LEGEND
Učlanjen(a)
06.08.2009
Poruka
24.424
Član 35.
Lovac, za lov i rasplod, koristi rasne obučene i zdrave lovačke pse, koji imaju rodovnik i ocenu urođenih osobina (ispit u radu).


Član 36.
Lovac je odgovoran za osposobljenost i ponašanje lovačkog psa u lovu.
Lovac ne sme zlostavljati psa zbog učinjene greške u lovu.
Lovački pas je važan lovčev pomoćnik u lovu, kako vlasniku tako i onim lovcima koji nemaju psa, koji su dužni da se prema psu ponašaju kao da je njihov.
Po uspešnom lovu i u slučaju kada pas nađe odstreljenu divljač, psa treba pohvaliti i nagraditi.

Nadzor nad sprovođenjem


Član 37.
Nadzor nad sprovođenjem odredbi Kodeksa lovaca Srbije vrši Sud časti Saveza.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
06.08.2009
Poruka
24.424
Član 38.
Sud časti Saveza, pored nadležnosti utvrđenih Statutom Saveza, obavlja i sledeće poslove:
- daje tumačenja Kodeksa lovaca Srbije,
- rešava i ocenjuje da li su pojedinačna postupanja u skladu sa Kodeksom lovaca Srbije,
- ostale poslove utvrđene Kodeksom lovaca Srbije.


Član 39.
Lovac ili lovačka organizacija koja bi se našla u teškoćama, jer je uvažavala načela Kodeksa lovaca Srbije, dobiće podršku Suda časti Saveza, drugih lovaca i lovačkih organizacija.

Član 40.
Sud časti Saveza upoznaje stručnu i širu javnost o svojim odlukama.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
06.08.2009
Poruka
24.424
Završne odredbe


Član 41.
Sastavni deo Kodeksa lovaca Srbije je molitva za lov, kao zakletva lovaca Srbije, koju na svečan način daje svaki lovac.

Član 42.
Poznavanje Kodeksa lovaca Srbije i zakletve –molitve, sastavni je deo obrazovanja lovaca i sadržano je u ispitima lovstva na svim nivoima.


Član 43.
Kodeks lovaca Srbije stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u zvaničnom glasilu Lovačkog saveza Srbije.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
06.08.2009
Poruka
24.424
DIVLJAČ

Divljač predstavlja populaciju životinja koja živi slobodno u prirodi, i na površinama namenjenim za njihovo uzgajanje, a lovi se radi hrane ili sporta.
Sa lovačkog stanovišta divljač je podeljena na divljač visokog i niskog lova. Divljač visokog lova je uglavnom krupna dlakava i pernata divljač. Sva ostala manja divljač kod kojih nije lako moguće utvrditi kvalitet, pol i druge karakteristike spada u divljač niskog lova.
Vrste koje spadaju u divljač koja se lovi za hranu su različite u raznim delovima sveta. Na to utiče klima, raznolikost životinja, kao i lokalni ukus i lokalna svest koje životinje treba loviti.

Meso divljaci

Meso divljači vrlo je karakterističnog oštrog okusa. Zbog toga što je divljač u stalnom kretanju i potrazi za hranom meso je žilavije i posjeduje vrlo nizak udeo masnoće i kalorija.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
06.08.2009
Poruka
24.424
Šakal

