Ljubomir Ljuba Popović

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ljubomir Ljuba Popović

PopovicLjuba.jpg


Datum rođenja: 14. oktobar 1934.
Mesto rođenja: Tuzla (Kraljevina Jugoslavija)

Ljubomir Ljuba Popović
(Tuzla, 14. oktobar 1934) je srpski slikar koji radi u Francuskoj. Završio je Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu. Živi i radi u Parizu. Njegove nadrealističke vizije, postavljene uglavnom u renesansni ambijent ističu se izraženim naturalizmom. Godine 1991. je izabran za člana van radnog sastava SANU.

Izvor: Vikipedija



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Akademik Ljuba Popović: Zašto sam na spisku zabranjenih ljudi

AKADEMIK LJUBA POPOVIĆ: ZAŠTO SAM NA SPISKU ZABRANJENIH LJUDI

zp081205_2_1.jpg

Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji obeležio je mete: u svom izveštaju za 2007. godinu objavljenom u knjizi "Samoizolacija - realnost i cilj" registrovali su 57 srpskih "nacionalističkih" intelektualaca u zemlji i dijaspori, "koji su do sada uspešno izbegli bilo kakvu odgovornost za svoje delovanje". I dok se čekaju strelci, neki u Srbiji žale što nisu na crnoj listi predsednice Helsinškog odbora Sonje Biserko, poput vladike Artemija koji smatra "da je Srpska pravoslavna crkva unižena što se među časnih 57 imena ne nalazi nijedno ime nekog od veledostojnika SPC-a". A evo šta je jedan sa spiska "nepodobnih", akademik i slikar LJuba Popović iz Pariza, rekao za "Vesti".
- Da je ta žena lepog imena (Sonja Biserko je, zaista, lepo ime), koju nikad u životu nisam upoznao, niti znam šta je uradila za našu državu, niti ko joj je dao pravo da određuje kriterijume, dakle, da je u pitanju neka lepa dama, plavokosa i plavooka - ja bih joj ovaj ispad, možda, i oprostio. Ali ako ne poseduje navedene atribute, onda bih joj posavetovao da porazgovara sa svojom savešću.
U ovim rečima, koje je izgovorio velikan slikarstva, srpski akademik, 45 godina žitelj Pariza, 74-godišnji LJuba Popović, sadržana je sva ironija prema osobi koja sebi dozvoljava da pravi listu za odstrel, da kroji sudbinu ljudi koje ne poznaje i sebi dodeljuje funkciju vrhunskog arbitra. Tu nevericu i iznenađenje kojima je propratio zluradu informaciju "plaćene osobe", LJuba nije uspeo da sakrije, zbog čega je ekskluzivno, mada nerado, pristao da "aferu" prosudi i u njenom političkom kontekstu.

Tuzla, Valjevo, Beograd, Pariz...

- Rođen sam 1934. godine, u Kraljevini Jugoslaviji, u Tuzli. Majka mi je rodom iz Bosne, a otac iz Valjeva. Godine 1941. prešli smo u očevu kuću u Valjevu. Tu sam završio osnovu školu i čuvenu valjevsku gimnaziju, a onda prešao na studije u Beograd. U slikarstvo sam zabasao čudnim spletom okolnosti. To sam najviše voleo, a to mi je nekako bilo i najlakše u životu. Diplomirao sam u klasi profesora Marka Čelobonovića, a posle toga završio i specijalni tečaj kod Mila Milunovića. Sve se to završilo u septembru 1963. godine, kad sam otišao u Pariz, koji je na planu slikarstva, predstavljao veću avanturu nego Beograd. Od tada, mene predstavljaju, kao "francuskog slikara srpskog porekla" jer u Parizu, živim 45 godina, ovde mi je atelje, banka, ovde mi je sve.

Put u pakao

Akademik LJuba primio je novinarku "Vesti" u svom pariskom ateljeu, nedaleko od Luksemburškog parka. Na petom spratu, krov je, takoreći, pretvoren u nebo koje je LJubi saveznik u slikanju platna, ponajčešće, velikih dimenzija. Tog dana, atelje je, kao i uvek, blistao u lepoti. Naspram LJube nalazio se diptih sa naslovom "Put u pakao", što se savršeno uklopilo u razradu situacije koja prati našu politiku, političare, Srbiju, Evropu, te i sve nas kao, valjda, razumna bića ove planete.
Razgovor smo započeli konstatacijom: "Da nije smešno, bilo bi tragično" jer godišnji izveštaj Helsinškog odbora za ljudska prava koji treba da rekonstruiše državu tako što će poslati intelektualce u progon ili ih staviti pred streljački vod, nezamisliv je u imalo civilizovanom svetu.
- Dugo nisam ni znao da postoji pojam "nacionalista", iako sam živeo i u Kraljevini Jugoslaviji i u Jugoslaviji Josipa Broza. A poslednjih godina, ako sam postao nacionalista, onda je to zahvaljujući Zapadu koji mi se smučio nepravednim napadima na Srbe i Srbiju.
Na to akademik LJuba kreće u analizu:
- Na Srbiju su izvršeni razni udari. Prvo joj je uništena vojska, kako reče onaj u zatvoru, Legija: "Vojsku su sveli na lovačko udruženje." Posle vojske, izvršen je veliki udar na sport, pa smo u sportu ostali samo na individualnim varijantama, a onda je na red došla kultura i to tako što su se takozvane nevladine organizacije ubacile u vrhove državnog aparata i počele da uvoze iz inostranstva stvari koji ne odgovaraju našem mentalitetu. Tako smo dobili performanse, zapadni kič i zapadno đubrište, koje našu kulturu sistematski uništavaju.

Šta će meni nagrade

- U ovim poznim godinama, kako sam malo stariji, radni dan mi traje do 13 sati, a poslepodne čitam, primam posete, gledam filmove ili idem na izložbe. Nakon sedamdesete godine teško se održati, čovek mora da vodi računa o svakom detalju, o ishrani, o tome na šta troši energiju, šta mora da eliminiše iz života... Ne znam hoću li biti dugovečan, ali je dovoljno 70 godina proživeti u punoj formi i napraviti određeni broj slika. A ja i ne znam koliko sam slika uradio. Malo sam izlagao, nekih petnaestak samostalnih izložbi, imam osam monografija, nikad u životu nisam dobio nijednu nagradu, kad su hteli da mi daju - odbio sam. Dva puta sam se ženio i imam troje odrasle dece.

Ničiji vazali ni robovi

Na tome se nije stalo, tek slikar LJuba nastavlja:
- Tu spada i aktuelni raskol u crkvi, koji je došao iz istih sumnjivih izvora. Oni koji hoće Srbiju da unište, shvatili su da moraju i crkvu da likvidiraju jer je crkva jedan od stubova srpskog jedinstva. I sad, kao šlag na torti, dolazi i varijanta sa "tom gospođom", neka vrsta "seče knezova" jer podrazumeva otkidanje glave onima koji vrede na kulturnom planu Srbije i koji joj daju sjaj. Bez ikakvog ličnog preterivanja, samo primećujem, da u svim umetničkim monografijama, knjigama, katalozima i sl, objavljenim o meni kod nas i u svetu, piše: "LJuba Popović, Srbin." Znači, ja sam toj zemlji na neki način osvetlao obraz sa kulturne strane.
Na nezaustavljivu priču o ulasku u Evropu, LJuba nadovezuje:
- Pripadnost Evropi se ne može ostvariti na način koji sprovode sadašnji političari, već na širem, kulturnom planu. Znači treba da imaš fizionomiju, sređenu državu i autentičnu, sopstvenu kulturu. Samim tim će ulazak u Evropu biti logičan i moguć. Svaki drugi način od nas pravi vazale ili, još gore, robove.

Nasleđe bez morala

- Živimo u 21. veku, vrlo teškom civilizacijskom periodu, bez morala. Nekad su naši ljudi imali kulturu i vaspitanje i shvatali da narodu treba u nasleđe ostaviti fakultete, fondacije i slično. A ovi današnji niti imaju kulturu, niti će išta dati kulturi. To je sasvim deseto društvo za koje ne bih rekao da su antisrbi, ali nisu shvatili da teritoriji na kojoj žive, ipak, treba pomoći.

