Kosta Dimitrijević

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kosta Dimitrijević

1.jpg

Profesor, književnik, saradnik za nauku lista Politika u penziji Kosta Dimitrijević rođen je 1933. godine u Beogradu gde se školovao i 1958. diplomirao na Filozofskom fakultetu. U leksikonima je označen kao pripovedač, romansijer, esejist, likovni kritičar, dramski pisac, putopisac, dok je najviše zapaženo i od kritike povoljno ocenjeno njegovo stvaralaštvo vezano za životne ispovesti znamenitih umetnika. Pripadao grupi pisaca neosimbolista.

Tokom više od pola veka književnog stvaranja objavio 40 knjiga s tematikom iz naše kulturno-istorijske prošlosti i savremenosti dobivši niz istaknutih priznanja: Nagrada za životno delo UNS, Oktobarska nagrada grada Beograda, plaketa Narodne biblioteke Srbije, nagrada umetničkog udruženja Đura Jakšić, plakete Branislava Nušića, Milene Pavlović Barili i dr.

Najpre je sarađivao u omladinskoj štampi tokom školovanja, a od 1960. novinar je PUB zavoda Jugoslavija. Od 1963. do 1994. novinar je NIP "Politika" radeći u okviru kulturne rubrike, da bi u vremenu (ne)podobnosti zbog kritičkog pisanja u brozovsko-miloševićevskom periodu skoro dve decenije bio onemogućavan u radu, zabranjivan, premeštan na lošija radna mesta, primoran da vodi duge sudske sporove, neprestano boreći se za istinu i pravdu što najbolje svedoče njegove knjige Vreme zabrana(1991), Prljavi Hadži(1995) i Progoni pisca(2002).

Od niza svojih knjiga izdvajaju se Vožd Karađorđe(1971), Junaci Srpske trilogije govore(1971), Vuk i knez(1972), Narodni umetnici Jugoslavije(1976), Razgovori i ćutanja Iva Andrića(1975), Beograđanka(1983), Sedam priča o belom gradu(1986), Kazivanja Janka Brašića, Romantično-boemska Skadarlija, Nikola Tesla - srpski genije(1994), Starobeogradska hronika(2001), Ubijeni pesnik(2002)-roman o Branku Miljkoviću.

Knjige su mu prevedene na francuski, engleski, italijanski i poljski jezik. Sarađivao u preko stotinu domaćih i inostranih listova i časopisa: Politika, NIN, Duga, Letopis matice srpske, Književnost, Savremenik, Srpska reč, Pogledi itd. Objavio je niz predgovora, pogovora kao i priloga u zbornicima i posebnim publikacijama. Po njegovom scenariju snimljene su radio-drame posvećene životu i delu Hemingveja, Stanislavskog i Milivoja Živanovića. Scenarista je i voditelj razgovora u dokumentarnom filmu Dinastija Karađorđevića (1991). TV Politika je po njegovom kazivanju snimila i prikazala dokumentarni film Beograd u sećanjima Koste Dimitrijevića.

Izvor: Prometej-Beograd.rs

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Na poziv Andrića pisao sam njegovu životu ispovest

INTERVJU: KOSTA DIMITRIJEVIĆ

Na poziv Andrića pisao sam njegovu životu ispovest

Književnik i novinar priča o porukama srpskih velikana u kojima citira Karađorđa, Vuka Karadžića, Dositeja Obradovića, vladiku Nikolaja, Branka Miljkovića, Isidoru Sekulić...

1.jpg
Foto Z. Kršljanin

Kosta Dimitrijević, književnik i nekadašnji novinar „Politike”, napisao je novi roman o ratu i ljubavi, mladalačkim sumnjama i razočarenjima – „Beograđanka”. Ovo delo obuhvata raspon od pola veka uzbudljivog života ljudi u našem glavnom gradu. Taj život je bio razapet između boga i đavola, a vođen je idejom da se pronađe pravi put iz mraka ka svetlosti i čestitosti.

Rođen je 17. jula 1933. u Beogradu. Diplomirao je 1958. na Filozofskom fakultetu, a 1962. je primljen u članstvo Udruženja književnika. Objavio je više od 2.000 priloga u časopisima i 35 knjiga od kojih četiri i u inostranstvu. Pored Oktobarske, dobitnik jei pet nagrada za životno delo. Autor je knjige „Neobične sudbine” – zapisa o srpskim velikanima i njihovim porukama. Živi u Beogradu u braku s Oliverom, prevodiocem. Ima sina Aleksandra (45), inženjera.

Ko vam je prvi velikan u „Neobičnim sudbinama”?

Pre svih Sveti Sava koji je 1221. godine napisao poruku: „Mi smo Srbi sudbinom predodređeni da budemo Istok na Zapadu i Zapad na Istoku i da priznajemo iznad sebe samo nebeski Jerusalim, a na zemlji nikoga. Jer – ili ćemo biti svoji ili nas neće biti”! Evo još jedne poruke Svetog Save: „Ako čovek i ceo svet dobije, a dušu svoju izgubi, koja je korist”? A Karađorđe je osnovnu vodilju za Prvi srpski ustanak imao uz želju „da skinemo, u ime Boga, jaram koji Srbin vuče od Kosova do danas”.

