Kako sačuvati automobil od krađe. Evo iskustva jednog BG od kojih ih treba sačuvvati.
Kakva su vaša iskustva u zaštiti.
Čovjek iz vrha beogradske auto mafije otkrio nam je kako je u 30 godina otuđio više od tisuću automobila i zašto prava zaštita od krađe ne postoji
Postoji li stopostotna zaštita od krađe? Isplati li se ulagati novac u zaštitne sustave što se oglašavaju na televiziji i u novinama ili je to samo bacanje novca? Odgovore na spomenuta pitanja što muče tisuće vozača odlučili smo potražiti iz prve ruke - kod ljudi koji se bave krađama. U Hrvatskoj nismo uspjeli naći sugovornika, ali nismo se dali smesti, pa smo ga tri tjedna kasnije pronašli u Srbiji. S pripadnikom srbijanskog podzemlja s podebljim policijskim dosjeom dogovorili smo razgovor na njegovom terenu - benzinskoj crpki sedamdesetak kilometara pred Beogradom, sjedištem automafije na Balkanu. Naš sugovornik, visok i mršav sredovječni muškarac u pripijenoj crnoj majci i sa zlatnim lancem oko vrata, stigao je točno u zakazano vrijeme - osam sati uvečer – u sasvim neupadljivom, dvadesetak godina starom sivom Mercedesu 250D (linija W124). Pozdravljamo se i sjedamo za stol. Bez fotoaparata, bez diktafona, bez treće osobe. Za početak ga pitam je li teško provaliti u automobil? - Ma, jok! Danas sve imaš na internetu. Brava na vratima može se obiti običnim magnetom i teniskom lopticom, a centralno zaključavanje otvoriti daljinskim za televizor i elektrošokerom. Puno je teže provaliti u novija kola, jer su bolje zaštićena pa često treba koristiti i skupe laptope (specijalne elektroničke uređaje za krađe, op.a.). Sve ti to zajedno ne traje dulje od dve-tri minute.
Nije li vas strah alarma?
- Zašto? Ajde iskreno reci kad si posljednji put skočio na prozor kad si čuo sirenu alarma? Pred deset godina, jel tako? Pa sviraju brate po cijeli dan, barem ovde kod nas u Beogradu! A i lako se utišaju. Samo otvoriš haubu i u sirenu uštrcaš pur-pjenu ili naguraš običnu kuhinjsku krpu.
Kako se uopće pripremate za krađu?
- Ovisi što je na rasporedu. Nema priprema ako se diže Yugić ili deset godina stari Golf. Jednostavno klepiš prvi na kojeg naiđeš. Jedino moraš paziti da nije jako hrđav da ga kasnije možeš dobro utopiti. Ako je riječ o novijim, skupljim kolima s jakom zaštitom, prvo se raspitaš kod poznatih u servisima i praonama ili ga pratiš par dana da bih pohvatao navike vlasnika.
Zvuči kao ozbiljna stvar. Radite li sami ili imate pomoćnike?
- Na autu uvijek radiš u dvoje, a ponekad i u troje. Dok obijaš bravu, drugi ti pomaže i čuva ti leđa. Kad je skuplji auto u pitanju, pridružuje ti se i treći, na njemu je da sa sigurne udaljenosti promatra što se zbiva u neposrednoj blizini i da ti osigura prostor za bijeg u slučaju opasnosti. Ako treba i da zapuca.
Pretpostavimo da ste uspjeli ući u unutrašnjost. Sad vas čekaju još mehanička i elektronička zaštita, zar ne?
- Točno. Prvo lomiš bravu da oslobodiš upravljač i startaš motor. To nije problem kod starih auta koji imaju bravu sa širokim prorezom za ključ, pa možeš ugurati lomilicu, strgati bravu i zapaliti motor na žice, kao u američkim filmovima. Ali nova kola imaju uzak otvor za ključ, pa prvo moraš iščupati uložak radapcigerom i na licu mjesta narezati novi ključ. Poslije sve zajedno vraćaš u bravu i pališ motor kao da imaš originalni ključ.
A što je s dodatnim zaštitnim sustavima poput blokade upravljača ili ručice mjenjača? Isplati li se tih par stotina uloženih eura?
-Rijetko. Sve se to da riješiti, isto kao i alarm. Poluge na volanu ne vrijede ni pišljiva boba, a i ručica mjenjača danas se oslobađa blokade za pola minute.
Mehaničke prepreke se, dakle, lako provaljuju. A što je s elektroničkima, poput tvorničke blokade paljenja?
