Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb stranice. Trebali biste nadograditi ili koristiti alternativni pregledač.
Ovoga puta vodim vas na plovidbu kanuom po rijekama Glini i Kupi. Na put, nakon kracih priprema i organizacije prijevoza, krecem sa prijateljom ciju cete fotografiju kasnije vidjeti. Namjerno je ne stavljam odmah kako ne bi zbog njegove ljepote izgubili volju da pricicu pogledate do kraja.
Put od oko 40-tak kilometara rijekom Glinom i oko 20-tak kilometara rijekom Kupom namjeravali smo proci u dva dana. Pocetak puta trebao bi biti pored mosta na izlazu iz Topuskog.
Teren ne poznajem, a dolaskom na željenu poziciju uvidjesmo da se ne možemo spustiti u vodu sa kanuom i hrpom opreme. Obala je suviše strma, a pri vodi je mokra zemlja tako bez kupanja ne bi išlo na toj poziciji
Preko njiva po jednome nasipu prodosmo dobar dio puta, ali bez uspjeha. Do vode nikako ne možemo prici.
Raspolagali smo dobrim kartama terena pa iz njih iscitasmo da možda uspjemo malo dalje iza Topuskoga kod Hrvatskog Sela. Uputismo se ondje ...
Pored jednoga slapa pronadosmo dobar pristup rijeci, rekli bismo idealan. Iskoristismo ga, iskrcasmo opremu, potovarismo je u kanu, pocastismo se gutljajem domace rakijice za sretan put i krenusmo ...
Voda je lijepa, cista, doduše malo zamucena što je karakteristika rijeka cije je dno muljevito. Temperatura joj je takva da nismo imali volju da se u njoj okupamo, pa cak niti noge da mocimo.
Uskoro doplovismo do jedne cudne skele. Služi za prevoz osoba sa jedne na drugu stranu rijeke, a osobe koje se prevoze moraju se držati za sajlu ispruženu sa jedne na drugu obalu i povlaceci se za sajlu prelaziti rijeku.
Rijeka je mirna, protocna utisnuta u prekrasnu okolinu na kojoj odmaramo oci ...
Nakon nekoga vremena zacusmo žuborenje vode. Znak da nailazimo na nekakvu vecu prepreku u rijeci oko ili preko koje se voda slijeva žuboreci. Naidosmo na slap koji se pružao preko cijele rijeke.
Na lijevoj rijecnoj obali vidjesmo ruševine nekadašnje vodenice koja je tu prirodnu tvorevinu iskorištavala kao bazen za vodu koja je bila pogonska snaga za okretanje žrvnjeva kojima se mljele žitarice.
Preko slapa se nismo mogli spustiti jer je razina vode bila niska. Stoga smo se iskrcali na branu, prevukli kanu preko nje, ponovo se ukrcali i nastavili put.
Rijecni tok rijeke Gline obrastao je raslinjem koje u kombinaciji sa vodom i igrom svjetla i sjene daje prekrasne prizore.
Nas "momke" iz grada, sa ocima punim betona i asfalta, zgrada ovakvih i onakvih, ovakvi prizori su opcinili. Plovili smo u tišini bojeci se da cemo svojim razgovorom razbiti caroliju predjela kroz koje prolazimo.
Naše uživanje u prirodi i prekrasnim prizorima grubo, iza jedne rijecne krivine, prekine stvarnost nemarne civilizacije (da ne upotrijebim nekakve grube rijeci koje bi ipak bolje pristajale na ovome mjestu).
Naidosmo na "rijecni cep". Mjesto gdje su oborena stabla preprijecila rijeku zaustavljajuci sve što plovi njenom površinom. Tako se tu nakupile hiljade PVC boca, organskog otpada, najlona i tko ce znati cega sve ne. Mjesto koje se ne može savladati plovidbom.
Pridosmo bliže polako i oprezno razgledavajuci ove "kulturne tekovine civilizacije" Obale oko toga rijecnoga cepa bile su strme tako da smo se uz pomoc korjenja jednoga drveta uspjeli popeti na obalu sa koje smo trebali izvidjeti cijelu situaciju.
Nakon što sve pomno, sa gnušanjem, razgledah sinu mi i ideja kako savladati prepreku.
