Ludi vladari

[nency2]

BRITANSKI ISTORIČAR VIVIAN GRIN U KNJIZI “LUDILO KRALJEVA” ISTRAŽUJE KO SU LUDI VLADARI OD RIMA DO DANAS


Zdravlje i politika duboko su povezani, ustvrdio je britanski istoričar Vivian H. Grin. Štaviše, proučavajući pojavu "ludih kraljeva", zaključio je da je duševna bolest bitno uticala na tok povijesti. Svoju tezu razradio je u odličnoj, intrigantnoj knjizi "Ludilo kraljeva" koja je ovih dana objavljena na hrvatskom jeziku. Fascinantan je niz poremećenih vladara koji su krojili sudbinu naroda od rimskih careva Kaligule i Nerona do Musolinija, Hitlera, Staljina i Sadama Huseina.
Premda nema kliničke dijagnoze o njihovm ludilu, po svemu sudeći mnogi među njima bili su psihopate, poremećene ličnosti, žrtve shizofrenije, patili su od manično-depresivnih tegoba... Da bi tragedija bila veća, imali su neograničenu moć pa su svojim postupcima izazvali smrt miliona ljudi, što je posebno došlo do izražaja u 20. vijeku, u razdoblju modernih diktatora.

Psihopatski Staljin, poremećeni Hitler i Musolini, zorno su pokazali kako na cijeli svijet može uticati duševna slabost velikih vođa. Uprkos tome, Grin se ne usuđuje da zaključi da su ova trojica bili klinički ludi. Evo kratke slike o njima.

Benito Musolini njegovao je imidž pravog muškarca: muževan, čvrst, atletski lik koji vozi brze automobile, jaše na konju, pilotira avionom. Na Hitlerovo gađenje, čak je dopustio da ga fotografišu u poluaktu. Kad bi vršio smotru vojnika, nije hodao, nego je brzo koračao. Slično tome, oni s kojima je želio da razgovara morali su da dotrče do njegovog stola, a poslije razgovora morali su još brže da odtrče i pri tom ga pozdrave rimskim pozdravom (rukovanje je ukinuo jer se grozio tjelesnog dodira). Vjerujući u vlastitu nepogrešivost, smatrao se barem jednakim Napoleonu i Isusu Hristu.
Ipak, kad je izbio Drugi svjetski rat, Musolini je bio neobično neodlučan a zemlja je bila kobno nespremna. Njegovo ratovanje je bilo jadno pa se nije protivio kad je kralj Viktor Emanuel zatražio njegovu ostavku. Kad su ga Njemci izbavili iz zatočeništva i postavili na čelo marionetske vlade, bilo je sasvim jasno da je izgubio vezu sa stvarnošću. U medicinskom smislu, Musolini nije bio lud, ali je njegov odnos prema životu bio psihopatski, pod rastućim uticajem sindroma koji ga je odvodio među duševno poremećene.

Adolf Hitler, koji je proživio teško djetinjstvo i ponižavajući pubertet, svoj je smisao i filozofiju našao u ratu. Smatrao se mesijom: "Božja je volja da jedan dječak bude poslan u Rajh i izraste u vođu nacije. Poput Hrista imam dužnost prema svom narodu." Njegova izopačena psiha, prema kojoj je judaizam glavna prepreka ostvarenju njegovog velikog plana, izazvala je ljudsku patnju kakvu istorija ljudskog roda dotad nije vidjela. Postoje tvrdnje da je za poremećaj ravnoteže njegovog uma kriv neurosifilis. Njegova nećaka Geli, s kojom je imao neke naznake ljubavne veze, ustvrdila je pak da je Hitler seksualno uživao kad bi mu neko vršio nuždu nad glavom. Međutim, za to nema potvrde, kao ni za priču o sifilisu. Jednako je sumnjiva i tvrdnja njegovog ličnog ljekara Teodora Morela da je zbog encefalitisa postao žrtva manično-depresivnog ludila. Po svemu sudeći, Hitler je plutao na rubu ludila više od Musolinija. U osnovi je bio i ostao vuk samotnjak koji je teško sklapao prijateljstva. Njegova paranoja, megalomanija, nepovjerljivost, okrutnost, njegov karakter i politika mogu se objasniti poremećajem ličnosti. A ličnost mu je oblikovala mješavina različitih događaja: poniženja u djetinjstvu i ranoj mladosti, trovanje ljekovima, kao i napredovanje Parkinsonove bolesti koja je mogla imati loš uticaj na njegovu razboritost.