akal.jpg
Za lovce je šakal nešto slično kao i korov u poljoprivredi. Ako ga ne tamaniš, on će potamaniti sve što stigne. Otkad se pojavio na našim prostorima, sve je brojniji, uprkos organizovanim akcijama da se ne prenamnoži. I štete od njega su sve veće. Uspeo je čak da potisne i oduvek prisutnu štetočinu lisicu. Pogoduje mu i što vuk sve više uzmiče sa naših prostora.
- Prvi šakali na našim prostorima registovani su u istočnoj Srbiji, u Negotinskoj krajini, zatim Pomoravlju i donjem Sremu, posebno uz vodotoke – kaže Aleksandar Pantelić, poznati lovni stručnjak i viši savetnik u Lovačkom savezu Srbije. - Dokaz njihovog prisustva bili su sporadični odstreli, zatim i oglašavanje ''čudne i retke zveri'', o čemu govore slikovito evidencije, izveštaji, lovne hronike, pisani tragovi i svedočenja. Masovnije širenja šakala otpočelo je devedesetih godina. Sada je ova vrsta široko rasprostranjena u Srbiji i obuhvata gotovo polovinu teritorije, izuzimajući zapadne i jugozapadne delove zemlje. Šakal naseljava nadmorske visine do 500 metara, a na planinskim predelima sreću se samo sporadično pojedinačni primerci. Njegovo širenje moglo bi se okarakterisati kao jedna veoma brza i snažna ekspanzija, sa gustinom verovatno najvećom u Evropi. - Razloge veoma uspešnog širenja šakala u Srbiji, koji je sa granice biološkog minimuma nastanio znatnu teritoriju zemlje, nalazimo pre svega u ekološkoj plastičnosti, prilagodljivosti i pragmatičnosti ove vrste – kazuje dalje Pantelić. - To se pre svega može objasniti načinom ishrane ove vrste koja je strvinar i nekrofaga vrsta, a istovremeno i vešt predator, što je čini u pogledu prilagodljivosti, vitalnosti i opstanka, jedinstvenom i uspešnom vrstom u prirodi. Postojanje velikog broja tzv. divljih deponija i neuređenost legalnih deponija, odlaganje uginule stoke i njenih ostataka direktno u prirodu, stvorilo je uslove u kojima im je hrana dostupna u dovoljim količinama, i to naročito u periodu godine kada su životni uslovi pogoršani, a to je zimi.
Širenju šakala doprilelo je i smanjenje vučije populacije. - Povlačenje i nestanak snažnijeg vuka iz regiona pobrđa i dolina reka, načinilo je za šakala jednu idealnu i praznu ekološku nišu, koju je ova vrsta veoma uspešno zauzela – pojašnjava naš sagovornik. - Tome u prilog govori i činjenica da šakala u višim predelima, odnosno planinskom pojasu, gde su brojnosti vukova veće, uopšte nema. Prema odstrelu, šakal je danas, posle lisice, druga po zastupljenosti vrsta u našim lovištima. Ulov šakala sada iznosi oko 700 primeraka registrovanih i evidentiranih na godišnjem nivou.
- Broj je sigurno i veći, s obzirom na to da se gotovo svakodnevno love, i po pravilu uvek i ne prijavljuju, jer se ovoj vrsti, i pored veoma atraktivnog trofeja, ne pridaje veća pažnja – kaže Pantelić. - Ipak, moraju se imati u vidu i koristi ove vrste za prirodu i lovište. Jer, šakal je sanitarac, i ima pozitivnu ulogu u pogledu uklanjanja ostataka uginulih životinja. On daje i veliki doprinos na redukciji mišolikih gldara, zato što oni čine veći deo njegove ishrane. Šakal takođe uklanja bolesne i slabe jedinke lovne divljači, čime obavlja neku vrstu selekcije, što se takođe može smatrati pozitivnim.
U pogledu vetrinarsko - sanitarne preventive, šakal predstavlja i potencijalnu opasnost, zato što može biti prenosilac parazita i zaraza. Trihinelu nosi čak jedna petina populacije šakala, i veoma je podložan raznim bolestima i zarazama, a može oboleti i od besnila.
- Gubici koje trpe populacije šakala, pre svega su uzrokovani lovom – kazuje uvaženi lovni stručnjak. - Zantan broj ugiba i od raznih bolesti, a zabeležene su i brojne žrtve u saobraćaju (gaženje na drumovma ili prugama). U lovu šakal strada na nekoliko načina: u slučajnom susretu, prilikom lova pogonom na divlje svinje ili prilikom lova na sitnu dvljač, zeca i fazana, zatim, čekanjem na mrciništvu i hajkom. Lovi se relativno lako, zbog toga što je veoma plašljiv i podiže se odmah, bez opreza ili zastajkivanja. Veoma efikasan lov je i pomoću pasa goniča, koji ispoljavaju poseban interes i strast da gone svog bliskog rođaka.
Poslednjih nekoliko godina u Srbiji se organizuju i hajke na šakale, najčešće u zimskom periodu, i to u dolinama reka Pek i Mlava, u okolini Kostolca i Požarevca, gde je lovljeno i po 12 šakala u jednoj hajci na relativno malom terenu, što govori o njihovoj enormnoj brojnosti i velikoj gustini populacije.
- U pogledu ishrane, šakal konkuriše lisici – nastavlja naš sagovornik - i kao snažnija i vitalnija vrsta, potiskuje je. Povećanje brojnosti i ulova šakala, gotovo uvek prati i opadanje brojnosti i ulova lisica, što je evidentno na brojnim revirima gde je ova pojava uočena. Usled prisustva silvatičnog besnila, brojnost lisice je varijabilna, što predstavlja prazan prostor za nastanjenje i širenje šakala. Kako stvari sada stoje, šakal je biološki jači i bolje od lisice koristi raznovrsne produkte i uticaje naselja, navika i običaja stanovništva i komunalne neuređenosti.
Deponije
Sve što ljudi neogovorno bacaju u prirodu kao organski otpad - uginule životinje, otpatke od zaklane stoke i živine - šakal koristi i jede. Osim direktne ishrane otpacima, iznutricama, kožama, kostima domaćih životinja, šakali oko deponija imaju i brojne kolonije mišolikih glodara, naročito miševa i sivog pacova.
Bez zaštite
Šakal, kao vuk i lisica, spada u vrste van režima zaštite, što govori da nemaju nikakav status i da se mogu slobodno loviti tokom čitave godine. Postoji i zakonska obaveza korisnika lovišta da preduzima mere redukcije brojnosti ove vrste, s obzirom na to da se radi o predatorskoj vrsti.
Opaka štetočina
Šakal uspešno pronalazi i uništava lanad, pa je preteća opasnost po lovište i lovno gazdovanje, jer smanjuje prirast srneće divljači. Nenadmašan je i u pljačkanju gnezda gotovo svih ptica koje se gnezde na zemlji. Posebno stradaju tek izleženi pilići i jaja, a česte su žrtve i fazanske koke koje leže na jajima. - U vreme podivljavanja i unošenja fazančića u lovište, šakali ih intenzivno love, podučavajući ovim lakim plenom tek stasale mladunce u lovu – pojašnjava Aleksandar Pantelić, viši lovni savetnik u LSS. - Šakal efikasno pronalazi i lovi mlade zečeve, a grupno i organizovano, opkoljavanjem, i odrasle jedinke, u kombinaciji pogona i zasede. Ima podataka i o telesno većim ulovima, kao što je jelenska telad. Od domaće stoke napada manja i nečuvana stada ovaca i koza, ukoliko u njihovoj blizini nema pasa, a takođe i svu pernatu živinu koja mu je dostupna.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
06.08.2009
Poruka
24.424
Divlja svinja-Sus scrofa L.