Vadenje kanua i opreme na obalu i njegovo prenošenje oko nastale prepreke nije dolazilo u obzir jer su obale tako strmne da je to bilo gotovo neizvodljivo. U obzir je dolazilo samo prevlacenje kanua preko prepreke na nacin da nekako provucemo konope kroz raslinje preko cijele prepreke, zatim da odem na samu prepreku, ako izdrži moju težinu, a zatim da povlacenjem konopa prevucem kanu preko.
Zamišljeni plan pocesmo i realizirati.
Imali smo srecu da su oborena stabla izdržavala našu težinu. pitam se šta bi bilo da nisu?
Nakon dosta muke, posrtanja na prepreki i uloženoga dosta napora uspjesmo kanu prevuci preko prepreke. Ušao sam u njega, okrenuo ga da se lakše ukrcamo, a nakon ukrcaja nastavismo put.
Taman kada se malo odmorismo od savladavanja prošle prepreke, a ono rijeka postavi novu pred nas. Opet je drvece preprecilo rijeku i ne da nam prolazak.
Nakon što sam dobro razgledao prepreku odlucim se za varijantu da kolegu iskrcam van da bi on obišao prepreku, a ja da se sa rasterecenim plovilom pokušam probiti kroz prepreku.
Taktika nam je i ovoga puta uspjela. Sa smanjenom težinom kanua uspio sam se probiti preko preprecenoga drveca i grana, a nakon toga se i kolega ukrcao u kanu i podosmo dalje.
Kod rijeke nikada ne znaš kakvu ce prepreku staviti pred tebe. Zato plovidba uvijek mora biti oprezna i u nju moraju biti ukljucena sva cula, od vida, njuha pa do sluha. Uskoro sluhom detektirasmo novu prepreku - slap.
Sada vec izrutinirani stvorismo plan prelaska vec pri pristupu slapu. Odabrasmo mjesto na slapu gdje možemo pristati a da se ne smocimo, izadosmo van iz kanua, prevukosmo ga preko slapa i plovidbu nastavismo dalje. Cista rutina "starih rijekoplovaca".
Uskoro prodosmo ispod staroga željeznoga mosta kojega izgleda više nitko ne koristi za prelazak rijeke. Ovakav izrdao samo nagrduje okolinu.
U "staro" podne, odnosno oko 13 sati po ljetnome vremenu doplovismo do mjesta Gredani. Kako uvijek pri plovidbi gledam da izmedu 13 i 15 sati napravim pauzu za rucak negdje u hladu, tako i sada postupih.
Iskrcasmo se na obali, podgrijasmo konzervirana gotova jela, rucasmo i malo odrijemasmo. Usput smo i gemište popili da nam dan i dalje bude vedar i suncao. (Da nismo gemište popili pitanje je da li bi ostao dan tako prekrasan).
Nakon rucka i popodnevnoga odmora podosmo dalje savladivati rijecni tok.
Prepreka na putu je zaista bilo mnogo. Neke smo lakše, a neke, složenije, smo teže savladivali.
Vidjesmo i ruševine stare vodenice zarasle u raslinje ....
Nakon prepreka uplovismo u podrucje idilicnih prekrasnih pejzaža ...
Uljuljkani u idilicnost videnih scena ponovo zacusmo žuborenje vode. Ponovo slap pored kojega su ruševine vodenice. Predosmo preko njega uvježbanim radnjama ...
Veslajuci tako dodosmo do zakljucka da bi nam hladna pivca jako dobro, kao melem, došla. Što smo išli dalje sve nam je veca želja za pivcom bila. Planirali smo želju ispuniti kada dodemo u grad Glinu, pristati na obali, zaci u grad i pocastiti se tako željenim nektarom.
Uskoro vidjesmo glinski most. Znak da je pivca blizu.
Pomalo dan istice. Sjene su se izdužile, a i mi se primicemo mjestu za koje smo odredili da ce biti dobro za kampovanje.
Kao mjesto za nocenje odredili smo staru vodenicu nedaleko grada Gline. Iza nje nešto dalje pocinju minsko sumnjiva podrucja (prema kartama koje smo dobili od Hrvatskog centra za razminiranje), tako da nismo u tim podrucjima željeli pristajati, osim u slucaju više sile.
Doplovismo i na kraj današnjega puta ...
Pristasmo uz desnu stranu rijeke. Naš dolazak kao da je donio srecu ribicu kojega zatekosmo da lovi ribu pored vodenice.
Nakon pristajanja postavismo šatore, spremismo si veceru, a nakon toga razgovarasmo do duboko u noc gledajuci jasno zvjezdano nebo za ciju smo jasnocu od gradske svjetlosti zakinuti kod kuce.
