Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Ljubisa Samardzic

Ljubisa-Samardzic-SF.png





Kod:
https://www.imdb.com/name/nm0759685/




Rodjen je u Skoplju 19. XI 1936.godine. Sin rano umrlog rudara, još u gimnaziji povremeno radi da bi izdržavao porodicu. Studirao je prava, a potom je prešao na Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Bojan Stupica mu je pribavio stipedndiju Ateljea 212, ali je - privučen filmom (debi u Igrama Na Skelama, 1961, S.Weyganda) - na sceni igrao tek na samom početku karijejre. Pažnju kritike privlači već sledećom ulogom šarmantnog nespretnjakovića u Prekobrojnoj (1962) B.Bauera, a ugled učvršćuje 1963. Filmovima Peščani Zamak B.Hladnika, Dani A.Petrovića i Desant na Drvar F.Hadžića. Za više reditelja igra glavne uloge u po nekoliko filmova: P. Đorđevića (Devojka,1965; San, 1966; Jutro, 1967, gde je za lik mladog partizana suočenog s tragedijama rata nagrađen na festivalu u Veneciji; Podne, 1968; Biciklisti, 1970.). Nagradu Grand Prix u Nišu dobija za ulogu u filmu V. Bulajića Bitka na Neretvi 1969. Godine. Kroz gotovo trideset godina glumio je glavne i veće sporedne uloge u više od sedamdeset filmova različitih žanrova, najčešće u ratnima i komedijama, ali , u novije vreme, i u delima društvene problematike: Ljubavni Život Budimira Trajkoviča (D. Karaklajića, 1977.), Smrt Gospodina Goluže ( Ž. Nikolić, 1982.), Život Je Lep (B. Drašković, 1985), Kuća Pored Pruge (Ž. Dragojević, 1988., Zlatna arena za epizodnu ulogu u Puli) i dr. Naklonost publike stekao je gotovo isključivo na filmu, kako sam kaže, igrao je kod skoro svih jugoslovenskih reditelja; na televiziji je nastupao relativno malo ( glavne uloge u 4 televizijiskih serija: Kuda Idu Divlje Svinje, Dimitirije Tucović, Vruć Vetar I Policajac S Petlovog Brda ). Na festivalu u Puli 1973 nagradjen je još Zlatnim arenama za glavne uloge u delima Bombasi P.Golubovića i Predstava Hamleta U Selu Mrduša Donja K.Papića, 1980. Godine Za Ulogu U Filmu Rad Na Određeno Vreme M. Jelića I 1982. Godineya Rolu U Filmu Ž. Mitrovića Savamala, A Zlatnim Arenama Za Epizodne Uloge 1975. Godine (Crvena Zemlja, T. Jankovića I Doktor Mladen M. Mutapčića) I 1977.Godine Za Ulogu U Ostvarenju G. Markovića Specijalno Vaspitanje. Za Svoju Najbolju Ranu Ulogu - Karijerista U Štićenicima (1966) V. Slijepčevića - Nagrađen Je Prvom Nagradom ( Ex Aequo ) U Nišu. Uloga Borca Miluna U Boško Buhi (1978) B. Bauera donosi mu Oktobarsku nagradu grada Beograda (1979); dobitnik je i Sedmojulske nagrade SR Srbije 1984. godine za glumačko ostvarenje u proteklih dvadesepet godina, te, tadašnjeg, najvišega priznanja Nagrade AVNOJ - a 1988. godine, inače ova nagrada je prvi put dodeljena jednom filmskom glumcu. Iako godišnje nastupa i u po nekoliko filmova, aktivan je i kao društveni radnik: bio je predsednik skupštine Republičke zajednice kulture Srbije, član Gradskog komiteta Beograda, predsednik SIZ - a kulture Beograda, predsednik " OFK " Beograd. Visok, mršav, naizgled nespretan, simpatičnog nastupa i glumački vrlo koncetrisan, posebno uspešan u stvaranju komičnih efekata, od svih jugoslovenskihglumaca najčešće je nagrađivan na pulskom festivalu, od početka karijere opstaje kao jugoslovenska verzija tipa - momka iz susedstva, mladića (kasnije zrelog muškarca) narodskoga porekla, domošljenog, pronicljivog, u osnovi čestitog, uprkos povremenim kompromisima na koje je u raznim okolnostima bivao prisiljen. Ovakvim karakternim osobinama koje Ljubiša Samardžić očito poseduje i kao ličnost i kao glumac, on sebi i dalje "obezbeđuje" veliku i trajnu popularnost.

