zaljubljena u život, koja je uvijek nosila osmjeh na licu. "Osmjeh je nosila u duši" – prisjeća se njezin muž Pietro. "Bila je svetica, uvijek zadovoljna".
Izuzetan primjer i lekcija za život. To je još jedan dokaz da: "Kada Marija pusti korijen u kojoj duši, tu ona donosi i daje neizmjerne milosti, koje samo ona može dati" (sv. Luigi de Montfort). Dokaz kako Bog posredstvom Marije donosi velike milosti svojim svetim odabranicima. U njezinom životu promatramo kako raste milost u životu jedne majke obitelji, i kako izgleda put kojim je ona išla: put vjere u školi Bezgrešne.
Bila je upravo subota, Mariji posvećen dan, kada je Gianna rođena za svijetli nebeski život.
ČUDA SV. MARKA KRIŽEVČANINA
Nakon smrti mučenika proširio se glas o njima. Prvi koji je napisao izvještaj bio je ravnatelj stolne crkve ostrogonske Aleksandar Dobokai. Uskoro su i drugi događaji potvrdili ispravnost njihove odluke za mučeničku smrt. Prisegom je potvrđeno u istrazi da se u sobama u kojima su sveci mučeni čulo pjevanje i vidjelo svjetlo. Sakristan kraljevske kapele Eperrjessy izjavio je da je poslije smrti mučenika vidio u kapelici upaljene svijeće i jednog od mučenika kako služi sv. misu. Elizabeta Gadoczy, supruga ključara kraljevske palače, posvjedočila je da joj je suprug pričao kako se mrlje na zidu i na podu od krvi mučenika nisu dale nikako oprati, niti prebojati. U vrijeme kada su mučenici prenešeni u Also - Sebes veliki broj ljudi se vratio katoličkoj vjeri.
Kada je prestalo hodočašćenje na grob mučenika, čuda nisu prestala. Tako je grofica Forgach izjavila 1628. g., prigodom istraživanja o životu i smrti mučenika, da je ona zagovorom svetih mučenika ozdravila od teške bolesti srca. Jedna pak pobožna gospa nije mogla u braku imati sinove te se zagovorila mučenicima nakon čega je rodila tri sina davši im imena: Marko, Stjepan, Melkior. Kada su 1784. g. otvorili grob u njemu su pronašli spis o smrti i čudima svetaca. Taj spis se nije sačuvao, ali se sačuvao prijepis kojeg je napravio Antonije Buzna, skrbnik samostana sv. Klare. Evo nekoliko čudesnih dogadaja iz tog rukopisa. Redovnica u samostanu sv. Klare, Teogonija, je vidjela 1634. g. kako kraj prozora stoji u najvećam sjaju svećenik u sredini, a sa svake strane jedan isusovac. Istodobno je čula pjevanje.
Godine 1636. rodila se Sofija Partinger sa iskrivljenim nogama. Usprkos svojoj mani ona je primljena u redovnice sv. Klare. No s godinama njoj je bivalo sve teže dok napokon nije pala u postelju. Kada su donijeli posmrtne ostatke mučenika, ona je odlučila da se njima zagovori. Uz pomoć drugih sestara došla je do lijesa i počela se moliti. Vrlo brzo je osjetila moć u nogama. Nakon nekoliko dana ona je posve ozdravila i čak joj je nestala mana s kojom se rodila. Ovo je svojom prisegom potvrdila i sestra Ana Czopi predstojnica samostana i 12 drugih redovnica.
Također je redovnica Terezija Bihary imala dvije teške rane na nogama. Ona je obavila trodnevnu pobožnost na grobu mučenika moleći krunicu. Nakon tri dana ona je posve ozdravila. Pelagiji Szentgally stegnuše se ruke od vlage i nikakvi lijekovi joj nisu pomagali. Ona se molitvom obratila mučenicima, a još je natrla bolesne ruke komadićem moći od kostiju svetaca. Ozdravila je vrlo brzo.
Godine 1658. na čudesan način ozdravila je sestra Praxeda koja je bolovala od kostobolje. Ozdravljenju je bila nazočna sestra Virginija koja ju je i dovela do lijesa mučenika. Sestra Doroteja je pak imala teške bolove u crijevima; došavši do groba mučenika je ozdravila.
