Leopold Sedar Sengor

Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Leopold Sedar Sengor



1906. - 1927. AFRIČKO DETINJSTVO​

1906. 15.avgusta (zvanično 9.oktobra) u primorskom mestašcu Žoal, danas Žoal-Fadjut, u Senegalu, rođen je Leopold Sedar, sin Bazila Đogoja Sengora i Njilane Bakum. Po ocu, zemljoposedniku i imućnom trgovcu sa četiri "ko- supruge", pripada manjinskom narodu Serer; majka mu je Pel. Rano detinjstvo će provesti u majčinoj porodici u obližnjem Điloru, gde će mu ujak otkrivati tajne prirode i predanja njegovog naroda.

1913. U katoličkoj misiji u Điloru, kod opata Diboa, poreklom iz Normandije, mladi Leopold uči veronauku i stiče osnove francuskog jezika.

1914. U katoličkom Koledžu svetog Josifa u Ngazobilu, koji drže spiritanci, misionari Duha Svetoga, dečak će se devet godina učiti disciplini i završiće osnovnu školu analognu francuskoj. Savladaće i volofski jezik.

1921. Leopold želi da postane profesor ili sveštenik. Njegov otac se tome protivi, ali prepušta odluku svome sinu. Te godine, Rene Maran, crnac sa Antila školovan u Francuskoj i zaposlen u kolonijalnoj administraciji, objavljuje "pravi crnački roman" Batuala, koji je krunisan Gonkurovom nagradom u Parizu. Laureat gubi posao zbog predgovora u kojem napada kolonijalni režim.

1923. Đogoj Sengor šalje sina u koledž - semenište "Liberman" u Dakaru, gde mladić uči grčki i latinski. Ogorčen je zbog nipodaštavanja s kojim njegovi učitelji gledaju na afričku kulturu, što dovodi do sukoba sa ocem Laluzom.

1926. - 1927. Ocenjen kao suviše buntovan za sveštenički poziv, Leopold je poslat u laičku školu da sprema maturu. Jedini je crnac u svom odeljenju. Obožava književnost i guta knjige. Piše i prvu pesmu, koja nije sačuvana. Dobija odlične ocene i polustipendiju da nastavi studije u Francuskoj.

1928. - 1944. CRNAŠTVO KROZ BURNE GODINE U PARIZU​

1928. U oktobru stiže u Pariz, razočaran njegovim sivilom. Obeshrabren na Sorboni, upisuje se u Gimnaziju Luja Velikog. Među njegovim drugovima je i Fam Dui Kiem iz Indokine, s kojim će zauvek ostati prijatelj.

1929. Upisuje se u viši razred gimnazije i sedi u klupi sa Žoržom Pompiduom, koji će izvršiti "odlučujući" uticaj na njega. Pompidu mu otkriva umetnički Pariz, Prusta, Bodlera, Remboa... i socijalizam.

1930. Za vreme uskršnjeg raspusta, sa školskim drugom Famom putuje po Tureni. Pristupa grupi Socijalističkih studenata.

1931. Dok kolonijalna izložba u Parizu pokazuje moć francuskog carstva, Sengor se kreće u krugovima pariskih crnih intelektualaca: Biranga Diopa, Renea Marana... U "salonu" sestara Polet i Andre Nardal, studentkinja sa Martinika, koje sa Haićaninom Leom Sažusom objavljuju u novembru prvi broj časopisa posvećenog stvaralaštvu i identitetskim problemima crnaca: La Revue du Monde Noir ("Revija crnog sveta"), sreće afroameričke i antilske pisce kao što su Ričard Rajt, Langston Hjuz, V.E.B. Dubojs, Žak Rumen. Stiče diplomu trogodišnjih studija iz književnosti i nastavlja studije na Sorboni. Stanuje u Studentskom gradu. Postaje prijatelj sa Emeom Sezerom i Gontranom Damasom, s kojima će činiti trojstvo Crnaštva (Négritude), pokreta koji se bori za priznavanje vrednosti crnačke civilizacije. Mondenski krugovi Pariza luduju za "crnačkom revijom" afroameričke pevačice i plesačice Džozefine Beker, dok Monparnasom odjekuje truba Luja Armstronga.

1932. Izlazi prvi broj časopisa Légitime Défense ("Legitimna odbrana"), u kojem crni studenti sa Antila propovedaju političku revoluciju, želeći podrediti kulturnu akciju političkoj. Leopold ne deli njihove "marksističko - lenjinističke" stavove; on daje prvenstvo kulturi. U julu stiče diplomu visokih studija odbranivši rad "Egzotika u Bodlerovom delu". Priprema profesorski ispit (agregaciju) iz francuske gramatike. Zato traži francusko državljanstvo. U avgustu se prvi put vraća u Senegal, na svoje sererske izvore. U septembru, u Parizu, zamišlja sa Damasom i Sezerom jedan novi svet koji će uključiti i crnačke vrednosti. Iz toga će se roditi Crnaštvo.

1933. Leopold dobija francusko državljanstvo. Putuje u Grčku. Osniva Udruženje zapadnoafričkih studenata. Smrt oca Đogoja.

1934. Sluša predavanja iz etnologije kod Pola Rivea, osnivača Etnološkog instituta, Marsela Mosa, Marsela Koena. Osniva se novina L'Étudiant noir ("Crni student"). Krajem oktobra, Sengor odlazi da služi vojsku, na godinu dana, u Verdenu.