Ljubiša Samardžić

Gluma u filmovima:

1961 Igre na skelama
1962 Peščani grad
1962 Prekobrojna kao Mikajlo Nastić
1963 Dani kao Dragan
1963 Desant na Drvar kao Milan
1963 Kozara
1964 Lito vilovito
1965 Devojka
1965 Inspektor
1965 Istim putem se ne vraćaj
1966 Orlovi rano lete kao Nikoletina
1966 San
1966 Štićenik
1967 Bokseri idu u raj kao Reum
1967 Diverzanti
1967 Jutro
1967 Nož
1968 Goli čovik
1968 Podne
1968 Sirota Marija kao Vojislav
1968 U raskoraku
1969 Bitka na Neretvi kao Novak
1970 Biciklisti
1970 Siroma sam al'' sam besan
1970 Žarki
1972 Valter brani Sarajevo
1973 Bombaši kao Kovač
1973 Sutjeska
1974 Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja
1975 Crvena zemlja
1975 Doktor Mladen
1975 Naivko kao Buzga
1977 Ljubavni život Budimira Trajkovića
1977 Lude godine kao doktor Lazović
1977 Specijalno vaspitanje kao Cane
1978 Aller retour (Tamo i natrag)
1978 Boško Buha kao Milun
1978 Stići pre svitanja
1978 Tigar
1979 Partizanska eskadrila
1980 Avanture Borivoja Šurdilovića
1980 Rad na određeno vreme
1981 Gosti iz Galaksije
1981 Kraljevski voz kao Tole
1981 Neka druga žena kao Gvozden
1981 Široko je lišće
1981 Visoki napon
1982 Moj tata na određeno vreme
1982 Savamala kao Lampas
1982 Smrt gospodina Goluže kao Goluža
1983 Medeni mjesec
1983 Šećerna vodica (Zuckerwasser) kao manijak
1983 Timočka buna
1984 Jaguarov skok kao Bogdan
1984 Pazi šta radiš (Maturanti)
1985 Anticasanova
1985 Nije lako s muškarcima kao doktor
1985 Orkestar jedne mladosti
1985 Život je lep kao konobar
1986 Dobrovoljci
1986 Protestni album
1986 Razvod na određeno vreme
1987 Anđeo čuvar
1987 Lager Niš
1987 Na putu za Katangu
1988 Kuća pored pruge
1988 Vanbračna putovanja
1989 Iskušavanje đavola
1989 Poltron
1989 Uroš Blesavi
1991 Mala kao Žika milicioner
1991 Noć u kući moje majke
1992 Policajac sa Petlovog Brda
1993 Kaži zašto me ostavi
1993 Tri karte za Holivud
1994 Magareće godine kao Jovo Skandal
1995 Ubistvo s predumišljajem kao Vidosav, seljak koji traži poginulog sina
1998 Jugofilm kao Bora
1998 Stršljen kao profesor
1999 Točkovi kao vlasnik hotela

Izvor:Wikipedija​
 
Poslednja izmena od urednika:
UREDNIK
Učlanjen(a)
24.03.2015
Poruka
5.467
O najtežem trenutku: Posle smrti sina, mislio sam da će mi doći kraj
Ljubiša Samardžić potiče iz rudarske porodice. Život ga nije mazio, a talentovani glumac koračao je uzdignute glave čak i u njatežim momentima. Ipak, najteži životni udarac doživeo je kada je ostao bez sina Dragana, koji je preminuo u 34. godini od leukemije.