Redovnice Jakoba i Viktorija išle su kraj sakristije gdje je bio lijes sa moćima svetih mučenika. Ugledale su veliko svjetlo, a zatim su čule kako netko propovijeda. Uskoro su začule huku vjetra i vrata na lijesu su se otvorila, iako su ključem bila zaključana. Uskoro se grob zatvorio. Jedne noći vidjelo se kako iz groba izlazi svijetla zraka i ide prema sobi sesre Leonore Appony. Druge dvije sestre su ovaj dogadaj promatrale oko 15 minuta.
Jednom zgodom udoše u samostan sv. Klare razbojnici s namjerom da ga pokradu. Tada su začuli strašnu buku i preplašivši se oni pobjegoše. To su sami razbojnici izjavili na sudu. Godine 1689. sestra Judita Magdalena nije gotovo više mogla disati od prehlade. Ona zapali kod groba mučenika samo jednu svijeću i odmah ozdravi.
Gotovo stoljeće i pol nemamo više nikavih vijesti o novim događajima. Tek kada se povela 1863. g. istraga o životu svetaca, gospođa Klara Reisch je ispričala za čudesno ozdravljenje svoje kćeri. Naime njezina kćer je bolovala od vodene bolesti. Doktor ju je uzaludno liječio nekoliko tjedana, a onda odustao. Žalosna majka se je obratila sestrama Uršulinkama, one su stale moliti zagovor svetaca. Mlada djevojka je za jedan dan ozdravila.
Ivan Thinag izjavio je da je njegova kćer Franciska imala dugo vremena grčeve, a liječio ju je dr. Schmid. Kad lijekovi nisu koristili njegova supruga Ljudevita odlučila je zagovoriti kćer sv. mučenicima. Njegova supruga pošla je na njihov grob gdje je molila za svoju kćerku, ili da ozdravi, ili da joj Gospodin pošalje smrt. Za nekoliko tjedana bolesnica je posve ozdravila.
Časna majka Florijana Boehen, redovnica u samostanu Uršulinki dala je ovakvo svjedočenje 1863. g.: "Sestra Ksaverija bacala je krv, a jedne noći je uhvate teški grčevi. Doktori koji su došli izjavili su da će za jedan sat umrijeti. Na to sam sama potrčala do groba i molila se te rekoh: "Ako mi uslišate molbu dajte mi znak." U isti čas je začula u lijesu prasak. Kad sam se vratila bolesnici bilo joj je bolje. lako je pobolijevala još pet šest tjedana, nije umrla."
Ista sestra Ksaverija ispričala je da je, prije nego što je trebala položiti zavjete, trpjela od groznice i bacanja krvi. Doktor Kadeczky, koji ju je liječio, rekao joj je da je neizlječiva. Galavarica samostana joj je saopćila da tako bolesna ne može položiti zavjete. Sestra Ksaverija se je stala moliti mučenicima i to doslovce ovako:
"Vi mi morate sad pomoći, da položim zavjete, a poslije činite štogod hoćete."
Još isti tjedan joj je bilo bolje i ozdravila je. Nakon dva mjeseca sazvano je vijeće koje joj dopustilo položiti zavjete. Godine 1852. sestra Ksaverija opet je oboljela i liječnici su dali dijagnozu - rak na želucu. No ona se oporavila bez ikakvih lijekova, što su potvrdili i sami liječnici.
Redovnicu Rozaliju udarila je kap i činilo se da je skoro mrtva. Napokon se malo pridigla i odmah je na štakama otišla do groba mučenika te se tamo stala moliti. Nakon molitve sestra koja ju je dopratila pruži joj štake medutim one joj više nisu bile potrebne. Sama se pridigla i otišla do svoje sobe. Još četiri godine, sve do svoje smrti, hodala je bez štaka.
Svakako je zanimljiv slučaj što ga je ispripovijedao liječnik Nadeniesk o bolesti svojeg sina.
"Mom sinu Adalbertu bilo je 11 godina 1859. Prehladivši se negdje poslije Uskrsa dobio je upalu mozgovnih opna. Ja sam kao liječnik, a i drugovi moji, koji nepozvani dodoše, ustanovismo, da je bolest veoma opasna. Premda je moj sin i propisane lijekove uzimao, bolest je već prvi dan tako krenula na zlo, da sam se pobrinuo, da primi sakramente umirućih. Do sedmog dana bolest je svakim danom bila teža. Sedmoga pak dana nastupi kriza i bolesniku bude nešto bolje, no ipak mogu reći, da je stanje bolesnikovo bilo vrlo pogibeljno, tako te mi je liječnik Hubert rekao: "Prijatelju, ti ćeš po svojoj prilici izgubiti sina." Moja supruga, kako kasnije doznah, poručila je u samostan uršulinki, gdje je bio grob blaženih mučenika, i zamotila da se ondje moli za bolesnog mi sina. Sedmi dan svi znaci, koji pokazivahu smrtnu pogibao, iščeznuše, te se moglo skoro ozdravljenje očekivati. Majka se zavjetovala da će sina, ako ozdravi, odvesti na proštenište Marije Zellske, pa pošto je ona bila spriječena, ja sam ispunih taj zavjet."