Josif Visarionovič Staljin, treći veliki diktator 20. vijeka, doima se kao nejasna, povučena, tajanstvena ličnost koja je rijetko išla na javne događaje i držala govore. Ipak, kultno je prikazivan kao očinski lik s lulom koji voli djecu i ima jednostavan ukus. Poput Hitlera i Musolinija, bio je sposoban da očara i zavara narod, a u stvarnosti je bio sasvim drukčiji: tiranin koji je održavao vlast zatočenjima u okrutnim radnim logorima i smaknućima miliona ljudi. Samo u jednom danu, u decembru 1938, potpisao je 3182 smrtne kazne. Staljinovi savremenici ipak nijesu sumnjali u njegovo duševno zdravlje. Tek nakon njegove smrti, Hruščov ga je opisao kao morbidnog i bolesnog i izjavio da je u posljednjim godinama života bio duševno poremećen. Nameće se neizbježan zaključak da je vjerovatno bio psihopata.

Idiot, ludak i ludača

Rumunski diktator Nikolae Čaušesku sa suprugom Elenom smaknut je u revoluciji u decembru 1989. Ne mareći za siromaštvo naroda, on i supruga živjeli su u luksuzu, a uništili su 16 crkava, tri samostana i stotine kuća u Bukureštu da bi stvorili bulevar socijalističke pobjede i raskošnu palatu. Bio je megaloman, ali se stalno bojao zavjere. Imao je degustatore hrane i često je mijenjao odijela kako ih neko ne bi natopio otrovom. Kritičare je uklanjao po brzom postupku. Rumunski dramatičar Ežen Jonesko svojevremeno je izjavio: “Čaušesku je ludak. Njegova supruga, žedna vlasti, takođe je luda, a sin im je idiot, i to troje smije nekažnjeno da muči 23 miliona ljudi.”

Izvor:bosnjaci.net

 

[ceca69]