razred: Sisari (Mammalia L.), red: Papkari (Artiodactyla L.), porodica: Svinje (Suidae L.)

Divlja svinja je masivna i teška životinja (u našim krajevima dostiže težinu i do 200 kg), koju karakteriše kratak vrat, snažna muskulatura, velika klinasta glava koja završava izduženom njuškom koničnog oblika što završava rilom kojim rije teren u potrazi za hranom. Rilo je koštana formacija, tipična za svinje. Rilo je završeno nozdrvama i pokriveno vlažnom sluznicom, koja je pokretna i bez dlaka je. Oči su joj male a uši velike i uspravne prekrivene gustom čekinjom. Čekinjama je prekriveno i celo telo koje mogu biti različite boje, zavisno od vrste i životnog doba jedinke. Udovi su relativno kratki i mršavi, prednji razvijeniji od zadnjih.

Svinja je papkar, čiji se papci završavaju sa četiri prsta, pri čemu je prvi potpuno atrofirao. Treći i četvrti prst završavaju se dugim noktima, dok drugi i peti također imaju nokte koji su dosta manji i samo se delimično oslanjaju na zemlju, ostavljajući trag karakterističan za ovu vrstu i koji se razlikuje od traga srne ili jelena. Rep je karatak, prav i gracilan i završava snopom čekinja.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
06.08.2009
Poruka
24.424
Svinja je jedina vrsta među papkarima koja nema burag, tj. svaštojed je.

