Lepota izraza u srpskoj epskoj poeziji

Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
Lepota izraza u srpskoj epskoj poeziji



LEPOTA IZRAZA U SRPSKOJ EPSKOJ POEZIJI​
Velike viteške i moralne vrednosti koje su izražene u srpskoj junačkoj poeziji nesumnjivo su njena najveća lepota. Ali i sam izraz, ma koliko patio od opštih mesta, – u najboljim slučajevima bar – ima izvanrednu snagu.
Opšta mesta su neizbežna posledica usmenog stvaranja. Od njih umnogome zavisi ne samo održavanje nego i nastajanje pesama.
U trenutku kad stvara novu pesmu narodni pesnik – utoliko više ukoliko ima manje dara – uzima iz starijih pesama gotove epitete, poređenja, opise, početke i završetke, razne ustaljene izraze, pa čak i red izlaganja. Ali to isto, mada u manjoj meri, rade i veoma daroviti pesnici, a to znači da su opšta mesta i za stvaraoce i za slušaoce imala posebne čari i da su ponavljana i zbog toga.
Po sebi se razume da od svih opštih mesta isti red izlaganja sličnih ili istovetnih događaja najviše umanjuje vrednost poetskog izraza. Teško je ne osetiti monotoniju, na primer, pesama koje su zasnovane na razgovoru izmeću nekog lica i gavrana koji donosi vest o boju i pogibiji, ili pesama u kojima se ovaj ili onaj događaj opisuje kao ispunjavanje ružnog sna. Ali, sa druge strane, i po takvom obrascu odličan pesnik mogao je dati izvanrednu pesmu.
Takve su, recimo, pesme: Car Lazar i carica Milica i Boj na Mišaru. U prvoj gavrane, koji Milicu obaveštavaju ukratko i uopšte o srpskom porazu, smenjuje teško ranjeni Milutin, koji potanko opisuje junačko držanje i pogibiju poznatih kosovskih ličnosti i Vukovu izdaju. Tim smenjivanjem pesnikje postigao veću prirodnost. Ono mu je omogućilo da gavranove stihove: „a od Srba što je i ostalo, sve ranjeno i iskrvavljeno" odmah ilustruje Milutinom koji „nosi desnu u lijevoj ruku" i kome je „konjic u krv ogreznuo". A to Je dalo prilike Milici da postavi Jedno od najvažnijih pitanja: „Zar izdade cara na Kosovu?" Ovo pitanje je istaknuto i time što ranjenik ne odgovara na njega odmah, nego tek pošto je skinut s konja, umiven i zapojen, i pošto mu je milica iostavila niz novih .gštanja. Njegovi odgovori posle toga odišu tonlom neposrednošću ne očevica (kakav može biti gavran), nego ranjenog učesnika. – V drugoj pesmi obrazac nije poremećen nikakvim smenjivanjem, tu gavrani odgovaraju na sva pitanja, ali ipak pesma zbog toga nije ništa izgubila od svoje leiote. Zašto? Pre svega, zato šgo je zasnovana na kontrastu: ia glavna pitanja kade Kulinove gavrani daju suprotan, za nju neočekivan odgovor. Sem toga, i pitanja i odgovori teku vrlo živo, rastući jedno iz drugoga – sve brže i silnije ukoliko se bliže kraju. Kada svoja pitanja završava ovako:
Je li Đorđa caru opravio?
Je l' Jakova na kolac nabio?
Je li Luku živa ogulio?
Je l' Cincara na vatri ispeko?
Je l' Čupića sabljom posjekao?
Je l' Miloša s konjma istrgao?
Je l' Srbiju zemlju umirio?
Ide li mi Kulin kapetane?
Vodi l' vojsku od Bosne ponosne?
Ide li mi, hoće l' skoro doći?
Ne goni li mačvanskijeh krava?
Ne vodi li srpskijeh robinja,
koje bi me vjerno poslužile?
Kaž'te mene kad će Kulin doći?
Kad će doći, da se njemu nadam?

A gavrani odgovor završavaju rečima:
Srpska vojska tursku nadvladala.
Pogibe ti Kulin kapetane,
pogubi ga Petroviću Đorđe.
S njim pogibe tridest hiljad' Turak';
izgiboše turske poglavice,
po izboru bolji od boljega
od čestite Bosne kamenite.
Niti ide Kulin kapetane,
niti ide, niti će ti doći,
nit' se nadaj, ni
ti ga pogledaj,
rani sina, pak šalji na vojsku:
Srbija se umirit ne može!

To je pravi dvoboj rečima, izveden izvanredno vešto i snažno. Te reči deluju kao mačevi. I dok bi gavranova crna krila i graktanje ljudskim glasom u drugoj situaciji savremenom čoveku izgledali naivni i otužni, ovde – nad glavom ponosite kade koja je uverena u pobedu mučitelja i željna tuđih muka – kao glasnici pobede sirotinje raje, i u ovakvoj jačini poetskog izražavanja, ne samo da ne umanjuju nego uvećavaju pesničku draž, i oživljuju boju onih patrijarhalnih vremena kad se u herojskoj borbi protiv nadmoćnog neprijatelja tražio i nalazio saveznik i u pticama.
I po drugom obrascu mogla se ispevati pesma velikih kvaliteta. Najbolji dokaz za to je Smrt Senjanina Iva, jedna, od najlepših naših pesama. Majka je usnila neobičan san, prota ga protolkovao, i ubrzo predskazanja su se obistinila, – to je kalup po kome je izrađena ova pesma.,Ali, kakva se poezija prelila preko toga kalupa! Sai je strašan kao smak sveta, veličanstven i jezivo lep: Senje je pritisla tama, nebo se prolomilo, mesec pao ,na zemlju, zvezde pribegle kraju, Danica krvava, na crkvi kuka kukavica. Nesreća zbog smrti jednog junaka nije se mogla kazati reljefnije nego ovom naivnom i ipak veoma poetskom slikom koju je stvorila uznemirena mašta materina. Ali to nije jedina takva slika. Veoma su snažne i one tri o poterama. Jedna je potera sva u crnom (crni junaci, crne čalme, crni.konji), druga sva u belom,
treća ima crne struke, dugačke puške i pregorele noge do kolena. Ove slike su poređane po jačini: u noći belo izgleda sablasnije od crnoga, a pregorele noge do kolena (tj. u dokolenicama vatrene boje) deluju impresivnije nego i jedno i drugo – kao žarki simboli palikuća. I zbog svega toga pesma Smrt Senjanina Iva daleko prevazilazi granice jednog lokalnog događaja i oseća se kao monumentalna slika čitave naše zemlje u periodima kad su po njoj lutale čete raznih porobljivača.
Ovi primeri dovoljno jasno pokazuju da čak i jedan utvrđeni obrazac po kome se stvara cela pesma nije u stanju da uguši pravu poeziju. Prirodno je onda pretpostaviti da to još manje mogu učiniti opšta mesta koja su samo detalji ili manji delovi raznih pesama: tzv. stajaće reči, brojevi, imena, stalni epiteti, počeci i završeci, poređenja, opisi karakterističnih i čestih u epskoj poeziji situacija, epska ponavljanja.
Neke stajaće reči su osobina pesničkog jezika: gospodar (m. muž), babo (m. otac), ljuba (m. žena), čedo (m. dete), dvori ili kula (m. kuća), dojka (m. sisa), i neke ,među njima (ljuba, dvori, na primer) svakako su lepše od reči istog značenja koje se upotrebljavaju u običnom govoru. Ali ima i takvih reči koje se veoma čestoupotrebljavaju i koje – mada upotpunjavaju realističku sliku ranijih vremena – ne odlikuju se lepotom; takve su reči: bre, more, kuja, kučka, kurva, kopile. Međutim, stajaća imena po pravilu prijatno zvuče: Nedeljko (prota), Mara ili Janja (krčmarica), Ružica (crkva ili žena), Pavle, Jovan, Zlatija, Hajkuna, Jelica, Anđelija. Isto to može da se kaže i za stajaće brojeve (koji najčešće znače: nekoliko ili mnogo): tri, četiri, sedam, devet, dvanaest, petnaest,, trideset, sto, tri stotine, hiljada.
Stereotipni počeci su veoma česti. Oni mogu biti dvojaki. Jedni nemaju veza sa sadržinom pesme: „Bože mili, čuda velikoga!" „ Mili bože, na svemu ti hvala!" i za njih – mada i oni na svoj način
106
ističu značaj onoga o čemu pesma govori – ne može se reći da su lepi. Drugi imaju veze sa sadržinom; takvi su: „Još zorica nije zabelila", „Česte knjige idu za knjigama"; zatim oni koji počinju rečima: knjigu piše, vino pije, kad se ženi, konje jašu, slavu slavi, hrani majka, rano rani, boga moli, protužio, razbole se, sanak snila, kliče vila; i najzad tzv. slovenska antiteza. Mnogi od ovakvih početaka nisu neprijatni kad se ponavljaju, a neki sučak i veoma lepi. Slovenska antiteza, na primer, ne ustupa ni nred takvim originalnim početkom kao što je: „Netko bješe Strahiniću bane!" Uostalom, ona nije ni česta ni uvek ista:
Ili grmi, il' se zemlja trese?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
već pucaju na gradu topovi,
na tvrdome gradu Varadinu:
šenluk čini Vuča dženerale ...

