Kada sam počeo-počela da verujem?

Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Danas je nedelja - dan Gospodnji!

Kako doživljavate nedelju?

Niko od nas nije birao koje će veroispovesti biti pri rođenju.

Smatramo sebe vernicima i slavimo verske praznike, i održavamo verske običaje.

E sad pitanje je da li smo mi uopšte vernici?

Postoje oni koji samo slave za trpezom, ima onih koji obeleže praznik i odlaskom u crkvu, zatim koji godinama redovno idu u crkvu i nisu spoznali Boga i u jednom trenutku se sve promeni.

Mene zanima : Kada ste počeli da verujete? Momenat-događaj kada su vam se oči otvorile.
Šta vas je to promenulo?
 
Učlanjen(a)
22.03.2010
Poruka
346
Danas je nedelja - dan Gospodnji!

Kako doživljavate nedelju?

Niko od nas nije birao koje će veroispovesti biti pri rođenju.

Smatramo sebe vernicima i slavimo verske praznike, i održavamo verske običaje.

E sad pitanje je da li smo mi uopšte vernici?

Postoje oni koji samo slave za trpezom, ima onih koji obeleže praznik i odlaskom u crkvu, zatim koji godinama redovno idu u crkvu i nisu spoznali Boga i u jednom trenutku se sve promeni.

Mene zanima : Kada ste počeli da verujete? Momenat-događaj kada su vam se oči otvorile.
Šta vas je to promenulo?



Pa evo ja cu prvi pokusati da odgovorim na ovu temu,ali prvo da pohvalim vas izgled avatara:yea::???:


Ja sam rodjen u Pravoslavnoj porodici, slavili smo slavu i za vreme komunizma isli u crkvu ali ne tako cesto,postovali smo svece i pratili kad je koji da taj dan slucajno sta ne radimo.Kada sam ostao bez oca poceo sam da zivim gresnim zivotom,lose drustvo i sve ostalo...I tako jedno 7 godina greha sve do jedne veceri kada sam imao susret sa necastivim!Da skratim pricu seo mi je na prsa i uhvatio me za vrat nisam se mogao pomeriti i onda mi je rekao ako se ne vratim jednoj devojci da ce me ubiti:diablo:p.S. zaboravio sam ga pitati a kojoj:dntknw: wacko2Posle sam otisao do manastira gde sam uradi sledece:ispovedio sve svoje grehe,od tada postim redovno,idem na sluzbu redovno i ne sme vise da mi pridje.:acute:Jeste da on napada iz daleka posalje mi uvek neku cicca macu da me obori nekad uspe nekad ne ali sve u svemu to vam je nevidljiva borba koja traje citav zivot.necastivi je tu da napada a nase je da se branimo i ako padnemo da ustanemoyes3
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.09.2009
Poruka
8.464
Sve je ovo fino, kota, samo ti ne reče vratili se djevojci? Pošto i sam reče da ti, anamo-on, nije rekao kojoj djevojci treba da se vratiš, pretpostavljam da si to shvatio na pravi način, - pa si se vraćao i onim kod kojih prije nisi ni bio:D
Da ne bude spam, evo da kažem da sam ja "prišao Bogu" negdje čim sam prohodao, no ni tada mi nisu dali da sam hodam nego su me vodili za ruku! Kad sam otišao od njega? To nije tema.
 
Učlanjen(a)
22.03.2010
Poruka
346
Urednice Jurivaka negde sam procitao u jednoj knjizi gde opisuje jednog coveka slicnog tebi.Kaze ovako govori demon svom vodji djavolu za jednog coveka da ga napadnu i ubiju jer se odrekao Gospoda.A na to odgovara djavo svom slugi demonu jeste istina da se taj covek odrekao Gospoda ali se Gospod nije odrekao njega zato jos ne smemo da ga napadnemo.
 
Učlanjen(a)
10.07.2010
Poruka
2.773
Podforum

forum_new-48.png
Religija


U Boga mi verujemo ...


A samo jedan odgovor-malo nejasan.

Evo moje priče.

Majka mi je vernik i tako me i odgajala.
Dok sam bila mala vodila me u crkvu svake nadelje.............
Sve je to išlo do tinejdžerskog doba kada sam se udaljila i od crkve i od Boga.
Prolazile su godine, nosila sam to svoje vaspitanje u sebi ali bez nekih osećanja.
U crkvu sam veoma retko išla,godinama se nisam ni ispovedala-niti sam osećala potrebu.