Elita vrhunskih hohštaplera

A ta Evropa je ovakva:
- Kod nas postoji ogromna težnja da se ide ka Evropi, a da se uopšte ne shvata šta je u stvari ta Evropa i kakvi mehanizmi su na snazi u savremenom svetu. Vrlo dobro znamo da su Evropu silom pokušavali da osvoje i Napoleon Bonaparta, i Hitler, i Staljin. Svi su oni imali pogrešne metode, fizičko osvajanje im nije uspelo. Nova imperijalna elita je generacija vrhunskih hohštaplera koja je shvatila da narode ne treba pokoravati fizičkom snagom, nego novcem. Ovaj metod se bazira na uceni kreditima i ekonomskim mahinacijama.
- Takođe je pogrešno misliti da je Evropa za nas jedino rešenje i zaboraviti da postoje Rusija, Kina, Indija i druge velike zemlje sa kojima možemo da sarađujemo, a koje nas neće uvaljivati u zamke o hvatanju Karadžića, Mladića i slično, niti na nama primenjivati metod "štapa i šargarepe", ističe naš sagovornik i ponovo se vraća na "gospođu Biserko", koju, verovatno, iritira to što je on, u jednom trenutku, izjavio da je "na strani Karadžića i Mladića i onih koje juri policija". Zato mu se nametnula i jedna uspomena iz detinjstva.

Rasprodaja bogatstva

- Bezobzirno američko iživljavanje već smo posmatrali na tlu Koreje, Vijetnama, Iraka, a sad ga evo imamo i kod nas. Još nam samo fali da i ovde otvore neki Gugenhajm muzej i da nas nauče kako se đubre promoviše u umetnost. Kao što su nas naučili da je Mek Donaldsova faširana šnicla zapravo vrhunska gastronomija. Tužno je što će naš narod sve to progutati, što se toliko promenio, što se ponaša prosjački, što stalno očekuje da mu se dodele neke pare umesto da shvati da mu je zemlja bogata, što je spreman da ta bogatstva proda budzašto samo da bi zadovoljio neke dnevne potrebe...

Na strani progonjenih

- Godine 1939, u kafanu-bakalnicu koju je držao moj otac, u jednom selu između Tuzle i Zvornika, jedne noći treskom su se otvorila vrata i ušli su žandari vodeći dvojicu bosonogih, prljavih i čupavih hajduka sa ogromnim okovima na nogama. Žandari su seli za jedan veliki sto i naručili pivo, a onim bednicima, gurnutim u ugao - bokal vode. Kao detetu, to mi se strašno urezalo u pamćenje i stao sam na stranu hajduka. Posle, čitajući "Gorskog cara", bio sam na strani hajduka Đurice, a i u "Robinu Hudu" nisam mogao da navijam za one koji ga jure po Šervudskoj šumi.
- Dakle, kao slikar, ne mogu da budem na strani onih koji proganjaju. To nije politička izjava, već izjava kreatora koji pokušava da vidi svet na drugi način. Takav stav, verovatno smeta novim lovcima na državne neprijatelje i inspiriše ih na "velesrpske" prozivke.

Ne kao Indijanci

- Srbi su žilav narod i pružaju otpor, ali je danas Srbija umorna. Ja idem svaka dva-tri meseca u Srbiju, idem po malim mestima, volim tu zemlju. Ta zemlja je sad, nažalost, na meti Amerike koja oduvek juri neke "Indijance", neki narod koji živi na prirodan i autentičan način da bi ga "civilizovala" po sopstvenim kriterijumima, odnosno da bi mu isisala vitalnu snagu, upotrebila ga za sopstveni interes i onda ili odbacila kao ispušenu lulu, ili uništila, ili transformisala do neprepoznatljivosti.

Umovanje nižeg reda

U svom višedecenijskom opredeljenju slikar LJuba ostaje čist i stamen i pupčanom vrpcom vezan za maticu, smatrajući da to nije nikakav greh.
- Zahvaljujući mom višedecenijskom angažovanju na kulturnom planu, nastala je Moderna galerija u Valjevu koja se dokazala kao najkvalitetnija galerija u Srbiji jer izlaže najbolja i najautentičnija umetnička ostvarenja sa našeg tla. Ako sam po mišljenju "te gospođe" pogrešno orijentisan na srbovanje, ipak mora priznati da je ta galerija mnogo veća od greha koji mi ona pripisuje. Ona nije shvatila da su slikari ljudi, sem retkih, koji ne učestvuju u političkom životu. Ja nikad nisam bio član ni Komunističke ni bilo koje druge partije, ali se nisam ni borio protiv njih. Za komuniste sam, kao "plaćenik", radio ogromne portrete Marksa, Engelsa, Tita... Radio sam i u bioskopu koji se zvao "Radnički dom kulture", bio kinooperater, cepač karata, izbacivač, ali nikad nisam bio zatvaran. Nikad nisam bio politički angažovanjer smatram da je politika umovanje nižeg reda i da ja s tim nemam ništa. Ja to mogu samo da pratim i da dam poneki komentar, koji, najčešće i nije političan, već poetičan.

Dušu prodali đavolu

Posmatrajući bistrim okom, Ljuba primećuje da se Srbija veoma teško snalazi u ovim modernim vremenima jer je nespremno dočekala avanturu ulaska u igru ogromne količine novca, za koji se, od doktora Fausta pa na ovamo, "đavolu prodaje duša".
- Novac je sila koja podriva savremeni svet i spolja i iznutra. Amerika i Zapad učinili su ogromne napore da džakovima sveže naštampanih dolara, rasture Sovjetski Savez. Potom su se okomili na tzv. veliku Jugoslaviju i razbili je po principu koji je identičan Hitlerovom iz 1941. godine. NJegova karta i karta ove današnje rasturene Jugoslavije su skoro iste. A ono što se danas ne shvata jeste da je Srbija u zoni američkog, a ne evropskog interesa i da zato i ne može da uđe u Evropu.
- Zbog Kosova, Srbija je američka teritorija. To je geopolitička igra šaha jer oni sa naše teritorije kontrolišu deo Rusije i Evropu. O tome postoje i pisani dokumenti, pred kojima naši političari poslušno zatvaraju oči. Pa, mi imamo američkog ambasadora koji nam se meša u unutrašnje poslove, imamo Soroša i razne nevladine organizacije načičkane agentima tajnih službi, koje, putem novca, a posredstvom i kolaboranata svih vrsta, podrivaju našu zemlju. Pitam se na čijem platnom spisku je i ta naša "biserna dama", kome to hoće da se umili pljujući na sopstveni narod i na ljude koji su proneli slavu Srbije.

Sopstveni bedni interesi

Naš sagovornik, akademik Ljuba dotiče i temu demokratije:
- Kad čujem tu reč, meni pozli. Kad čujem da neko priča o demokratiji, a naročito Amerikanci, zgadi mi se svet u kome živim. Demokratija je šarena laža, maska iza koje se zaklanja perfidno lice svetske političko-ekonomske mafije. Razne primitivne budale i hohštapleri mašu barjakom demokratije a pritom misle samo na sopstveni bedni interes. Žao mi je naših ljudi, koji tu igru još nisu prozreli ili se prosto ne usuđuju da pogledaju istini u oči. Jer, nije lako ni biti slobodni strelac, kao ja. Ne pripadati nijednoj ideologiji, nijednoj organizaciji, bilo da je politička, intelektualna, masonska...
- Nikad nisam imao nikakav zaklon te vrste koji bi me štitio, ali zato nikad nisam imao ni šefove pred kojima moram da savijam kičmu, ni gazde kojima moram da plaćam danak časti. Na izvestan način, sam sam svoja "institucija", što znači i da sam pomalo anarhista. Nemam nikakav odnos prema onima koji imaju finansijsku ili političku moć. Jednom mi je gospodin Karić nudio nekakav novac kao nagradu za životno delo. Odbio sam, objasnivši mu da sam sve pare zaradio rukom i četkicom i da želim da tako i ostane. Uostalom, mene ni novac ni prestiž koji on donosi uopšte ne interesuju, čak mi stvaraju mentalne probleme - kaže na kraju intervjua akademik Ljuba Popović.

Izvor: Srpskadijaspora.info



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Spoj vitezova duha i srca

Spoj vitezova duha i srca

Izložba slika Ljube Popovića, iz zbirke porodice Ivana Ćurkovića bivšeg predsednika FK „Partizan“, otvorena u Modernoj galeriji u Valjevu. Izloženo 36 platna akademika

kult-Izlozba-slika-Kult-Ljube-Po_620x0.jpg
Izložba slika Ljube Popovića

Ovde je u pitanju ukrštaj dva viteza u svom pozivu, radu, bogomdanom daru. Viteštva duha kod Ljube, i viteštva srca kod Ivana. Celog sebe Ljuba je isposnički pretočio u trepetnu likovnu viziju, gotovo na ivici nemogućeg, jer više od pet decenija stoji pred platnom, bdi i podrhtava kao plamičak sveće pred ikonom. Ivan je, opet, čovek sa vedre strane, lirske, mediteranske, gospodstvene, hercegovačke...
Ovo je juče, pred mnogorojnom publikom, rekao Milan Komnenić, otvarajući u Modernoj galeriji u Valjevu izložbu slika akademika Ljube Popovića iz zbirke porodice proslavljenog fudbalskog asa, nekadašnjeg predsednika FK Partizan, Ivana Ćurkovića. Prvi put javno, izloženo je 36 Ljubinih slika, nastalih od 1969. do 2002. godine. Među njima i "Omaž Frederiku Polu" - prvo platno s potpisom čuvenog slikara, koji decenijama živi i stvara u Parizu, koje se našlo u kolekciji porodice Ćurković.