- E pa, postoji elektronika i za naše potrebe. Mi koristimo male računare koji se spajaju u priključak za dijagnostiku na autu. Zato ih i zovemo laptopi. Svaki auto ima drugačiju zaštitu, pa moraš imati različite laptope za različita kola. Skup sport...
Je li vam se ikad dogodilo da niste uspjeli pokrenuti motor?
- Desi se, šta ćeš! Neke ni ne pokušavaš upaliti na licu mjesta, jer imaju predobru elektroničku zaštitu, nego ih uz pomoć drugih ukradenih kola odguraš do garaže. Glavno da oslobodiš volan, da se može voziti. Za guranje se najčešće koristi stara Mazdu 626. Nije upadljiva i ima ludo čvrst prednji branik, pa možeš da guraš drugi auto ispred sebe i sa sto na sat. Nažalost, sve su rjeđe i rjeđe...
Nije li to malo preupadljivo gurati automobil usred bijela dana?
- Većinom to radiš noću, a i garaža je rijetko kad udaljena više od dve-tri minute. Svaka ekipa na svom teritoriju ima po pedeset garaža, uglavnom blizu autocesta ili uz široke gradske avenije.
Pedeset garaža?! Nije li to malo preskupo?
- Nije. Računaj, ako te svaka garaža mjesečno dođe stotinjak eura, sve zajedno te ispadne oko pet hiljada eura mjesečno, a toliko uzmeš za jedan Passat.
A što ako vam se na putu ispriječi policija ili ne stignete do garaže?
- Drotovi uvek stoje na istim pozicijama, pa ih lako zaobiđeš ili jednostavno pričekaš da odu. A ako ti je gužva, ni ne ideš do garaže, nego kola prebaciš do prvog parkirališta i prekriješ ih ceradom, pa ih pokupiš za dan-dva.
Kamo dalje odlaze auti iz garaža?
- Ovisi jesi li ga ukrao radi rezervnih dijelova, preprodaje ili otkupa. Za dijelove se kradu uglavnom jeftinija, stara kola poput Golfova, Unića i Yugića... Ne voziš ih u garažu, nego direktno u radionu, gdje te čekaju majstori za rastavljanje. Tri-četiri sata rada i auto je već u dijelovima.
Spomenuli ste i krađe za otkup. Kako to ide?
-Dan-dva pošto je sakriven u garažu, telefonom zovemo vlasnika i tražimo otkupninu, obično oko 30 do 35 posto vrijednosti auta. Ako se vlasnik pridržava dogovora i ne zove drotove, pošteno ćemo ga izvozati s kraja na kraj grada da se uvjerimo da ga nitko ne prati, pokupiti novac i zatim mu reći gdje će pronaći kola. To je nepisano pravilo, jer ako se pročuje da se ne držimo dogovora, ljudi će prestati da plaćaju.
A što ako čovjek ipak sve dojavi policiji kako mu nalaže vlastita savjest, ali i zakon?
-Ništa. Kraj priče. Zapališ mu auto da prikriješ tragove.
Najviše automobila, pretpostavljamo, krade se za preprodaju, zar ne?- Da, ali samo kad su u pitanju skuplji auti kao BMW X5 ili Audi A6. Čim ga digneš, skidaš originalne i stavljaš nove tablice, uglavnom njemačke, pripremljene danima prije krađe. Ima ih na internetu po deset eura. Izgledaju isto kao i originalne, nitko ne može da provali jesu li prave. Ni papire nije teško nabaviti - njemačku prometnu dozvolu na crno dobiješ za 200 do 300 eura. Izgleda bolje od originala, vjeruj mi!
Kamo dalje odlaze ukradeni automobili?
- Prema grani, gdje je dogovoren prelazak. A da nas na putu do tamo ne bi slučajno iznenadila prometna, ispred nas ide mamac. Automobil s čistim papirima, danju bez prednje registarske pločice, a noću s jednom pregorenom žaruljom. Što misliš, koga će drot da zaustavi, tebe ili mamac?
Dobro, a na granici?
- Da se ne lažemo, uvijek sve može da se riješi, ali ima svoju cijenu. Jednom je to sto, drugi put hiljadu eura. Glavno da nema rizika. Kad jednom izađeš iz zemlje u kojoj su kola ukradena, dalje sve ide kao po loju. Mirno se voziš sve do krajnjeg kupca, a to su ti najčešće ljudi iz jugoistočne Europe, od Albanije i Kosova do Bugarske, Turske... Sve do Bliskog istoka.
