Jugoslovenski Ovčarski Pas - Šarplaninac

Hoyas
LEGEND
Učlanjen(a)
06.06.2009
Poruka
21.085
Jugoslovenski Ovcarski Pas - Sarplaninac

Goran%20012.jpg


:info:

STANDARD RASE

Jugoslovenski Ovcarski Pas - Sarplaninac

Standard br. 41
Chien de berger Yougoslave de Charplanina

Klasifikacija FCI: grupa II
Sekcija - Pinceri i snauceri, molosi i svajcarski pastirski psi
2. Molosi
2.2. Tip planinskih pasa bez radnog ispita


Istorijat
Sarplaninski ovcarski pas je jugoslovenski pas koji se gaji od davnina u svim jugoistocnim planinskim podrucjima Jugoslavije. Najbrojniji bio je na podrucju Sarplanine, po kojoj i nosi ime, a sada se gaji u citavoj Jugoslaviji. Ova rasa je registrovana kod FCI 1939. godine pod brojem 41 i imenom Ilirski ovcar. Godine 1957. na predlog JKS, FCI je usvojio izmenu imena Ilirski ovcar u Jugoslovenski ovcarski pas - Sarplaninac. Poreklo sarplaninca moze se samo nagadjati. Verovatno je u jednom ili vise navrata u migracijama naroda iz Azije dosao u Evropu i na Balkansko poluostrvo, zajedno sa stokom koju su ti narodi gonili. Zadrzao se u osnovnom tipu samo u onim podrucjima, gde je ovcarstvo ekstenzivnog tipa jos uvek zastupljeno u velikoj meri i gde ovaj pas jos i danas sluzi kao ovcar i branilac stada od divljih zveri.



Opsti izgled i osobine
Opsti izgled:
Snazan, dobro povezan pas, iznad srednjeg rasta, u celini skladne gradje. Prekriven je dugom, gustom i dosta grubom dlakom, sto daje utisak zbijene gradje tela. Snazne konstitucije, mirnog temperamenta, dobrocudan ali vrlo ostar pas. Odan svom gospodaru i nepodmitljiv.
Visina:
Visina grebena muzjaka iznosi prosecno 62 cm, a kuje prosecno 58 cm. Pozeljni su visi psi. Psi ispod 56 cm i kuje ispod 54 cm iskljucuju se od pozitivne ocene. prosecna tezina odraslog psa u radnoj kondiciji iznosi 35-45 kg, a kuje 30-40 kg.
Duzina:
Trup nesto duzi od visine grebena (u muzjaka za 8-10%, a u kuja za 10-12% visine grebena).
Glava
Opis:
Glava je srazmerna velicini tela i iznosi oko 25 cm (ili oko 40% visine grebena). Lobanjski deo glave je nesto duzi od njuske i cini u proseku 58%, odnosno 42% ukupne duzine glave. U kuje je njuska nesto duza (57%:43%). Gledana iz profila, linija cela je blago ispupcena, a njuska ravna, medjusobno obe linije su blago konvergentne.
Lobanja:
Celo (lobanjski deo glave) je suvo, siroko, srednja ceona linija izrazena, gledano odozgo i sa strane celo blago ispupceno i zaobljeno. Ocni lukovi slabo izrazeni. Potiljacno ispupcenje nije izrazeno.
Stop:
Prelaz izmedju lobanjskog i licnog dela glave je slabo izrazen.
Njuska:
Kraca od lobanjskog dela, u osnovi siroka i duboka, postepeno se i blago suzava prema vrhu. Nosnik je prav i sirok, profil donje vilice iz kosog luka prelazi u ravnoj liniju, koja je divergentna.
Nos:
Sirok i crno pigmentisan.
Usne:
Srednje debljine, priljubljene, a gornja neznatno prelazi donju. Uglovi usana zatvoreni, bez zvala.
Zubalo:
Makazasto i potpuno.
Oci:
Bademastog oblika, ni buljave, ni upale, tamno ili svetlo kestenjaste boje, smirenog su, ali prodornog i neustrasivog izraza. Ocni kapci, kao i sve vidljive sluzokoze, crno su pigmentisani.
Usi:
Usadjene u visini zamisljene linije koja spaja vrh nosa i unutrasnji ocni ugao, ili su neznatno nize usadjene, oborene i uz glavu nosene, u obliku slova"V", srednje duge I dopiru do unutrasnjeg ocnog ugla iste strane, prekrivene kratkom, gustom dlakom.