Kako je govorio Vuk Karadžić...

Pričajući o zanatima, kazao je: „Najmučniji zanat na svetu je biti pošten čovek, ali i dobar književnik”! A o radu, zabavi i lošim ljudima je rekao: „Radite i pevajte jednako. To je jedini način da se – blagodarno osvetite neprijatelju.” A na pitanje: Ko su nesrećni ljudi, uvek je govorio: „Oni koji su svoj um dali pod arendu, pa sad moraju da misle kako drugi hoće”...

...a kako Dositej Obradović?

Ostavio je značajnu poruku: „Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporci. Knjige, taj predragi i neprocenjeni nebeski dar prosvećenih umova. One sad na zemlji i na miru caruju i premudre zakone daju, one slavu srećnih narada do samih zvezda podižu!”

Kako nas opominje sveti vladika Nikolaj?

„Pogazili smo sve što je precima bilo sveto. Imali smo školu bez vere, politiku bez poštenja, vojsku bez rodoljublja, državu bez božijeg blagoslova. Zato su nas tuđinci, neprestano, poklopili svojim mrakom.”

Koga od savremenika posebno poštujete?

Narodnog umetnika Janka Brašića koji je na spomeniku ratnicima uklesao slobodarsku poruku:„Čoveče, živi slobodno, budi putokaz, gordo stremi, nikad ne robuj i ne pretvaraj se u – spomenik!” Družio sam se sa Oljom Ivanjicki, koja je bila veliki slikar, ali i najlepša devojka moje generacije. Tu je bio i slikar Momo Kapor koji se proslavio kao najbolji pisac o Beogradu. Drugovali smo i sa „princem” beogradskih pesnika Brankom Miljkovićem i piscem Živoradom Žikom Lazićem, novinarom „Politike”. Miljkovića posebno pamtim po rečenici: „Poezija se piše – vlastitom krvlju”! A i po pitanju: „Hoće li sloboda umeti da peva kao što su – sužnji pevali o njoj”?

Koje susrete ste imali sa književnicima...

Vodio sam razgovore sa Isidorom Sekulić. Pamtim i danas njenu znamenitu rečenicu:„Dokle god nema slobode, nema slobodne literature”. Najveće neprilike sam doživeo 1962. posle razgovora sa, nažalost, obolelim, a bogomdanim piscem Milošem Crnjanskim. Zbog niza nesporazuma sa njim i emigrantima otpušten sam sa posla. Ipak, na poziv Ive Andrića pisao sam njegovu životnu ispovest: „Razgovori i ćutanja Ive Andrića”,a sa arhitektom Aleksandrom Derokom, projektantom hrama „Svetog Save”, vodio sam razgovor o starom Beogradu i izlazu grada na reke.

...a koje sa slikarima?

Beta Vukanović pričala mi je o radu na portretima poslednjih Obrenovića, kralja Aleksandar i kraljice Drage. Kritikovala je njihovu neljubaznost za razliku od gostoljubivog Aleksandrovog oca, kralja Milana, poznatog trošadžije, bonvivana i ljubitelja žena. Drugovao sam i sa slikarom Stojanom Aralicom koji je u Švajcarskoj primio injekcije sa živim ćelijama, istovremeno kad je to učinio i Čarli Čaplin, pa je tako produžio sebi život do 98. godine. I u dubokoj starosti je odlično slikao.

Koje životnu prekretnice pamtite?

Imao sam velike teškoće kao moralnopolitički nepodoban u ranijem režimu. Nije mi omogućeno da radim u prosveti. A tokom svog istraživačkog novinarstva, radeći u „Politici”, pored niza prijatnih događanja doživeo sam, od nekolicine kolega, nečuvena progonstva. Tako sam, povodom 30 godina rada, jedini odbio da primim ručni sat sa posvetom. Jer mi je, i posle dobijenog spora, bilo onemogućeno da rešim stambeni problem. Ipak, srećan sam. Opstao sam u novinarstvu. Radeći kao novinar bolje sam upoznao ljude i život.

Čemu vas je naučio život?

Trpljenju i neprestanoj borbi za istinu i pravdu. „Stradanje mi diktira”, kazao je rimski pesnik Propercije, a to se odnosi i na moju malenkost. Svoje neprijatelje i bolesti (pet operacija) pobeđivao sam s verom u Boga i neprestanim stvaralačkim radom.

Da li ste vernik?

Jesam i poštujem pravoslavnu misao: „Bog je ljubav”. Vera me je spasla od mnogih iskušenja i nevolja, a prvi veroučitelj bio mi je vladika Simeon Zloković, episkop gornjokarlovački. Veoma sam poštovao patrijarha Germana, sa kojim sam se dopisivao, kao i Njegovu svetost patrijarha Pavla.

Koliko vaše telo može da prati vaš duh?

Trudim se da i u poznom životnom dobu ostanem mlad duhom. Redovno pratim našu štampu i izdavačku delatnost radujući se uspehu svakog mladog pisca. Mnogo sam pisao o drugima, a ovih dana dao sam sebi reč da ću pisati o sebi. Radni naslov te knjige je jednostavan: „Moj život”.

Slavko Trošelj

Objavljeno: 13.10.2013
Izvor: Politika

 
Natrag
Top