Ivan Grozni

Okrutni car koji je ubio vlastitog sina (1547.-1584.) Bio je pijanac, silovatelj, luđački se smijao, strastveno je volio i mrzio, ali je uprkos svojoj okrutnosti bio vrlo pametan i inteligentan. Boljari su njega i brata mu, gluhog Jurija, mučili, izgladnjivali i zlostavljali u djetinjstvu. On se zbog toga iživljavao na životinjama, lovio je i bacao mačke kroz prozor, lovio je ptice kojima je prvo vadio oči pa bi ih onda rasporio. Namjesnička obitelj Šujski često je haračila po dvoru, pljačkali su, krali zlato i dragocjenosti, prevrtali namještaj, a Ivanove pouzdanike su mučili i ubijali. Tako su Fjodora Mišurina skinuli te ga zavezanog ostavili na moskovskom trgu. Za osvetu Ivan je sa 13 godina naredio da se princ Andrej Šujski živ baci među gladne pse. Ivan je to s užitkom gledao. Obožavao je pijan tumarati moskovskim ulicama pritom udarajući starce i silujući nepoznate žene. Nakon što bi ih silovao, bacao ih je medvjedima, žive zakapao, davio ili vešao. Istovremeno je puno čitao, učio strane jezike, proučavao povijest i religiju. Ponekad je postajao religijski fanatik bacajući se pred ikone i lupajući glavom o pod. Uzrok njegovog nepoverenja bio je u tome što je od boljara tražio da veruju njegovom maloletnom sinu Dimitriju dok je on bolovao od visoke temerature i groznice, a oni su odbili. Ivan se oporavio te je usledio obračun. Kasnije, dok je par bio u poseti samostanu da zahvale Bogu na spasenju,mali Dimitrij slučajno je upao u vodu i utopio se. Vremenom je car postajao sve više paranoičan i razdražljiv. Ako bi na nekog pala i najmanja sumnja, bio bi otrovan ili udavljen. Ivan se u svojoj vladavini jako pouzdao u svoje posebne vojnike. Bili su obučeni u crno i jahali crne konje, na sedlima im je bio znak metle i pseća glava. Većinom su to bili kriminalci, razbojnici, koljači i ubojice koji su sijali strah kuda god bi prošli. Pre nego što bi ubijali su sudjelovali u masovnim orgijama, silovali i mučili žrtve. Bili su poput tajnog reda na čelu kojeg je stajao Ivan. U tim ritualim bi Ivan oštrim i užarenim klještima ubo žrtvu u prsa i vadio mu rebra. Zatim bi se car bacao pred oltar lupajući glavom o pod sve dok mu se čelo nije raskrvarilo, te pijan propovedao o kršćanskim vrednostima. Uvijek je sa sobom nosio metalni štap naoštren na donjem delu. Jednom zgodom je skinuo seljanku do gola i naredio vojnicima da vežbaju gađanje. Drugi put je stotinak prosjaka udavio u hladnom jezeru. Jednom je naredio seljaku da sedne na bure baruta, a on ga je s užitkom zapalio. Knez Boris Telupa je vučen štapom koji mu je bio zabijen u anus, a izlazio mu je kroz usta. Tako je patio 15 sati dok nije umro, a potom je naredio da njegova majka prođe kroz špalir od 100 vojnika koji su je prebili nasmrt, a na kraju ju je bacio gladnim lovačkim psima. Svog blagajnika, Nikitu Funikova, je skuvao nasmrt u kotlu, a savetnik Ivan Viskovati je visio obešen dok je Ivan kukom skidao delove tela s njega.1570. je, na osnovu nedokazane sumnje na izdaju, naredio palež i razaranje Novgoroda. Stanovništvo je mučeno, nabijano na kolce, paljeno, sakaćeno i ubijano na razne načine. Novgorodski plemići su oblačeni u medveđe krzno, a onda su puštani lovački psi na njih. Muškarce, žene i decu su vezivali za sanke a onda gurali u reku. Ubijeno je oko 30 000 stanovnika. 1547. se istinski zaljubio u Anastaziju, te je nakon njene smrti 1560. pretrpio emocionalnu krizu. To je pridonelo njegovoj nestabilnosti. Sledeće žene menjale su se kao na traci. 1561. je oženio Mariju, ali se ubrzo zasitio. 1569. je oženio Martu, a dve godine potom Anu. Nju je poslao u samostan 1575., te oženio drugu Anu. Nju je zamijenio Vasilisom.Vasilisa ga je varala, pa je njenog ljubavnika nabo na kolac, a nju poslao u samostan. Nakon što je otkrio da mu sedma žena nije devica, udavio ju je. Osma i zadnja žena mu je bila Marija Nagaja. Ivan je volio svog sina i bio vezan za njega. No, jednog dana se razbjesnio na trudnu snahu koja je bila neprikladno odevena te ju počeo tući. Ona je potom pobacila. Zatim se sin obrušio na njega, a Ivan je u naletu besa uzeo metalni štap te oštricom pogodio sina u glavu. Knez Ivan je nekoliko dana bio u komi,a onda umro. Ivanova nepoverljivost, sadizam i nekontrolisani napadi besa upućuju na poremećaj ličnosti. Koreni takvog ponašanja mogu se naći u njegovom djetinjstvu. Nakon teške bolesti koju je pretrpio 1553. (pneumonija ili encefalitis), te smrti voljene Anastazije 1560. stanje mu se pogoršava. Postao je pravi psihopata s brzim i naglim promjenama raspoloženja, egocentrizmom i javnim seksualnim životom. Njegove abdikacije pokazuju da je izvrstan manipulator uveravajući druge u svoje dobre namere. Nije imao nimalo samilosti niti saosećanja sa svojim žrtvama. Tukao ih je, silovao i mučio iz zabave. Nije imao ni jednog stalnog prijatelja. Njegovi prijatelji često su završili ubijeni. Bolovao je i od sifilisa. Tragovi žive u njegovu telu mogu upućivati na trovanje, no živa se koristila i kao lek protiv sifilisa. Pred kraj života toliko je propaoda je izgledao dvadesetak godina stariji nego što je bio, a seda duga kosa mu se slivala niz staračku isušenu kožu. Umro je u 54. godini života, 1584. godine. Naslijedio ga je maloumni sin Fjodor.

Izvor:net.hr

 

[ceca69]