Bio je Božić otišla sam u crkvu reda radi. Po prvi put su mi se uši otvorile. Svaku reč mi je dopirala do srca. Odjednom sam postala svesna svojih greha i verujte mi teret je bio neizdrživ. Moja duša je vapila za ispoveđu. Toliko sam plakala da sam morala izaći napolje.
Mesecima sam bila u agoniji. Bila sam u braku a nismo bili venčani u crkvi. Nisam se mogla ispovedati.
Muž nevernik je na to gledao kao na "sad bi se ona venčala u crkvi" svašta. Međutim gledajući moju patnju (nisam mogla da jedem, islabila sam, plakala sam često, povukla sam se u sebe) jednoga dana rešio je da pođe samnom u crkvu. Kada smo došli kući rekao mi je: "Ko sam ja da ti to uskratim, venčaćemo se" Upravo toga dana je i on doživeo obraćenje. Od toga dana smo zajedno na istom putu. Naravno to nije put posut ružama..........ali to je već druga priča
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
11.03.2010
Poruka
34
Odrasla sam u porodici u kojoj se verovalo, slavila se slava, ali se nije postilo, niti smo nešto često išli u crkvu. Kad sam malo porasla i imala puno različitih pitanja o Bogu i nama, poslali su me na veronauku, ne želeći da me zbune pogrešnim odgovorom. U teoriji je to bilo ok, ali nije mi bila bliska ideja Namrgođenog-koji -jedva-čeka-da-ti-lupi-packu. Ne kažem da su to govorili na veronauci, već da je to bila moja tadašnja percepcija.
Uglavnom pitanja su se umnožavala i ja sam se nekako sama dovijala koji bi mogli biti odgovori.
Zatim sam upoznala sadašnjeg supruga, koji me je upoznao sa svojim duhovnikom. On je uspeo da odgovori na teoretske nedoumice, ali Boga sam se sećala retko, uglavnom pred ispit, ili kada mi nešto treba i to po sistemu trempe ( učiniću to i to, ako ...)
Pri tom sam pokušavala da se molim i konstantno sam se trudila da budem dobar čovek.
Uglavnom u 20. nedelji trudnoće otišli smo na 4D zato što sam želela da vidim bebu i rekli su nam svašta. Da, dečak je, ali su bubrežne čašice toliko uvećane da beba nije ok, da bubrezi neće raditi van mog tela, da treba uraditi gomilu testova opasnih po bebu.
Prvo sam bila u šoku i onda sam, sa neviđenim mirom pomislila" PA, ti valjda znaš šta radiš. Kako god da je, neka bude volje Tvoja"
I to zaista prihvatila. Iako verujem u medicinu, odbila sam dalja ispitivanja, zato što sam želela bebu i ne bih pristala na bilo šta, zato što to ne bi ništa promenilo. Želeli smo ga svim srcem.
Duhovnik je bio uz nas, podržavao nas u molitvi i 19,5 nedelja kasnije, rodila sam Strahinju, divnog, zdravog dečaka.
Da ne bude zabune, nisam počela da verujem zato što je beba bila dobro, Gospoda i pripadnosti njemu sam postala svesna u tom graničnom trenutku, kada su nam saopštili da naša beba nije ok. Inače, doktori za njegov primer kažu- Priroda je čudo.
 
Član
Učlanjen(a)
05.11.2010
Poruka
1.246
Mnogi ljudi kažu da su vernici i da veruju u boga ali uvek kod njih postoji tračak sumnje da li je tačno to u šta veruju,pa uvek iznova sebi postavljaju pitanja da li postoji bog i duhovni svet.Pokušaću da objasnim kako sam ja otklonijo i poslednji tračak sumnje u postojanje boga i duhovnog sveta.A to je samo jedan korak u spoznanju istine o svemu.Ovo što pišem je istina jer nemem razloga da govorim nešta što nije istina.

Jedno vreme članovi moje porodice imali su običaj da prizivaju duhove naših umrlih i da razgovaraju sa njima.To je spiritizam.Od koga su saznali kako se to radi nije mi poznato.Reći ću samo da su koristili sveću,čašu i jedan karton sa slovima.Druge detalje neću objašnjavati da nekome ne bi palo na pamet to da radi.Obično se skupimo u jednoj kući na mestu koje se zove Pod na Zlatiboru.Naravno to smo radili posle ponoći.Jednom dok smo čekali ponoć tako je nešta snažno udarilo u kuću da smo svi poskakali od straha.I to nije bio prvi put.Drugom prilikom u sobi gde smo se nalazili čulo se jako disanje na mestu gde niko od nas ne stoji.To su samo neki čudni detalji koji su se dešavali.
Kada se odazovu duhovi mi im postavljamo pitanja a oni nam odgovaraju uz pomoć čaše koja se kreće.Predstavljali su se kao naši koji su umrli i to po imenu.Najčudnije mi je bilo to da smo pitanja mogli da im postavljamo mislima bez izgovaranja i jedne reči.Njihovi odgovori su bili tačni.Dobijali smo neke odgovore o tada skorijoj budućnosti koji su se stvarno ispunili.Recimo za jednu ženu su rekli kad će umreti,majka mog rođaka,starija žena,i tako je i bilo.Na pitanje da li postoji bog odgovarali su sa da i to ne jednom nego više puta.Ja sam tada mislio da su to duhovi naših umrlih kako su se i predstavljali ali kasnije sam saznao da to nisu bili duhovi naših umrlih nego demoni koji su se lažno predstavljali kao naši umrli.
Sada iz ovih događaja izvlačim pouku.To što se tako dešavalo jasno mi daje do znanja da postoji duhovni svet.Da oni znaju šta mi radimo.Nekim postupcima su nas plašili zaključijo sam da su zli.Ne poriču da postoji bog i plaše ga se.Nije im lepo tamo gde se nalaze.Čitaju naše misli,znaju šta osećamo.Znaju i našu budućnost bar donekle u budućnost,što me navodi na zaključak da vreme za njih ne predstavlja barijeru kao za nas.Predstavljaju se kao naši umrli da bi nas obmanuli da verujemo kako oni sad žive u zagrobnom životu.
To što smo radili bilo je pogrešno nikad mi više ne bi palo na pamet da tako nešta radim jer sad znam da smo razgovarali sa demonima ili palim anđelima koje čeka uništenje koji se suprostavljaju našem stvoritelju i molim stvoritelja da mi oprosti ovaj moj greh koji sam učinijo ipak iz neznanja.
 
Natrag
Top