144626066359b3ad6cea898344472022_v4_big.jpg



Zbog gubitka sina njegov život je izgubio smisao na trenutak, međutim uz pomoć supruge Mire koja ga je podigla sa dna, uspeo je da se izbori i krene dalje.

"Kao što je ljubav presudna u životu junaka "Miris kiše na Balkanu", tako je i za mene ljubav bila presudna u izboru životnog saputnika, iako je moja majka "zagovarala" drugu. Zavoleo sam prelepu, šarmantu, pametnu i premladu Miru iz čestite građanske porodice. Vodio sam računa s kim počinjem zajednički život. Osećao sam da je ona žena mog života. I nisam se prevario. Mira je rasla u porodici koja poštuje dom, knjigu, muziku, pozorište, ali ponajmanje film. Venčanjem je u moj razbarušeni život unela unutrašnji red i mir, neophodan za mirnu karijeru glumca. Divio sam se njenom odnosu prema deci, meni, prijateljima, smislu za lepotu, a posebno komunikaciji s ljudima. Bila je i ostala ponosna. Ćutala je i kada jesmo i kada nismo imali, znala je da drugima podari radost i pomoć, i sve je uvek činila srcem, iskrenošću. I sve ove vrline unela je i u naš zajednički posao", rekao je ranije Samardžić i dodao:

"Kad je Gaga odlazio, mislio sam da neću izdržati i da će mi uskoro doći kraj. Mira me prenula i trgnula, jer je bila svesna da sam moralno pao, smršao, izgubio volju za bilo čime. Govorila mi je: "Čoveče, život je smrt, upamti to! Nastavi da radiš jer ćeš u tome naći smisao opstanka". Bila je u pravu. Šteta što nije završila psihologiju."

Izvor: novosti.rs
 
UREDNIK
Učlanjen(a)
24.03.2015
Poruka
5.467
Odlazak legende: "Bilo je rašta i roditi se"
“Najvažnije je biti čovek. Onaj koji ima reč. Koji brani istinu i pravdu“, govorio je legendarni glumac Ljubiša Samardžić.

Izvor: B92, Tanjug
129709152059b31ce23b08b344614822_v4_big.png


U intervjuu iz 2015. o tome šta je prvi, osnovni utisak kad se osvne na svoj život i karijeru, govorio je: “Bilo je rašta i roditi se“.

“ Odrastao sam u čestitoj rudarskoj porodici, rano ostao bez oca, divio se majci, „tigrici“, koja nas je izvela na put sa mizernom rudarskom penzijom. A bilo nas je troje dece. Iz takvog detinjstva shvatio sam da sirotinja nije najstrašnija stvar koja može da se desi u životu. Kako sam rastao sa svakodnevnim dramama kraj rudnika i kada su zlohudne sirene najavljivale zlo u jamama, bio sam opčinjen etikom, dobročinstvom i solidarnošću rudara i ubrzo sam shvatio smisao opstanka u životu. Na veliku sreću, ubrzo sam sreo svoju suprugu Miru, kojoj dugujem zahvanost za čestitost, instinkt i nesvakidašnju inteligenciju”, rekao je Samardžić.

O svom profesionalnom životu tada je govorio da nema “ništa novo”.

“Godine mi ištu samo miran san. Udaljavam se od stvaralaštva jer ova zemlja nije zemlja Kurosave, koji je u stotoj godini snimio veliki film Krvavi presto. Iako me mnogo štošta peče i pokreće, ni zemlja Srbija nije za miran stvaralački rad”, naveo je glumac.

Ceo intervju možete pročitati u postu ispod
Ljubiša Samardžić rođen je 19. novembra 1936. u Skoplju u porodici rudara koji su radili u rudniku uglja Jelašnica kod Niške Banje.

Ljubiša Samardžić je studirao pravo, a potom je prešao na Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Debitovao je na filmu 1961. godine, gde je igrao u ostvarenju "Igre na skelama".

Veoma brzo je stekao popularnost širom bivše Jugoslavije.