Vrat
Profil:
Gornja profilna linija vrata u gornjem delu vrata je blago ispupcena ili ravna, a donja je ravna. Vrat je srednje dug. Zbog guste dlake izgleda kraci, dubok, sirok i misicav, sa glavom i trupom dobro povezana i bez naglih prelaza. Vrat je blago uzdignut u odnosu na liniju ledja. Koza je pripijena - bez podgusnjaka (fanona). Dlaka je gusta, duga i ostra, na prelazu glave u vrat obrazuje izrazitu ogrlicu, sto prividno povecava sirinu i dubinu ovog dela glave.

Trup
Izgled u celini:
Gornja linija trupa je ravna ili se blago spusta od grebena prema sapima. Kod pasa odgajenih u planinama tolerise se i neznatna nadgradjenost, iako ona nije pozeljna. Trup je nesto duzi od visine.
Greben:
Blago izrazen i sirok. Povezanost vrata i grebena cvrsta, a prelaz blag.
Ledja:
Prava i siroka, ne suvise duga. Slabinski deo kraci, sirok i misicav.
Sapi:
Srednje duge, koso unatrag polozene, siroke i dobro obrasle misicima.
Grudni kos:
Grudi su duboke, a njihova donja ivica dopire najmanje do lakta, srednje su duge, sa blago zaobljenim rebrima. Prsa su siroka i misicava. Obim grudnog kosa treba da je najmanje 20% veci od visine grebena.
Trbuh:
Pribran, misicav. Donja linija trbuha blago se penje prema zadnjem delu. Slabine relativno kratke i naznacenih prelaza.

Rep:
Dug i dopire najmanje do skocnog zgloba. Linija sapi nastavlja se gronjom linijom repa bez naglih prelaza. Rep je u osnovi snazan i postepeno se stanjuje prema vrhu. Odlakan je gustom i na donjem delu dugom dlakom, koja ga cini kitnjastim. Rep je sabljast u akciji vise u afektu iznad ledjne linije, podignut i u luku povijen.

Prednje noge
Izgled:
Posmatrano u celini, prednje noge su pravilnih stavova, skladne u odnosu na trup, a visina lakta iznosi oko 55% visine grebena. Pojedini delovi prednjih nogu u skladnim su odnosima jedan prema drugom i sa trupom posmatrani, u celini.
Plecka:
Dovoljno duga i siroka, dobro je povezana sa grudnim kosem, balgo je ukosena i sa horizontalom zaklapa ugao od 65 stepeni. Nadlaktica misicava, od plecki polozenija, zaklapa ugao sa horizontalom oko 55 stepeni. Lakatni ugao (izmedju nadlaktice i podlaktice) iznosi oko 145 stepeni. Lakat sirok, pravilno postavljen, neznatno udaljen od grudnog kosa.
Podlaktica:
Okomita, snaznih kostiju, misicava, duga i na zadnjoj strani ukrasena dugom dlakom - zastavicama. Zglob saplja sirok, dubok sa blago izrazenim prelazima.
Dosaplje:
Blago ukoseno, snazno i siroko.
Sape:
Snazne, izbocenih cvrsto pripijenih prstiju, kasikastog oblika. Nokti tamno pigmentisani, cvrsti, jagodice i tabani tamno do crno pigmentisani, cvrsti, ali elasticni.

Zadnje noge
Izgled:
Stavovi zadnjih nogu gledani od pozadi pravilni i nesto siri od prednjih nogu. Gledano sa strane stavovi su takodje pravilni a uglovi dovoljno zatvoreni. Butina je misicava, snazno zaobljene muskulature, koso polozena i zaklapa sa horizontalom slican ugao kao i plecka. koleni ugao je nesto otvoreniji od ramenog (iznosi oko 125 stepeni). Koleno cvrsto i siroko. Potkolenica koso postavljena, snazna, sa dovoljno dubokom muskulaturom i sa izrazitim zastavicama.
Skocni zglob:
Sirok je i dosta otvoren (ugao oko 130 stepeni).
Zadnje dosaplje:
Snazno, nesto strmije od prednjeg, zaperci se retko srecu, a treba ih uklanjati.