Fjodor I
Ponešto o Ivanovom nasledniku, maloumnom caru Fjodoru I.Fjodor I. - maloumni sin ludog cara (1584.-1598.)
Fjodor je bio sin Ivana Groznog i njegove prve žene, Anastazije Romanov. Na čelo carstva dolazi sa 27 godina, nakon očeve smrti. Fjodor je izgledom bio sušta suprotnost ocu, za razliku od robusnog, visokog i snažnog Ivana Fjodor je bio nizak sa kratkim rukama i gotovo bez vrata. Noge su mu bile preslabe da bi mogao uspravno i čvrsto stajati. Na licu mu je uvijek stajao bezazlen osmijeh što su jedni tumačili kao znak religijskog ushita, a drugi maloumnosti. Fjodor je bio tih, miran i osećajan. Sam Ivan Grozni je smatrao da mu sin nije sposoban za samostalno upravljanje zemljom, pa mu je pre smrti pokušao olakšati vladanje ustrojivši peteročlano namesničko veće. Međuostalima su u veću bili Ivan Šujski i Boris Godunov (čija sestra Irina je bila Fjodorova žena). Tako su prve godine njegove vladavine obeležene neprestanim sukobom između ove dvojice. Konačno je 1587. Boris Godunov ostao jedini živi član veća i preuzeo funkciju regenta. U Rusiji tog doba maloumnost je bila cenjena, te se smatralo da su bezazleni ludaci sveti i da poseduju natprirodne moći poput predviđanja, mudrosti, lečenja ili prorokovanja. Narod ih je poštovao i volio. Fjodor je također smatran jurodivim, cijele je dane provodio u molitvi, a jedina preokupacija mu je bila posećivanje manastira i crkava. Bio je posebno razdragan i oduševljen kada bi zvonio i pozivao narod na misu. Zbog njegove pobožnosti i privrženosti veri prozvaše ga Svetim Carom i Zvonarom. Najvažnije postignuće Fjodorove vladavine bila je uspostava moskovskog patrijarhata koji je bio jednak starijim patrijarhatima Rima, Carigrada, Antiohije, Aleksandrije i Jeruzalema. Fjodor i Irina nisu imali potomaka. Fjodor je imao i polubrata po ocu, Dimitrija (sin Ivana Groznog i osme mu žene, Marije Nagaje). Dimitrij je bio nezakonit sin jer je Pravoslavna Crkva priznavala najviše tri žene, pa ga je Boris Godunov proterao s dvora. To je jako pogodilo Fjodora zbog ljubavi prema bratu, ali se bojao suprotstaviti Godunovu. Dimitrij je umro 1591. godine. Po jednoj priči on je zaklan, a po drugoj se igrao s nožem te slučajno pao na njega tokom epileptičkog napada. Fjodor je umro 1598. godine te tada prestaje postojanje rurikovske dinastije. Boris Godunov je tada i formalno postao ruski car. Tada dolazi do prave poplave lažnih Dimitrija koji polažu pravo na prestol (nešto slično dogodi će se i tristotinak godina kasnije s Anastazijom). Jedan od lažnih Dimitrija je i ubio Godunova, te je nastupila feudalna anarhija nakon koje na vlast dolazi dinastija Romanova.

Izvor: Net.hr

 

[nency2]

Šarl VI "Ludi" (1368—1422) bio je francuski kralj iz dinastije Valoa od 1380 do 1422. Tokom njegove vladavine trajao je stogodišnji rat. Pošto je mentalno oboleo vlast su preuzeli regenti. Medju regentima je 1404 nastao sukob oko toga ko će vladati u ime ludog kralja. Englezi koriste građanski rat pa osvajaju Normandiju 1419, a 1420 prisiljavaju Francuze da kraljevi Francuske budu iz Engleske dinastije.
Sin je kralja Šarla V "Mudrog". Postao je kralj 1380 kada je imao 11 godina, sve do njegovog punoletstva 1388 godine. Francuskom vlada kao regent njegov stric Filip II "Smeli". Od sredine dvadesetih godina njegovog života, javljaju mu se psihoze. Ostaje tako lud do kraja života. Veruje se da je bolovao od šizofrenije ili neke druge mentalne bolesti.

Bio je osjećajan i prijatan mladić. Ubrzo su njegovi ujaci, vojvode od Anjoua, Berrija, Burgundije i Bourbona preuzeli vlast, povisili poreze i stali haračiti zemljom. 1388. uz bratovu pomoć uklanja ujake s vlasti. Sa 16 godina se zaljubio i oženio s bavarskom princezom Isabeau. Isabeau je slabo pričala francuski, bila je arogantna, sebična i svojevoljna. Prve godine braka bile su sretne, slavilo se i veselilo na sve strane. Činilo se da će Charles izrasti u pravog poštenog momčinu. Ali nije. 1392. ga je uhvatila nepoznata bolest koja je uzrokovala da mu otpadne kosa i nokti. Jedva se oporavio, no i dalje je imao povremene napade groznice. Jednog sunčanog dana dok je predvodio kolonu vitezova iz grma iskoči neznanac i stane vikati Izdaja! Nastaviše oni nakon početnog komešanja dalje, kad pažu slučajno ispadne koplje. Charles se zaleti, počne udarati mačem po svojim ljudima te ga jedva smiriše nakon što je ubio četvoricu. Naredna dva dana je bio u komi. Kada se probudio i čuo što je napravio, ponovno je klonuo. Od tada njegovo duševno stanje postajati će sve gore.