ČUDA SV. FRANJE ASIŠKOG
Sveti Franjo Asiški jedan je od najvećih svetaca kojeg se smatra i zaštitnikom životinja. Nadaleko poznata je njegova povijesna pomirba sa bratom vukom.
Priča kaže da su u gradu Gubbiju ljudi strahovali od velikog, strašnog i krvoločnog vuka koji je napadao njihovu janjad, a navodno čak i ljude. Neprijateljstvo i netrpeljivost je sve više raslo. Potom građani izlože cijeli problem Franji. A on na zaprepaštenje sviju ode vuku u šumu, blagoslovi ga i pozdravi vrlo prijateljski: "Dođi ovamo, brate vuče!" Vuk mu se na te riječi privrženo privi uz noge. Franjo mu nastavi razlagati kako mu je ono janje zapravo sestra, te da ga razumije, jer zlo koje je činio nije zato jer je zao, nego jer je gladan. Ali evo sad je prilika da sklope mir, građani će mu davati hranu a on im neće više ovce napadati. I to je ona glasovita scena kad vuk pruža bratu Franji šapu. Ali i građanima je Franjo pristupio, koreći ih da im je Bog sve te nevolje pripustio zbog njihovih grijeha, te ih pozvao da se obrate: "Da vas Bog u ovom životu oslobodi vuka, a u budućem od vječnoga ognja."
Kao što možemo vidjeti iz spomenutog primjera sv. Franjo shvatio je i sklopio pomirbu i sporazum s bratom vukom. Vuk neće više napadati ovce a građani će mu zauzvrat davati hranu.
Ma koliko se to činilo nemogućim primjer sv. Franje je i u dananjosti primjenjiv. Da bi vuk prestao napadati čovjeku ovce, čovjek mu ne treba "davati" hranu, dovoljno bi bilo da mu on hranu ne uzima (lovom). Pa bi tako i vuk bio sit a sve ovce na broju.
sv. Franjo propovijedao je poruku ljubavi spram Boga svim živim bićima. Kad god bi Franji dali životinje koje su bile uhvaćene radi hrane, on bi ih puštao i upozoravao da paze da opet ne budu uhvaćene.
sv. Franjo je imao ogromnu privrženost prema svim bićima zato jer su stvorena i pripadaju Bogu. Za njega su, sva ta raznolika stvorenja koje je stvorio Bog, bila poticaj i potvrda objave mudrosti, snage i dobrote Božje. Iz Franje je zračilo veliko spiritualno razumijevanje dok bi promatrao sunce, mjesec i zvijezde kako sjaje na nebu. Sklanjao bi gliste s puta i stavljao ih na sigurno mjesto, da ih ne bi netko zgazio, i snabdijevao bi medom pčele u zimi kako ne bi umirale od gladi.
Franjina ljubav izvirala je iz realizacije da su sva živa bića povezana s Vrhovnim Gospodinom. Budući da su sve stvorene od Boga, Njemu s pravom i pripadaju. Stoga bi nezamislivo bilo za sv. Franju da bilo kome naudi.
ČUDA SVETOGA ANTE
Čuda sv. Ante
Sv. Ante i čudo s magarcem, koji se poklonio hostiji.
Malo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor. Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike
učio od mladosti. Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.
Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete kao dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.
Opet druga gospođa vrativši se s propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.
Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskajao jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, iščeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.
Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.
Sv. Ante propovijeda ribama
Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu s mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodnošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže.
Čudoviti putovi sv. Ante
Često puta, pojavio se, sv. Ante na dalekim mjestima tako, da nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.
Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on s cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži leš ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.
Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.
Sv. Ante s malim Isusom
Gaetano Lapis:Sv. Ante i Isus
Svoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.
Sv. Ante proriče
Kao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se s velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.
Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.
Sv. Ante strah nečistih duhova
Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode s propovijedi, jer da su joj sina dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, te ovaj iščezne kao dim.
Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde.
Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.
izvor:svetac1.blog.hr