Rano je otkriven njegov talenat za glumu, i studirao je kod Bojana Stupice kao stipendista.

Šezdesetih godina prošlog veka, Samardžić je bio jedno od zaštitnih lica domaće kinematografije, i u karijeri je ukupno ostvario 130 uloga na velikom platnu i malim ekranima.

Nadimak “Smoki” dobio je zahvaljujući istoimenom liku kog je tumačio 1963. godine, u filmu “Peščani grad”.
 
UREDNIK
Učlanjen(a)
24.03.2015
Poruka
5.467
Ljubiša Samardžić: Gde je sloga, tu je i pobeda
Ako bi se napravio rulet u kojem bi polja predstavljala najznačanije trenutke jugoslovenske kinematografije, prema teoriji verovatnoće kuglica bi se vrlo često zaustavljala na nekom polju koje ima veze sa Ljubišom Samardžićem.


Izvor: B92

Ovaj kultni glumac neodvojivi je deo evolucije srpskog, u stvari, filma na prostorima bivše Jugoslavije i ne bi bilo lako naći glumca sa više antologijskih uloga i nagrada od njega. Ali ne samo zbog toga, već i zbog svojevrsne mudrosti koja mu nije dozvoljavala da u karijeri pravi gafove, može se reći da je od one retke fele čija je karijera više od glumačke umetnosti, više od igre… kao simbol jednog vremena, načina mišljenja i sistema rada, prilično drugačijih od današnjih.

Prošle su već dve decenije otkako je Ljubiša Samardžić prilično ambiciozno zakoračio i u rediteljske i producentske vode. Prirodno, razgovor sa njim upriličen je u radnom ambijentu, u prostorijama njegove producentske kuće Cinema design. Možda je ispravno nazvati to kancelarijom, mada bi tačnije bilo reći da je to nešto poput malog muzeja, koji vrvi od života i radnog elana. Čini se da, uprkos godinama, Ljubišu Samardžića nisu napustili entuzijazam i snovi. Tako je na svečanosti povodom otvaranja Legata Jugoslovenske kinoteke, kada je obeleženo i pedeset pet godina njegovog umetničkog rada, rekao: „Godine su godine, one donose svoje. U svakom slučaju, sanjam i dalje“.

U toj maloj filmskoj arhivi, na diskretnoj polici u blizini ulaznih vrata – šeširi. Jedan je od njih, na primer, iz filma Smrt gospodina Goluže. Nešto niže, ispod njega je očigledno stari kalendar, jer su mu isečeni datumi i dani, sa Titovim slikama. Lik Josipa Broza je i na nekolicini od brojnih fotografija na prostranom stolu u sredini, recimo onoj koja dokumentuje premijeru spektakla Bitka na Neretvi, filma koji i danas mnogi svrstavaju u antologijske. „Broz je prevashodno voleo film i znao je šta znači njegov uticaj u zemlji i svetu“, reče u jednom trenutku neobavezno Ljubiša Samardžić. Fotografija sa nezaboravnim osmehom Ljubiše Samardžića kao Šurde iz Vrućeg vetra, delićem ivice ovlaš je prekrila impresivni izraz lica Crnog Roka iz serije Kuda idu divlje svinje. Čudesan, vanvremenski pogled Malog, iz filma Jutro Puriše Đorđevića, našao se na fotografiji koja je bila nedaleko od one na kojoj je zauvek zabeležen šeretski titraj oka Stanojla iz Sutjeske

Spontano pitanje „Odakle početi?“, Ljubiša Samardžić je, kroz osmeh, ispratio komentarom kako nam je sadašnjost ipak za nijansu bliža od prošlosti.

WS: Šta je, dakle, najaktuelnije u Vašem profesionalnom životu?

Ništa novo. Godine mi ištu samo miran san. Udaljavam se od stvaralaštva jer ova zemlja nije zemlja Kurosave, koji je u stotoj godini snimio veliki film Krvavi presto. Iako me mnogo štošta peče i pokreće, ni zemlja Srbija nije za miran stvaralački rad.