Kakva su vaša iskustva u zaštiti.
Čovjek iz vrha beogradske auto mafije otkrio nam je kako je u 30 godina otuđio više od tisuću automobila i zašto prava zaštita od krađe ne postoji
Postoji li stopostotna zaštita od krađe? Isplati li se ulagati novac u zaštitne sustave što se oglašavaju na televiziji i u novinama ili je to samo bacanje novca? Odgovore na spomenuta pitanja što muče tisuće vozača odlučili smo potražiti iz prve ruke - kod ljudi koji se bave krađama. U Hrvatskoj nismo uspjeli naći sugovornika, ali nismo se dali smesti, pa smo ga tri tjedna kasnije pronašli u Srbiji. S pripadnikom srbijanskog podzemlja s podebljim policijskim dosjeom dogovorili smo razgovor na njegovom terenu - benzinskoj crpki sedamdesetak kilometara pred Beogradom, sjedištem automafije na Balkanu. Naš sugovornik, visok i mršav sredovječni muškarac u pripijenoj crnoj majci i sa zlatnim lancem oko vrata, stigao je točno u zakazano vrijeme - osam sati uvečer – u sasvim neupadljivom, dvadesetak godina starom sivom Mercedesu 250D (linija W124). Pozdravljamo se i sjedamo za stol. Bez fotoaparata, bez diktafona, bez treće osobe. Za početak ga pitam je li teško provaliti u automobil? - Ma, jok! Danas sve imaš na internetu. Brava na vratima može se obiti običnim magnetom i teniskom lopticom, a centralno zaključavanje otvoriti daljinskim za televizor i elektrošokerom. Puno je teže provaliti u novija kola, jer su bolje zaštićena pa često treba koristiti i skupe laptope (specijalne elektroničke uređaje za krađe, op.a.). Sve ti to zajedno ne traje dulje od dve-tri minute.
Nije li vas strah alarma?
- Zašto? Ajde iskreno reci kad si posljednji put skočio na prozor kad si čuo sirenu alarma? Pred deset godina, jel tako? Pa sviraju brate po cijeli dan, barem ovde kod nas u Beogradu! A i lako se utišaju. Samo otvoriš haubu i u sirenu uštrcaš pur-pjenu ili naguraš običnu kuhinjsku krpu.
Kako se uopće pripremate za krađu?
- Ovisi što je na rasporedu. Nema priprema ako se diže Yugić ili deset godina stari Golf. Jednostavno klepiš prvi na kojeg naiđeš. Jedino moraš paziti da nije jako hrđav da ga kasnije možeš dobro utopiti. Ako je riječ o novijim, skupljim kolima s jakom zaštitom, prvo se raspitaš kod poznatih u servisima i praonama ili ga pratiš par dana da bih pohvatao navike vlasnika.
Zvuči kao ozbiljna stvar. Radite li sami ili imate pomoćnike?
- Na autu uvijek radiš u dvoje, a ponekad i u troje. Dok obijaš bravu, drugi ti pomaže i čuva ti leđa. Kad je skuplji auto u pitanju, pridružuje ti se i treći, na njemu je da sa sigurne udaljenosti promatra što se zbiva u neposrednoj blizini i da ti osigura prostor za bijeg u slučaju opasnosti. Ako treba i da zapuca.
Pretpostavimo da ste uspjeli ući u unutrašnjost. Sad vas čekaju još mehanička i elektronička zaštita, zar ne?
- Točno. Prvo lomiš bravu da oslobodiš upravljač i startaš motor. To nije problem kod starih auta koji imaju bravu sa širokim prorezom za ključ, pa možeš ugurati lomilicu, strgati bravu i zapaliti motor na žice, kao u američkim filmovima. Ali nova kola imaju uzak otvor za ključ, pa prvo moraš iščupati uložak radapcigerom i na licu mjesta narezati novi ključ. Poslije sve zajedno vraćaš u bravu i pališ motor kao da imaš originalni ključ.
A što je s dodatnim zaštitnim sustavima poput blokade upravljača ili ručice mjenjača? Isplati li se tih par stotina uloženih eura?
-Rijetko. Sve se to da riješiti, isto kao i alarm. Poluge na volanu ne vrijede ni pišljiva boba, a i ručica mjenjača danas se oslobađa blokade za pola minute.
Mehaničke prepreke se, dakle, lako provaljuju. A što je s elektroničkima, poput tvorničke blokade paljenja?