U kolekciji nekadašnjeg vrhunskog fudbalera i istaknutog srpskog i svetskog sportskog poslenika i funkcionera našlo se nekoliko najboljih dela Ljube Popovića. Među njima "Zamak", posvećen Kafki, te "Vodopad", potpuno različit od svih njegovih dela. Ivanova starija ćerka Ela je sa strašću pasioniranog kolekcionara pratila ponudu Ljubinih radova u raznim aukcijskim kućama, naročito u Parizu, i često bila kupac. Zahvaljujući i tome, u zbirci porodice Ćurković našlo se nekoliko ranih Ljubinih dela.

- Veoma sam počastvovan što sam u Modernoj galeriji u Valjevu, hramu slikarstva i kulture, jer je ovo jedino mesto gde sam pristao da izložim, da predstavim ovu našu porodičnu kolekciju - kaže Ivan Ćurković. - Ovo mesto identifikujem s Ljubom. Zahvaljujući njemu, u Valjevu imam nekoliko dragih prijatelja, koji o galeriji godinama brinu.

U predgovoru kataloga izložbe, Nikola Kusovac napisao je da su se u protekle dve decenije, svejedno kojim hronološkim redom i na koji način, na zidovima Ćurkovićevog doma našla dela bez kojih je gotovo nemoguće valjano predstaviti stvaralački opus Ljube Popovića! Takođe, da proslavljenom sportisti, priznatom sportskom radniku, zbirka slika Ljube Popovića ne predstavlja materijalno, već duhovno bogatstvo.

- Ova kolekcija stvarana je godinama, ali ja u tome nisam učestvovao, sem slikajući - kaže Ljuba Popović. - Kolekcija Ivana Ćurkovića za mene je velika enigma. U toku našeg dugogodišnjeg druženja, nikad nisam uspeo da dokučim šta je u njemu pobudilo interesovanje za moje slike, teško svarljivo slikarstvo, koje je van svih poznatih i priznatih kategorija. Ostaje da se pretpostavi da ako neko dostigne vrhunac u poslu kojim se bavi, a Ivan je jedna od legendi francuskog fudbala, onda u njemu i za ovako nešto ima dovoljno senzibilnosti.

PRVO POLUVREME
- Kao što su se u Valjevu ukrstili pero i mač, spomenici pesnikinji Desanki Maksimović i vojvodi Živojinu Mišiću jedan naspram drugog, tako smo sada načinili spoj sporta i kulture - kaže Dušan Jovanović, direktor Moderne galerije.
- Za izložbu u Modernoj galeriji dobili smo sve 34 Ljubine slike koje Ćurkovići imaju. Da li će one ostati ovde, videćemo, to je možda drugo poluvreme. Ovo, prvo poluvreme, dobila je Moderna galerija...

Izvor: Večernje novosti




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ljuba Popović: Nije srpski kukati

Ljuba Popović: Nije srpski kukati

Slikar govori za “Novosti” o srpskom odustajanju od svog identiteta, moći kulture, riziku evropskih integracija. Amerikanci nemaju pojma ni ko su Srbi ni ko su Albanci

1.jpg

NE ide se u Evropu pregovorima, poslušnošću, ili ispunjavanjem uslova, već licem jedne zemlje - kulturom, ističe u intervjuu za "Novosti" naš i francuski slikar, srpski akademik Ljuba Popović.

- Kada zemlju podignemo na dovoljan estetski nivo, iz Brisela će sami da nas zovu. Ne smemo da dozvolimo da nas ucenjuju. Ne može Brisel da nam kroji spoljnu politiku. Srbija je bila carstvo. U srednjem veku smo bili vrlo moćna imperija. Jaka je bila i predratna Jugoslavija, pa čak, docnije, i Brozova tvorevina. Iz Kraljevine Jugoslavije, iz te moćne zemlje, nije se bežalo. U nju su dolazili Nemci, Rusi, Francuzi, Česi. Samo na mojoj akademiji imali smo četiri Čeha profesora crtanja i dizajna. Bila je to obećana zemlja. U knjizi Branislava Gligorijevića, o životu kralja Aleksandra, na cele tri stranice su navedena samo imena onih učenih ljudi i umetnika koje je kralj redovno, gotovo svakodnevno, pozivao na dvor radi konsultacija, da s njima razmotri šta da se radi. Danas smo u kulturi na nuli. A kad ona propadne, onda propadaju zemlja i narod.

* Menja li se nešto s novom vlašću?

- Ne ide se u EU na način na koji je to pokušavao Boris Tadić, ili kao što to sada pokušavaju "Toma Vučić Nikolić". Razlika između prošle vlasti i ove nije mnogo velika. Prošla vlast je potpuno zanemarivala kulturu. U ministarstvo i muzeje se ulazilo po rodbinskoj i partijskoj liniji. Moj odnos prema vlasti, onoj prošloj, i ovoj sadašnjoj, isključivo je vezan za to koliko doprinose kulturi. Ukoliko nju vlast ignoriše, normalno je da ću i ja da ignorišem tu vlast.

* Da li nam je, uopšte, mesto u EU?

- Kroz istoriju, neko je uvek pokušavao da komanduje Evropom: Bonaparta, Hitler, Staljin. Svi su propali. Došla je, onda, nova generacija koja je shvatila da bi, novcem, mogla da drži sve na uzici. Veliki filozof Emil Sioran je pred smrt u intervjuu rekao: Hitler i Staljin su mala deca u odnosu na to šta nas čeka. I, šta su uradili? Od Grčke, zemlje istorijski bogate po svim osnovama, napravili su haos. Isisali su je, kao što stenice isišu krv ljudsku. Trenutno srozavaju Sloveniju, Španiju, Portugaliju, Kipar, uništiće i Italiju. Berluskoni je u pravu. Mrze ga zbog toga. Ako imamo imalo zdrave pameti, moramo da se okrenemo sebi, svojim snagama, a ne da slušamo naredbe iz Brisela. Ali zapadna propaganda je veoma moćna, pa ljudi lako potpadaju pod njen uticaj.

* I vi živite na Zapadu?
- Nisam došao zato što sam hteo da zarađujem, nego da budem blizu Luvra, jer tamo mogu mnogo da naučim.

* U kom pravcu bismo morali da okrenemo nacionalni kompas?

- Moćna zemlja na planeti danas je Rusija. Ima ogromne potencijale. Rusi su pravoslavci, nama jako blizak narod. Vaspitavani smo na velikim ruskim piscima i filozofima. Prirodno bi bilo da sarađujemo sa tako velikom silom. Hvala bogu da imaju Putina.

* Da li bismo tako, uz Ruse, mogli da sačuvamo Kosovo?

- Ne treba smetnuti s uma da je na Kosovu najveća američka baza u Evropi. Bondstil je prava tvrđava. Teško će se ona pomaći odatle. Tu se treniraju "psi rata" koji se šalju po celom svetu, od Sirije, pa nadalje. Odatle mogu da kontrolišu ruske granice i Evropu istovremeno. Mora da se poznaje i psihologija Amerikanaca. Nemaju oni pojma ni ko su Srbi, ni ko su Albanci, niti s nama imaju isti odnos prema prošlosti, kulturi i arheologiji. Mi pričamo o našim manastirima i freskama, ali za njih je to obično kamenje. Usred Njujorka su od betona napravili kopiju Bogorodičine crkve iz Pariza: za njih je to isto.
Ali i mi snosimo krivicu. Uništili smo našu vojsku. Služenje otadžbini je ozbiljna stvar. Sami smo svoje slavne generale poslali u Hag. Imamo mi Srbi neku nesreću u sebi, vrlo čudnu i teško objašnjivu. Stalno se među sobom gložimo. Mi smo kreativan i destruktivan narod u isto vreme.

* Kako onda da se uklopimo u svetske tokove?
- Odgovor na ovo pitanje nije za jedan intervju. Treba najpre videti kako se upravlja zemljom, voditi računa o svom narodu, i njegovoj prošlosti, a spoljna politika se sama po sebi kreira. Ali narod smo velike istorijske tradicije i ne bi trebalo tako lako da se savijamo.

* Gde nam se to zagubila ta tradicija?