(Marko Kraljević i Vuča dženeral)
Poletio soko tica siva
od svetinje – od Jerusalima,
i on nosi ticu lastavicu.
To ne bio soko tica siva,
veće bio svetitelj Ilija;
on ne nosi tice lastavice,
veće knjigu od Bogorodice ...

(Propast carstva srpskoga)
Mili bože, čuda golemoga!
Jali grmi, jal' 'se zemlja trese?
Ja se bije more o mramorje?
Ja se biju na Popina vile?
Niti grmi, nit' se zemlja trese,
ni se bije more o mramorje,
ni se biju na Popina vile;
već pucaju na Zadru topovi:
šenluk čini aga Bećir-aga...

(Mali Radojica)
Što procvilje u Banjane Gornje?
Da l' je vila, da li guja ljuta?
Da je vila, na više bi bila;
da je guja, pod kamen bi bila.
Nit' je vila, niti guja ljuta,
već to cvili Perović Batriću
u rukama Korović-Osmana...

(Perović Batrić)
Šta se b'jeli u gori zelenoj ?
Al' je snijeg, al' su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit' je snijeg, nit' su labudovi,
nego šator age Hasan-age ...

(Hasanaginica)
Dva su bora naporedo rasla,
među njima tankovrha jela;
to ne bila dva bora zelena,
ni međ' njima tankovrha jela,
već to bila dva brata rođena:
jedno Pavle, a drugo Radule,
među njima sestrica Jelica ...
(Bog nikom dužan ne ostaje)
Svaka od ovih slovenskih antiteza u punoj je harmoniji sa sadržinom pesme koju otvara: prva i treća nagoveštavaju junačku borbu, druga – tako neobičan događaj kao što je privolevanje nebeskom carstvu, četvrta – mučenje, dve poslednje – izlive jakih emocija. A i među onima koje su vrlo srodne opet postoje znatne razlike – između prve i treće, na primer. I svaka od ovih antiteza – to treba naročito naglasiti – predstavlja, jednu celinu za sebe, koja može da stoji sama, kao pesma lirskog karaktera.
Stereotipni završeci mnogo su ređi; u najviše slučajeva dobre pesme imaju svoje, originalne završetke, gkoji su u potpunom skladu sa sadržinom i među kojima ima veoma lepih. Takvi su, na primer, ovi:
Teško svuda svome bez svojega!
(Ženidba Dušanova)
Pomalo je takijeh junaka
ka što bješe Strahiniću bane.
(Banović Strahinja)
Sve je sveto i čestito bilo,
i milome bogu pristupačno.

(Propast carstva srpskoga)
Spominje se Kraljeviću Marko
kao dobar danak u godini.

(Marko Kraljević i orao)
Da se, jadna, za zelen bor vatim,
i on bi se zelen osušio!

(Kosovka devojka)
Grad-Stalaću, da te bog ubije!
Doveo sam tri iljade vojske,
a ne vodim nego pet stotina.

(Smrt vojvode Prijezde)
Kako tade, tako i danaske:
nijesu se nigda umirili,
niti mogu krvcu da umire,
no i danas tu prosiplju krvcu.

(Ženidba Maksima Crnojevića)
Jo Kajica, moje čedo drago!
Diko moja svagda na divanu!
Sabljo britka svagda na mejdanu!
I kreposti među vojvodama!
Suva zlata smederevski ključi!
Desno krilo od srpske krajine!
Kako će te preboleti baba?
Kako će te ostaviti sama,
da mi čuvaš na Beljacu stražu,
brez promene dokle je krajine!

(Smrt vojvode Kajice)
Sve ti vrime za vrimenom prođe,
zeman kule po Kotarim' gradi,
zeman gradi, zeman razgrađuje.
Nek s' okreće kolo naokolo!

(Đerzelez Alija)
Drino, vodo, plemenita međo
izmeđ' Bosne i izmeđ' Srbije!
Naskoro će i to vreme doći
kada ću ja i tebeka preći,
i čestitu Bosnu polaziti!

(Početak bune protiv dahija)​
Nasuprot ovakvim završecima – u kojima je sažeto kazan smisao čitave pesme ili, bar, jedna misao ili osećanje ili slika koji skladno i snažno završavaju pesmu – stereotipni završeci, i kad, su i kad nisu u vezi sa sadržinom, u najvećem broju slučajeva su bez ikakve poetske jačine. Takvi su, na primer, sledeći: „To izusti, a dušu ispusti", „Bog mu dao u raju naselje, nama, braćo, zdravlje i veselje", „Nas lagali, mi polagujemo", „Odvede je u bijelu crkvu, pokrsti je i vjenča je za se". Ali, pokadšto, i stereotipni završetak nije lišen izvesnog dubljeg smisla i prave lepote:
Teško onom svakome junaku
što ne sluša svoga starijega!

