BRITANSKI ISTORIČAR VIVIAN GRIN U KNJIZI “LUDILO KRALJEVA” ISTRAŽUJE KO SU LUDI VLADARI OD RIMA DO DANAS
Zdravlje i politika duboko su povezani, ustvrdio je britanski istoričar Vivian H. Grin. Štaviše, proučavajući pojavu "ludih kraljeva", zaključio je da je duševna bolest bitno uticala na tok povijesti. Svoju tezu razradio je u odličnoj, intrigantnoj knjizi "Ludilo kraljeva" koja je ovih dana objavljena na hrvatskom jeziku. Fascinantan je niz poremećenih vladara koji su krojili sudbinu naroda od rimskih careva Kaligule i Nerona do Musolinija, Hitlera, Staljina i Sadama Huseina.
Premda nema kliničke dijagnoze o njihovm ludilu, po svemu sudeći mnogi među njima bili su psihopate, poremećene ličnosti, žrtve shizofrenije, patili su od manično-depresivnih tegoba... Da bi tragedija bila veća, imali su neograničenu moć pa su svojim postupcima izazvali smrt miliona ljudi, što je posebno došlo do izražaja u 20. vijeku, u razdoblju modernih diktatora.
Psihopatski Staljin, poremećeni Hitler i Musolini, zorno su pokazali kako na cijeli svijet može uticati duševna slabost velikih vođa. Uprkos tome, Grin se ne usuđuje da zaključi da su ova trojica bili klinički ludi. Evo kratke slike o njima.
Benito Musolini njegovao je imidž pravog muškarca: muževan, čvrst, atletski lik koji vozi brze automobile, jaše na konju, pilotira avionom. Na Hitlerovo gađenje, čak je dopustio da ga fotografišu u poluaktu. Kad bi vršio smotru vojnika, nije hodao, nego je brzo koračao. Slično tome, oni s kojima je želio da razgovara morali su da dotrče do njegovog stola, a poslije razgovora morali su još brže da odtrče i pri tom ga pozdrave rimskim pozdravom (rukovanje je ukinuo jer se grozio tjelesnog dodira). Vjerujući u vlastitu nepogrešivost, smatrao se barem jednakim Napoleonu i Isusu Hristu.
Ipak, kad je izbio Drugi svjetski rat, Musolini je bio neobično neodlučan a zemlja je bila kobno nespremna. Njegovo ratovanje je bilo jadno pa se nije protivio kad je kralj Viktor Emanuel zatražio njegovu ostavku. Kad su ga Njemci izbavili iz zatočeništva i postavili na čelo marionetske vlade, bilo je sasvim jasno da je izgubio vezu sa stvarnošću. U medicinskom smislu, Musolini nije bio lud, ali je njegov odnos prema životu bio psihopatski, pod rastućim uticajem sindroma koji ga je odvodio među duševno poremećene.
Adolf Hitler, koji je proživio teško djetinjstvo i ponižavajući pubertet, svoj je smisao i filozofiju našao u ratu. Smatrao se mesijom: "Božja je volja da jedan dječak bude poslan u Rajh i izraste u vođu nacije. Poput Hrista imam dužnost prema svom narodu." Njegova izopačena psiha, prema kojoj je judaizam glavna prepreka ostvarenju njegovog velikog plana, izazvala je ljudsku patnju kakvu istorija ljudskog roda dotad nije vidjela. Postoje tvrdnje da je za poremećaj ravnoteže njegovog uma kriv neurosifilis. Njegova nećaka Geli, s kojom je imao neke naznake ljubavne veze, ustvrdila je pak da je Hitler seksualno uživao kad bi mu neko vršio nuždu nad glavom. Međutim, za to nema potvrde, kao ni za priču o sifilisu. Jednako je sumnjiva i tvrdnja njegovog ličnog ljekara Teodora Morela da je zbog encefalitisa postao žrtva manično-depresivnog ludila. Po svemu sudeći, Hitler je plutao na rubu ludila više od Musolinija. U osnovi je bio i ostao vuk samotnjak koji je teško sklapao prijateljstva. Njegova paranoja, megalomanija, nepovjerljivost, okrutnost, njegov karakter i politika mogu se objasniti poremećajem ličnosti. A ličnost mu je oblikovala mješavina različitih događaja: poniženja u djetinjstvu i ranoj mladosti, trovanje ljekovima, kao i napredovanje Parkinsonove bolesti koja je mogla imati loš uticaj na njegovu razboritost.
