LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Lazar Drljača
Lazar Drljača (Blatna, Austrougarska, 10. oktobar 1882. — † Borci, Jugoslavija, 13. juli 1970) je bio jedan od najznačajnijih srpskih slikara ekspresionizma dvadesetog vijeka.
Rođen je u Blatni kod Novog Grada 1882. godine. Otac mu je bio zemljordnik i zvao se Mihajlo Drljača. U Sarajevo je stigao 1896. gdje završava bravarski zanat, a 1906. polaže završni ispit na građevinskom odjeljenju Tahničke škole. Iste godine u oktobru polaže prijemni ispit na Bečkoj akademiji umjetnosti. Nakon završetka umjetničke akademije u Beču, dobija poziv za učešće na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1916. godine. Osam godina je živio u Parizu gdje je završio Akademiju umjetnosti i imao vlastiti atelje. U Parizu se družio sa Jovanom Bijelićem, Brankom Radulovićem i Teodorom Svrakićem. Četiri godine Prvog svjetskog rata je proveo u zatočeništvu na Sardiniji a 1919. se obreo u logoru za internirce na jugu Italije. Nakon Italije se vraća u rodni kraj gdje gradi slikarsku kolibu i posvećuje se asketskom životu u prirodi i slikanju pejzaža. Tridesetih godina odlazi na slikarske izlete u svojojim kočijama dolinom rijeke Neretve, Drine do Durmitora i ovom prilikom stvara veći broj radova. U periodu Kraljevine Jugoslavije je održao više izložbi po Evropi. Prema njegovim riječima, slikao je jer je to volio, a izlagao samo da preživi. Godine 1931. odlučuje da se naseli u srskom selu Borcima pored Boračkog jezera. Živio je u vili Šantić sve do 1941. godine kada se sa ostalim Srbima iz tog kraja povlači u planine, odnosno kolibu u Kotaradžama. Njegov atelje u kolibi u Kotaradžama je izgorio u požaru 1946. godine i tom prilikom se gubi čitav opus njegovih radova. Sačuvana je samo jedna slika. Nakon požara se seli u planinsku kolibu na Jažvama na Borcima, a kasnije ponovo u Šantićevu vilu gdje je ostao do smrti 1970. godine.
Živio je po vlastitom opredjeljenju izrazito asketskim životom. Putovao je isključivo kočijama koje je sam napravio, a boje je pripremao od prirodnih materijala koje je sakupljao u prirodi. Liječio se ljekovitim biljem koje je sam sakupljao. U toku Drugog svjetskog rata je od dva velika ulja na platnu napravio vlastito odjelo tako što je sastrugao boje sa platna. U siromašnim poratnim godinama je radio kao šumski radnik i kao kosac, a prehranjivao se i od pomoći koju su mu ukazivali srpski seljaci iz Boraca.
( Vikipedija )
Lazar Drljača (Blatna, Austrougarska, 10. oktobar 1882. — † Borci, Jugoslavija, 13. juli 1970) je bio jedan od najznačajnijih srpskih slikara ekspresionizma dvadesetog vijeka.
Rođen je u Blatni kod Novog Grada 1882. godine. Otac mu je bio zemljordnik i zvao se Mihajlo Drljača. U Sarajevo je stigao 1896. gdje završava bravarski zanat, a 1906. polaže završni ispit na građevinskom odjeljenju Tahničke škole. Iste godine u oktobru polaže prijemni ispit na Bečkoj akademiji umjetnosti. Nakon završetka umjetničke akademije u Beču, dobija poziv za učešće na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1916. godine. Osam godina je živio u Parizu gdje je završio Akademiju umjetnosti i imao vlastiti atelje. U Parizu se družio sa Jovanom Bijelićem, Brankom Radulovićem i Teodorom Svrakićem. Četiri godine Prvog svjetskog rata je proveo u zatočeništvu na Sardiniji a 1919. se obreo u logoru za internirce na jugu Italije. Nakon Italije se vraća u rodni kraj gdje gradi slikarsku kolibu i posvećuje se asketskom životu u prirodi i slikanju pejzaža. Tridesetih godina odlazi na slikarske izlete u svojojim kočijama dolinom rijeke Neretve, Drine do Durmitora i ovom prilikom stvara veći broj radova. U periodu Kraljevine Jugoslavije je održao više izložbi po Evropi. Prema njegovim riječima, slikao je jer je to volio, a izlagao samo da preživi. Godine 1931. odlučuje da se naseli u srskom selu Borcima pored Boračkog jezera. Živio je u vili Šantić sve do 1941. godine kada se sa ostalim Srbima iz tog kraja povlači u planine, odnosno kolibu u Kotaradžama. Njegov atelje u kolibi u Kotaradžama je izgorio u požaru 1946. godine i tom prilikom se gubi čitav opus njegovih radova. Sačuvana je samo jedna slika. Nakon požara se seli u planinsku kolibu na Jažvama na Borcima, a kasnije ponovo u Šantićevu vilu gdje je ostao do smrti 1970. godine.
Živio je po vlastitom opredjeljenju izrazito asketskim životom. Putovao je isključivo kočijama koje je sam napravio, a boje je pripremao od prirodnih materijala koje je sakupljao u prirodi. Liječio se ljekovitim biljem koje je sam sakupljao. U toku Drugog svjetskog rata je od dva velika ulja na platnu napravio vlastito odjelo tako što je sastrugao boje sa platna. U siromašnim poratnim godinama je radio kao šumski radnik i kao kosac, a prehranjivao se i od pomoći koju su mu ukazivali srpski seljaci iz Boraca.
( Vikipedija )