Ali, ma kakvi bili, stereotipni počeci i završeci nemaju bitnog uticaja na lepotu pesama. To najbolje potvrćuje činjenica da imaju stereotipne i početke i završetke takve pesme kao što su: Đolani Dojčin, Ženidba od Zadra Todora, Smrt Senjanina Iva, Kostreš harambaša, Mali Radojica.
Stalni epiteti još manje određuju lepotu naše epske poezije, mada nikako ne čine njenu jaču stranu. Uporećeni s Homerovim epitetima, naši izgledaju prilično siromašni. Kod Homera su to – mahom – složene reči, koje se nisu upotrebljavale u običnom govoru: ružoprsta (zora), brzonogi (Ahil), ljudomora (Hektor) itd. U našem pesništvu epiteti su veoma retko, samo po izuzetku, složene reči: tankovrha (jela), starokovka (sablja), belogrla (vila), kostolovka (koplje); u ogromnoj većini, skoro po pravilu, to su više ili manje obične reči. U Homera imaju stalne epitete veoma mnoga ljudska i geografska imena, a kod nas samo nekoliko takvih imena: Jug Bogdan (stari), Relja (krilatica), Alil (gojeni), Dunav (tihi), Kosovo (ravno), Biograd (stojni). I kod nas i kod Homera stalni epiteti se pokadšto – to je Jedna od tzv. pesničkih naivnosti – stavljaju i tamo gde su neprirodni (npr., kod nas belo grlo u crnog Arapina).
Kao što ima stalnih epiteta, tako ima i stalnih komparacija. One su – najčešće – obične, „kratke i jednostavne", u jednom ili dva stiha, i kazuju „čemu je što slično bez ikakvogdaljeg opisivanja". Konj je „kao gorska vila", koplja „kao čarna gora", čadori „kao i snjegovi", i t. sl. Ovakve komparacije, očigledno, – i utoliko pre što se često ponavljaju – u najvećem broju slučajeva veoma malo obogaćuju poetsku sliku. Ali ima i ređih, čak i vrlo retkih, mnogo lepših n nesumnjivo lepih poređenja. Takva su ona u Burđevoj tužbalici za Kajncom u pesmi Smrt vojvode Kajice: „pernati od sunašca štit", „suva zlata smederevski ključi" itd. Takva su i ova:
Moja ruko, zelena jabuko!
Snaho Jelo, nenošeno zlato!
O ti bane, oči obadvije,
s kojim majka ide po svijetu,
po svijetu i po žarku suncu!
Kad zabraniš u polju livadu,
jal' je kosi,' ja drugome daji,
da ne biju slane ni šnjegovi
po livadi cvijet rascvatio;
kad zaprosiš lijepu đevojku,
jal' je vodi, jali je ne prosi.

Naravno, i ovakva naša poređenja veoma se razlikuju od Homerovih. Maretić je duhovito primetio da bi uobičajenu u našim pesmama komparaciju: „Zakukaše kano kukavice" Homer ovako razvio: „Kao kad kukavica u proljeće zakuka u šumi na zelenoj grani i kukanjem svojim razveseli srce rataru i ovčaru, jer po tome znadu da je nestalo zime i došlo milo proljeće, tako zakukaše mati i kći". Dabome, to još nije Homerova komparacija, koja je u stvari pesma za sebe, jedna uvek nova i potpuno dovršena slika, vešto ubačena u priču da svojim sjajem prekine monotoniju, da uspori radnju i podstakne pažnju i interesovanje. Ali ipak zato ne treba potcenjivati sva naša poređenja. U njihovoj kratkoći i jednostavnosti ima – katkad – posebnih čari i snage. To naročito vredi za slovensku antitezu ( o kojoj smo već govo
rili) i za alegoriju. Koliko retka i lepa, alegorija je u našem pesništvu toliko i prirodna. Po pravilu, ona se javlja onda kad neki junak zbog okolnosti u kojima se nalazi ne sme otvoreno da govori. Na primer, svezani Radivoje (u pesmi Starina Novak i deli-Radivoje) upotrebljava je da bi obavestio 'Novaka o svome položaju:
Bog t' ubio, goro Romanijo!
Ne raniš li u sebe sokola?
Prolećeše jato golubova
i pred njima tica golovrane,
provedoše bijela labuda
i proneše pod krilima blago.
Poseban, redak i vanredno lep primer predstavlja poređenje u obliku gradacije, kakvo je ono u Kneževoj večeri gde je junaštvo stavljeno iznad svih drugih odlika:
Ako ću je napit po starještvu,
napiću je starom Jug-Bogdanu;
ako ću je napit po gospodstvu,
napiću je Vuku Brankoviću;
ako ću je napit po milosti,
napiću je mojim devet šura,
devet šura, devet Jugovića;
ako ću je napit po ljepoti,
napiću je Kosančić-Ivanu;
ako ću je napit po visini,
napiću je Toplici Milanu;
ako ću je napit po junaštvu,
napiću je vojvodi Milošu."

Mnogo je češće u našim pesmama, i često izvanredno lepo, poređenje po suprotnosti – kontrast. Na taj način porede se mnoge ličnosti: žura Vukašip i Junačina Momčilo u Ženidbi kralja Vukašina čestiti i bezazleni Gojko i njegova lukava braća u •™">U Skadra, sluga Lazar i gospoda Jugovići u Ženidbi kneza Lazara, Uroš koji ćuteći čeka pravdu i tri brata Mrnjavčevića koji se bezobzirno zalažu za sebe u pesmi Uroš i Mrnjavčevići, heroj Strahinić ban i njegova kukavna tazbina u pesmi Banović Strahinja, izdajnik i branilac otadžbine u Kneževoj večeri, Marko i neki njegovi protivnici u nizu pesama, dobra i zla snaha u pesmi Jakšići kušaju ljube, mladoženja starac i mladić u Udaji sestre Ljubovića. Na taj način se porede naši i latinski manastiri u pesmi Miloš u Latinima, i nekadašnji radosni dani i sadašnji tužni u pesmama: Kosovka devojka i Smrt majke Jugovića, i zbog toga su čitave pesme ispevane u obliku kontrasta. A još je veći broj dužih ili kraćih delova pesama koji su dati u takvom obliku. Oni su smešni ili ozbiljni, mnogobrojni i raznoliki. To može da bude opis divljeg i pitomog predela (u pesmi Ženidba kralja Vukašina):
Kad pogledaš s grada iznad sebe,
ništa nemaš lijepo viđeti,
već bijelo brdo Durmitora,
okićeno ledom i snijegom
usred ljeta kao usred zime;
kad pogledaš strmo ispod grada,
mutna teče Tara valovita,
ona valja drvlje i kamenje,
na njoj nema broda ni ćuprije,
a oko nje borje i mramorje...
A kakav je Skadar na Bojani!
Kad pogledaš brdu iznad grada,
sve porasle smokve i masline
i još oni grozni vinogradi;
kad pogledaš strmo ispod grada,
al' uzrasla šenica bjelica,
a oko n
je zelena livada,
kroz nju teče zelena Bojana,
po njoj pliva riba svakojaka, –
kad gođ hoćeš, da je taze jedeš.

To može biti kletva i blagoslov koji karakterišu jednu tako složenu ličnost kao što je Marko Kraljević (na kraju pesme Uroš i Mrnjavčevići):
Na Marka je vrlo žao kralju,
te ga ljuto kune i proklinje:
„Sine Marko, da te bog ubije!
Ti nemao groba ni poroda!
I da bi ti duša ne ispala
dok turskoga cara ne dvorio!"
Kralj ga kune, car ga blagosilja:
„Kume Marko, bog ti pomogao!
Tvoje lice sv'jetlo
na divanu!
Tvoja sablja sjekla na mejdanu!
Nada te se ne našlo junaka!
Ime ti se svuda spominjalo,
dok je sunca i dok je mjeseca!"
Što su rekli, tako mu se steklo.

To može biti detalj o različitom poreklu (u pesmi Marko Kraljević i Musa Kesedžija):
Prođi, Marko, ne zameći kavge,
il' odjaši da pijemo vino;
a ja ti se ukloniti neću
ako t' i jest rodila kraljica
na čardaku, na meku dušeku,
u čistu te svilu zavijala,
a zlaćanom žicom povijala,
odranila medom i šećerom;
a mene je ljuta Arnautka
kod ovaca na pl
oči studenoj,
u crnu me struku zavijala,
a kupipom lozom povijala,
odranila skrobom ovsenijem;
i još me je često zaklinjala
da se nikom ne uklanjam s puta.

