Kako se zove srpski jezik

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kako se zove srpski jezik


Jezik nije torta da se uzima sa svih strana parče, a da nama ostane ono što niko neće-smatra lingvista Vlado Đukanović

jezik2.jpg

D. Stojanović


Govori srpski da te ceo svet razume!
Samo – da li srpski ili srpskohrvatski?
To je, ukratko rečeno, srž jezičke polemike koja je prethodnih dana pokrenuta na stranicama našeg lista.
Da podsetimo. Tokom razgovora o jeziku, Miloš Kovačević, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, napomenuo je da je nedopustivo što je u udžbeniku srpskog jezika za osmi razred, koji je prošle nedelje objavio Zavod za udžbenike, među južnoslovenskim jezicima izostavljen srpski jezik, a naveden srpskohrvatski. Iz razloga što Kovačević smatra da je naš jezik srpski, i na nivou narodnog i na nivou književnog jezika. Autorka udžbenika, profesorka Duška Klikovac odgovorila je, pak, da nema dileme da je srpski naš standardni, književni jezik, ali da je srpskohrvatski naš narodni jezik, napominjući da je to nedvosmislena naučna istina.
S obzirom na to da je tema važna, a da se stavovi profesora razlikuju, zatražili smo i druga mišljenja iz stručnih krugova. O tome da li je naziv „srpskohrvatski” problematičan ili opravdan govori nam lingvista Vlado Đukanović.
– Nisam imao ovu gramatiku u rukama i ne znam šta je u njoj na drugim mestima napisano o ovoj temi, pa govorim samo o onoj skeniranoj stranici iz udžbenika koju je objavila „Politika”. Komentar profesora Kovačevića je umesan, jer se ovde govori o vremenu raspada praslovenskog jezika. Formulacija u udžbeniku je stvarno nespretna: ispada da se praslovenski jezik raspao na tri grupe jezika, od kojih su jednu činili bugarski, makedonski, srpskohrvatski i slovenački jezik. Dakle, govori se o praslovenskom jeziku, o periodu od drugog do sedmog veka, a pominju se savremeni jezici, pa petnaestogodišnjak može da pomisli da su u trećem ili petom veku postojali srpskohrvatski, bugarski, makedonski i slovenački jezik. I onda će se zapitati: ako je još u trećem veku postojao srpskohrvatski, zašto se moj jezik danas zove srpski? – kaže Vlado Đukanović.
Terminu „srpskohrvatski”, kako on smatra, mora da se posveti posebna pažnja u udžbeniku, bez opravdanja da za to nije bilo dovoljno mesta na određenoj strani.
– U udžbeniku treba objasniti da je srpskohrvatski jezik samo jedan period u razvoju srpskog jezika. Dakle, u 9, 14. ili 17. veku niko ne govori o srpskohrvatskom jeziku; ideja o srpskohrvatskom jeziku potiče iz druge polovine 19. veka, razvija se tek u Kraljevini Jugoslaviji i naravno da je politički generisana. Zbog danas živih govornika koji su rođeni u Jugoslaviji, naziv srpskohrvatski jeste opravdan, ali činjenica je da te zemlje više nema, da se jezik promenio te da će se i dalje menjati. Pošto je prošlo dovoljno godina od raspada Jugoslavije, istorija mora da se presloži u skladu sa sadašnjim stanjem stvari. Tu je Miloš Kovačević u pravu. Promenio se društveni sistem, pa su se promenila i neka shvatanja o jeziku. Duški Klikovac sigurno nije bila namera da vraća srpskohrvatski, ali je formulacija morala biti jasnija – kaže Đukanović i postavlja pitanje da li je neko proveravao udžbenike drugih izdavača, kako je u njima ovo objašnjeno i da li su svi udžbenici među sobom ujednačeni.

vlado-djukanovic-foto-L-ADROVICH.jpg

Vlado Đukanović Foto L. Adrović

Prema rečima našeg sagovornika, danas imamo nelogičnu situaciju. On navodi dobro poznati primer Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika koji izlazi u izdanju SANU od 1959. godine. U javnosti se već postavljalo pitanje zašto SANU izdaje rečnik srpskohrvatskog jezika, ali bi zaista bilo besmisleno, dodaje Đukanović, da taj rečnik do određenog slova zadrži stari naziv – srpskohrvatski, a da od nekog slova (čije će odrednice tek biti napisane), rečnik počne da izlazi pod imenom Rečnik srpskog jezika...