- Knez Pavle je više jezika govorio. Učinio je puno za slikarstvo. Neki političari danas ne znaju ni srpski. Gde im je dikcija? Spava mi se kad ih čujem. A srpski jezik je lep. Treba najpre da nauče da govore, da se izražavaju, da im rečenica bude tečna i jasna. Neka uzmu stručnjake da ih nauče. Na nacionalnoj televiziji, ukinuto je "Umetničko veče" Zorice Pantelić i postavljene su svadbe. To na pravi način svedoči o kulturnom propadanju. Televizija mora da obrazuje i vaspitava. Ne može narod televiziji da nametne šta će da emituje. Pogledajte našta liče novine. Ne proveravaju se osnovne činjenice, piše se sve i svašta, ljudi se obmanjuju. Zapušteni su najbolji bioskopi u Beogradu. Jedan od kulturnih zločina bilo je i uništenje Jugoslovenske knjige u Palati Albanija. Paviljon Cvijete Zuzorić, jedan od najlepših u Evropi, prvi kružni muzej, pre Gugenhajma, u kojem su se slike kupale u svetlosti, pregrađen je i praktično uništen. Još jedna nesreća je što su beogradske gelerije potpuno "ubijene" lošim programima. Nalazi se novac za spasavanje sportskih klubova, a ne može da se nađe za Narodni muzej, koji je godinama zatvoren. To je nacionalna katastrofa. Mesecima ne može da se imenuje direktor Muzeja moderne umetnosti. Da li je to moguće? Čitavo blago Srbije stoji po podrumima. Primera ima mnogo i sve je to poražavajuće.

* Kakva je uloga SANU u podsticanju kulturnog preporoda?

- SANU je Soroš "minirao" iznutra. Njen likovni program nije u službi srpskog naroda. SANU je trebalo da napravi izložbu srpskog simbolizma 19. veka, koji je od svetskog značaja, a onda da je preseli u pariski muzej "Orsej". Dobili bismo ogroman poen. To je dato Katarini Ambrozić, ona je umrla, pa je zadatak dobio Branko Kukić, ali sve je palo u vodu. Kad smo mi u Valjevu pravili mini-izložbu srpskog simbolizma s Brankom Kukićem, sve slike smo našli u podrumu Narodnog muzeja. Pojma nemaju šta imaju. Ne učestvujem u radu Akademije. Dva puta su odbili moju izložbu iz nepoznatih razloga.

2.jpg

* Šta je, onda, rešenje?
- Mora da se oformi odbor za kulturni spas Srbije. U njega moraju da uđu umni ljudi, iz filma, pisci, slikari, muzičari, glumci, reditelji, a ne partijski službenici. Da nas više spolja ne čerupaju. Hrvati nam prisvajaju ćirilicu, izmišljaju se bosanski i crnogorski jezik, a od srpskog jezika se pravi vašar. Moramo u svetu da se predstavimo u pravom svetlu. Za pola veka, koliko sam u Parizu, još nismo organizovali značajnu kulturnu manifestaciju. A za razliku od zemalja u regionu, imamo šta da pokažemo. Imamo remek-dela u književnosti, filmu, muzici, slikarstvu, Kinoteku koja je druga ili treća po značaju u svetu. Ona bi morala da bude upisana u kulturnu baštinu Uneska. Zašto u Parizu nemamo bar dve svoje knjižare kad već imamo čak oko osamsto prevoda velikih srpskih pisaca na francuski jezik? Ili svoj mali, eksperimentalni bioskop? Umesto toga, postali smo žrtve performansa, koji na zapadu odavno nije aktuelan. Kupivši to, postali smo provincija, umesto da gajimo ono što imamo i tako izvršimo "invaziju" na Pariz, da se vidi da Srbija ima ogromnu stvaralačku tradiciju.

* Ko bi sve to platio?
- Nije stvar u parama. Svi se na to vade. Novac se uvek nađe. Najjeftinija u jednoj državi je kultura.
Moderna galerija u Valjevu postoji 25 godina i za to vreme nijedan dinar nije dobila od Ministarstva za kulturu. U njoj ima samo troje ljudi i jedan telefon, a ona je jedna od najboljih u Srbiji.
Velika je nesreća danas za Srbiju što svi kukaju. To je vrlo ružno. Nije to odlika našeg mentaliteta. Srbi to nisu. Ne treba da tražimo pare iz inostranstva i tako sebi stavljamo omču oko vrata.

* Gde onda da ih nađemo?

- U Srbiji! To je bogata zemlja u svakom smislu, bogomdana. Samo, mora da se radi. Pogrešno je, na primer, hapsiti tajkune po svaku cenu. To su posebni ljudi, koji se ne rađaju svakoga dana.

Umeju od jednog da naprave dvadeset. Od njih treba učiti, a njihove aktivnosti na vreme pravilno usmeravati i kontrolisati.

Ništa lakše nego strpati ih u zatvor. A ko će onda da zapošljava ljude? Jer, država to, očigledno, nije u stanju.

USKORO U BEOGRADU
KRAJEM maja, u beogradskoj galeriji "Eurocentar" Živojina Ivaniševića biće organizovana izložba velikih formata Ljube Popovića.
- Biće postavljeno šest slika iz privatnih kolekcija koje do sada nikada nisu bile izložene. Među njima će biti i slika "Vremenske grobnice", čiji je vlasnik Zoran Drakulić, koja se nalazi na koricama knjige Sarana Aleksandrijana pariske izdavačke kuće "Serkl d'Ar" iz 2003. To je moja poslednja kompletna monografija.

CRNI KVADRAT
JOŠ davno u Beogradu, u jednoj svesci sam zapisao:
- Ja imam jedan crni kvadrat u meni i nešto zapisano na njemu. Iz njega izlaze spodobe, iz tog mraka, za koje ja ništa ne znam i ne odgovaram za njih. Moj zadatak je da ih obradim likovno onako kako sam naučen na Akademiji i one će me pratiti celog života. Sad momentalno radim na slici "Verenica pakla". Tu su u ateljeu "Veštac" i velika slika "Izgnanstvo iz raja". Manje radim nego ranije, sporo, u odajama sam sa svećama koje tinjaju i polako se gase. Priprema se u Parizu, u Muzeju Orsej, velika izložba "Crni romantizam", na radost naših konceptualista.

NE PRIMA NAGRADE
- ODBIJAM da primam nagrade. Odbio sam svojevremeno i francusku Legiju časti, koju mi je dodelio ministar kulture Fransoa Leotar. Moje najveće nagrade su što se moja slika "Mesečarka" nalazi u najvećoj svetskoj kolekciji nadrealističkih slika kod Danijela Filipakija u Njujorku, što je moj veliki format ušao u "Istoriju simbolizma" u izdanju "Tašena" i što sam prvi slikar sa teritorije bivše Jugoslavije kom je u Francuskoj, 1970, objavljena monografija. Van pameti je davati nagrade slikarima. Normalno je davati nagrade piscima, rediteljima, jer to čini da budu bolje primljeni u narodu.

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ljuba Popović, slikar i akademik: Srpska kultura stenje

Ljuba Popović, slikar i akademik: Srpska kultura stenje

- Srbija malo stenje u ovom trenutku na planu kulture i postoje samo individualni napori nekoliko pojedinaca koji pokušavaju da toj oblasti daju neku injekciju - kaže poznati slikar i akademik Ljuba Popović.

1.jpg
Ljuba Popović

U galeriji “Pariski krug” u centru Beograda može da se pogleda stalna postavka slika Ljube Popovića, a tu su najnoviji radovi nastali ovoga leta u jednom malom ateljeu u Grčkoj.

- Na početku saradnje sa Žikom Ivaniševićem, koji drži ovu galeriju, skrenuo sam mu pažnju da neću da visim pored nekih budala i loših slikara te da vodi računa koga kači na zid i on se zaista toga pridržava pa kod njega ne možete da nađete lošu sliku - priča Ljuba Popović za “Blic”, pokazujući nam svoje najnovije radove.


I sam priznaje da se radi o nekoliko slika koje su malo istrčale iz njegovog redovnog opusa, a posebno je ponosan na sliku “Tragedija u metalnoj šumi”.

2.jpg
Novi radovi iz 2013. godine su formata 116x89, ulje na platnu


- U početku se ova slika zvala “Krv u metalnoj šumi”, pa “Smrt u metalnoj šumi” tako da slika već u samom naslovu nosi jednu enigmu, problematiku. Ona je recimo kod mene otvorila neke nove vidike i srećan sam jer sam mrdnuo negde dalje, probio sam neke granice. Iako sam razmišljao da je ponesem sa sobom u Pariz, ona će ostati ovde jer veoma poštujem ljude koji su zainteresovani za moje slike i prema njima imam gospodski odnos - ističe akademik.

U pariskom ateljeu, Popović radi uglavnom velike formate i to dve do tri slike godišnje, na kojima se neretko javljaju i erotski motivi.