Hod
Korak izdasan, dug i lak. Najradije se krece u srednje dugom ali vosokom kasu. U galopu je nesto tezi, ali sa dugim i izdasnim skokovima.

Koza
Srednje debela, elasticna, uz telo i pojedine delove dobro pripijena, bez nabora. Sve vidljive sluzokoze crno ili tamno pigmentisane.


Dlaka
Glava, usi i prednji delovi nogu obrasli su kratkom dlakom. Vrat, trup, kao i zadnji delovi ekstremiteta i rep pokriveni su dugom, nesto grubljom i skoro pravom dlakom. Ispod duge dlake nalazi se kraca, finija, vrlo gusta i obilna poddlaka. Duzina dlake na grebenu iznosi 10-12 cm, a ne sme da bude kraca od 7 cm.


Boja
Pas je jednobojan. Dozvoljene su sve nijanse boja od belog do tamnomrkog, skoro crnog. Najpozeljnija je sivozelena i tamnosiva boja. Sarenilo nije dozvoljeno. Kod pigmentiranih pasa dozvoljene su ali nepozeljne male bele oznake - belege na prsima i prstima. Kod svih pigmentiranih pasa osnovna boja najvise je izrazena na gornjim delovima glave, vrata i trupa. U donjim delovima boja (pigment) postepeno slabi i prelazi u donjim delovima nogu u svetliji (prljavo sivi, odnosno zuckasti) pigment. Ovi prelazi u svetlije boje ne smeju da budu oiviceni i da daju utisak sarenila.


Tezina
Tezina muzjaka u radnoj kondiciji treba da iznosi 35-45 kg, a kuja oko 30-40 kg.

Mane
Lakse:
Nedovoljno izrazena sirina lobanjskog dela glave, nezto duzi licni deo glave, slabije razvijene celjusti, nedovoljno izrazena sirina i dubina grudi, pljosnata ili suvise zaobljena rebra, manje izrazeni nepravilni stavovi nogu, nesto kraca dlaka (pri cemu su zastavice ipak dobro izrazene), bele belege na prsima i sapama, malo skracenje repa, zecije sape, kao i ostale lakse telesne mane.
Teze:
Preduga (siljasta) njuska, jako izrazen stop, visoko usadjene i nedovoljno preklopljene usi, kljestasto zubalo, sedlasta ledja, nosenje repa u stranu, limfaticna konstitucija, kao i sve teze telesne mane.
Diskvalifikacione:
Nedostatak premolara, velika nesrazmera duzine i visine, nedovoljna visina grebena, nedovoljna duzina dlake (ispod 7 cm), pojava sarenila, tigravost, depigmentacija vidljivih sluzokoza i ociju, degenerativne pojave - brahignatija i prognatija, izraziti O i X stavovi nogu, urodjeno kratak rep ili bezrepost, jako ulegnuta ledja i druge degenerativne pojave.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Šarplaninac, gospodar gora

Šarplaninac, gospodar gora

SVI BI DA GA USVOJE

1.jpg

On nije Lesi ni Rin Tin Tin, nije igrao ni u jednom filmu, ne podnosi raskoš, gradsku vrevu i nasilnike, srce mu je veliko kao Šara a mera je za ljubav i prijateljstvo u svetu u kome te dve vrline gube svoju božansku uzvišenost

Kao i sve što pojavom i ponašanjem odudara od utvrđenih standarda u čovekovoj stvarnosti, i ovčarski pas sa Šar-planine, po kojoj je i dobio ime, povod je naučnim i svakim drugim polemikama i prepirkama. Razumljivo, jer kad prvi put ugledate šarplaninca, u vama se probudi nagon da ga prisvojite. Takve želje imali su svi koji su se bilo kojim povodom suočili s „gospodstvom na četiri noge”.