Divlja svinja je jedini predstavnik svoje porodice koja živi u našim šumama i predak je domaće svinje. Za određivanje starosne dobi najpodesniji je metod pregleda zubala i upoređivanje sa tablicama. Mužjak ima tupastiju njušku sa razvijenim očnjacima (kljovama) koji izlaze izvan trupa labrnje. Kljove su veoma efikasno i opasno odbrambeno oružje. Od ženke se razlikuje i po pramenu dlake kojim završava navlaka penisa ispred zadnjih nogu a ispod trbuha.

Divlja svinja je pretežno noćna životinja sa jakim nomadskim nagonom koji joj omogućava da ima na raspoalganju veliki teren, te nema probleme koji proističu iz prekobrojnosti, kao što su pomanjkanje hrane i sl. Posećuje šume sa visokim deblom (smrče, jelove, hrastove, bukove i dr.) koje su bogate podšumskim rastinjem, obrađene površine i livade koje rije ali u pravilu uvijek ispod 1000 m n/m. U svojim staništima obavezno mora imati mjesta sa vodom, tzv. kaljužišta gdje se valjanjem u blatu hladi tokom leta i rešava nametnika te odakle pije vodu. Danju ostaje sakrivena i odmara se u gustišu kupinjaka i niskog grmlja. Svaštojedi su i hrane se korijenjem, žirom, kestenom, nasadima kukuruza, pšenice, ali i crvima, insektima, jajima, žabama, miševima. Ima odlično razvijeno čulo njuha, zbog čega se koristi u pronalasku podzemnih gljiva tartufa pa čak i u policijske svrhe. Čulo vida nije naročito razvijeno ali dobro reaguje na pokret.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
06.08.2009
Poruka
24.424
Odrasle krmače žive u grupama, koje sačinjavaju mladi raznih uzrasta, dok mužjaci provode samački život i približavaju se grupama samo u vreme parenja. Pri tome iz grupe istiskuju mlade mužjake koji formiraju svoje grupe. Divlje svinje se pare između novembra i januara, u pravilu samo jednom godišnje. Ženke postaju polno zrele u dobi između osam i dvadeset meseci, dok mužjaci iako polno zreli, ne pare se prije navršenih 18 meseci starosti. Krmače nose oko 4 meseca te u proljeće prasi 3-10 mladih. Prvih deset dana mladi ostaju u brlogu jer su osetljivi na hladnoću. U tom dobu imaju karakteristične uzdužne pruge na krznu ("pidžame") koje zadržavaju mesec i po
 
LEGEND
Učlanjen(a)
06.08.2009
Poruka
24.424
Divlja svinja u našim krajevima gotovo da i nema prirodnog nepriajtelja izuzev vuka i medvjeda. Divlja svinja je podložna parazitskim bolestima koje se konzumiranjem njenog mesa mogu prenijeti na čovjeka. Mladi primjerci često stradaju u saobraćaju. Veoma su plodne i zbog tog ih i u našim krajevima ima značajan broj. Kad je populacija divljih svinja prekobrojna, prave velike štete na poljoprivrednim usevima te se organizuju dodatni lovovi ovih životinja kao i sejanje šumskih proplanaka različitim kulturama. U narodu se sreću imena krmača ili divlja svinja za ženku i vepar za mužjaka.

Divlje svinje se najviše love dočekom s visokih zaseda ili prigonom odnosno brakadom, koji su lovovi iznimno dozvoljeni za tu divljač. Obučenost pasa samo za lov divljih svinja nužna je kako oni ne bi uznemiravali druge vrste divljači. Lov na divlje svinje prigonom je zasigurno jedan od najuzbudljivijih doživljaja lova i zbog same činjenice da je divlja svinja snažna i otporna životinja koja može ugroziti sigurnost čovjeka.
 
LEGEND
Učlanjen(a)
06.08.2009
Poruka
24.424
Prema Zakonu o lovstvu za odstrel divlje svinje koriste se puške sa olučenim cevima i sačmarice ali prema podzakonskim aktima za odstrel divlje svinje najmanja dopuštena kinetička energija zrna na 100 m je 2500 J (džula) a najmanja težina zrna iznosi 8,2 grama. Najveća dopuštena daljina gađanja iznosi 150 m.
 
Natrag
Top