1935. Pošto je položio profesorski ispit iz gramatike, Sengor dobija posao u Dekartovoj gimnaziji u Turu. U Parizu sluša predavanja iz negroafričke lingvistike kod Lilije Homburger i druži se sa barjaktarima Crnaštva, Sezerom i Damasom. Oni od novina Etudiant noir prave glasilo Crnaštva, ne sanjajući koliki će značaj dobiti njihove ideje. Leopold želi da se venča sa kreolkom Andre Nardal, ali devojčina porodica ima predrasuda prema Afrikancima.

1936. Učlanjuje se u SFIO, francusku sekciju Radničke internacionale, prethodnicu Socijalističke partije, i angažuje se u sindikalnim aktivnostima. Sezer mu poklanja francuski prevod Istorije afričke civilizacije velikog nemačkog etnologa Lea Frobenijusa. Leopold će ovo delo doživeti kao "udar groma" i potvrdu ideja Crnaštva. Ulazak italijanskih trupa u prestonicu Etiopije, koja još pruža otpor kolonijalizaciji, potresa ga i nadahnjuje da napiše poemu "Na poziv rase od Sabe".

1937. 10. septembra, u Dakaru, pred kolonijalnom administracijom koja je sa velikom pompom dočekala prvog crnog profesora, drži predavanje "Kulturni problem u Francuskoj Zapadnoj Africi". Tezom "asimilovati a ne biti asimilovan", dovodi u pitanje francusku politiku asimilacije i školski sistem koji negira afričku kulturu. Francuzi su zapanjeni.
1938. Postavljen je za predavača u Gimnaziji Marselena Berteloa u Sen Moru, u pariskom predgrađu. Iznajmljuje stan u Parizu, u ulici Lamblarderi, blizu Muzeja kolonija kod Zlatnih vrata, jugoistočne kapije Pariza. Iz tog vremena potiču mnoge pesme iz zbirke Pesme senke.

1939. U tekstu "Ono što donosi crni čovek" Sengor pokazuje da crnci imaju civilizaciju i baštinu. Izjava: "Osećajnost je crnačka kao što je razum helenski" izaziva polemike jer je shvaćena bukvalno. U septembru, Francuska se sprema za rat, i mladi profesor je mobilisan. Postaje vojnik druge klase u jednoj pariskoj kasarni.

1940. Upoznaje Andrea Žida. U februaru stupa u regimentu kolonijalne pešadije, a 20.juna je zarobljen u La Šarite sir Loar. U septembru, u logoru u Amijenu, sastavlja himnu
"Gelovaru", nadahnutu pozitivom generala De Gola iz Londona na otpor, kao i druge pesme koje će se pojaviti u zbirci Crne hostije.

Izvor:
poezija.6forum.info
 
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
CRNA ŽENA


Naga ženo, crna ženo

Odenuta svojom bojom što život je, obličjem svojim što lepota je!
Stasao sam u tvojoj seni; nežnost tvojih ruku povijala mi je oči.
I evo gde u srcu Leta i Juga, otkrivam te, Zemljo obećana, s vrha visoke spržene vrleti
A tvoja me lepota zgromi posred srca, poput orlove munje.

Naga ženo, tamna ženo

Zreli plode čvrstog mesa, mračna omamo crnog vina, usta što lirskim čine mi usta
Savano čistih obzorja, savano treperava od vatrenih milovanja Vetra istočnjaka
Tam-tame izvajani, tam-tame zategnuti što grmiš pod prstima pobednika
Tvoj duboki glas kontraalta duhovna je pesma Voljene.

Naga ženo, tamna ženo

Ulje koje ni dašak ne mreška, mirno ulje na slabinama atlete, na slabinama kraljevićâ Malija
Gazelo božanskih gležanja, biserne kapi zvezde su na noći tvoje kože
Slasti igara duha, odblesci crvenog zlata na tvojoj puti što se talasasto presijava
U tami tvoje kose, vedri se moja teskoba na bliskim suncima tvojih očiju.

Naga ženo, crna ženo

Opevam tvoju lepotu što mine, obličje koje utvrđujem u Večnome
Pre no što te Sudba ljubomorna u prah pretvori da njime nahrani korenje života.



ŽOAL


Žoale!
Sećam se.

Sećam se sinjarâ u zelenom hladu verandi
Sinjarâ nadstvarnih očiju poput mesečine sa žala.
Sećam se raskošjâ Zalaska
Od kojeg je Kumba N’Dofen hteo da mu skroje kraljevski plašt.

Sećam se pogrebnih gozbi dimnih od krvi zaklanih stada
Graje prepirki, rapsodija griota.

Sećam se paganskih glasova što ritmuju Tantum Ergo
I svečanih ophodâ i palmi i slavoluka.
Sećam se plesa devojaka stasalih za udaju
Borbenih horova – oh! Završnog plesa momaka, poprsja
Nagnutih vitkih, i čednog ljubavnog uzvika žena – Kor Siga!

Sećam se, sećam se…
A glava mi daje ritam
Kakvom li umornom hodu po danima Evrope gde se katkad
Oglasi neki sirotanski džez što rida rida rida.

 
Natrag
Top