Od te boljke nisu pelcovani ni kinolozi koji, uz povremena zatišja, i danas ratuju za pravo na tutorstvo nad tim ponosom balkanskog gorja. Svojataju ga, krste i opisuju po nahođenju, menjaju mu odlike, oduzimaju i dodaju ono što mu se ne može dodati ni oduzeti. Među stotinama, na izložbama pasa, njega ne možete da promašite. Stasom, držanjem i ukupnim izgledom očarava i one koji se pasa boje ili ih uopšte ne vole.
Slovenac Franjo Bulc, kinolog svetskog glasa, 1938. godine udario je temelje toj praksi, a svi koji su posle njega pohodili šarske vrleti donosili su svoje zaključke krivotvoreći poreklo šarplaninca i čineći ga tajanstvenim. Bulc je prvi opisao šarplaninca, ali ga je u naučnu i svaku drugu literaturu uveo pod imenom ilirski ovčar, čime je stanovnicima od Đevđelije do Triglava dao osnovu da ga mnogi svojataju bez mere i srama. Desetak godina posle ovog slovenačkog zaljubljenika u pse, Šaru je pohodio profesor Beogradskog univerziteta dr Slobodan Pavlović, propisavši (prepisavši) pri tom merila koja određuju kakav mora da bude šarplaninac, ma gde bio. Njegova je zasluga što je ovom psu vratio i za sva vremena zaštitio ime. Dve decenije posle njega, makedonski filozof bošnjačkog porekla Ferid Muhić amaterski je proučavao šarskog ovčara i to lično iskustvo s ovim psom pretočio u najlepše štivo o šarplanincu.
On je izričit u tvrdnji da se „ne treba čuditi ni jednom ljudskom stvorenju što pri prvom susretu sa šarplanincem postaje posesivan jer od tog poriva nema leka, pogotovo kad iskusite širinu i lepotu njegove duše”.

Dva državljanstva


2.jpg

Upravo zbog iskustva s ovim ponositim gospodarem planinskih pašnjaka, uoči raspada Jugoslavije, srpski i makedonski ljubitelji pasa obustavili su kavge oko toga čiji je šarplaninac.
Zvaničnici kinoloških saveza dve nove balkanske države lako su se sporazumeli, pa počev od 1987. godine „car sa Šare” može da se pohvali s dva državljanstva. Rešenje je pravično jer postojbina i „otadžbina” šarplaninca je Šar-planina koja je na ravne časti rasprostrta na području Makedonije i Srbije.
Valja odmah reći da šarkova sabraća diljem planete, od male čivave do ogromne nemačke doge, ulaze u legende o psu kao najvećem čovekovom prijatelju, ali nijedan iz pseće rase nije ravan lepotanu sa Šare. Potvrdu ove tvrdnje možemo da nađemo kod makedonskog karikaturiste i fotografa Vasilija Smilevskog, zaljubljenika u šarplanince. Tragajući za istinitim pričama o podvizima „šarskog cara”, obreo sam se u njegovoj kući, gde je on iz podebele fascikle izvadio pregršt fotografija: „Evo, ovo je Medo, bio je moj šarko. Gledajte, to je cela priča.”
Na bezbrojnim internet prezentacijama, blogovima i „pričaonicama” zaljubljenici i vlasnici šarplaninaca, oni koji nisu vični lirskim opisima, „postiraju” svog ljubimca i poručuju: „Evo pa gledajte.” Istina, sa svake fotografije na kojoj je šarplaninac zrači opčinjujuća lepota, ali nijedna od njih neće vam otkriti dušu tog lepotana u meri njene veličine. Umesto njih to čine njihovi vlasnici koji, ma koliko da su neuki, doživljaje sa svojim ljubimcem kazuju sa iskrenošću koja isključuje svaku sumnju u istinitost događaja. Ovo je jedna od tih, provereno, istinitih priča.