Josif Visarionovič Staljin, treći veliki diktator 20. vijeka, doima se kao nejasna, povučena, tajanstvena ličnost koja je rijetko išla na javne događaje i držala govore. Ipak, kultno je prikazivan kao očinski lik s lulom koji voli djecu i ima jednostavan ukus. Poput Hitlera i Musolinija, bio je sposoban da očara i zavara narod, a u stvarnosti je bio sasvim drukčiji: tiranin koji je održavao vlast zatočenjima u okrutnim radnim logorima i smaknućima miliona ljudi. Samo u jednom danu, u decembru 1938, potpisao je 3182 smrtne kazne. Staljinovi savremenici ipak nijesu sumnjali u njegovo duševno zdravlje. Tek nakon njegove smrti, Hruščov ga je opisao kao morbidnog i bolesnog i izjavio da je u posljednjim godinama života bio duševno poremećen. Nameće se neizbježan zaključak da je vjerovatno bio psihopata.
Idiot, ludak i ludača
Rumunski diktator Nikolae Čaušesku sa suprugom Elenom smaknut je u revoluciji u decembru 1989. Ne mareći za siromaštvo naroda, on i supruga živjeli su u luksuzu, a uništili su 16 crkava, tri samostana i stotine kuća u Bukureštu da bi stvorili bulevar socijalističke pobjede i raskošnu palatu. Bio je megaloman, ali se stalno bojao zavjere. Imao je degustatore hrane i često je mijenjao odijela kako ih neko ne bi natopio otrovom. Kritičare je uklanjao po brzom postupku. Rumunski dramatičar Ežen Jonesko svojevremeno je izjavio: “Čaušesku je ludak. Njegova supruga, žedna vlasti, takođe je luda, a sin im je idiot, i to troje smije nekažnjeno da muči 23 miliona ljudi.”
Izvor:bosnjaci.net
Zdravlje i politika duboko su povezani, ustvrdio je britanski istoričar Vivian H. Grin. Štaviše, proučavajući pojavu "ludih kraljeva", zaključio je da je duševna bolest bitno uticala na tok povijesti. Svoju tezu razradio je u odličnoj, intrigantnoj knjizi "Ludilo kraljeva" koja je ovih dana objavljena na hrvatskom jeziku. Fascinantan je niz poremećenih vladara koji su krojili sudbinu naroda od rimskih careva Kaligule i Nerona do Musolinija, Hitlera, Staljina i Sadama Huseina.
Premda nema kliničke dijagnoze o njihovm ludilu, po svemu sudeći mnogi među njima bili su psihopate, poremećene ličnosti, žrtve shizofrenije, patili su od manično-depresivnih tegoba... Da bi tragedija bila veća, imali su neograničenu moć pa su svojim postupcima izazvali smrt miliona ljudi, što je posebno došlo do izražaja u 20. vijeku, u razdoblju modernih diktatora.
Psihopatski Staljin, poremećeni Hitler i Musolini, zorno su pokazali kako na cijeli svijet može uticati duševna slabost velikih vođa. Uprkos tome, Grin se ne usuđuje da zaključi da su ova trojica bili klinički ludi. Evo kratke slike o njima.
Benito Musolini njegovao je imidž pravog muškarca: muževan, čvrst, atletski lik koji vozi brze automobile, jaše na konju, pilotira avionom. Na Hitlerovo gađenje, čak je dopustio da ga fotografišu u poluaktu. Kad bi vršio smotru vojnika, nije hodao, nego je brzo koračao. Slično tome, oni s kojima je želio da razgovara morali su da dotrče do njegovog stola, a poslije razgovora morali su još brže da odtrče i pri tom ga pozdrave rimskim pozdravom (rukovanje je ukinuo jer se grozio tjelesnog dodira). Vjerujući u vlastitu nepogrešivost, smatrao se barem jednakim Napoleonu i Isusu Hristu.