1393. godine održan je maskenbal i sve je bilo veselo dok par dvorjana zajedno s Charlesom nije zapelo za vatrenu lampu. Četvero ih je živo spaljeno, a Charles je jedva preživio. Nakon šoka je uslijedio još jedan napad ludila. Potom je liječnik probušio nekoliko rupa u Charlesovoj glavi da bi otpustio pritisak na mozak. Unatoč kratkotrajnom oporavku nakon toga, dolaze novi napadaji. Crkvenjaci i neki doktori su smatrali da je Charles opsjednut pa su ga 1398. podvrgnuli egzorcizmu. Charles je tada u suzama i agoniji vikao: Ako je itko od vas suradnik ovog zla koje trpim, molim ga da me ne muči više i da me pusti da umrem! Napadi su postajali sve češći i duže su trajali. U kraćim razdobljima Charles je bio donekle priseban i uračunljiv. Tijekom napada Charles je imao priviđanja, tvrdeći da je on Georges, negirajući da je kralj i da ima ženu i djecu. Trčao bi od sobe do sobe dok se ne bi izmorio, deravši se da ga neprijatelji sustižu. Kada bi ga zatvorili u mračnu prostoriju, manijakalno bi nasrtao na bilo koga tko pokuša ući. Trgao je namještaj i pišao po odjeći. U jednom razdoblju je vjerovao da je napravljen od stakla i da mu ljudi ne smiju prilaziti blizu da ga ne bi razbili. Zahtijevao je da mu se stave željezni štapovi u odjeću da se ne razbije.
1405. je odbijao mijenjati odjeću, brijati se i kupati, pa je imao problema s kožom i dobio je uši. Liječnici su se dogovorili da ga izliječe šokom. Unajmili su nekoliko ljudi, ofarbali ih u crno i sakrili iza zastora. Kada se kralj krenuo odmarati, oni su iskočili i prepali ga. Tada je pristao da se opere, obrije i promijeni odjeću. Nekoliko tjedana nakon toga ponašao se normalnije. Promijenio se i Charlesov odnos prema nekoć voljenoj supruzi. Zato je ona, bojeći se smrti, namjestila Charlesu novu ljubavnicu, Odette de Champdivers. Isabeau je utjehu našla u svom bratiću, Louisu od Orleansa, koji ju je pratio otkako se pojavila na dvoru. Njihova veza je dosegla vrhunac rođenjem Charlesa Mlađeg, koga je majka voljela i pazila daleko više od ostale djece. Umatoč tome što je bio relativno tjelesno zdrav, duševno je potpuno skrenuo. Nije se više mogao koncentrirati, donositi odluke niti vladati. Čak i u trenucima kada bi se oporavio je slušao tuđe savjete.
Došlo je do prave bitke na francuskom dvoru oko toga tko će ostvariti veći utjecaj na bolesnog kralja. Formirale su se dvije struje, jednu je predvodio Louis od Orleansa, a drugu Jean Neustrašivi od Burgundije. 1407. je Jean ubio Louisa, a kraljica se otvoreno pridružila stranci ubojica njenog ljubavnika. Novog protivnika je Jean našao u grofu Bernardu VII. od Armagnaca. Usred sukoba je engleski kralj Henry V. napao Francusku 1415. i sa 5000 iscrpljenih vojnika porazio pet puta brojnijeg neprijatelja kod Agincourta. Kraljica se preselila u Vincennes gdje je živjela okružena mnoštvom kućnih ljubimaca. Tijekom godina je postala jako debela i bolovala je od gihta. Nije se mogla kretati bez kolica. Također je i razvila strah od otvorenog prostora. Bernard od Armagnaca, koji je štitio interese njene djece, je kraljicu prijavio Charlesu (u jednom od trenutaka djelomične prisebnosti) zbog nevjere. Zajedno s Bernardom i sinom Charlesom Mlađim je kralj otišao do Vincennesa da uhapsi kraljičinog zadnjeg ljubavnika, Louisa de Boisbourdona. Louisa su mučili, zadavili te zavezanog u vreću bacili u Seinu.Kraljica je zbog nemoralnog ponašanja prognana u Tours. Iz Toursa ju je 1418. oslobodio Jean Neustrašivi a uskoro je njezin novi ljubavnik Jean de Villiers ubio Bernarda od Armagnaca. Iz osvete je njezin sin, 16-godišnji dofen Charles Mlađi, sljedeće godine ubio Jeana Neustrašivog za večerom. Kraljica je nakon toga razbaštinila sina, te udala kćer Catherine za engleskog kralja Henryja V. koga je proglasila nasljednikom francuskog prijestolja.
1421. godine je Charles VI., uza sve probleme, još obolio i od gripe. Nakon uzimanja velikih količina agruma nekako se oporavio, ali je naredne godine preminuo. Henry V. je umro iste godine, tako da je Henry VI. postao kralj Engleske i Francuske.
Postoji više pretpostavki od koje je to misteriozne bolesti Charles bolovao. Po nekima je to encefalitis koji je snažno utjecao na Charlesovo ponašanje i pridonio potpunoj karakternoj promjeni. Po drugima je bolovao od porfirije (detaljnije o simptomima i bolest pročitaj kod Friedricha Wilhelma). Uzroci za ovakvu hipotezu su incestuozni odnosi Charlesovih predaka. Charlesova majka je, poput njezinog oca, brata i djeda, bila djelomično nestabilna. Nakon sedmog porođaja je pretrpjela živčani slom. Charlesov otac, Charles V. Mudri je bolovao od gihta i umro sa 43 godine. Vjeruje se da je upravo preko Charlesove kćerke koja se udala za engleskog kralja Henryja V. porfirija uvedena u englesku kraljevsku obitelj. Njen najstariji, gore spomenuti Henry VI. je također poludio izgubivši i engleske i francuske posjede; a njen unuk s velškim svećenikom Owenom Tudorom je postao britanski kralj Henry VII.