Pasja vrućina

3.jpg
Julska zvezda upekla, činiš kamen gori. U hladu kestena u dvorištu karaule „Sv. Naum” na granici prema Albaniji, s kolegom, kapetanom Adamovićem igramo šah. Na nekoliko koraka od nas, na kamenoj stazi, drema penzionisani šarko, naš slavni Bigor. Sećam se da sam tada pomislio ono što danas glasno govorim, da ima neki vrag koji nas opomene na nešto, ali mu mi ne pridajemo nikakav značaj. Taj „vrag” nas je naveo da prekinemo igru zapričavši se o Bigoru koji kao da nije mario za „pasju vrućinu”. U jednom trenutku on se prenuo, kao da je čuo da ga ogovaramo, i onako sanjiv, bez najave i vidljivog povoda, otrčao prema kapiji. Šta mu bi odjednom, povikasmo uglas i, ne našavši odgovor, nastavismo s igrom.
Pola sata kasnije, Bigor se dogega sav okrvavljen i stropošta se na isto mesto s koga je onako bezglavo pojurio prema kapiji. Pritrčali smo svom ljubimcu i ostalo nam je da bezglasno prisustvujemo njegovom ovozemaljskom kraju. A šta se zapravo dogodilo, doznali smo desetak minuta kasnije. Iz redovnog obilaska zadatih punktova na graničnoj liniji vratila su se dva vojnika, oba okrvavljena, pocepane uniforme... A ono što su ispričali nosim kao najupečatljiviju uspomenu iz tridecenijskog služenja otadžbini. Vojnike, u čijoj pratnji je bio i Bigorov naslednik, nemački ovčar Reks, presrela je mečka i u trenutku dok su se oni grčevito borili da iz njenih čeljusti izvuku psa, pojavio se Bigor. Pričali su da je „Stari” zaskočio mečku i da je nije ispuštao sve dok ona nije oslobodila Reksa. Uspela je da odbaci Bigora s leđa i da ga dva puta udari šapom ali je potom, i sama krvava, napustila poprište bitke... Pukovnik D. priznao je da je toga dana prvi put plakao pred svojim vojnicima i ne pokušavajući da sakrije „tu nedopustivu slabost”.

Musina avantura


4.jpg

Musu, seoskog pastira iz okoline Tetova, mangupi su namamili u pustolovinu koja mu je, kako je pričao, prepolovila život. Avdilj, jedan od učesnika, priznaje da je bio podstrekač događaja koji se i danas prepričava među belosvetskim ljubiteljima borbe pasa. Hteo sam da proverim ono u šta sam bio siguran, a to je da je njegov verni pratilac Kamaš najjači pas na svetu, pričao nam je Avdilj. Musa i Kamaš bili su jedno telo. S planine su se spuštali u kasnu jesen i lenčarili do proleća kad su ponovo kretali u „život”. Pečeni na šarskoj vetrometini, ćutljivi i nepoverljivi, živeli su u nekom svom svetu. Svi smo znali za Kamaševe podvige u planini ali, i bez toga, svako je mogao da vidi da je to pas za priču. Na zamisao da proverimo Kamaševu snagu došli smo posle jedne borbe pasa koja se održala nadomak Tetova. Do sledećeg turnira, koji se održavao svake poslednje subote u mesecu, imali smo dovoljno vremena da Musu nagovorimo da pođe s nama. Gde Musa tamo i Kamaš, zaključili smo i te subote obreli se na ledini pokraj Pene. U vrevi koju Musa nije razumeo padale su opklade i krvave borbe svakojakih pasa. Kako je Kamaš veličinom i izgledom privlačio opštu pažnju, Musa je, nesvestan šta se zapravo zbiva, gotovo silom uvučen u igru. Priređivači borbi uzeli su stvar u svoje ruke i Kamaš se našao na borilištu naspram jednog razjarenog pitbula. Ta krvoločna zver, podsticana sličnim gazdom, nasrnula je na zatečenog Kamaša. Urođenim instinktom izbegavao je nalete pitbula osvrćući se u pravcu razjarene gomile. Kamaš je pogledom tražio Musu, što je bilo kobno po njega. U jednom trenutku pitbul ga je ščepao za vrat i drama je počela. Kamaš se odupirao svom snagom, ali je njegov vrat bio u čeličnim čeljustima. Ko zna koliko je trajao taj mučni prizor ali su gledaoci jednog trenutka mogli da vide kako šarplaninca izdaje snaga. Videvši to, Musa se nekako progurao napred drhteći kao prut. Uradi nešto, rekao sam mu na albanskom i on je krenuo prema psima i kreštavim glasom počeo da bodri svog drugara. Više je to bilo zavijanje očajnika nego bodrenje ali se onda dogodilo čudo. Kamaš ga je čuo i izgleda razumeo njegov krik. Gotovo iz sedećeg položaja napravio je trzaj i onda je započelo vitlanje one žute i nabrekle zveri. Kamaševi trzaji telom bili su tako snažni da je jednog trenutka pitbul odleteo visoko da bi potom s parčetom Kamaševog vrata tresnuo o zemlju desetak metara dalje. Videvši svog protivnika na nogama, zver je pobegla glavom bez obzira. Dok je Musa svojom dronjavom jaknom Kamašu zavijao vrat, posmatrači su se razišli kao s pogreba.
Musa i Kamaš preživeli su sudar s izopačenom civilizacijom, ali je stotinu drugih šarplaninaca, krivicom svojih vlasnika, dospelo u lavirinte velegrada, nemoćni da se odupru zlehudoj sudbini. Ne vodeći računa o prirodi ove blagorodne životinje, u nameri da imaju baš takvog prijatelja, mnogi istinski ljubitelji pasa kupuju šarplanince a onda ih muče u gradskom komforu, šepureći se izgledom svog kućnog ljubimca.

