- Učlanjen(a)
- 25.01.2014
- Poruka
- 44
Ako nuklearnu kataklizmu zamijenimo kataklizmom neoliberalnog kapitalizma koji je na Balkanu sinonim za pohlepnu i beskrupuloznu otimačinu, dobijamo ovaj film
Pojedini analitičari smatraju da je Jugoslovenska narodna armija (1951-1992) bila četvrta vojna sila u Evropi, ali to ne znači da nije bila lišena besmislica. Primjer kojim se to može ilustrovati je naredba „Atomski s desna“ koju je izricao vodnik ukoliko primjeti da je bačena atomska bomba. Vojnici bi na naredbu reagovali tako što bi se bacili u lijevu stranu ne bi li izbjegli udarni talas. Iako nije neophodno odgledati filmove o nuklearnoj apokalipsi kao što su „Niti“ (Mik Džekson, 1984) ili „Dan poslije“ (Nikolas Majer, 1983) kako bi se shvatilo da bacanje u stranu ne štiti od radioaktivnosti, dati primjer se može uzeti kao metafora za katastrofu pred kojom je jedinka potpuno nemoćna.
Kako bi se održala iluzija izbora u tako bezizlaznoj situaciji, vojnik uvježbava besmisleno bacanje na tlo koje mu daje privid kontrole. Ako nuklearnu kataklizmu zamijenimo kataklizmom neoliberalnog kapitalizma koji je na Balkanu sinonim za pohlepnu i beskrupuloznu otimačinu, dobijamo novi film srpskog režisera Srđana Dragojevića koji govori o tome kako na ovaj napad reaguju turisti u primorskom odmaralištu.
Grupa ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije dobija besplatno ljetovanje, ali je uslov da prisustvuju prezentaciji koja promoviše tzv. tajm-šer. Poenta te usluge je da korisnici zakupe apartman na jednu sedmicu godišnje u toku dužeg vremenskog perioda. Ono što gosti ne znaju je da izdavanje apartmana ne ide kako je očekivano, zbog čega je iz centrale došao šef Ditrih Fajzer (Uroš Đurić). Svim prodavcima je rečeno da će od prodaje toga dana zavisiti da li će zadržati posao ili ne, što koristi menadžer Metod (Brane Šturbej) kako bi se obračunao sa prodavcem Milanom (Srđan Todorović) koji je ljubavnik njegove žene Sonje (Tanja Ribič).
Ako se pročitaju nadahnuti Dragojevićevi intervjui i zanimljiv sinopsis ovog filma, gledaocu ne preostaje ništa drugo do da očekuje djelo koje će u potpunosti raskrinkati nemogućnost ex-Yu čovjeka da se prilagodi surovom životu u novonastalim državicama. Nakon odjavne špice, taj isti gledalac će u nevjerici posumnjati da neko slučajno nije zamijenio rolnu filma „Atomski zdesna“ sa nekom drugom, jer ono što je odgledao je mnogo toga, ali dobro sigurno nije.
„Atomski zdesna“ bi se najkraće mogao opisati kao nesrećan brak Memetove drame „Glengeri Glen Ros“ i „Kursadžija“. Slično kao Dejvid Memet, i Dragojević prikazuje očajne prodavce koji imaju samo jedan dan da se dokažu. Njihova panika od gubitka posla je opipljiva, ali tamo gdje je kod Memeta ona uzdignuta na nivo univerzalnog straha malog čovjeka od propasti, Dragojević istu locira na nivo mentalno nestabilne jedinke. Recimo, prodavačica Olga (Ana Kostovska) bukvalno puzi pred klijentima ne bi li ih kako privoljela da kupe tajm-šer. Potpuna pretjeranost ove scene kod gledaoca ne izaziva asocijaciju na surovost kapitalizma, već pitanje zašto Olga nije hospitalizovana u duševnoj bolnici u Dobroti, s obzirom da je Ulcinj gdje se snimao film relativno blizu. Slično ponašanje pokazuju i klijenti. Recimo, u jednoj sceni Slobodan (Miloš Samolov) pije mlijeko koje je u čašu izmuzla njegova žena koja se tek porodila. Da li Slobodan majčino mlijeko pije zato što je besplatno, hranjivo, da se ne baci, ili što regresivno želi da postane brkati Bendžamin Baton u metaforičnom smislu, uopšte nije važno. Poenta je da je nakon ove scene nemoguće posmatrati Slobodana kao bilo šta drugo osim kao karikaturu. Kada bi film pokušao da bude samo komedija, ovo ne bi bio problem, kako već pokazuju radovi braće Fareli. Kako je cilj očigledno ambiciozniji, Dragojevićeva nemogućnost da bilo koji lik izdigne na nivo simbola značajno šteti djelu u cjelini.