WS: U kom smislu?

Liberalni kapitalizam nas nije usrećio, te sam sklon razmišljanju da je prošlost u vreme Tita bila bolja. Znalo se ko kosi a ko vodu nosi. Danas su mnogi na ulicama, štrajkova gde god se okreneš... A bestijalnih ratova je na sve strane. Čak i između zemalja članica Ujedinjenih nacija. Čovek se izgubio. Njega nema! Eto teme za film, koji verovatno nikad neću snimiti.

WS: Zaplovili ste u rediteljske i producentske vode jer…?

Sve je počelo devedesete godine, kada je vojna policija hrupila u pola noći na naša vrata da nam odvede sina na front. Na Kosovo. Načelniku Vojnog odseka zapretio sam da mi briše sina sa spiska. U tom času, bilo je biti ili ne biti! Bio sam svestan da je moj uticaj i popularnost u mnogim zemljama u okruženju bila nemerljiva. Tako smo nas dvojica odlučili da se bavimo filmom i serijama i da preživimo sve scile i haribde nemilih vremena. Sin je bio nosilac produkcije, vešt u komunikaciji sa ljudima. Imao je produkciju u malom prstu, a ja sam stvarao uslove za finansiranje i sklapanje koprodukcija. U vreme blokade zemlje postao sam čak i „švercer“.

WS: Švercer?

Uz prijatelje Bugare, Mađare i Hrvate preko granica sam dovlačio filmsku traku i koristio njihovu laboratoriju i postprodukciju. A teme i dela koja smo snimali bavila su se aktuelnom, bolnom svakidašnjicom, a imala su visoku estetiku i stvaralačku vrednost. Uglavnom, da nije bilo mojih kontakata sa ljudima iz susednih zemalja, ne bi bilo ni našeg mirnog sna.

WS: Kada se osvrnete unazad, na život, karijeru – koji je prvi, osnovni utisak?

Bilo je rašta i roditi se! Odrastao sam u čestitoj rudarskoj porodici, rano ostao bez oca, divio se majci, „tigrici“, koja nas je izvela na put sa mizernom rudarskom penzijom. A bilo nas je troje dece. Iz takvog detinjstva shvatio sam da sirotinja nije najstrašnija stvar koja može da se desi u životu. Kako sam rastao sa svakodnevnim dramama kraj rudnika i kada su zlohudne sirene najavljivale zlo u jamama, bio sam opčinjen etikom, dobročinstvom i solidarnošću rudara i ubrzo sam shvatio smisao opstanka u životu. Na veliku sreću, ubrzo sam sreo svoju suprugu Miru, kojoj dugujem zahvanost za čestitost, instinkt i nesvakidašnju inteligenciju.

WS: Šta Vam je najviše pomoglo da se, u svakom smislu, održite toliko dugo? Šta je bilo Vaše uporište?

Porodica je uvek bila osnov svih mojih životnih premisa. Mog morala, kućnog vaspitanja, harmonije unutar kuće, vrednoće, poštovanja čoveka... Na sreću, sve vreme kroz život hodao sam uspravno, ponosno i nasmejano, iako je smeh mnoge iritirao... Ali, opstao sam zahvaljujući prijateljima. I danas su mi na srcu sudbinski susreti sa Brankom Bauerom, Ivanom Hetrihom, Hajrudinom Krvavacem, Purišom Đorđevićem, Krstom Papićem, Boštjanom Hladnikom, Acom Đorđevićem, Žikom Mitrovićem...

WS: Postoji li neki moto kojim ste se rukovodili kroz život?

„Ubi concordia ibi victoria“, u prevodu, gde je sloga, tu je i pobeda.

WS: Vaše brojne nagrade danas su u legatu u Jugoslovenskoj kinoteci. Da li neka u intimnom smislu zauzima posebno mesto?