Govoreći o tome da pojmovi moraju da budu prevrednovani, Đukanović spominje i trenutnu situaciju, kao i aktuelni crnogorski jezik.
– Od jedne zajedničke države nastale su četiri i svaka od njih ima pravo da konstituiše svoj jezik. Ako mogu Hrvati i Bošnjaci da imaju svoj jezik, mogu i Crnogorci. Oni imaju potrebu da svoje crnogorstvo potvrde državom i jezikom, samo što to rade na čudan način – iako imaju katedru za maternji jezik, a za pisanje pravopisa angažuju Ukrajinku... Ali to nema veze s nama. Nama niko ne može da ukrade ni imenice ni glagole, i mi u jezičkom smislu nismo uskraćeni. Crnogorci ne mogu da izmisle novu ličnu zamenicu, niti da izmene sistem brojeva, kao ni 75 odsto leksike koja nam je zajednička. Jezik nije torta pa da se sa svih strana uzima parče, a da nama ostane ono što niko neće. -----------------------------------
Greška u udžbeniku

Vlado Đukanović napominje da je u udžbeniku Duške Klikovac napravljena i ozbiljna materijalna greška, tamo gde se kaže da srpskohrvatski čine „štokavsko, čakavsko i ijekavsko narečje”. U udžbeniku, kaže Đukanović, ne smeju da se prave ni štamparske greške, a kamoli da se pomešaju kajkavsko narečje i ijekavski izgovor. Ovo može biti greška autora, recenzenata i Prosvetnog saveta, a ako nije njihova, onda je greška urednika i izdavača. U svakom slučaju je nedopustiva, smatra naš sagovornik.
----------------------------------
Nismo manje Hrvati ako govorimo isto kao Srbi

U Hrvatskoj je nedavno objavljena knjiga „Jezik i nacionalizam” Snježane Kordić, naučnice koja predaje na fakultetu u Nemačkoj, i koja zbog svojih stavova nije omiljena u hrvatskim lingvističkim krugovima. Dovoljno je spomenuti njenu izjavu „Nismo manje Hrvati ako govorimo isto kao Srbi”, kao i da ova dva naroda imaju zajednički standardni jezik, da bi javnost imala naznake zbog čega je to tako.
U intervjuu nedeljniku „Globus”, Snježana Kordić je rekla:
„Otkud je nacionalizam kod nas toliko vezan baš za jezik? Stvar je u tome da su nacionalne političke elite na prostoru bivše Jugoslavije krenule pre nekoliko decenija u pravljenje samostalnih država s netačnim stavom da nacije ne mogu postojati niti imati samostalnu državu ako nemaju jezik različit od drugih nacija. Zato su uveravali sebe i druge da govore različitim jezicima. Sada, kada imaju zasebne države, i dalje insistiraju na tvrdnji da se radi o različitim jezicima jer se plaše da bi svest o istovetnosti jezika mogla uticati u smeru ponovnog ujedinjavanja država. Takva strepnja je, naravno, besmislena jer istovetnost jezika ne dovodi u pitanje postojanje zasebnih nacionalnih država. Inače ne bi postojala austrijska država i nacija, kanadska država, i većina drugih država i nacija u svetu.”

Mirjana Sretenović


objavljeno: 17.09.2010.
Izvor: Politika



 
Natrag
Top