To može da bude i podsmešljiva scena koja pokazuje kakav izgleda žgoljav čovek pod ruhom i oružjem velikog junaka (u pesmi Ženidba kralja Vukašina):
Što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče;
što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
što Momčilu taman čizma bila,
tu Vukašin obje noge meće;
što Momčilu zlatan prsten bio,
tu Vukašin tri prsta zavlači;
što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s' aršin zemljom vuče;
što Momčilu taman džeba bila,
kralj se pod njom ni dignut ne može.

To sve znači da je kontrast opšte mesto, ali bez ičeg šablonskog, – jedan opšti oblik koji se odlikuje ne samo najšarenijom, sadržinom nego i vrlo raznovrsnim umetničkim izrazom. Pogledajte samo tri poslednja primera. U prvom svaki stih kletve kazuje jednu negativnu, svaki stih blagosiljanja jednu pozitivnu Markovu osobinu, a svi ukupno – ukratko, ali jasno– prikazuju celog Marka. U drugom primeru, nizu stihova o tome kako je Marko rođen i negovan suprotstavljen je niz stihova o Musinom poreklu, tako da svakom detalju iz prvog niza odgovara suprotni detalj iz drugoga: gospođi kraljici ljuta Arnautka, meku dušeku studena ploča, čistoj svili crna struka, zlatnoj žici kupina, medu i šećeru ovseni skrob. U trećem primeru, neposredno uza svaku pojedinost o Momčilovoj gorostasnosti stavljen je detalj o Vukašinovoj sićušnosti (da bi se ova što reljefnije istakla i učinila što smešnijom), i to u tako snažnoj gradaciji, tako brzom smenjivanju sve jačih i jačih slika, da se ima utisak da stihovi padaju, na Vukašina kao udarci.
Ali, ako je za poređenje umeo da pronađe raznolike forme, i vrlo originalne pored stereotipnih, naš narodni pesnik – i to je njegov najkrupniji nedostatak – mnoge i mnoge situacije izražava uvek na isti način, istim rečima. To su, u stvari, okamenjene formule koje se ponavljaju iz pesme u pesmu kao i stalni počeci i porećenja. One mogu biti od jednoga stiha: „Kad ujutru jutro osvanulo", „Sve mislio, na jedno smislio", „Proli suze niz gospodsko lice", „Zemlji pade, pušci oganj dade", „Na zlo ga je mesto udario", „Manu sabljom, odseče mu glavu", „Ni zemlja ga živa ne dočeka" itd. itd., a mogu biti i od dva i više stihova, na primer: „Zazor mi je u te pogledati, a kamoli s tobom besediti", „Topuzinu baca u oblake, dočekuje u bijele ruke", zatim u mnogo slučajeva opis susreta prijatelja i neprijatelja (prvi se grle, drugi se grde), opis porobljenih dvorova itd. Sličnih okamenjenih formula ima i kod Homera, na primer: „Kad ranoranka zora ružoprsta osvanu veće" (stih koji odgovara našem „Kada svanu i ogranu sunce"). No ipak zato – to treba naročito istaći – ne samo kod Homera nego i kod nas – neuporedivo je veći broj situacija za koje je nađen poseban, nov, originalan, često vrlo snažan izraz. To dovoljno jasno ilustruju sledeći primeri:
Kad je jutrom zora prokasala...
Zemljama ću drume zaprašiti,
a vodama zamutit brodove.
Smrzlo mi se srce u ljedarca,
a umrle ruke do ramena,
zamrznuo jezik u vilice.
Toke razbi, srce mu raseče.
Turski konji noge iskidaše
šetajući jutrom i večerom.

U opšta mesta idu i opisi odela, oružja, opremanja konja, megdana, bojeva, lepote. Oni su u mnogo čemu veoma slični, ali u nekim detaljima ipak različiti. U to se može svako lako uveriti ako uporedi, na primer, opise junačkog ruha i oružja u pesmama: Ženidba Dušanova, Smrt vojvode Kajice, Ban Zrinjanin i Begzada djevojka, Novak i Radivoje prodaju Grujicu, Ženidba Stojana Jankovića, Od Horvata Mato; opise devojačkog odela i lepote u pesmama: Ban Zrinjanin i Begzada djevojka, Ženidba Milića barjaktara, Udaja sestre Ljubovića; opise opremanja konja u raznim pesmama o Marku; opise megdana u pesmama: Banović Strahinja i Marko Kraljević i Musa Kesedžija; opise bitke u pesmama: Ženidba Maksima Crnojevića, Ženidba od Zadra Todora, Bojičić Alija i Glumac Osman-aga. No iako slični, ne samo zbog različitih detalja koje sadrže i koji ih uvek čine svežim nego i zbog toga što su često u celini uspeli, neki od ovih opisa se rado ponovo čitaju – recimo, o ruhu i oružju vojvode Kajice, o megdanu između Strahinića i Alije i između Marka i Muse, o lepoti cure Ljeposave i sestre Ljubovića. Naravno, to utoliko više vrediza opise koji nisu opšta mesta, i kojih ima u velikom broju. Takvi su mnogi opisi megdana u pesmama o Marku i u pesmama o drugim junacima (na primer, Marko i Arapin, Bajo i Ljubović). Takvi su oni izvrsni opisi u Ženidbi od Zadra Todora u kojima je narodni pesnik pokazao redak smisao za sklad boja: crveno ruho, alatasti konji i rići brci u jednih junaka; u drugih zeleno ruho, zeleni konji i smeći brci; u trećih crno ruho, vrani konji i crni brci; u četvrtih belo ruho, beli konji i plavi brci. Ovamo dolazi i onaj jedinstveni opis Lekinoga dvora (u pesmi Sestra Leke kapetana) koji može da se poredi sa opisom Alkinojevog dvora u Odiseji i, naročito, opisi uzbućenja prema spoljnim znacima – opisi koji su prava mala remek-dela. Od svih ovih opisa ovde možemo da navedemo samo dva, kratka, koji ilustruju poslednju pomenutu vrstu. U prvome (iz pesme Janković Stojan i Smiljanić Ilija) dat je u slici punoj poleta i žubora Stojan u trenutku kad je video lepu i besnu Turkinju:
Živo mu je srce poigralo,
a za pojas svijetlo oružje,
u njedrima sahat zakucao,
na prsima toke zakucale,
pa je toke rukam' ustavljao.

U drugome (iz pesme Ženidba Milića barjaktara) – rekli bismo – u jogc snažnijoj slici prikazan je Milić u trenutku kad je dobio lepoticu Ljeposavu i raskošne darove:
A kad Milić dara privatio,
konja jaše, konj mu poigrava,
a zvekeće sablja o bedrici,
a žubore puca na prsima,
na kalpaku trepeće mu perje.

Ovakvi opisi, zacelo, ne zaostaju za Homerovima, ni opisi megdana takoće, ni oni iz Ženidbe od Zadra Todora, ni opis Lekinoga dvora. Ali u opisivanju prirode i mnogih drugih prizora Homer je daleko iznad našeg narodnog pesnika.To, izmeću ostalog, pokazuje i slika umiranja, koja se često sreta i kod nas i kod Homera. Kod nas, i kad je razvijenija, ona nikad ne dostiže snagu opisa s kojima smo se maločas upoznali:
Na loše ga mesto udarila:
među puca, đe mu srce kuca,
na pleći mu zrno izlazilo,
i junačko srce iznijelo,
i bijele komad džigerice.