Za napomenuti je da nije niti jednoga komarca bilo u našoj blizini.
Ujutro nas priroda probudi. Crkut ptica, ljubavno dozivanje fazana i lavež pasa iz daljine, žubor vode na brani vodenice, sve novi zvukovi koje u gradu ne cujemo, rasanuli nas tako da rano ustadosmo odmoreni. Vani osvanuo prekrasan dan sa jutarnjom izmaglicom.
Nakon jutarnje rakijice i kave, kojom kao da me prijatelj želio otrovati, doruckovasmo. Nakon toga prebacismo kanu preko brane. Potom se pomalo spakovasmo i stvari ukrcasmo u kanu. U meduvremenu nestade magle tako da krenusmo dalje.
Niti ovoga puta ne ostasmo bez prekrasnih prizora na kojima "napasasmo" oci.
Znali smo da je ispred nas most pored kojega utjece rjecica Maja u Glinu. Okolina mosta je minirana kao i samo ušce Maje u Glinu. Pojacasmo oprez u plovidbi.
Okolina je gotovo nedirnuta. Nailazimo tu i tamo na nutrije, barske kornjace, tragove divljaci na pojilištima na koja dolaze, a imao sam priliku vidjeti i srnu. Nisam je stigao fotografirati, koliko je brzo pobjegla u gustiš kada smo naišli.
Veliki mi je užitak ploviti kroz prirodu koja svojim prekrasnim izgledom prosto puni životne baterije. Nekako se drugacije osjecam u divljini, u krajevima gdje jedino vodenim putem se može doci i sa vode vidjeti prizore koji ostaju dugo u sjecanju, a sjecanje na njih ponovo lijece dušu i daju dodatnu snagu organizmu.
Za rijeku Glinu mogu sa sigurnošcu reci da je predivna, da obiluje prekrasnim pejzažima. Ima na njoj scena koje zžasavaju, ali o tome mislim posebnu pricu ispricati. Neka ova bude o ljepotama rijeke i preprekama koje je postavila pred nas.
A jedna od prepreka je bila i plicina na koju smo se nasukali. Tek nakon nasukavanja vidio sam da je postojao prolaz kojim da smo prošli ne bi se nasukali. Nisam uspio primjetiti taj prolaz i stadosmo u koritu.
Nismo izvlacili šibice da odlucimo tko ce se izuti i povuci kanu za oko 2 metra kako bi ga odsukao. Kolega je to velikodušno ucinio reskirajuci da u svojim poznim mladelackim danima, pored štošta, još i reumu nabaci na sebe.
Plovismo još jedno krace vrijeme dok nismo došli do nekakvih komada betonskih blokova. Kako smo vec duboko ušli u minska polja, pristadosmo uz te betonske blokove da malo protegnemo noge.
Mir i tišina okoline prošarana pticjim cvrkutom prosto nas je omamljivala. Mjesto prekrasno za odmor.
Nakon odmora krenusmo dalje. Prošli smo i pored ostataka nekoga drvenoga mosta. Nekada je povezivao ljude s jedne i druge strane rijeke, a sada izgleda da nema koga povezivati. Osta sam zapuštei i napušten na milost i nemilost rijecnim bujicama i zubu vremena.
Ploveci tako rijekom prodosmo i pored nekakve farme dugorogih goveda. Ovakva goveda nisu uobicajena u ovim krajevima. Najprije sam mislio pristati da malo više vidim, ali mi strmina obale nije to dozvoljavala.
Naidosmo ponovo na prepreku koja je pregradivala rijeku. Procjenjivali smo gdje da je pokušamo "preploviti". Odabrali smo mjesto, zaletili se u nju i nasukali. Nismo mogli prijeko, a mjesto je bilo takvo da je nismo mogli niti obici.
Nekako smo se odsukali, vratili malo u rikverc i pokušali ponovo na drugom mjestu. Ovoga puta smo se uspjeli provuci preko prepreke.
Mada je Glina nizinska rijeka, ima djelove gdje dosta brzo tece. Rijecna struja joj je tu izraženija i treba biti oprezan da nas ne zanese pod oborena stabla jer bi se tada sigurno prevrnuli. Zahtjeva oprez za cijelo vrijeme plovidbe.
Na mjestima gdje je sporija pejzaž je idilican, a tamo gdje je živahna nekako se cini da je i pejzaž dinamicniji.