Uvecaj!
Za razliku od većine balkanskih autora koji snimaju autistične filmove bez ikakve svijesti o publici, Dragojević je vjerovatno jedini kod koga je problem što pretjerano misli na istu. Kako je ciljno tržište čitava ex-Yu, Dragojević pribjegava receptu iz finansijski uspješne „Parade“ (2011), odnosno uzima glumce iz bivših jugoslovenskih republika, pri čemu je svaki reprezent specifične vrste humora. Za ljubitelje „Žikine dinastije“, Metod će u svakoj rečenici koristiti uzrečicu „pizda“ jer je to psovka, a znamo da se bez psovke domaći film ne može zamisliti, pa makar bio i dječiji. Za urbanije, Pedro (Bojan Navojec) će šmrkati heroin sa klozetske šolje uz cinične opaske. Domaćinski tip će se pronaći u liku Omera (Branko Đurić) koji će imati i jedinu istinski duhovitu opasku o alkoholu i Africi. Ljubitelji slepstik humora imaju Zorana Cvijanovića koji liže sladoled koji je pao u pijesak. Time film pokriva svaki zamislivi smisao za humor i u želji da se svidi svima, nikome se ne može potpuno dopasti.
„Atomski zdesna“ se na neobičan način suočava sa predrasudama i to tako što ih pojačava. Recimo, u jednoj sceni se prikazuje porodica za koju se aludira da je ciganska, a koja kasnije krade sve sa stola. Time djelo neukusno tipizira predrasudu koju treba da osuđuje ili prema kojoj treba da bude ambivalentan. Političke predrasude su znatno eksplicitnije i odražavaju stavove samog Dragojevića, inače člana Socijalističke partije Srbije. Zanimljivo je da u filmu svaki nacionalno konzervativni element ima svojih pet, pa i deset minuta, osim srpskog. Domobranitelj Bruno (Goran Navojec) govori o tome kako se tokom cijepanja Jugoslavije bacao ispred JNA tenkova (vjerovatno u Splitu) i ponosno pokazuje tetovažu koja ga podsjeća na taj herojski čin. Omer govori o tragediji 25. maja 1995. kada je granata ubila preko 70 ljudi na pijaci. U trenutku kada gledalac očekuje da će se zbog ex-Yu ravnoteže Beograđanin Mladen sjetiti datuma kada su Srbi etnički očišćeni iz Hrvatske ili sa Kosova i Metohije, on se sjeti kako je nasilno mobilisan u Vukovar, zbog čega je pucao sebi u nogu. Iz dramskog ugla, zanimljivije bi bilo gledati Mladena koji je više nalik na Bruna ili Omera jer bi njegovi politički stavovi vjerovatno doveli do katarzičnog verbalnog konflikta kakav je Dragojević, uzgred, prikazao u remek-djelu „Lepa sela lepo gore“ (1996). Kako to nije slučaj, gledalac prati tri lika koji imaju gotovo identičan pogled na rat, pri čemu je Mladenov građanski pedigre cementiran informacijom da su mu majku komunisti istjerali iz stana 45-e, što je vrhunac urbane nepravde. Zbog toga se stiče utisak da je Mladenov lik modeliran tako kako jeste kako slučajno ne bi nekom politički nepromišljenom izjavom doveo do pada gledanosti u regionu.