Net.hr

 

[nency2]

Kaligula - bolesnik i zločinac na tronu

Gaj Julije Cezar Kaligula, je rodjen 12 godine je bio treći rimski car, u istoriji je zapamćen kao jedan od najvećih zločinaca koji je ikad živeo. Sin vojskovođe Germanika i Avgustove unuke Agripine bio je miljenik vojnika i još kao dečak dobio je nadimak Kaligula ili Čizmica.

Na početku svoje vladavine je amnestirao sve one koji su osuđeni pod Tiberijem, ali je ubrzo zapao u neprijateljske odnose sa Senatom, jer se u stilu helenističkih kraljeva počeo osjećati i ponašati kao car i bog. U tom svom samoljublju čak je, smatrajući se reinkarnacijom Jupitera, tražio pravo na jedan hram na Palatinu. Svog konja je proglasio senatorom. Živio je raskalašenim životom. Vrlo samoljubive prirode, sagradio je hram posvećen samome sebi na čijem se otvaranju pojavio obučen poput božice. Oženio je vlastitu sestru, a njegova ludost je potpuno izbila na površinu kada je prilikom njezine smrti proglasio naredne tjedne razdobljem javnog žalovanja i zabranu smijeha.

Po mnogim pričama Kaligula je bio taj koji je i ubio Tiberija, dok je bespomoćno ležao u krevetu.
Posle smrti Antonije, njegove babe, Kaligula se ozbiljno razboleo, a po oporavku to je bio potpuno drugi čovek. Za nekoliko meseci postao je surovi vladar koji je poverovao da je bog i koji je mislio da može ubijati bez razloga i bez kazne. Četiri godine njegove vladavine bile su mučne za Rim i mnogo ljudi je tada stradalo.

Zbog nedostatka novca u blagajni terao je rimske bogataše da mu u nasledstvo ostave imanja, a onda ih ubijao. Organizovao je i bordel u kome su morale da rade majke, žene i kćerke najviđenijih Rimljana, a iz čistog hira njegovi vojnici bacali su publiku u amfiteatar sa lavovima.

Još kao dečak bio je u incestnim vezama sa svojim sestrama. Jedna od njih, Drusila zatrudnela je, ali kao bog koji se plašio da mu sin ne otme božanski presto otvorio je njenu utrobu, izvukao dete i pojeo ga.

Jednog dana pitao je nekog Apela ko je veći: Jupiter ili Kaligula? Kako je ovaj oklevao on ga je bičevao do smrti uživajući u jaucima i govoreći: "Seti se da ja imam moć da uradim bilo šta bilo kome."

Kaligula je uživao je u društvu žena, ali i dok ih je ljubio mislio je samo o ubistvima uživajući u tome da ga se svi plaše.
- Kada budem raspoložen, narediću da se odseče ova lepa glava - govorio je mnogima od njih i često ih je zaista ubijao, a čest je i njegov uzvik: "Eh, da Rim ima jednu glavu, da mogu da je odrubim udarcem mača". Ovako je morao da ubija mnogo i to je činio.

Posle četiri godine vlasti pretorijanska garda više nije mogla da trpi Kaliguline uvrede i ludilo i ubijaju ga, kao i njegovu treću ženu i dete.



Izvor: Glas Javnosti

 

[ceca69]

Neki su se smatrali svetima, drugi bogovima, a neki su zabrijali da su napravljeni od stakla. Bilo je i onih koji nisu imali pojma tko su, ali i onih koji su živjeli samo za seks.
Osobna psihička trauma jedne osobe bacila bi na koljena cijelu državu. Zbog ludila vladara i vladarica patio je cijeli narod, barem oni koji su uspjeli preživjeti njihov teror. Većina ih je radila što god bi im palo na pamet, a malo tko ili gotovo nitko ne bi se usudio proturječiti im.