Ponosim se što sam pre svih otvorio svoj legat u Jugoslovenskoj kinoteci sa šest osvojenih Zlatnih arena u Puli, sa brojnim nagradama za režiju i produkciju, sa najvećom nagradom AVNOJ-a velike zemlje i Zlatnim lavom koji sam dobio 1967. godine u Veneciji, rame uz rame sa Luisom Bunjelom i to za ulogu Malog u filmu Jutro Puriše Đorđevića. Ponosim se i što sam potom odbio ponudu najvećih filmskih producenata i reditelja iz Amerike da nastavim karijeru na Zapadu.

Bio sam ponosan na tu svoju odluku i nikada se nisam pokajao. Sačuvao sam svoju ljubav, delio sa suprugom Mirom radost rađanja naše dece, unuka i zajedno smo nastavili ponosno da koračamo prostorima svih zemalja velike Jugoslavije i sveta.

WS: Da li iz svog bogatog opusa možete da, iz bilo kog razloga, izdvojite neku ulogu?

Ima ih više. Uloga Lampasa u filmu Savamala Žike Mitrovića, zatim Valentine u Život je lep Bore Draškovića, Mačka iz filma Hamlet u Mrduši Donjoj Krste Papića, Malog u Jutru Puriše Đorđevića, Šurde iz Vrućeg vetra Ace Đorđevića, Crnog Roka iz Kuda idu divlje svinje Ivana Hetriha... To su uloge koje su „ponele“ publiku, ako hoćete - sva gledališta negdašnje nam velike zemlje i mnogih zemalja Evrope i sveta.

WS: Da li Vam današnja kinematografija na ovim prostorima izgleda drugačlije nego u vreme kada ste bili aktivni kao glumac?

Izgradnja i obnova posleratne Jugoslavije nije podrazumevala samo podizanje zemlje iz pepela, već su se dugim koracima razvijale umetnost i kultura kao novo lice zemlje. U svakom malo većem mestu nicali su i domovi kulture, otvarali se bisokopi, pozorišta. A film je bio - film. Pulska Arena, odnosno Filmski festival u Puli bio je mesto gde se sabiralo po trideset, četrdeset filmova iz svih republika i pokrajina. Filmovi su rađeni sa punom tematskom, umetničkom posvećenošću i pažnjom. Da ne budem mnogo prek, danas se filmovi prečesto rade na brzinu, ad hoc, ponekad tematski lascivno, neukusno, kao da ih ne dodiruju istinske muke vremena.

WS: Vratimo se Zlatnom lavu u Veneciji, odnosno ponudama da radite u Velikoj Britaniji i Americi, a koje ste odbili? Šta Vas je podstaklo na takvu odluku?

Setite se. Ponuda je bila 1967. godine. Zemlja Jugoslavija je, kao što sam rekao, išla uzlaznom putanjom. Iz današnje perspektive – cvetala je. Film je bio umetnost kojoj su nadležni ukazivali dužnu pažnju a gledališta se divila. Nas nekolicina glumaca postali smo i heroji ulice... Pa onda, zašto od gotovog praviti veresiju? Zašto kriti? Baškarili smo se uz Tita, koji nas je tretirao kao svoju decu. Jednostavno, nisam poželeo preko hleba pogaču.

WS: Mislite li da ste grešili u životu?

Svakog iole pribranog i mislećeg čoveka boli ruženje drugih zlobe radi,

pasjaluka radi, a u životu mi nikada nije bio cilj da nekog javno „opljujem“ i unizim, jer to peče razumna čoveka u koje i sebe ubrajam.

Uvek sam obuzdavao svoj prgav jezik. Sačuvao sam dostojanstvo, svestan da se u mojim godinama gasi mržnja i zavist, koji su svojstveni vremenu kada mlad čovek uskače u stvaralački voz, u voz ala i zala. Veliki Ivo Andrić bi rekao: „Biti čovek, rođen bez znanja i bez svoje volje, bačen u okean postajanja. Moram plivati. Postojati. Izdržati pritiske sveta oko sebe, sve sudare, nepredviđene, svoje i tuđe postupke... izdržati i svoju misao o svemu tome“. Ukratko - biti čovek.