- Pa Luvr je pun golih žena i slikarstvo je manje-više erotizovano izuzev kod onih slikara koji su imali neke komplekse pa nisu smeli da naslikaju nagu ženu ili njen intimni deo tela. Ja sam apsolutno slobodan čovek i anarhista. Nisam imao stipendije, nisam prihvatao nagrade i živeo sam kako sam želeo. Moja generacija je vaspitavana drugačije i bilo je dovoljno da vidimo žensko koleno pa da umiremo od uzbuđenja. Danas to više nije tako i ja moram da prihvatim ovu epohu kakva jeste - objašnjava poznati umetnik.

3.jpg

Kroz razgovor, Popović zaključuje da srpski akademici ne poznaju njegove slike jer nisu imali priliku da ih vide, pošto nikada nije imao veliku izložbu u Beogradu.
- Možda je i to razlog zašto nikada nisam izlagao u Galeriji SANU, ne znam. U stvari, dobio sam poziv da tamo izlažem i izvesni Otašević mi je napisao pismo. Prvo, to pismo se ne lepi na pljuvačku, nego selotejpom, što me je već iznerviralo. Drugo, on je akademik, ali to pismo je nepismeno i celo je napisano u pogodbenom načinu “ako biste vi mogli da... onda bismo mi...”. Znate, ja volim Srbiju, nisam nacionalista, ali sam u Francuskoj postao jer su nas toliko pljuvali da sam morao da postanem nacionalista i činjenica je da bi moja izložba trebalo da doprinese kulturi u Srbiji, ali ne mogu ja to da finansiram i time da se bavim. Neko drugi mora da se zauzme za tu avanturu - priznaje Popović.

4.jpg

Nedavno je u medijima svrstan u najplaćenije srpske slikare.

- Tu ima jedna prilično mutna stvar. Biti na svetskom tržištu i imati cenu, to smo prvi put sa ovih prostora, od kralja Aleksandra pa naovamo, postigli Dado Đurić, Vlada Veličković i ja kad smo se našli na takozvanoj međunarodnoj koti. Naravno, mi nismo u vrhu gde se nalaze Šagal, Miro, Pikaso i drugi.
Mi smo u drugoj ili trećoj ligi. Znači nas trojica imamo cenu, a to znači da kada ja vama na brzinu napravim neki crtež na papiru, vi za to možete da dobijete 300 evra. Odnosno taj crtež na tržištu vredi nešto, to nije velika cifra iako je i to neka vrsta uspeha. Takođe, moja slika “Mesečarka” nalazi se u najvećoj svetskoj kolekciji u Njujorku kod Filipakija i ja sam prvi Srbin koji se našao tamo, kao što je Veličković u nekim velikim kolekcijama, i to znači nešto - priča slikar.

Mladim umetnicima danas je teško da se afirmišu, za šta krivi obrazovni sistem.

- Likovna akademija nije više kao što je bila u moje vreme, a takav je i Bozar u Parizu pa mladi nemaju gde da nauče slikarstvo. Sećam se kada sam otišao u Pariz 1963. godine na Sen Žermenu je bilo 12 galerija, a danas tamo više nema nijedne, od šest knjižara ostale su samo dve, ali zato imate modne radnje, frizerske salone... Tako da i u Francuskoj propada kultura ako je Srbima za utehu. I tamo umetnik mora da radi svašta da bi mogao da opstane - zaključuje Ljuba.

5.jpg

Šta može Ivan Tasovac


Kao priznati svetski umetnik Ljuba Popović navodi i da ne treba očekivati da novi ministar kulture reši sve probleme u ovoj oblasti.
- Problem nije ni u ministru za kulturu, nije ni u onima koji vode državu. Stvar je u tome da su Srbi jako pali u tom kulturnom nivou. Pogledajte samo na šta nam liči štampa, pa vidite manifestacije koje imamo, to su festival maline, piva, čvaraka, drk... i ko zna čega. To je strašno i taj nivo utiče na sve. Tu situaciju ne može da spasi sada neki ministar za kulturu sa neobičnom frizurom, ili imao on poslastičarnicu, jer je kultura jedna opšta priča.

Izvor: Blic Online
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
RAZGOVOR NEDELjE: LjUBA POPOVIĆ, slikar

Smešne priče o Evropi

Ja sam vaspitan na američkom filmu i kao mlad sam obožavao Ameriku. Moj omiljeni film oduvek je bio „Ko je ubio Liberti Valansa” Džona Forda, u kojem se sve vreme raspravlja da li je ubica pucao sleđa ili spreda. Danas te ubijaju s bezbedne daljine. Niti može žrtva da se brani niti se ubica kažnjava

1_zps91f8458d.jpg

Ljuba Popović ispred svoje slike „Ima li života posle smrti”

Slikarstvo je danas izgubilo busolu, ali interesovanje za njega ne prestaje. Muzeji su dobro posećeni, a često se pred njima čeka u redu i po čitav sat. Naročito kad je reč o izložbama velikih majstora. Voleo bih da tako nešto mogu da konstatujem i kod nas.

Nažalost, naš muzej je zatvoren, a naši ljudi su verovatno zaboravili da su ga ikad i imali. Ovim rečima počinje razgovor za „Politiku” jedan od najvećih srpskih umetnika, i Ljuba Popović i dodaje da je nekoliko godina radio na slici „Ima li života posle smrti” koju opisuje kao umetnički testament.

Razgovor, vođen krajem prošle godine, počinjemo konstatacijom da je prošle godine napunio 50 rada u Parizu dok će ovde obeležiti 80. rođendan.
– Nisam ja otišao iz Srbije iz političkih razloga, niti zato što sam obožavao Evropu, a mrzeo komunizam, otišao sam zbog toga što je te 1963. godine nekako bilo prirodno da slikar živi u Parizu jer su tamo najbolji muzeji, galerije, najviše se vodi računa o slikarstvu, filmu. Stigao sam u Pariz sa 100 franaka u džepu i odmah sam bio impresioniran nivoom kulturnog života. Na Sen-Žermen de Preu je bilo 14 galerija i tri ogromne knjižare. Danas galerija više nema, a od knjižara je ostala samo jedna. Pitanje je dana kada će se i na tu lokaciju useliti neka od poznatih modnim firmi. Nekada su tu bile umetnost i literatura, danas su ih zamenile luksuzne krpe, cipele i parfemi. Baš kao i u Beogradu – na mestu gde je bila Jugoslovenska knjiga, danas se prodaju pomade i sapuni. Tako mi to odumiranje kulture deluje slično ovde i tamo. Jedino što je Pariz veći i bogatiji, pa se šteta manje primećuje. Nije isto kad se zatvori jedan od deset muzeja i kad se zatvori jedan jedini.

Razmišljate li o tome kako će izgledati umetnost za 50 godina? Hoće li se umetnost svesti na dosetku, geg, hoće li svako ko ima mobilni telefon moći da snimi film?
Teško mi je da prognoziram. Samo vidim da se svet udaljava od umetnosti i kulture, a ja nekako verujem da kao rezultat tog udaljavanja imamo ratove, previranja, najezdu ekstremnih religija… A tu savremenu umetnost ne mogu da pratim, ne zato što je prezirem, već zato što mi je stalo da sačuvam mir i da me ne remeti u slikanju. Ona može da uništi čoveka baš kao i politika. Sećam se da mi je jednom Koča rekao da je vlast kao da si stalno pod temperaturom od 40 stepeni, a bez termometra u ustima. Govorio mi je da kad dobiješ vlast ne vidiš više ništa oko sebe. Kad sam mu jednom rekao da bi on bio idealan šef države kada Broz odapne, odgovorio mi je – nemaš ti pojma o tome, bolje se drži tvojih četkica. Ja bih bio trener bez igrača, a država ne može da se vodi ako nemaš tim.

A kako objašnjavate da je partizanska vlast, predvođena mašinbravarom, pokazivala znatno više razumevanja za umetnost i kulturu nego ova, demokratska vlast koja se davi u pričama o Evropi, razvijenim demokratijama?
Ali Tito je imao nekoliko veoma prosvećenih ljudi oko sebe, imao je Đilasa, Koču Popovića, Mošu Pijade, Tempa… Đilas mu je, recimo, predložio da se naprave majstorske radionice, a kad su obezbedili nekoliko velikih ateljea dodelili su ih zaista sjajnim slikarima, među kojima je samo Kun bio borac iz rata i komunista. I kad pogledate ko je sve u to vreme bio uticajan na planu kulture, složićete se sa Žikinom ocenom da je to bilo Periklovo doba. Tu su bili Oto Bihalji Merin, Aleksa Čelebonović, Vasko Popa, Žika Bogdanović, Aleksandar Stefanović, Zoran Mišić… Ako mene pitate, naša degradacija je počela kad je elita dopustila da Đilas tavori osam ili deset godina u svom stanu u Palmotićevoj, a da nikad niko nije osetio potrebu da s njim porazgovara. Stalno govorim da Srbija ima najjači kulturni potencijal u regionu. Izuzetak je samo Rumunija između dva rata, kad je imala veliki uzlet. I nikako ne razumem što se taj potencijal stalno rasipa, baca u blato, dok se istovremeno naklapa o nekakvom ulasku u Evropu. Ulasku s kim, s čim, zašto?