Kod Homera u Odiseji sličan prizor, zahvaljujući nekolikim odlično zapaženim pojedinostima, tako je živ kao da se odigrava pred našim očima:
U grlo upravo njega Odisej pogodi str'jelom,
i rt strijele odmah kroz mekani kroz vrat mu prođe,
na stranu klone Antinoj, iz ruku mu ispadne kupa
kada ga zgodi Odisej, iz nozdrva debeo mlaz mu
trgne junačke krvi, po stolu nogama lupi
te ga odgurne brzo i na zemlju jestvine spadnu...

No po metodu opisivanja naš narodni pesnik, uglavnom, ne razlikuje se od Homera. Svi naši opisi, bili opšta mesta ili ne, mogu se – kao i Homerovi – podeliti u dve grupe: ili su to slike radnje (tj. onoga što jedno drugome sledi u vremenu) ili slike tela (tj. onoga što je jedno pored drugoga u prostoru). Homer, kad god to može, slika telo opisujući radnju i zato ga je veoma hvalio Lesing u Aaokoonu (polazeći sa stanovišta da su tela predmet slikarstva, a ne poezije). Tako isto, mada u manjoj meri, postupa i naš narodni pesnik. Homer, na primer, slika (u Ilijadi) Parisovu opremu prikazujući njegovo opremanje. Na isti način naš narodni pesnik prikazuje Grujičino odelo i oružje (u pesmi Novak i Radivoje prodaju Grujicu):
Uranila Džaferbegovica,
te iznosi divno odijelo,
i oblači dijete Grujicu:
na pleći mu udara košulju
do pojasa od čistoga zlata,
od pojasa od bijele svile;
po košulji zelenu dolamu,
na kojoj je trideset putaca:
svako puce od po litru zlata,
pod gr'ocem od tri litre zlata,
i ono se na burmu otvora,
te se nosi za jutra rakija;
po dolami toke i đečerme.
zlatne toke od četiri oke;
a na noge kovče i čakšire,
žute mu se noge do koljena,
pobratime, kao u sokola,

a na glavu kalpak i čelenke,
jedan kalpak, devet čelenaka,
i deseto krilo okovano,
a iz njega do tri pera zlatna,
što kucaju Gruja po plećima, –
valja krilo hiljadu dukata;
donese mu svilena pojasa,
i za pojas dvije danickinje,
obadvije u čistome zlatu;
a
pokraj njih noža plamenita, –
međ' kamzama alem, dragi kamen;
dade njemu sablju okovanu,
na kojoj su tri balčaka zlatna:
na svakome alem, dragi kamen, –
valja sablja tri careva grada.

Ali, po sebi se razume, ima i takvih situacija u kojima se predmeti moraju opisivati tako kako se nalaze jedan pored drugoga u prostoru. Takav je kod nas, između ostalih, opis cure Leposave:
Čudo ljudi za đevojku kažu:
tanka struka, a visoka stasa,
kosa joj je kita ibrišima,
oči su joj dva draga kamena,
obrvice s mora pijavice,
sred obraza rumena ružica,
zubi su joj dva niza bisera,
usta su joj kutija šećera;
kad govori – ka da golub guče,
kad se smije – ka da biser sije,
kad pogleda – kako soko sivi,
kad se šeće – kao paunica.

Između raznih opštih mesta poseban značaj ima tzv. epsko ponavljanje. Ono epskom pesniku – ne samo našem nego i svakom drugom – služi ili kao gotova formula pomoću koje pravi pesmu, ili za to da proširi pesmu, ili za to da predahne ili – vrlo često – i za to da naglasi ono što on smatra najvažnijim. Otuda sva epska ponavljanja nisu iste vrednosti: neka stvaraju – veću ili manju – motoniju, a neka su jedna od najvećih lepota umetničkog
izražavanja. U prvu vrstu bi išli jedan te isti govor koji se više puta ponavlja, ili pismo jedne te iste sadržine koje se upućuje većem broju lica, ili takvo pismo koje jedna ličnost dobija od većeg broja ljudi, ili kad neko na jedan te isti način dočekuje više lica (obično onih koje je pismima pozvao), ili kad se ma koja situacija istim rečima više puta kazuje. Ali i ova ponavljanja – utoliko pre kad su osvežena po nekom novom rečju – osećaju se i kao prirodna i kao prijatna. Tako se oseća, na primer, u Ženidbi od Zadra Todora pismo pet puta ponovljeno, ali četiri puta sa nešto drukčijim početkom: „Eto knjiga, dvije age stare!" „Eto knjiga, dvije age drage!" „Eto knjiga, dva brata rođena!" „Eto knjiga, dvije četobaše!" Tako se oseća u pesmi Sestra Burković-serdara devojčin isti odgovor trojici Turaka, ali uvek sa nešto drukčijim poslednjim stihom: devojka prvi put kaže da je isprošena „za đidiju Smiljanić-Iliju", drugi put „za sokola Smiljanić-Iliju", treći put „za junaka Smiljanić-Iliju", i te promene – date u lepoj postupnosti – dovoljne su da razbiju monotoniju. Sličan je slučaj i u pesmi Kosovka devojka: jedan te isti opis trojice junaka uvek ima drukčiji završetak, a u jedne te iste reči kojima se oni obraćaju devojci unesene su prirodne promene – one koje obeležavaju njihov različit odnos prema njoj (jedan će joj biti kum, drugi dever, treći će je uzeti za „vernu ljubovcu"), i imaseutisak da se tri pobratima – spremna za borbu i pogibiju, ujedinjena najdubljim prijateljstvom – samo utoliko i razlikuju. A u ponekim slučajevima promene su tako znatne da ima više novog nego ponovljenog (na primer, u pesmi Početak bune protiv dahija stalno se ponavlja samo „dok pogubim" i „on je paša, a ja sam subaša", dva izraza koji najviše ističu jedno isto osećanje i nameru Fočića Memed-age prema mnogim i vrlo različitim licima). Ali najveću vrednost imaju ona ponavljanja – uvek istih ili nešto izmenjenih reči – koja služe tome da istaknu jedan trenutak, odliku, situaciju. Primera za to ima u čitavom nizu pesama. U Ženidbi Aušanovoj ponavljaju se rečm koje označavaju najvažnije trenutke: klevetničke reči latinskog kralja o Vojinovićima (važne zato što obeležavaju osnovni zaplet u pesmi), preteća vika Latinčeta sa grada (koje poziva na savlaćivanje sve težih i težih prepreka) i na Miloševa pitanja da la je slobodno da učini ovo ili ono – u gradaciji koja izvrsno ilustruje porast careve naklonosti prema nepoznatom sestriću – Dušanovi odgovori:
Jest slobodno, mlađano Bugarče!
Jest slobodno, moje drago d'jete!
Jest slobodno, moj rođeni sinko!

U Zidanju Skadra ponavljaju se stihovi koji izražavaju osnovne momente – teškoće, upornost, žrtvu:
Ne mo'š, kralje, temelj podignuti,
a kamoli sagraditi grada.
Tako će se temelj obdržati,
tako ćete sagraditi grada.
Zidaće te kuli u temelja.
Oboriše do trista majstora,
oboriše drvlje i kamenje.
Kade dođe moj nejaki Jovo ...

U pesmi Uroš i Mrnjavčevići (ponovljeni stihovi, takođe, označavaju neke najvažnije trenutke:
Carevi se otimlju o carstvo,
među se se hoće da pomore,
zlaćenima da pobodu noži,
a ne znadu na kome je carstvo.