WS: Šta je, prema Vašem mišljenju, zapravo najvažnije u životu?

Biti čovek. Onaj koji ima reč. Koji brani istinu i pravdu. Setite se da Biblija počinje rečima: „U početku beše reč“.

WS: Radili ste sa skoro svim jugoslovenskim rediteljima, sa nekima ste se i družili. I danas se prepričava anegdota da ste se sa Hajrudinom Krvavcem sporili oko literature…?

U trenucima dokonosti, po završetku svakog radnog dana, Šiba, kako smo zvali Hajrudina Krvavca, imao je centralni sto u kultnom hotelu Evropa. Tu su bili i Murat Kusturica, Mithad Mutavđžić, Paja Vujisić... Šiba se ponašao begovski, domaćinski, raskriljeno, često je otvarao teme koje su bile „mamac“ za sud o njima. A imao je literaturu u malom prstu. „Dohvatili“ smo se jedne večeri teme da li je Dostojevski veći od Iva Andrića. Ja sam svim srcem navijao za Andrićevu Travničku hroniku, ali njegov zarazan osmeh prekinuo je dalju raspravu. Bio je neponovljiv čovek…

WS: Bili ste veliki prijatelj i sa Borisom Dvornikom i Milenom Dravić. Sa njima ste odigrali mnoge kultne uloge?

Iz filma u film, od Prekobrojne, Lita vilovitog, Bitke na Neretvi... Boris i ja smo gradili poštovanje koje nikad nije presahlo. Kad nas je napustio, sa dužnim poštovanjem otišao sam da ga ispratim na splitskom groblju. Ponosim se našim neukaljanim drugovanjem. A Milena je bila i ostala koleginica prema kojoj gajim ogromno poštovanje i divljenje. Zajedno smo gradili i sagradili kreacije koje plene i dan danas. Milina je raditi s njom…

WS: Snimanje rimejka čuvenog filma Valter brani Sarajevo najavljuje se iz Jadran filma iz Zagreba, a kako se može čuti, planirano je da se radi u Sarajevu u koprodukciji sa kineskim partnerima. Šta o tome mislite, šta može da donese taj film?

Film i TV serija Valter brani Sarajevo imali su u svetu, a naročito u Kini i Rusiji, kosmičku popularnost. To delo nosi u sebi prkos, herojstvo i ponos neustrašive slobodarske mladeži Jugoslavije u borbi protiv fašista, protiv nemačke agresije, protiv Hitlerovog nastojanja da porobi svet. Film se pojavio u pravo vreme. Svojim kvalitetom i dan-danas pobuđuje divljenje gledalaca. To je film za sva vremena. Njihov rimejk ovog filma nije ništa drugo do materijalni interes ali i pritajeni otpor mnogoljudne Kine svim agresorima u njihovom okruženju.

Možda bi tim filmom kod svoje omladine razvili osećaj otpora ako bi bilo ko ugrozio njihovu cenjenu, veoma bogatu, slobodnu i civilizovanu zemlju. Nisam u toku sa snimanjeg tog filma, ali obilazeći Kinu uzduž i popreko shvatio sam da su Kinezi veoma radni, predani i čestiti u poslu. Izguraće oni i ovaj mamutski film. Pre sedam godina njihova najveća državna televizija CCTV otkupila je seriju Policajac sa Petlovog brda. Čini mi se da je kod njih vrlo izražen sistem vrednosti u kojem se poštuje sve što afirmiše porodicu i patriotizam.

Na pitanje da li voli vino, Ljubiša Samardžić kroz osmeh kao znak odobravanja pominje filozofa Belu Hamvaša i njegovu čuvenu knjigu Filozofija vina.

„Ima jedna divna misao u toj knjizi koja dovoljno govori o tome zašto je vino toliko važno: ’Kad sve propadne, ostaće samo Bog i vino‘“, kaže Ljubiša Samardžić i dodaje da njegove godine „traže samo crveno vino“.
 
Natrag
Top