Ponižavanja, mučenja, ubijanja, silovanja, psihički i fizički teror samo su dio njihove vladavine. Ipak, neke od njih je na početku vladavine narod volio, a povijest ih pamti po nekim konkretnim mjerama i djelima, no kasnije bi ipak prevladalo ludilo, te su uništavali sebe i sve oko sebe. Izdvojili smo sedam likova koji su nas šokirali i oduševili svojim djelima i nedjelima.

Ana Ivanovna, vojvotkinja Kurlandije, odlukom Vrhovnog krunskog vijeća Rusije postala je carica Rusije 1730. godine. Članovi Vijeća nadali su se da će nova carica stvoriti ustavnu monarhiju, ali Ana je imala druge planove.

Proglasila se apsolutnom vladaricom i osnovala tajnu policiju, koja je terorizirala sve one koji joj nisu bili po volji. Političke položaje dijelila je baltičkim Nijemcima jer je ruske plemiće smatrala gadovima, a suparnika se rješavala po kratkom postupku – smrću. Bila je strah i trepet, ne samo po diktatorskom načinu vladanja nego i po ludim ispadima. Urnebesno se zabavljala ponižavajući plemiće, i to one vremešne. Tako je jednom prilikom odlučila udati jednu svoju staru služavku za dvorskog plemića, i to samo iz razloga jer je saznala da mu je pokojna majka bila katolkinja, što joj se nikako nije sviđalo. Organizirala je svadbu u posebnoj prostoriji napravljenoj od leda. Mladence je natjerala da se obuku kao klaunovi i da prvu bračnu noć provedu u ledenoj sobi, potpuno goli. I to u vrijeme najoštrije ruske zime ikada! Čisto iz zabave i pakosti. Srećom, njezina vladavina trajala je samo 10 godina. Umrla je u 47. godini života od bolesti bubrega.

Jednog od najpoznatijih otomanskih sultana Ibrahima I., nakon što je pušten iz Kafe (specijalni zatvor za nasljednike trona), odlučio je ubiti njegov brat, Murad IV. Ipak, ostavio ga je na životu jer je mislio da mu je braco prelud da bi bio ikakva prijetnja.
No, u vrlo kratkom vremenu ludi Ibrahim zamalo je cijelo carstvo doveo do kolapsa. Poznat po svojoj opsesiji prema debelim ženama, spiskao je bogatstvo u potrazi za najdebljom ženom na svijetu. Idealna kandidatkinja pronađena je u Gruziji ili Armeniji, a imala je preko 150 kg. Svojoj ljubimici nadjenuo je ime Sheker Pare (komad šećera). Ibrahim je bio toliko oduševljen da joj je dao vladinu mirovinu i naslov guvernera generala Damascusa. Kada je čuo glasine da su njegove konkubine švrljale s drugim muškarcima, dao je 280 članova svog harema potopiti u more. Viđen je kako iz palate kovanicama hrani ribe. Lud sto posto!

Princ Sado oženio se već u devetoj godini, a u 17. je dobio sina. Rođenjem sina naglo se razbolio i totalno prolupao. Razlozi bolesti mogu se pronaći u ne baš sretnom djetinjstvu. Njegov otac, kralj Koreje, mrzio ga je iz dna duše. Doslovno mu se gadio. Svaki put kad bi susreo sina, mijenjao bi odjeću, čistio uši i prao usta kako bi isprao gađenje na sina.
Ludost princa prvo je bila vidljiva kroz noćne more i deluzije. Te epizode bile su začinjene nasilnim napadima. U razdoblju od 22 godine, Sado je fizički zlostavljao svoje sluge i silovao sve žene koje bi ga odbile. Sve neistomišljenike ili one koji mu se jednostavno nisu sviđali dao bi ubiti. Ubijao i silovao po hiru, a nakon nekog vremena okomio se na vlastitu sestru, koju je redovito uhodio. U 27. godini ubio ga je otac, zatvorivši ga u skladište, gdje je nakon osam dana umro u samoći i agoniji.