On će kazat na mene je carstvo.
Šuti Marko, ništa ne besjedi,
na šatora ne okreće glavu
.
Malo l' ti je, – ostala ti pusta!
– već s' o tuđe otimate carstvo?
U pesmi Car Lazar i carica Milica najvšpe se ponavlja stih koji najjače izražava sestrinsku ljubav – „da imadem brata od zakletve". U pesmi Propast carstva srpskoga ponavljaju se reči koje izražavaju sav heroizam i tragediju kosovskih junaka: „biše i ubiše", „biti započeše", „pogibe", „pogiboše", „sva izgibe vojska". U pesmi Musić Stevan ponavlja se kneževa kletva, na kojoj je ova pesma i sagrađena. U pesmi Smrt majke Jugovića ponavljaju se stihovi koji izražavaju materino odupiranje bolu:
I tu majka tvrda srca bila,
da od srca suze ne pustila.

U Oranju Marka Kraljevića ponavljaju se stihovi koji – duhovito i snažno – izražavaju najbitniji momenat: „More, Marko, ne ori drumova!" i „More, Turci, ne gaz'te oranja!" U Bolanom Aojčinu ponavlja se opis Arapinovog nameta, a na njemu i počiva ova pesma. U pesmi Jakšići kušaju ljube oba brata postavljaju ženama jedno isto pitanje, koje je – svakako – u središtu pesme. U Banu Zrinjaninu i Begzadi djevojci više puta se ponavljaju reči kojima mlada Turkinja iskazuje strepnju – osnovno svoje raspoloženje – da li se dopada banu. U Ženidbi Grujice Novakovića i Berzelezu Aliji ponavljaju se reči kojima Grčić i Berzelez izražavaju svoju nadmoćnost nad Novakom i njegovom družinom, a to i jeste najvažnije u ovim pesmama. U Ženidbi od^Zadra Todora ponavljanje opisa naših junaka deluje kao nagoveštaj turske nesreće, a više puta ponovljeni stih „Marko veže za jele zelene" pojačava – nesumnjivo – sliku turskog poraza. U pesmi Senjanin Tadija ponavlja se pitanje Tadiji što je uplašio družinu i Tadijin odgovor, koji otkriva gledanje na junačko i kukavičko držanje – gledanje koje je u osnovi ove pesme:
Neka bježe, dragi pobratime!
Kada su se oni uplašili
od živoga oderana jarca,
ja kako će sjutra dočekati,
pobratime, Hasan-agu Kunu
i njegovih tridest krajišnika,
krajišnika kako vatre žive?

U Ženidbi Milića barjaktara ponavljaju se nevestine reči o tome kako joj je omrznulo sunce, a to je trenutak kad počinje tragedija. Sa isto toliko smisla ponavljaju se Osmanove reči u Žvnidbi bega Ljubovića, reči Bećiraginice u Malom Radojici, Vukove reči u pesmi Vuk Anćelić i ban Zadranin, stih „što me, tužan, ovud poteralo" u Predragu i Nenadu, stih „nek iziće pred tavnicu kletu" i „opet dželat sa tavnice viče" u pesmi Tri sužnja. I koliko raznolikosti u načinu ponavljanja! Ponekad se u ponavljanju čuva isti red (na primer, u pesmi Janko od Konjica i Ali-beg u Savinim odgovorima na Pavlova pitanja da li se zelene lugovi posavski, da li ima trave oko Save itd.), ponekad je red poremećen (na primer, u kneževoj kletvi u Musiću Stevanu), ponekad se ponavlja obrnutim redom (na primer, u pesmi Marko pije uz ramazan vino). I svaki od ovih načina duboko je opravdan: u prvom slučaju i u pitanjima i u odgovorima o tome da li je vreme da hajduci idu u šumu – sasvim prirodno – ističe se na kraju „janje za zaklanje"; u drugom slučaju stih „ne imao od srca poroda" prenosi se s početka na kraj – zato što se ponavlja pred ženom koja tim delom kletve treba da bude najviše dirnuta; ,u trećem slučaju Markovo kršenje carske naredbe predstavljeno je vrlo efektno baš time što se ona ponavlja obrnutim redom, što je poslednji stih naredbe „da s' ne igra kolom uz kadune" ponovljen kao prvi stih o njenom gaženju: „Marko igra kolom uz kadune". Ali to nije sve, ima mnogo poteza koji su odista majstorski. Izmeću drugih, takvi su u Ženidbi kneza Aazara ovi ponovljeni stihovi kojima se bolje nego na ikoji drugi način izražava koliko je Lazaru teško da pomene caru za ženidbu:
Voljan budi, care, na besjedi!
Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
nije mene konjic ološao,
niti mi je ruho ostarilo,
nit' je malo golijemna blaga;
svega dosta u dvoru tvojemu.
Voljan budi, care, na besjedi!
Kad me pitaš, pravo da ti kažem:
koje sluge poslije dođoše,
sve se tebe sluge udvoriše,
sve si sluge care, iženio,
a ja ti se udvorit ne mogoh,
mene, care, ne kće oženiti
za mladosti i ljepote moje.

Nije manje snažan ni stih koji aga i Ivo (u pesmi Ivo Senković i aga od Ribnika), nalazeći se brzo jedan za drugim u istom povoljnom položaju, upućuju – kao da se loptaju – jedan drugome: „Što sad misliš, čemu li se nadaš?" Izvrsna je kombinacija dvaju suprotnih ponavljanja u pesmi Marko Kraljević i Đemo Brđanin; gospoda hrišćanska triput mole Đema:
Bogom brate, Đemo Brđanine,
tu nam nemoj objesiti Marka,
neće rodit vino ni šenica,
evo tebe tri tovara blaga!

a zatim triput mole Marka:
Bogom brate, Kraljeviću Marko,
objesi nam Đema Brđanina,
evo tebe tri tovara blaga!

Izvanredno je kao umetnički izraz i ponavljanje kome je cilj da istakne ne samo situaciju o kojoj je reč nego i onu koja će nastupiti i koja je – obično – suprotna prvoj ili je daleko značajnija od nje. Takvo ponavljanje nalazimo u pesmama: Marko Kraljević i Mina od Kostura i Smrt Senjanina Iva. U prvoj dvaput ponovljenim u Markovom odsustvu: „Sad navali, ljuta Arapijo!" snažno je istaknut strah koji je izazvala Markova pojava i koji je izražen rečima: „Sad ustupi, ljuta Arapijo!" U drugoj Ivo kaže povodom sukoba sa prvom poterom:
Od njih niko ne ostade, majko,
od nas niko ne pogibe, majko;

povodom sukoba sa drugom poterom:
Od nas niko ne pogibe, majko,
od njih niko ne ostade, majko;

a povodom sukoba sa trećom poterom:
Od njih, majko, niko ne pogibe,
od nas, majko, niko ne ostade;