Mislite da te priče nemaju nikakvog smisla?
Te priče su mi apsurdne i smešne jer, ako ideš u neku sredinu koju ceniš, moraš da paziš šta nosiš u prtljagu. Ako očekuješ da i oni tebe cene, a ne da te upotrebe kao tegleću marvu ili da te koriste za neke druge prizemne ciljeve, moraš da poradiš na sebi i da razmišljaš šta te najbolje predstavlja u očima civilizovanog sveta.

Šta je, po vama, to što bi najbolje moglo da nas predstavlja u očima civilizovanog sveta?
Mi imamo više od 800 prevedenih knjiga na francuski, od Crnjanskog i Andrića do Danila Kiša, a nemamo mesto gde bismo to mogli da pokažemo. Imamo jednu od tri najbogatije svetske kinoteke – koja, u svojoj arhivi, poseduje jedini primerak Grifitove „Netrpeljivosti” u sepiji ili sovjetske propagandne filmove koje nema ni Rusija – a nismo našli način da to obelodanimo i pokažemo svetu. Evo, ja godinama već čekam da se neki gradonačelnik Beograda seti, tj. nađe za shodno, da obnovi Paviljon „Cvijeta Zuzorić”, koji je, svojim kružnim izložbenim prostorom (osmišljenim pre Gugenhajma), bio jedan od najlepših u Evropi dok ga neka budala nije uništila postavljanjem one drvene skalamerije. U toj galeriji je u moje vreme održana velika izložba Henrija Mura, koji je njome bio toliko zadovoljan da je Beogradu poklonio jednu svoju skulpturu – koju je neki pametnjaković odbio. Sećam se da je Dado Đurić uspeo nekako da dođe do Henrija Mura i da mu pokaže svoje crteže. Henri Mur je bio oduševljen. Tada je u Masarikovom paviljonu, koga takođe više nema, bila izložena čuvena umetnička kolekcija barona Urvartera. Šejka i ja smo tamo svakodnevno išli i piljili u slike Salvadora Dalija „Dan” i „Noć”. Bila je tu i slika Đorđa de Kirika „Povratak bludnog sina”, pa ogromne apstraktne slike Roberta Mate, pa Labis, pa Pol Delvo… A danas nam objašnjavaju da će nas Evropa ili Zapad najbolje prihvatiti ako pređemo na Mekdonalds ishranu, kupujemo njihovu trećerazrednu robu ili imitiramo njihovo slikarstvo.

Ali vi u Evropi živite pola veka i sigurno ste čuli od naših ljudi da je vama lako da poručujete kako je Evropa smešna, promašena priča…
Da se razumemo. Jedno je živeti u nekoj evropskoj prestonici, izborivši se za neko mesto u njoj, a drugo zamišljati da će „ulazak u Evropu” omogućiti nekom autolimaru iz Lajkovca da se oseća kao da je u Parizu. Kao što su nas nekad zamlaćivali komunizmom. A što se mene tiče, ja sam u Pariz došao zbog Luvra, a ne zbog Francuza, njihove demokratije ili nekakve želje da se profinim. Kada mi je moj prvi galerista Marsel Zerbib rekao da bi trebalo da promenim ime jer će ga Francuzi izgovarati Žuba, rekao sam: „Naučiće, naučiće”. I naučili su. Kao što su naučili i da izgovore Đoković. Srbi su ljudi s jakim identitetom i ne baš mnogo praktični. Ne vidim kako bi mogli da se uklope u tu evropsku mašineriju, a da pri tom ne propadnu. Hrvatima je mnogo lakše, oni su naučili da se udvaraju moćnima i bogatima. Mesto uz skute uvek im je bilo dovoljno i prijatno… A kad pričam o savremenoj Evropi, uvek se setim velikog Siorana i njegovih reči, neposredno pred smrt. Rekao je da će doći vreme kada će nam Hitler i Staljin izgledati kao mala deca u poređenju s onim što nas čeka.

Šta je za vas prva asocijacija na reč evropske integracije?
Stenice koje su na nas padale s plafona, za vreme nemačke okupacije, koje su nam pile krv i kojih nismo mogli da se otarasimo. Meni je jasno da je čitava ta ideja samo perfidno osmišljen mehanizam za izrabljivanje malih naroda, a u cilju da veliki, i sami ugroženi, nekako održe svoj standard. Prvo su ekonomski bacili na kolena Grčku, pa Irsku, pa Portugaliju, pa Sloveniju. To u 21. veku više nije moguće (bar ne u Evropi) postići oružanom silom, ali je i te kako moguće putem zaduživanja. Angela Merkel nema ni trupe, ni brkove, ali ima strašnu ekonomsku moć, od koje se i Francuskoj ljulja tlo pod nogama. Ali, ne sekiram se ja za Francusku.

Naši ljudi intimno više vole Rusiju, ali svejedno idu na Zapad da rade, tamo šalju decu na školovanje…
Rusi su naša braća, srodne duše, njihova kulturna tradicija je na najvišem nivou. Ali naš narod ima druge ciljeve i potrebe kad odlazi na tzv. Zapad. Treba znati i da smo tu poprilični mitomani. Niko neće da prizna da je tamo propao ili se muči, u tom bogatom svetu o kojem svi sanjaju. Sećam se da je jedan čuveni valjevski fudbaler otišao u Čikago i da se posle nekoliko godina pojavio u Valjevu s velikom limuzinom. On je taj ogroman auto dopremio brodom samo da bi u njemu paradirao valjevskim korzoom, onako s rukom ležerno izbačenom kroz prozor. A bio je običan geometar i tamo je živeo više nego skromno. Kada sam jednom novinaru rekao da smo mi treća liga među slikarima u Parizu, on mi je odgovorio da to neće da objavi, jer smo mi i za njega i za Srbiju prvi. Da ljudima ne treba kvariti snove.
Nismo prvi ni među prvima, to je realnost. Ne kažem da nismo postigli uspeh, da nismo ušli u antologije slikarstva, ali ne mogu ja da stavljam moje slike uporedo s nekim čija je cena 4 miliona evra i ko je već u svim svetskim muzejima. Ili sa imenima koja su već ušla u istoriju, čak i u slučaju da mi se njihovo slikarstvo lično ne sviđa.

Nedavno ste izjavili da vam pripadne muka kad čujete reč demokratija. Da li je taj prezir prema demokratiji nastao u sudaru sa stereotipima o Balkanu, malim narodima i velikim silama ili je reč o običnom, političkom sazrevanju ?
Ja sam vaspitan na američkom filmu i kao mlad sam obožavao Ameriku. Danas me je toga sramota, ali ja sam podržavao Makartura u ratu između južne i severne Koreje. Moj omiljeni film oduvek je bio „Ko je ubio Liberti Valansa” Džona Forda, u kojem se sve vreme raspravlja da li je ubica pucao sleđa ili spreda. Danas te ubijaju s bezbedne daljine. Niti može žrtva da se brani niti se ubica kažnjava. Za mene su i etika i demokratija postale samo suptilne propagandne formule, moćnije čak i od komunističke propagande – koja je bila toliko moćna da čak ni danas ne znamo skoro ništa o Kraljevini Jugoslaviji. Sovjetska propaganda danas deluje naivno i providno. Kao kad bi te neko lepo zamolio da poveruješ ono što ti servira. Današnja „demokratska” propaganda je opaka i arogantna. Čak i kad je njena manipulacija očigledna, silom si primoran da je progutaš.