Kralj George III. jedan je od najpoznatijih kraljeva Velike Britanije. Postao je prvi kralj Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Irske, te prvi kralj Hanovera. Bio je i posljednji monarh koji je svoju ulogu poglavara države shvaćao ozbiljno, a Britanci mu skidaju kapu jer je otpilio Amere donijevši proklamaciju kojom se ograničava širenje američkih kolonija prema zapadu. George je također ostao zapamćen po ludilu koje ga je zahvatilo u posljednjim desetljećima vladavine.
Poznat i kao Ludi Đuro, počeo je halucinirati, gubiti osjete, izvikivati prostote, postao nepristojan i grub, mrzovoljan, šutljiv, a sve zbog naglog mentalnog oboljenja. Tada su sumnjali na shizofreniju i maničnu depresiju, a danas se pretpostavlja da je obolio od porfirije. Porfirija je skupina od najmanje osam različitih bolesti koje djeluju na živčani sustav i kožu. Upadao bi u razna stanja koja bi samo on razumio, a koja bi ga držala nekoliko dana ili čak mjeseci. Posljednje godine života proveo je u izolaciji u dvorcu Windsor. Tumarao je sobama odjeven u čudnovate kapute, mrmljao sebi u bradu i ispijao alkohol.


Izvor:Net.hr

 

[nency2]

Mustafa I. - dvostruki sultan iz zlatnog kaveza (1617.-1618., 1622.-1623.)

Kada je sultan Ahmed I. došao na vlast 1603., zarobio je 11-godišnjeg brata Mustafu u zlatni kavez, veliku tamnu sobu sa dobro zaključanim vratima. Mustafa je bio retardiran i prije zatvaranja, ali je ovo otuđenje od vanjskog svijeta samo pogoršalo njegovo stanje. Bio je ustrašen i stalno se bojao da ga netko ne ubije. Paranoja i neovjerenje prema drugima su postajalali sve veći.
Ahmed je imao mnogo ljubavnica, a omiljene su mu bile Hadice i Kosem. Hadice je bila majka Osmana II., a Kosem je rodila Murata IV., Bajazida i Ludog Ibrahima (o kojem će isto biti riječi). Kada je Ahmed umro od tifusa u studenom 1617. sa samo 28 godina, njegova najutjecajnija konkubina Kosem se usprotivila dolasku Osmana na prijestolje plašeći se da će on pobiti njene sinove. Na njenu intervenciju Mustafa je pušten iz Kaveza i proglašen za cara.
Dio ljudi je vjerovao u njegovu luđačku svetost. Mustafa je bio nesposoban i donosio promašene odluke. Tako je dvojicu najdražih slugu imenovao za guvernere Kaira i Damaska, a jednog dvorskog savjetnika je zamijenio seljakom koji ga je nahranio i napojio dok je bio u lovu. Nakon samo 3 mjeseca takve vladavine je svrgnut. 13-godišnji Osman II. je tako pučem preuzeo vlast.
Osman II je bio strastveni strijelac i obožavao vježbati na ratnim zarobljenicima. Prije napada na Poljsku naredio je ubojstvo brata Mehmeda 1621. godine. Unatoč mladosti, Osman je uskoro povećao svoju moć postavivši lojalne ljude na ključna mjesta i obuzdavši Mustafine pristaše. Zabranio je konzumaciju duhana i alkohola, a pijani vojnici bi završavali kao robovi na galijama. Također je pokušao reformirati janjičare i ograničiti im utjecaj. Povod je našao u njihovim slabim borbama protiv Poljske. Zbog toga su mu janjičari 1622. upali u palaču i zarobili ga. Postavili su ga na šepavog konja i pustili da polako prolazi kroz gomilu koja ga je vrijeđala i mlatila. Potom su ga strpali u tamnicu, a kada su nakon nekoliko dana ušli da ga ubiju on se žestoko opirao i ubio čak šestoricu napadača prije nego su ga svladali. Nakon toga su ga mučili stiskanjem testisa i na kraju zadavili. Njegovoj majci poslali su Osmanovo odsječeno uho.
Dvorski urotnici opet su se sjetili Mustafe. No ovog puta on je odbijao napustiti kavez. Zabarikadirao je ulaz i janjičari nisu mogli unutra, pa su si napravili rupu na krovu. Mustafa se sklupčao, drhtao i smješkao kao imbecil. Jedva su ga izvukli te postavili na prijestolje. Kasnije je Mustafa zaboravio da je Osman mrtav pa je luđački trčao po palači tražeći ga, urlao i udarao po vratima.
Ponovno je počeo sa suludim odlukama. Brzo je smjenjivao velike vezire, a seljaka je postavio za mujezina u Aji Sofiji. Guverneri diljem carstva su mu uzvratili neposluhom i nisu slali godišnje daće u Carigrad. Pošto onda nije mogao plaćati janjičare, oni su se pononvno pobunili. Mustafa je naredio pokolj sinova svog brata Ahmeda, ali ga nitko nije poslušao već su ga maknuli jer je postao preopasan. Jadni Mustafa je abdicirao u korist nećaka Murata IV. Opet su ga zatočili u zlatni kavez gdje je i umro u 47. godini.



Izvor:net.hr



​

 

[GoxiNS]

Vrlo vrlo zanimljivo stivo...