 
Cupidon
VIP
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
5.207
a na taj način – a i promenjenim redom reči (ta promena je, očigledno, vrlo vešto izvedena) – odlično je naglašen nesrećni obrt događaja.
Uzgred smo dosad već više puta dotakli i gradaciju – postupno ređanje sve jačih i jačih slika. Po seoi se razume da takvo ređanje ostavlja najdublji utisak i predstavlja veliku lepotu umetničkog izraza. Delimično ili u celini, u gradaciji su ispevane pesme: Ženidba Dušanova, Zidanje Skadra, Propast carstva srpskoga, Kosovka devojka, Smrt majke Jugovića, Marko Kraljević i Alil-aga, Marko Kraljević i Mina od Kostura, Marko Kraljević i Arapin, Marko Kraljević i beg Kostadin, Smrt vojvode Prijezde, Smrt vojvode Kajice, Lov na Božić, Smrt Senjanina Iva, Senjanin Tadija, Predrag i Nenad, Tri sužnja i dr.
Veliki umetnički značaj ima i direktni govor. On je važna crta ne samo epskoga stila nego i usmenog stvaralaštva uopšte. U Ilijadi i Odiseji, na primer, iskorišćen je u najvećoj meri: čitava pevanja u stvari su dijalozi. Kakvi su ti dijalozi, dovoljno je setiti se Ahilove i Agamemnonove svađe u Ilijadi i, na primer, u Odiseji večere pred odlazak Telemahov iz Sparte. U istoj meri upotrebljen je direktni govor i u našoj narodnoj književnosti uopšte i u epskoj poeziji posebno. Ima i takvih epskih pesama koje su cele u dijalogu: Marko Kraljević i beg Kostadin, Dioba Jakšića, Starina Novak i knez Bogosav, Margita djevojka i Rajko vojvoda i dr. Naš narodni pesnik, i kad započne – a to se retko dešava – izlaganje u indirektnom govoru, najčešće, vrlo brzo prelazi na direktno izražavanje.
Otuda u našoj epici – i ne samo u njoj – vode se razgovori ne samo među ljudima nego i među ljudima n životinjama i stvarima. Govore sokoli, gavrani, konji, pa čak i mrtve ljudske glave. To je ostatak iz prastarih vremena kad je čovek svemu oko sebe pripisivao svoje osobine i moći. To je naivnost, ali koja i za savremenog čoveka ima nesumnjivu poetsku draž, draž davno proteklih vremena kad su ljudi bili s prirodom u detinjskim i čvrstim vezama. No to je samo jedan mali deo sadržine koju obuhvata direktni govor u junačkim pesmama, sve ostalo su čisto ljudski odnosi i situacije. Zbog direktnog govora ti odnosi i situacije su slikovitiji, a likovi pojedinih junaka u njima neposredniji, življi, reljefniji, njihove individualnosti punije i konkretnije.
Slikovitost prikazivanja i raznolikost tona naročito pojačava rima. Ona se u usmenoj poeziji (manje u epskoj nego u lirskoj) – za razliku od pisane – upotrebljava neredovno, s vremena na vreme, u različitim vidovima, da se nešto naglasi, ili kao muzičko osveženje, ili kao i jedno i drugo u isti mah. Ona se javlja u jednom i u više slogova, u jednom stihu na raznim mestima, na kraju ili na početku dva i više stihova. Ta njena neredovnost i nesistematičnost, odnosno prirodnost, u stvari je njena najveća lepota. Naravno, to ne vredi za rimu koja predstavlja opšte mesto (na primer, u stihu „to izusti, a dušu ispusti"), nego za onu koja posle dužeg ili kraćeg niza jednoličnih stihova izbije kao kakva varnica iz sudara istovetnih zvukova i obasja i izdvoji jedan trenutak, jednu situaciju, bilo koju pojedinost. Takve su, između mnogih drugih, sledeće rime:
Povadiće to drago kamenje,
udarat ga sabljam' u balčake
i kadama u zlatno
prstenje.
Miloš peva, vila mu otpeva.
Primače se carica Milica,
pa uhvati za uzdu
alata,
ruke sklopi bratu oko vrata,
pak mu poče tiho govoriti.

Prva vjero, potonja nevjero !
I tebe ću sjutra objesiti
sa unukom Zmaj-despotom Vukom.
Kad se digne kuka i motika,
biće Turkom po Mediji
muka.
Sličnu ulogu imaju i mnogobrojne asonance i aliteracije i, naročito, melodičan raspored glasova u mnogim i mnogim stihovima – kao što je, na primer, u stihu:
Toke razbi, srce mu raseče.
A često je – u nenadmašnom igranju zvukom – i osnova cele pesme sazdana od jednog glasa, koji peva i slika u isti mah, kojim se bolje nego ičim drugim ovaploćuje glavna ideja. Takvo je, na primer, r u Smrti Marka Kraljevića, a u Smrgi majke Jugovića, e u Starom Vujadinu. Pogledajte samo završne stihove ove poslednje pesme:
„Ne ludujte, Turci Lijevnjani!
Kad ne kazah za te hitre noge,
kojeno su konjma u
tjecale,
i ne kazah za junačke ruke,
kojeno su koplja prelamale
i na gole sablje udarale, –
ja ne kazah za lažljive oči,
koje su me na zlo navodile
gledajući s najviše planine,
gledajući dolje na drumove,
kud prolaze Turci i trgovci."

Mnogo puta ponovljeno i virtuozno istureno e (izostavljeno na kraju stiha samo u dva slučaja, kad su se morali drugim glasom istaći oči, Turci i trgovci) oseća se kao beskrajno produžen odjek Vujadinovog ne, odjek u kome ovo ne dobija svu svoju ogromnu snagu.
Najvećim delom, može se reći: po pravilu (naravno, u dobrim pesmama), izraz je u punom skladu sa sadržinom. Bila to lepota ili rugoba života, humor ili tragika, srpski pesnik ispoljava izvanredan posmatrački dar i izvanredan smisao za umetničko oblikovanje. On ume ne samo da vidi i oceni nego i da kaže. U tom pogledu katkad zaostaje za Homerom, starim i velikim pesničkim uzorom, a katkad mu je ravan ili ga čak i prevazilazi. U humoru, na primer, svakako da ne zaostaje za njim. Scena sa Tersitom u Ilijadi, najpoznatije humoristično mesto iz Homera, pa čak i Homerovi smešni prizori sa bogovima ne mogu se staviti ispred takvih scena kao što je ona kad Marko gleda Bogdana i Bogdan Marka, „a ne smije jedan na drugoga"; ili ona – vrlo duhovito izvedena – kad je sirota devojka nadmudrila Marka okumivši ga; ili ona kad Marko igra sitno kaluđerski; ili ona kad Marko ore drumove; ili ona kad se Marko „bolan učinio bez bolesti, od mudrosti teške"; ili ona – odlična kao psihološko zapažanje (izvrsna slika kukavičkih karaktera koji tlače slabijeg i temenaju pred jačim) – kad skidaju kape i smerno se klanjaju pred Markom oni isti čauši koji su u crkvu konje nagonili i bičevali protopop-Nedeljka; ili ona kad Miloš Vojinović daje šićardžijama konja „na razmjenu"; ili ona kad isti junak čobanskom mudrošću zbunjuje cara; ili ona – vrlo zanimljiva i kao psihološki problem – kad isti junak poznaje Roksandu; ili ona vrlo originalna – kad se Kosovac napravio slabotinja i prevario Sekulu; ili ona – nabrekla od obesti – kad Novak i Radivoje prodaju Grujicu; ili ona – puna mladalačkog poleta – kad Grujica i njegovih trideset hajduka prerušeni u devojke dočekuju pašu sa Zagorja i njegovih trideset delija. Sve je to i dobro uočeno i prikladno rečeno.
Ono što srpskom – kao i Homerovom – humoru daje visoku cenu jeste činjenica da se on ne zasniva toliko na komici reči koliko na komici situacija R postupaka pojedinih ličnosti. Navedeni primeri to dovoljno jasno pokazuju. Ali, sa druge strane, i u srpskoj i u Homerovoj poeziji ima i grubih šala. X šesnaestom pevanju Ilijade, na primer, Patrokle upućuje ovakve reči ubijenom protivniku koji je nalik na ronca pao s bornih kola:
Aj, veoma je brz, koliko lako se valja!
Da taj na ribljivu kamo zabludi pučinu morsku,
mnoge bi ljude on nahranio oštrige tražeć,
iz lađe skačući brze, iako je nemirno more,
kada se s kola zna da lako po polju valja.
I među Trojcima, dakle, imade evo ronaca!