Ipak, kad je izbio Drugi svjetski rat, Musolini je bio neobično neodlučan a zemlja je bila kobno nespremna. Njegovo ratovanje je bilo jadno pa se nije protivio kad je kralj Viktor Emanuel zatražio njegovu ostavku. Kad su ga Njemci izbavili iz zatočeništva i postavili na čelo marionetske vlade, bilo je sasvim jasno da je izgubio vezu sa stvarnošću. U medicinskom smislu, Musolini nije bio lud, ali je njegov odnos prema životu bio psihopatski, pod rastućim uticajem sindroma koji ga je odvodio među duševno poremećene.
Adolf Hitler, koji je proživio teško djetinjstvo i ponižavajući pubertet, svoj je smisao i filozofiju našao u ratu. Smatrao se mesijom: "Božja je volja da jedan dječak bude poslan u Rajh i izraste u vođu nacije. Poput Hrista imam dužnost prema svom narodu." Njegova izopačena psiha, prema kojoj je judaizam glavna prepreka ostvarenju njegovog velikog plana, izazvala je ljudsku patnju kakvu istorija ljudskog roda dotad nije vidjela. Postoje tvrdnje da je za poremećaj ravnoteže njegovog uma kriv neurosifilis. Njegova nećaka Geli, s kojom je imao neke naznake ljubavne veze, ustvrdila je pak da je Hitler seksualno uživao kad bi mu neko vršio nuždu nad glavom. Međutim, za to nema potvrde, kao ni za priču o sifilisu. Jednako je sumnjiva i tvrdnja njegovog ličnog ljekara Teodora Morela da je zbog encefalitisa postao žrtva manično-depresivnog ludila. Po svemu sudeći, Hitler je plutao na rubu ludila više od Musolinija. U osnovi je bio i ostao vuk samotnjak koji je teško sklapao prijateljstva. Njegova paranoja, megalomanija, nepovjerljivost, okrutnost, njegov karakter i politika mogu se objasniti poremećajem ličnosti. A ličnost mu je oblikovala mješavina različitih događaja: poniženja u djetinjstvu i ranoj mladosti, trovanje ljekovima, kao i napredovanje Parkinsonove bolesti koja je mogla imati loš uticaj na njegovu razboritost.
Josif Visarionovič Staljin, treći veliki diktator 20. vijeka, doima se kao nejasna, povučena, tajanstvena ličnost koja je rijetko išla na javne događaje i držala govore. Ipak, kultno je prikazivan kao očinski lik s lulom koji voli djecu i ima jednostavan ukus. Poput Hitlera i Musolinija, bio je sposoban da očara i zavara narod, a u stvarnosti je bio sasvim drukčiji: tiranin koji je održavao vlast zatočenjima u okrutnim radnim logorima i smaknućima miliona ljudi. Samo u jednom danu, u decembru 1938, potpisao je 3182 smrtne kazne. Staljinovi savremenici ipak nijesu sumnjali u njegovo duševno zdravlje. Tek nakon njegove smrti, Hruščov ga je opisao kao morbidnog i bolesnog i izjavio da je u posljednjim godinama života bio duševno poremećen. Nameće se neizbježan zaključak da je vjerovatno bio psihopata.
Idiot, ludak i ludača
Rumunski diktator Nikolae Čaušesku sa suprugom Elenom smaknut je u revoluciji u decembru 1989. Ne mareći za siromaštvo naroda, on i supruga živjeli su u luksuzu, a uništili su 16 crkava, tri samostana i stotine kuća u Bukureštu da bi stvorili bulevar socijalističke pobjede i raskošnu palatu. Bio je megaloman, ali se stalno bojao zavjere. Imao je degustatore hrane i često je mijenjao odijela kako ih neko ne bi natopio otrovom. Kritičare je uklanjao po brzom postupku. Rumunski dramatičar Ežen Jonesko svojevremeno je izjavio: “Čaušesku je ludak. Njegova supruga, žedna vlasti, takođe je luda, a sin im je idiot, i to troje smije nekažnjeno da muči 23 miliona ljudi.”
Izvor:bosnjaci.net