Dva dramska vrhunca filma su Omerov opis prenosa Titove sahrane i događaj sa Svendijem (Daris Aljić). Prvi bi se mogao opisati kao upečatljiv ponajviše zbog glume, ali problem je što već postoji sličan Gvozdenov (Bata Živojinović) dijalog u „Lepim Selima“ u kome on saborcima opisuje kako je na sahranu druga Tita išao pješke. U kontekstu sjajne uvodne scene sa zrikavcima i kupanjem, Omerov govor predstavlja vrhunac jugonostalgije koji razotkriva svu besmislenost i dirljivost tog fenomena u isti mah.
Svendijev pad je tragedija druge vrste koja njegove roditelje ne samo što ne budi iz kapitalističke bajke, već ih dodatno i komatozno uspavljuje. Suočeni sa životnim „Atomskim zdesna“ napadom koji ne može ni da se predvidi ni da se spriječi, naši junaci reaguju baš kao i vojnici, odnosno pokušavaju da održe iluziju normalnosti previđajući da je nakon takvog udara to nemoguće uraditi. Iako je Mladen nalik probuđenom vodniku koji pokušava da objasni besmislenost direktive, godine treniranja, odnosno lopovske tranzicije, su Omera i njegovu ženu dovele do toga da je akcija bacanja u stranu instiktivna bez obzira da li je tamo pod bolnice ili sjedište taksija. Na kraju, jedino je Mladen svjestan da je do napada uopšte i došlo, ali to saznanje ga neće učiniti srećnijim, već će mu samo još jednom ukazati na ogromne razmjere društvene katastrofe.
Nažalost, na ova dva dramska vrhunca dolazi mnogo više patos trenutaka u kojima se dodiruje dno, a ponekad se iskopa i koji metar dublje. Recimo, gledaoci će ničim izazvani vidjeti penis Srđana Todorovića dok mokri, a stalna potreba da se balansira između komedije i drame dovodi do toga da film ne djeluje kao koherentno djelo, već kao nelogičan i iscjepkan kolaž. Da nije zaista odlične glumačke postave u kojoj briljiraju svi, od Mire Banjac do Božidara Zubera, gledalac bi se teško odupro iskušenju da se na film „Atomski zdesna“ naglo ne baci ulijevo, bez obzira da li je sjedište pored prazno ili nije.
Izvor: vijesti.me
Pojedini analitičari smatraju da je Jugoslovenska narodna armija (1951-1992) bila četvrta vojna sila u Evropi, ali to ne znači da nije bila lišena besmislica. Primjer kojim se to može ilustrovati je naredba „Atomski s desna“ koju je izricao vodnik ukoliko primjeti da je bačena atomska bomba. Vojnici bi na naredbu reagovali tako što bi se bacili u lijevu stranu ne bi li izbjegli udarni talas. Iako nije neophodno odgledati filmove o nuklearnoj apokalipsi kao što su „Niti“ (Mik Džekson, 1984) ili „Dan poslije“ (Nikolas Majer, 1983) kako bi se shvatilo da bacanje u stranu ne štiti od radioaktivnosti, dati primjer se može uzeti kao metafora za katastrofu pred kojom je jedinka potpuno nemoćna.
Kako bi se održala iluzija izbora u tako bezizlaznoj situaciji, vojnik uvježbava besmisleno bacanje na tlo koje mu daje privid kontrole. Ako nuklearnu kataklizmu zamijenimo kataklizmom neoliberalnog kapitalizma koji je na Balkanu sinonim za pohlepnu i beskrupuloznu otimačinu, dobijamo novi film srpskog režisera Srđana Dragojevića koji govori o tome kako na ovaj napad reaguju turisti u primorskom odmaralištu.
Grupa ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije dobija besplatno ljetovanje, ali je uslov da prisustvuju prezentaciji koja promoviše tzv. tajm-šer. Poenta te usluge je da korisnici zakupe apartman na jednu sedmicu godišnje u toku dužeg vremenskog perioda. Ono što gosti ne znaju je da izdavanje apartmana ne ide kako je očekivano, zbog čega je iz centrale došao šef Ditrih Fajzer (Uroš Đurić). Svim prodavcima je rečeno da će od prodaje toga dana zavisiti da li će zadržati posao ili ne, što koristi menadžer Metod (Brane Šturbej) kako bi se obračunao sa prodavcem Milanom (Srđan Todorović) koji je ljubavnik njegove žene Sonje (Tanja Ribič).