- E pa, postoji elektronika i za naše potrebe. Mi koristimo male računare koji se spajaju u priključak za dijagnostiku na autu. Zato ih i zovemo laptopi. Svaki auto ima drugačiju zaštitu, pa moraš imati različite laptope za različita kola. Skup sport...
Je li vam se ikad dogodilo da niste uspjeli pokrenuti motor?
- Desi se, šta ćeš! Neke ni ne pokušavaš upaliti na licu mjesta, jer imaju predobru elektroničku zaštitu, nego ih uz pomoć drugih ukradenih kola odguraš do garaže. Glavno da oslobodiš volan, da se može voziti. Za guranje se najčešće koristi stara Mazdu 626. Nije upadljiva i ima ludo čvrst prednji branik, pa možeš da guraš drugi auto ispred sebe i sa sto na sat. Nažalost, sve su rjeđe i rjeđe...
Nije li to malo preupadljivo gurati automobil usred bijela dana?
- Većinom to radiš noću, a i garaža je rijetko kad udaljena više od dve-tri minute. Svaka ekipa na svom teritoriju ima po pedeset garaža, uglavnom blizu autocesta ili uz široke gradske avenije.
Pedeset garaža?! Nije li to malo preskupo?
- Nije. Računaj, ako te svaka garaža mjesečno dođe stotinjak eura, sve zajedno te ispadne oko pet hiljada eura mjesečno, a toliko uzmeš za jedan Passat.
A što ako vam se na putu ispriječi policija ili ne stignete do garaže?
- Drotovi uvek stoje na istim pozicijama, pa ih lako zaobiđeš ili jednostavno pričekaš da odu. A ako ti je gužva, ni ne ideš do garaže, nego kola prebaciš do prvog parkirališta i prekriješ ih ceradom, pa ih pokupiš za dan-dva.
Kamo dalje odlaze auti iz garaža?
- Ovisi jesi li ga ukrao radi rezervnih dijelova, preprodaje ili otkupa. Za dijelove se kradu uglavnom jeftinija, stara kola poput Golfova, Unića i Yugića... Ne voziš ih u garažu, nego direktno u radionu, gdje te čekaju majstori za rastavljanje. Tri-četiri sata rada i auto je već u dijelovima.
Spomenuli ste i krađe za otkup. Kako to ide?
-Dan-dva pošto je sakriven u garažu, telefonom zovemo vlasnika i tražimo otkupninu, obično oko 30 do 35 posto vrijednosti auta. Ako se vlasnik pridržava dogovora i ne zove drotove, pošteno ćemo ga izvozati s kraja na kraj grada da se uvjerimo da ga nitko ne prati, pokupiti novac i zatim mu reći gdje će pronaći kola. To je nepisano pravilo, jer ako se pročuje da se ne držimo dogovora, ljudi će prestati da plaćaju.
A što ako čovjek ipak sve dojavi policiji kako mu nalaže vlastita savjest, ali i zakon?
-Ništa. Kraj priče. Zapališ mu auto da prikriješ tragove.
Najviše automobila, pretpostavljamo, krade se za preprodaju, zar ne?- Da, ali samo kad su u pitanju skuplji auti kao BMW X5 ili Audi A6. Čim ga digneš, skidaš originalne i stavljaš nove tablice, uglavnom njemačke, pripremljene danima prije krađe. Ima ih na internetu po deset eura. Izgledaju isto kao i originalne, nitko ne može da provali jesu li prave. Ni papire nije teško nabaviti - njemačku prometnu dozvolu na crno dobiješ za 200 do 300 eura. Izgleda bolje od originala, vjeruj mi!
Kamo dalje odlaze ukradeni automobili?
- Prema grani, gdje je dogovoren prelazak. A da nas na putu do tamo ne bi slučajno iznenadila prometna, ispred nas ide mamac. Automobil s čistim papirima, danju bez prednje registarske pločice, a noću s jednom pregorenom žaruljom. Što misliš, koga će drot da zaustavi, tebe ili mamac?
Dobro, a na granici?
- Da se ne lažemo, uvijek sve može da se riješi, ali ima svoju cijenu. Jednom je to sto, drugi put hiljadu eura. Glavno da nema rizika. Kad jednom izađeš iz zemlje u kojoj su kola ukradena, dalje sve ide kao po loju. Mirno se voziš sve do krajnjeg kupca, a to su ti najčešće ljudi iz jugoistočne Europe, od Albanije i Kosova do Bugarske, Turske... Sve do Bliskog istoka.