Svojevremeno ste, u jednom intervjuu, rekli da je teško imati visoko mišljenje o kulturi, ako svako ko kupi ulaznicu za pozorište može da vidi golu stražnjicu ministra kulture. Da li vas je neki ministar kulture posle nekog intervjua pozvao i pitao za mišljenje?
Jedino Voja Brajović. Ali to je bilo više po valjevskoj liniji. On je mlađi od mene, a mi smo u Valjevu bili naučeni da poštujemo starije. Inače smo dobijali čvrge. Na stranu šala, on je bio jedini ministar koji je došao na otvaranje izložbe u valjevskoj Modernoj galeriji otkako ona postoji. Ta galerija, čiji sam ja osnivač i neka vrsta kreativnog direktora, inače, nikad nije dobila ni dinara od ministarstva kulture, a javna je tajna da je to najbolja galerija u Srbiji.
Znate šta, ja s vama mogu da pričam prijateljski jer se odavno poznajemo. Stalno se pominje taj moj konflikt sa SANU, koja mi je, u svoje vreme, ponudila status dopisnog člana. Zna se i da su moju retrospektivnu izložbu, u čije sam pripremanje uložio mnogo i vremena i truda, otkazali a da me o tome čak nisu ni obavestili. Isto tako, slavno je propao i naredni pokušaj. I sad se opet, tu i tamo, čuju neke priče o nekakvom jubilarnom izlaganju. Ja na to, naravno, više ne mogu da pristanem. Ja sam stekao određeno ime i reputaciju. To podrazumeva i određen odnos prema meni.
Sebi mogu da dozvolim da tako govorim jer od države Srbije ne samo da nikad ništa nisam dobio, nego sam imao i štete. U moj prvi atelje, Kupolu, provalilo je jedno državno preduzeće, prisvojilo ga i pobacalo na đubrište sve što se u njemu zateklo. Radove sa Akademije, na primer. Nekakvu nadoknadu sam dobio, ali je taj novac zadržala opet nekakva državna institucija, koja mi je obećavala novi atelje ili stan. Na kraju je sve skupa opet propalo. I tako dalje. A od mene se stalno očekuje da poturim leđa, a verovatno i da sam finansiram tu neku buduću izložbu.
Smatram da sam dovoljno učinio za svoju zemlju time što sam uspeo da ostavim neki trag u svetskom slikarstvu. I što sam ovih pola veka u Parizu uvek s ponosom (ili inatom) isticao da sam Srbin jugoslovenskog porekla. Seo sam na glavu svim svojim prijateljima hvaleći Srbiju i braneći je. Jedan moj prijatelj i kolekcionar iz Normandije postao je veći Srbin od mene kad je u knjizi Vlaha Bukovca „Moj život” pročitao sledeću rečenicu: „Sretao sam i portretisao kraljeve, careve, kneževe, najbogatije ljude, ali nikada u životu nisam sreo čoveka koji je tako dobro poznavao slikarstvo kao kralj Milan”. O toj rečenici trebalo bi da razmišljaju i današnji političari.

Objavljeno: 05/01/2014
Izvor: Politika
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Slikarstvo je muzika za oči

h4Sg0Ke.jpg


"Nikad nismo imali primitivniju vlast. Mislilo se da se sa prethodnom iscrpla sva glupost i šarlatanstvo, ali ovo kad je došlo, ja sam se šokirao, ovo je još gore. Umesto da se penjemo, mi se stalno spuštamo. Oni zaboravljaju da su Srbi dostojanstven narod, da imaju ponos, te kajmakčalane, vojvode, ta čuda... Velika šteta, ali, ne znam šta tu pojedinac može da uradi, to sam video i u razgovoru sa Tasovcem, nema šanse... Ovo bre nije bilo otkad je veka i sveta, još od Srba-ameba...", priča Ljuba Popović

Slikar Ljuba Popović rođen je u Tuzli, 1934. godine. U Parizu je od 1963. "Ostrašćeni asketa", koji pokazuje da u njegovoj ruci i dalje ima stvaralačkog žara. Proteklih dana, prvo u Beogradu, pa u Valjevu, promovisana je deseta monografija o njegovom slikarstvu, koja, kao i većina prethodnih, nosi naslov Ljuba. U monografiji su tekstovi Milana Komnenića, Srete Bošnjaka, Dejana Đorića i An Tronš. Srećnim povodom, u Modernoj galeriji Valjevo otvorena je Ljubina izložba "Tajna na punoj svetlosti", koju čini samo istoimena Ljubina slika velikog formata.

SLIKA OPUS: Govoreći za "Vreme", spremno, kao i uvek, Ljuba o izloženoj slici kaže da je ona jedna od ključnih slika velikog formata u njegovom životu, a nema ih mnogo. Pominje i Mlečni put, triptih Zlatna grana, koji je u Interkontinentalu... Slika je nastala pre nekoliko godina, i brzo je izašla iz ateljea, ona je neka prekretnica koja se pojavila na akumulaciji raznih predmetâ i akta, koji se ponovo vratio na njegove slike.

Na ovom velikom formatu vratila mu se figura sa objektima, slika je imala zavidan uspeh u Francuskoj, u časopisima su objavljene njene reprodukcije. Mladi francuski filozof Alen Vijo tim povodom objavio je i intervju sa Ljubom. U tom intervjuu su pokušali da odgonetnu tajnu slike, i tajnu njenih delova. Centralna figura ima krik u sebi, krik postojanja, kritika se potrudila da to dešifruje. U prvoj varijanti slike su bile dve figure, od druge je ostala samo noga, znak da je tu bio još neko...

Jednu sliku je izložio zato što ona predstavlja takoreći ceo njegov opus, kad to kaže, misli na ženski akt koji urla u sredini, bezbroj detalja koji ga prate... Jer, kad se izloži više slika, ne može sve da se vidi, ovde je sve na 2,2 x 2 metra, gledalac može da vidi kompletnu priču... Teško je objasniti svetlost na njegovim slikama, ona nastaje tamo gde su zgusnuti predmeti, ta zgusnutost opterećuje sliku, i onda između tih predmeta provuče neku žutu, drugu svetlu boju, koja to razbije. Svetlost je kod njega više likovna, a manje ilustrativna, ona razbija i osvetljava... Jer slikarstvo nije prikazivanje, više je simfonijska modulacija vizuelnih utisaka... Gledaocu je teško da to na taj način obuhvati, a najjednostavnije rečeno, slikarstvo je muzika za oči. Muzika se ne da prepričati, upio si je ili nisi, tu reči ne pomažu. Isto je sa slikom, ušao si u nju ili nisi, ako hoćeš da je prepričaš, to postaje banalno. Jer slika je iznad reči, ne treba ti prevodilac, sa njom se susrećeš očima... Danas su ljudi malo obavešteni, malo se govori o tome i na akademijama, muzikalnost slike je vrlo važna. Kandinski ili Rembrant su kao muzička dela. Današnje vreme je nametnulo brzinu, a slika traži da se gleda, kao što muzika traži da se sluša.

Zna da kaže ljudima, koji mu dođu u atelje, da zamisle da su u biblioteci. Tu je više knjiga, Sagan, Igo, Prust... To što ih letimično zapaze, ne znači da su ih pročitali. Slika je kao i knjiga, mora da se pročita. Kod njega u ateljeu bude i po deset slika, ako je jednu radio šest meseci, ne može neko da je shvati jednim pogledom. Danas na sajmovima izlaže po 300 galerija, ljudi tu šetaju, ali kako da dožive sliku ako prozuje pored nje? Teško. Malo je ljudi koji su obavešteni i koji znaju da posmatraju sliku. Postoji zajednički imenitelj između dobre literature i dobrog slikarstva, a to je muzikalnost. Međutim, ljudi od slike traže priču, a slike ne treba da pričaju priče, tipičan slikar priče je Milić od Mačve, on je tom pričom ubio svoj talenat. Slikar mora da ima i duhovni život, široku kulturu, ako to nema, može da pravi brda i doline, nema od toga ništa, dok ovaj prvi može da slika i tačkicama...

Još na Akademiji Milo Milunović mu je rekao da će biti slikar sve dok bude infantilnosti u njemu. Kao mali je voleo da crta i čita avanturističke romane. Život mu je i u beogradskom ateljeu, koji je zvao "Zečinjak", prolazio u tim stvarima. Milo je osetio tu infantilnost, neposrednost i žar u njemu. I danas za sebe ne kaže da je umetnik, više voli da bude majstor. Jer onog trenutka kad umisliš da si umetnik, tad si gotov, ako kao umetnik uzmeš četkicu, to je kraj, definitivno sranje. Slikarstvo je i opsesija, jedna mutna priča koja čoveka dovodi u stanje da zaboravi svoje postojanje...

JAHAČI APOKALIPSE: Za kratkog boravka u Srbiji video i ministra Tasovca. Pitamo, kako je uspeo, kad ministra nigde nema? Tasovac je hteo da se vide, imali dva-tri sata razgovora, stekao utisak da je obrazovan čovek, ali to nije dovoljno, kao što za šefa države nije dovoljno da bude dobar političar. Regan nije mnogo znao, ali je znao da odabere saradnike. Čini se da Tasovcu ne valja ekipa. Kod nas postoji raskorak između kulture i politike, provalija između kulture i politike, između života i politike, to je naša nesreća. Tasovac od njega nije mogao da ima koristi, jer on nije čovek institucija, niti bi pristao da bude. Nije njegov posao da bilo koga, za bilo šta, predlaže, a nema ni ambiciju da u svom esnafu bira ko je bolji, a ko gori...