Ako se pročitaju nadahnuti Dragojevićevi intervjui i zanimljiv sinopsis ovog filma, gledaocu ne preostaje ništa drugo do da očekuje djelo koje će u potpunosti raskrinkati nemogućnost ex-Yu čovjeka da se prilagodi surovom životu u novonastalim državicama. Nakon odjavne špice, taj isti gledalac će u nevjerici posumnjati da neko slučajno nije zamijenio rolnu filma „Atomski zdesna“ sa nekom drugom, jer ono što je odgledao je mnogo toga, ali dobro sigurno nije.
„Atomski zdesna“ bi se najkraće mogao opisati kao nesrećan brak Memetove drame „Glengeri Glen Ros“ i „Kursadžija“. Slično kao Dejvid Memet, i Dragojević prikazuje očajne prodavce koji imaju samo jedan dan da se dokažu. Njihova panika od gubitka posla je opipljiva, ali tamo gdje je kod Memeta ona uzdignuta na nivo univerzalnog straha malog čovjeka od propasti, Dragojević istu locira na nivo mentalno nestabilne jedinke. Recimo, prodavačica Olga (Ana Kostovska) bukvalno puzi pred klijentima ne bi li ih kako privoljela da kupe tajm-šer. Potpuna pretjeranost ove scene kod gledaoca ne izaziva asocijaciju na surovost kapitalizma, već pitanje zašto Olga nije hospitalizovana u duševnoj bolnici u Dobroti, s obzirom da je Ulcinj gdje se snimao film relativno blizu. Slično ponašanje pokazuju i klijenti. Recimo, u jednoj sceni Slobodan (Miloš Samolov) pije mlijeko koje je u čašu izmuzla njegova žena koja se tek porodila. Da li Slobodan majčino mlijeko pije zato što je besplatno, hranjivo, da se ne baci, ili što regresivno želi da postane brkati Bendžamin Baton u metaforičnom smislu, uopšte nije važno. Poenta je da je nakon ove scene nemoguće posmatrati Slobodana kao bilo šta drugo osim kao karikaturu. Kada bi film pokušao da bude samo komedija, ovo ne bi bio problem, kako već pokazuju radovi braće Fareli. Kako je cilj očigledno ambiciozniji, Dragojevićeva nemogućnost da bilo koji lik izdigne na nivo simbola značajno šteti djelu u cjelini.
Uvecaj!Za razliku od većine balkanskih autora koji snimaju autistične filmove bez ikakve svijesti o publici, Dragojević je vjerovatno jedini kod koga je problem što pretjerano misli na istu. Kako je ciljno tržište čitava ex-Yu, Dragojević pribjegava receptu iz finansijski uspješne „Parade“ (2011), odnosno uzima glumce iz bivših jugoslovenskih republika, pri čemu je svaki reprezent specifične vrste humora. Za ljubitelje „Žikine dinastije“, Metod će u svakoj rečenici koristiti uzrečicu „pizda“ jer je to psovka, a znamo da se bez psovke domaći film ne može zamisliti, pa makar bio i dječiji. Za urbanije, Pedro (Bojan Navojec) će šmrkati heroin sa klozetske šolje uz cinične opaske. Domaćinski tip će se pronaći u liku Omera (Branko Đurić) koji će imati i jedinu istinski duhovitu opasku o alkoholu i Africi. Ljubitelji slepstik humora imaju Zorana Cvijanovića koji liže sladoled koji je pao u pijesak. Time film pokriva svaki zamislivi smisao za humor i u želji da se svidi svima, nikome se ne može potpuno dopasti.