Istog je kvaliteta humor u sledećim stihovima srpske pesme Miloš Stojićević i Meho Orugdžić:
Puče puška, zapjeva Milošu,
Orugdžiću na žalost odjeknu;
vrag dogodi, te Meha pogodi.
Poče Meho dremat na đogatu,
a Miloš mu stade govoriti:
„More, Meho, je l' ti malo pića?
Mlogoga sam tako napojio,
pa kad zaspi, više se ne diže".
Uz humor valja pomenuti ironiju. U narodnom stvaralaštvu nje nema mnogo, jer je za nju potreban jedan viši duhovni razvitak. U Homerovoj i srpskoj poeziji takođe nije mnogobrojna, ali je – ukoliko je ima – najčešće izvrsnog kvaliteta. Takva je, na primer, u dvadeset drugom pevanju Ilijade ironija upućena na račun onih koji su „junački" zadavali udarce mrtvom neprijatelju: kad je, naime, Ahil ubio Hektora i počeo da skida oružje s njega, dotrčali su Ahejci i stali da gledaju njegovo divno lice i uzrast,
ali bez udarca kojeg nijedan ne pristupi k njemu.
Tada je gdjekoji k drugu okrenuv se reko ovako:
"Ao, Hektora sad opipavat je dakako lakše
negoli kad je lađe zapalio žarkijem ognjem!"

Od ove Homerove nisu manje snažne naše ironije sadržane u već pomenutim rečima koje je Miloš Vojinović uputio trima šipardžijama. U nešto drukčijem vidu, ove ironije se javljaju u više pesama: kad god neki naš junak govori potučenom protivniku da ide u svoju zemlju i da se pohvali šta je zadobio. Ali u
nas ima i ironcja druge vrste koje su isto tako pune duha. Takva je, između ostalih, u pesmi Janko od Kotara i Mujin Alil ironija koju izgovara Vuk Mandušić predajući Janku zarobljenog Turčina: „Eto, Janko, od zlata jabuke!"
Ali svu svoju snagu zapažanja i prikazivanja pokazao je srpski narodni pesnik ne u humoru, nego u tragici. I tu je često nenadmašan, valjda zato što je živeo u zemlji koja je imala jednu od najtragičnijih sudbina u istoriji sveta. Niko – ni stari grčki, niti ikoji drugi epski pesnik – nije opevao toliko tužnih događaja koliko on. Kod Homera ima samo nekoliko izuzetno jakih mesta ove vrste: rastanak Hektorov sa Andromahom, Ahilova tuga za Patroklom, Prijamov dolazak u Ahilov čador, Odisejev susret s majkom u podzemnom svetu. Kod nas su takve čitave pesme: Zidanje Skadra, Banović Strahinja, Musić Stevan, Kosovka devojka, Smrt majke Jugovića, Smrt vojvode Prijezde, Bolani Dojčin, Smrt vojvode Kajice, Sekula se u zmiju pretvorio, Bitka na Krbavskom polju, Ženidba Maksima Crnojevića, Margita djevojka i Rajko vojvoda, Ivo Senkovići agaod Ribnika, Smrt Senjanina Iva, Ženidba Milića barjaktara, Ropstvo Jankovića Stojana, Predrag i Nenad. Različite tragedije, ali koje zajedno čine tragediju čitavog naroda u njegovoj vekovnoj borbi ne samo protiv nadmoćnih tućinaca osvajača nego i protiv nadmoćne prirode. I baš zato što su delovi takve tragedije, tuga u ovim pesmama oseća se kao nemerljivo duboka, a događaji i ličnosti u njima imaju opštenarodne (i opšteljudske) razmere. Majka Jugovića – to su sve majke koje su u toku mnogih vekova skupljale mrtvu decu po poljima bitke. Kosovka devojka – to su sve verenice kojima je nasilna smrt odnosila zaručnike. Ljuba Musićeva – to su sve žene koje su sa strepnjom ispraćale muževe u boj. Sestra Derenčića bana – to su sve sestre koje su ostajale bez braće. Prijezda i Jelica – to su svi ljudi koji su stradali od nadmoćne sile. Vojvoda Kajica – to su svi junaci koji su ubijani na prevaru. Brata željni Nenad – to su sva braća koja su tugovala za braćom. Margita i Rajko – to je ceo narod u vekovima tuđinskog gospodstva. I svi su prikazani tako da izgledaju kao izvajani. Sa kakvom je samo veštinom i preciznošću naslikan stari Đurađ u pesmi Ivo Senković i aga od Ribnika! Starac dobija poziv za megdan i plače: oseća da je vrlo star, da se ne može ni konja držati, a teško mu je da pod sedu glavu služi Turčinu. Njegovo osećanje nemoći je potpuno; ono ostaje takvo čak i onda kad sin jedinac polazi u neravni boj. Ni strepnja za sinom ne vraća starcu snagu. Ali kad se posle dobijenog megdana vratio Ivo u turskom odelu, kad se Burđu učinilo da to dolazi Turčin koji je ubio Ivu, tada je osećanje nemoći nestalo kao da je rukom odneseno. Pomamljen od bola, starac je pripasao zeleni mač, odjurio na čaire, poseo golu bedeviju i kao na krilima poleteo da osveti sinovlju smrt. Odista, slikovitije se ne može iskazati nadolaženje snage iz žalosti i gneva. A takvo nadolaženje snage, to herojsko prevazilaženje ljudskih moći radi pobede čoveštva nad nečoveštvom, upravo, i jeste najdublja suština i najviša lepota srpske junačke poezije. Gete je rekao da je tragična pesma Zidanje Skadra primer „varvarskih osećanja". Sasvim tako može se reći za nekolike druge naše pesme (na primer, Sestra Leke kapetana, Marko Kraljević i kći kralja arapskoga), jer je srpski narodni pesnik – u svirepim uslovima života – umeo, pokadšto (samo pokadšto), da se oduševljava i svirepim postupcima svojih junaka. A Zidanje Skadra je, u stvari, najžešća osuda varvarskih osećanja i sjajna afirmacija najplemenitijih pobuda: da čovek utiče na život i posle svoje smrti, da ga goni napred, da ga upija mrtvim očima i da ga napaja mrtvim dojkama. Ista pobuda gonila je smrtno ranjenog Momčila da svome ubici uputi one nadmoćne, ljudske i junačke reči:
Amanet ti, Vukašine kralju:
ti ne uzmi moju Vidosavu,
Vidosavu, moju nevjernicu,
jer ć' i tvoju izgubiti glavu:
danas mene u tebe izdala,
a sjutra će tebe u drugoga;
već ti uzmu moju milu seju,

seju moju milu, Jevrosimu,
ona će ti svagda vjerna biti,
rodiće ti, ko i ja, junaka.

Ista pobuda izražena je i u Sekulinim samrtničkim rečima:
Ukopaj me na drumu široku,
da s' naslušam trupka od konjica
i jauka od dobri junaka.

I ta pobuda – ma kako naivna izgledala u pojedinim slučajevima – najjasniji je znak one herojske težnje za prevazilaženjem ljudskih moći u borbi za lepotu života. Jer svaki veliki, svaki plemeniti postupak u toj borbi u stvari je prevazilaženje smrti. To je junaštvo u sukobu sa nasilnicima. To je čovečnost i pravednost u ljudskim odnosima. To je odanost u ljubavi i prijateljstvu. To je, najzad, i u najvišoj meri, sama smrt koju zahteva lepota života.
Izražavajući sve to,;živom, toplom, neposrednom i slobodnom narodnom rečju, srpski epski pesnik je podigao veličanstveni spomenik veličini ljudskog srca – srpsku junačku poeziju.
 
Natrag
Top