5.jpg

Ljudski govor

Na Šari i Karadžici često sam se sretao s ponositim čuvarima stada, najčešće u društvu jednog ili dvojice planinara, i uvek su se ti susreti završavali na isti način. Psi, isključivo šarplaninci, osetili bi nas na pristojnoj udaljenosti od stada i onda bi, lajući, potrčali prema nama. Stali bi nedaleko od nas i onda bi obično najkrupniji nastavio s lavežom, upozoravajući nas da promenimo pravac kretanja. Tako bi nas, ne menjajući odstojanje, pratili kilometar-dva i kad su bili sigurni da je njihova teritorija (stado ovaca) oslobođena uljeza bilo koje vrste, vraćali su se odakle su i došli, stadu.
Stari Torbeš Bajzit iz Paligrada na Karadžici, za koga se i danas priča da je s psima razgovarao kao s ljudima, krajem avgusta 1986. godine ugostio nas je na svom bačilu na Begovim livadama i podučio nas da pri susretu s ovčarskim psima ne treba da bežimo niti da zamahujemo štapom. „Šarko odredi rastojanje između svoje teritorije i nezvanog gosta i svako ko to ne poštuje može da se suoči s nevoljom. Ja po lajanju znam da li su u blizini ljudi ili neka zver i obično pse pozovem da se vrate ako je lavež ’ljudski’”, govorio je stari ovčar.
Šarplaninci su danas žrtve nelegalne trgovine i, prema nezvaničnim ali podacima dobijenim od upućenih, saznali smo da iz Makedonije i s Kosova i Metohije, iz prirodne sredine i naročito iz odgajivačnica, put Zapada svake godine bude odneseno stotinu malih šarplaninaca. Cena šteneta iznosi hiljadu evra a odrasli primerci (šest meseci starosti), prodaju se i po petostruko višoj ceni. Ovaj plemeniti lepotan ozbiljno je ugrožen i u svom prirodnom okruženju jer, nestajanjem velikih stada ovaca, nestaje i potreba za njim. A ako nije u gori, ako mu u uhu ne romori zvonac predvodnika stada a smiraj dana ne ulepša zov vukova, šarko nije na svome. No, treba verovati šarskom pastiru Abazu da ne treba brinuti za budućnost njegovog vernog druga jer „teško da će čovek u svom ovozemaljskom veku izmisliti vunu koja nije sa ovce, a o ovčjem mleku i da ne govorimo”. A dok je ovaca i Šare biće i njenog ponosa – šarplaninca, psa koji ne laje bez potrebe...

Autor: Mile Radenković
Izvor: Politikin zabavnik


 
Poslednja izmena:
Natrag
Top