Ima da kaže i o Oktobarskom salonu, koji bi trebalo napravi neki presek u slikarstvu, pokaže šta imamo. Hiljadu puta je govorio, ako hoćeš da uništiš narod, uništi mu kulturu. Imamo talente, imamo podlogu, slikarsku tradiciju, a povodimo se za drugima... Ono što ga je iziritiralo – nije da potcenjuje neku Marinu Abramović ili tome slično – jeste što na našem tlu treba da gajimo ono što vredi, a ne ono što dolazi iz inostranstva, da se ovde prodaje priča koja nije naša... Za 50 godina u Parizu je video 30 Marina, koje seku vene, kožu, izlažu svoj prljav veš po galerijama, samo što je kod ljudi pamćenje kratko, to je sve uvezeno. Taj tzv. performans nije rođen na našoj teritoriji, na našoj teritoriji je rođena, recimo, Medijala, koja je jedinstvena u svetu. Ali, tako je to, što je tvoje potcenjuješ, ono što je došlo iz pm je nešto...

Ljuba prati dešavanja u zemlji, redovno dobija većinu nedeljnika, "Vreme" mu je na listi literature. Svojevremeno je rekao da je nova vlast smenila ambasadora u Francuskoj Dušana Batakovića, koji je uz Ivu Vejvodu bio naš najbolji ambasador. Bio je ogorčen što njih u Francuskoj niko nije konsultovao oko toga. Hrvati drže ambasadora i tri mandata, a naši ne mogu ni jedan. Dužnost mu je bila da to kaže, retko ko je radio kao Bataković. I nekom prilikom, gospodar Vučić, kako ga, čuje, zovu u Srbiji, replicirao je da tamo Neki u Parizu... Pa nisu oni tamo Neki! Kad je Vučić bio ko zna gde, oni su širili slavu Jugoslavije i Srbije. On lično je 51 godinu tamo, kad ga pitaju ko je, odgovara, Jugosloven, srpskog porekla, da pripada srpskom plemenu...

Ima šta da kaže i o svemu i o najboljem što nam se događa "prvi put u istoriji". Vučić je za njega virtuelan tip, koliko vidi, priča priče koje nemaju veze sa stvarnošću. Priča o milionima, avionima, ali, da bi se vodila država, to je komplikovana stvar, pogotovu što su Srbi individualci, čivtaju se. Ne veruje mnogo u sve to, pogotovu što u toj vladi ne vidi prosvećenog čoveka... Nema tu plana, prave vizije, sve je osuđeno na pojedince, takoreći jahače apokalipse. Jednostavno, nigde projekta, taj Kulturni centar u Parizu je ništa, novi ambasador u Parizu nema pojma ni o čemu, oni su doveli neke ljude, po nekim sumnjivim linijama...

Za kraj, evo i prvog lica: "Nikad nismo imali primitivniju vlast. Mislilo se da se sa prethodnom iscrpla sva glupost i šarlatanstvo, ali ovo kad je došlo, ja sam se šokirao, ovo je još gore. Umesto da se penjemo, mi se stalno spuštamo. Oni zaboravljaju da su Srbi dostojanstven narod, da imaju ponos, te kajmakčalane, vojvode, ta čuda... Velika šteta, ali, ne znam šta tu pojedinac može da uradi, to sam video i u razgovoru sa Tasovcem, nema šanse... Ovo bre nije bilo otkad je veka i sveta, još od Srba-ameba..."

(Vreme)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Umro slikar Ljuba Popović

Slikar Ljubomir Ljuba Popović (82) preminuo je noćas posle duge i teške bolesti.

2nak67t.jpg


Ljuba je krajem jula svoj odmor u Grčkoj morao da prekine zbog teškog zdravstvenog stanja i hitno je prebačen u Beograd. Umetnik zadnjih godina letuje u jednom selu na poluostrvu Atos, gde se sprema za sve ono što ga čeka do slecećeg leta.

Popović je bio jedan od najcenjenijih savremenih srpskih slikara, kako u domaćim, tako i u medjunarodnim krugovima.

Njegov nadrealizam često nabijen erotskim motivima bio je i tema dokumentarnog filma "Love is eternal Monster" poljsko-francuskog reditelja Valerijana Borovčika.


Rodjen je 1934. godine u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u Valjevu, a studirao je na Akademiji primenjenih umetnosti i Likovnoj akademiji u Beogradu.

Od 1991. je član SANU van radnog sastava.

Nakon prvog, dvonedeljnog boravka u Parizu, posvećenog najvećim delom posetama Luvru, učestvovao je u nekoliko grupnih izložbi u Beogradu.

Godine 1963. preselio se u Pariz i od tada je radio i stvarao u Francuskoj.

O njegovom delu pisali su Alen Boske, Alen Žufroa, Andre Pjer de Mandijarg i Patrik Valdberg, a kasnije i mnogi drugi autori, medju kojima Etijambl, Žan-Klarans Lamber, Žil Nere, Gustav Rene Hoke, Žan-Kristof Baji, Žan-Luj Ferije, Izor de Sen Pjer, An Tronš, Saran Aleksandrijan, Mišel Elenberger.

Ljuba Popović je živeo u Parizu od 1963. godine, a u Beogradu je boravio krajem prošle godine kada je u Galeriji RTS-a priređena retrospektivna izložba u čast slikarevog 80 rođendana.

Nedavno je u medijima svrstan u najplaćenije srpske slikare.

- Tu ima jedna prilično mutna stvar. Biti na svetskom tržištu i imati cenu, to smo prvi put sa ovih prostora, od kralja Aleksandra pa naovamo, postigli Dado Đurić, Vlada Veličković i ja kad smo se našli na takozvanoj međunarodnoj koti. Naravno, mi nismo u vrhu gde se nalaze Šagal, Miro, Pikaso i drugi.

mcx94j.jpg


Mi smo u drugoj ili trećoj ligi. Znači nas trojica imamo cenu, a to znači da kada ja vama na brzinu napravim neki crtež na papiru, vi za to možete da dobijete 300 evra. Odnosno taj crtež na tržištu vredi nešto, to nije velika cifra iako je i to neka vrsta uspeha. Takođe, moja slika “Mesečarka” nalazi se u najvećoj svetskoj kolekciji u Njujorku kod Filipakija i ja sam prvi Srbin koji se našao tamo, kao što je Veličković u nekim velikim kolekcijama, i to znači nešto - rekao je slikar.

Mladim umetnicima danas je teško da se afirmišu, za šta krivi obrazovni sistem.

- Likovna akademija nije više kao što je bila u moje vreme, a takav je i Bozar u Parizu pa mladi nemaju gde da nauče slikarstvo. Sećam se kada sam otišao u Pariz 1963. godine na Sen Žermenu je bilo 12 galerija, a danas tamo više nema nijedne, od šest knjižara ostale su samo dve, ali zato imate modne radnje, frizerske salone... Tako da i u Francuskoj propada kultura ako je Srbima za utehu. I tamo umetnik mora da radi svašta da bi mogao da opstane - rekao je Ljuba.

(Blic Online)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Ljuba Popović biće sahranjen u Brđanima

Slikar Ljubomir Ljuba Popović biće sahranjen u utorak u njegovom Valjevu

2dgs3l3.jpg


SLIKAR Ljubomir Ljuba Popović biće sahranjen u utorak u njegovom Valjevu. Opelo počinje u 13.30 u Hramu Vaskrsenja Gospodnjeg, a sahrana je zakazana za 15 sati na groblju u Mesnoj zajednici Brđani. Prethodno će u Centru za kulturu Valjeva u podne biti održan komemorativni skup.

Jedan od najcenjenijih savremenih srpskih slikara, kako u domaćim, tako i u međunarodnim krugovima, preminuo je posle kraće bolesti u 82. godini. Svoj bogat umetnički život proveo je na relaciji Valjevo - Beograd - Pariz.

Popović je rođen 1934. godine u Tuzli. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Valjevu, a sudirao na Akademiji primenjenih umetnosti i Likovnoj akademiji u Beogradu. Od 1963. živeo je u Parizu, a 1991. postao je član Srpske akademije nauka i umetnosti van radnog sastava. Bio je dobitnik priznanja za doprinos nacionalnoj kulturi.

Jedan je od članova grupe Mediala i inicijator osnivanja Moderne galerije u Valjevu, krajem prošle godine u Galeriji RTS-a u Beogradu imao je veliku izložbu, koju je posetilo oko 20.000 ljudi.

O njegovom delu pisali su Alen Boske, Alen Žufroa, Andre Pjer de Mandijarg i Patrik Valdberg, kasnije i mnogi drugi autori, a RTS, "Službeni glasnik" i "Pariski krug" objavili su monografiju "Ljuba".

(Novosti)

 
Natrag
Top