„Atomski zdesna“ se na neobičan način suočava sa predrasudama i to tako što ih pojačava. Recimo, u jednoj sceni se prikazuje porodica za koju se aludira da je ciganska, a koja kasnije krade sve sa stola. Time djelo neukusno tipizira predrasudu koju treba da osuđuje ili prema kojoj treba da bude ambivalentan. Političke predrasude su znatno eksplicitnije i odražavaju stavove samog Dragojevića, inače člana Socijalističke partije Srbije. Zanimljivo je da u filmu svaki nacionalno konzervativni element ima svojih pet, pa i deset minuta, osim srpskog. Domobranitelj Bruno (Goran Navojec) govori o tome kako se tokom cijepanja Jugoslavije bacao ispred JNA tenkova (vjerovatno u Splitu) i ponosno pokazuje tetovažu koja ga podsjeća na taj herojski čin. Omer govori o tragediji 25. maja 1995. kada je granata ubila preko 70 ljudi na pijaci. U trenutku kada gledalac očekuje da će se zbog ex-Yu ravnoteže Beograđanin Mladen sjetiti datuma kada su Srbi etnički očišćeni iz Hrvatske ili sa Kosova i Metohije, on se sjeti kako je nasilno mobilisan u Vukovar, zbog čega je pucao sebi u nogu. Iz dramskog ugla, zanimljivije bi bilo gledati Mladena koji je više nalik na Bruna ili Omera jer bi njegovi politički stavovi vjerovatno doveli do katarzičnog verbalnog konflikta kakav je Dragojević, uzgred, prikazao u remek-djelu „Lepa sela lepo gore“ (1996). Kako to nije slučaj, gledalac prati tri lika koji imaju gotovo identičan pogled na rat, pri čemu je Mladenov građanski pedigre cementiran informacijom da su mu majku komunisti istjerali iz stana 45-e, što je vrhunac urbane nepravde. Zbog toga se stiče utisak da je Mladenov lik modeliran tako kako jeste kako slučajno ne bi nekom politički nepromišljenom izjavom doveo do pada gledanosti u regionu.
Dva dramska vrhunca filma su Omerov opis prenosa Titove sahrane i događaj sa Svendijem (Daris Aljić). Prvi bi se mogao opisati kao upečatljiv ponajviše zbog glume, ali problem je što već postoji sličan Gvozdenov (Bata Živojinović) dijalog u „Lepim Selima“ u kome on saborcima opisuje kako je na sahranu druga Tita išao pješke. U kontekstu sjajne uvodne scene sa zrikavcima i kupanjem, Omerov govor predstavlja vrhunac jugonostalgije koji razotkriva svu besmislenost i dirljivost tog fenomena u isti mah.
Svendijev pad je tragedija druge vrste koja njegove roditelje ne samo što ne budi iz kapitalističke bajke, već ih dodatno i komatozno uspavljuje. Suočeni sa životnim „Atomskim zdesna“ napadom koji ne može ni da se predvidi ni da se spriječi, naši junaci reaguju baš kao i vojnici, odnosno pokušavaju da održe iluziju normalnosti previđajući da je nakon takvog udara to nemoguće uraditi. Iako je Mladen nalik probuđenom vodniku koji pokušava da objasni besmislenost direktive, godine treniranja, odnosno lopovske tranzicije, su Omera i njegovu ženu dovele do toga da je akcija bacanja u stranu instiktivna bez obzira da li je tamo pod bolnice ili sjedište taksija. Na kraju, jedino je Mladen svjestan da je do napada uopšte i došlo, ali to saznanje ga neće učiniti srećnijim, već će mu samo još jednom ukazati na ogromne razmjere društvene katastrofe.
Nažalost, na ova dva dramska vrhunca dolazi mnogo više patos trenutaka u kojima se dodiruje dno, a ponekad se iskopa i koji metar dublje. Recimo, gledaoci će ničim izazvani vidjeti penis Srđana Todorovića dok mokri, a stalna potreba da se balansira između komedije i drame dovodi do toga da film ne djeluje kao koherentno djelo, već kao nelogičan i iscjepkan kolaž. Da nije zaista odlične glumačke postave u kojoj briljiraju svi, od Mire Banjac do Božidara Zubera, gledalac bi se teško odupro iskušenju da se na film „Atomski zdesna“ naglo ne baci ulijevo, bez obzira da li je sjedište pored prazno ili nije.
Izvor: vijesti.me
