
crvendac_011
Always a lady
MODERATOR
- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 37.140
Lauta
Lauta je muzički instrument sa žicama. Poreklo vodi sa persijsko-arapskog tla, odakle se preko Španije u XIV veku proširila na celu Evropu. U XV i XVI veku lauta je bila veoma popularna kao prateći ili solistički instrument. Javlja se u više različitih varijanti, za koje je karakteristično postojanje rezonirajućeg korpusa jajolikog oblika i vrata, na čijem su kraju zategnute žice sa jednostavnim mehanizmom za štimovanje. Žice se okidaju prstima desne ruke ili trzalicom, obično od drveta ili rožnate materije, dok se prstima leve ruke skraćuju žice, čime se dobijaju određene promene u visini tona. Konačan oblik lauta je dobila u XV veku, u radionicama evropskih graditelja. Primat na polju instrumentalnog ili vokalno-instrumentalnog muziciranja zadržala je sve do pojave savršenijeg oblika čembala u XVI i XVII veku. Lauta koja je u početku imala 11 žica, raspoređenih po intervalskom redu G, c, f, a, d1, g1, od kojih su sve osim poslednje bile udvostručene, u XVI veku dobija 24 žice i često se naziva Arciluit ili Erzalaute. Nova lauta je građena u tri osnovna oblika - tiorbo, liuto tiorbato i chitarrone (velika gitara) a postoji i više drugih instrumenata veoma sličnih lauti (colascione, angelica, mandolina). Muzika za lautu je pisana specijalnim notnim pismom - tabulaturom. Ovim znacima zabeleženo je i sačuvano mnogo originalnih kompozicija za lautu, koje se danas uglavnom izvode u transkripciji za gitaru. Zlatno doba laute kao solističkog ili kamernog instrumenta obeleženo je sa više značajnih imena u Italiji, Francuskoj, nemačkoj, itd - A. da Mantova, A. Rota, V. Galilej, L. Milan, M. de Fuenlana, A. Mudara, A. Šlik, M. Nojzidler, Dž. Dovlend, i dr.
Izvor: tekst Enciklopedijski leksikon Mozaik znanja - Muzika / slike Internet
Još neke vrste laute:

Ud (arapska lauta)

Kobza (turska lauta)

Torban (ukrajinska lauta)

Teorba (velika lauta)

Lauta je muzički instrument sa žicama. Poreklo vodi sa persijsko-arapskog tla, odakle se preko Španije u XIV veku proširila na celu Evropu. U XV i XVI veku lauta je bila veoma popularna kao prateći ili solistički instrument. Javlja se u više različitih varijanti, za koje je karakteristično postojanje rezonirajućeg korpusa jajolikog oblika i vrata, na čijem su kraju zategnute žice sa jednostavnim mehanizmom za štimovanje. Žice se okidaju prstima desne ruke ili trzalicom, obično od drveta ili rožnate materije, dok se prstima leve ruke skraćuju žice, čime se dobijaju određene promene u visini tona. Konačan oblik lauta je dobila u XV veku, u radionicama evropskih graditelja. Primat na polju instrumentalnog ili vokalno-instrumentalnog muziciranja zadržala je sve do pojave savršenijeg oblika čembala u XVI i XVII veku. Lauta koja je u početku imala 11 žica, raspoređenih po intervalskom redu G, c, f, a, d1, g1, od kojih su sve osim poslednje bile udvostručene, u XVI veku dobija 24 žice i često se naziva Arciluit ili Erzalaute. Nova lauta je građena u tri osnovna oblika - tiorbo, liuto tiorbato i chitarrone (velika gitara) a postoji i više drugih instrumenata veoma sličnih lauti (colascione, angelica, mandolina). Muzika za lautu je pisana specijalnim notnim pismom - tabulaturom. Ovim znacima zabeleženo je i sačuvano mnogo originalnih kompozicija za lautu, koje se danas uglavnom izvode u transkripciji za gitaru. Zlatno doba laute kao solističkog ili kamernog instrumenta obeleženo je sa više značajnih imena u Italiji, Francuskoj, nemačkoj, itd - A. da Mantova, A. Rota, V. Galilej, L. Milan, M. de Fuenlana, A. Mudara, A. Šlik, M. Nojzidler, Dž. Dovlend, i dr.
Izvor: tekst Enciklopedijski leksikon Mozaik znanja - Muzika / slike Internet
Još neke vrste laute:

Ud (arapska lauta)

Kobza (turska lauta)

Torban (ukrajinska lauta)

Teorba (velika lauta)