LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Konstantin Simonov
Konstantin Simonov (28.11.1915.-28.8.1979.) bio je ruski pisac. Rođen je u Petrogradu, a njegov otac, vojni oficir, ubrzo je napustio Rusiju (posle revolucije 1917.). Njegova majka, Aleksandra, bila je član jedne od najstarijih ruskih aristokratskih porodica-Rurikid, ali nije bila bogata. Nakon smrti njenog muža, ona se preudala za drugog vojnog oficira, Aleksandra. Konstantinova najranija sećanja bila su vezana za ratni zivot. Njegov očuh bio je strog, ali je i majčina strana porodice mnogo uticala na njega. Naime, svoju prvu pesmu on je napisao u Lenjingradu, kod majčine sestre Sofije, koja je bila bibliotekarka. 1931. Simonova porodica seli se u Moskvu, gde se on započljava u fabrici i tamo radi do 1935. Prve Konstantinove pesme objavljuju se u novinama 1936. Učestvovao je u ratu u par navrata u različitim funkcijama (do 1939., pa ponovo 1942….). 1940. piše svoju prvu dramu “Istorija jedne ljubavi”, a vec 1941. i drugu. Najviše je pisao tokom ratnih godina. Nakon rata, pisao je za novine Pravda (od 1958. do 1960.). Svoj prvi roman napisao je 1952., zatim je sledio još jedan 1959., a 1961. napisao je još jednu dramu. Mnogo Simonovih radova posvećeni su Valentini Serovoj, koja je sa 21 godinom bila glumica u usponu. Bila je udata za Anatolija Serova, koji je bio ratni heroj i poginuo je u avionskoj nesreći. Nakon toga Valentina je imala mnogo ljubavnika, ali nikog nije volela kao Anatolija i do kraja svog života, nosila je njegovo prezime. Zbog toga je, zauvek nedostižna, Konstantinu bila velika inspiracija. U svojoj 64. godini Simonov je umro, a na osnovu mnogih njegovih dela snimljeni su filmovi.
Čekaj me
Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako
preživeh vatru kletu, —
naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svetu.
Konstantin Simonov (28.11.1915.-28.8.1979.) bio je ruski pisac. Rođen je u Petrogradu, a njegov otac, vojni oficir, ubrzo je napustio Rusiju (posle revolucije 1917.). Njegova majka, Aleksandra, bila je član jedne od najstarijih ruskih aristokratskih porodica-Rurikid, ali nije bila bogata. Nakon smrti njenog muža, ona se preudala za drugog vojnog oficira, Aleksandra. Konstantinova najranija sećanja bila su vezana za ratni zivot. Njegov očuh bio je strog, ali je i majčina strana porodice mnogo uticala na njega. Naime, svoju prvu pesmu on je napisao u Lenjingradu, kod majčine sestre Sofije, koja je bila bibliotekarka. 1931. Simonova porodica seli se u Moskvu, gde se on započljava u fabrici i tamo radi do 1935. Prve Konstantinove pesme objavljuju se u novinama 1936. Učestvovao je u ratu u par navrata u različitim funkcijama (do 1939., pa ponovo 1942….). 1940. piše svoju prvu dramu “Istorija jedne ljubavi”, a vec 1941. i drugu. Najviše je pisao tokom ratnih godina. Nakon rata, pisao je za novine Pravda (od 1958. do 1960.). Svoj prvi roman napisao je 1952., zatim je sledio još jedan 1959., a 1961. napisao je još jednu dramu. Mnogo Simonovih radova posvećeni su Valentini Serovoj, koja je sa 21 godinom bila glumica u usponu. Bila je udata za Anatolija Serova, koji je bio ratni heroj i poginuo je u avionskoj nesreći. Nakon toga Valentina je imala mnogo ljubavnika, ali nikog nije volela kao Anatolija i do kraja svog života, nosila je njegovo prezime. Zbog toga je, zauvek nedostižna, Konstantinu bila velika inspiracija. U svojoj 64. godini Simonov je umro, a na osnovu mnogih njegovih dela snimljeni su filmovi.
Čekaj me
Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek rekne ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako
preživeh vatru kletu, —
naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svetu.
Poslednja izmena od urednika: